U Srbiji kamenorezac drma medijskim prostorom

0
4954
Rika, lavež i životinjski krici ranjene srpske zvijeri Milovana Brkića
Kamenorezac po zvanju, a samozvani “novinar” po lažnome predstavljanju Milovan Brkić sije lovačke priče
Hvala Milovanu Brkiću što postoji da nikad nitko ne padne toliko nisko ispod granice ljudske časti,morala i dostojanstva.
Stanoviti kamenorezac po struci, a već desetljećima lažno prodani, time u zemlji bezakonja Srbiji, tako i kupljeni, nepisimeni, neobrazovani, neuki i nenačitani Milovan Brkić prije izvjesnog vremena uznemiravao je svojim bedastim telefonskim pozivima i mailom uredništvo našega HOP portala u Zagrebu. Tom je prigodom na svaki način iz svojih prizemnih, podlih i amoralnih pobuda jednog osvjedočenog i prokušanog neprijatelja hrvatske države i hrvatskog naroda, mene pokušavao ocrniti u očima mojih kolega i prijatelja u Zagrebu. Ne kaže zalud narod, kakav pop, takva i besjeda. Što nam to govori i romori srpski guslarski pop Milovan Brkić o mom liku i djelu u mome novinarskom i životnom opusu? Ništa više i ništa manje što već nismo čuli, vidjeli i navikli slušati o nama Hrvatima iz prljavih usta svih srbijanskih novinarskih slijepih guslara, dostojnih nasljednika tradicije najvećega epskoga slijepca među svim srpskim guslarima Filipa Višnjića. Ponukan mojim jezgrovitim i britkim osvrtom na dvoličnost i neopisivo licemjerje Milovana Brkića i skupine mu glavnih suradnika u tjedniku Tabloid, što sam na HOP portalu prokomentirao 2015. godine, on se sav izgubljen u vremenu i prostoru, našao pametovati i mudrovati o meni, iako čovjek uz dužno štovanje njegovih poodmaklih godina, ali neodmaklog i posve nezrelog razmišljanja djeteta od najviše pet godina, usuđuje mene komentirati, premda ne može životno ni stati u istu rečenicu sa mnom. Za skromnu razinu kronično nepismenih i neukih srpskih novinara, u ovdašnjem novinarstvu u Beogradu zarana sam postavljao neke rekorde, koji, nažalost, do danas nisu oboreni. Velim, nažalost, jer ja sa svojih pola vijeka života mogu biti mlad u duši i u srcu, ali ne mogu se zavaravati da sam još uistinu mlad momak. I bilo bi dobro i lijepo za novinarstvo u Srbiji da moje već godinama i nekoliko desetljeća stare rekorde, svuda priznate i poznate obori netko duplo mlađi od mene. No, za nauk neškolovanom srednjoškolcu iz ljute radničke klase Milovanu Brkiću, što nemilice laže o meni čim zine, i počne trabunjati i baljezgati o meni nebuloze i tlapnje servirane za moje kolege i zagrebačke prijatelje u našem cijenjenom HOP portalu nije zgoreg da predočim ponešto o svojim novinarskim rekordima, za koje, naravno Brkić zna, ali je beskrajno ljubomoran, zavidan, sujetan, zloban i pakostan. Svjestan da su slijedeći moji novinarski podvizi za njega nedostižni, on svoju negativnu energiju pretvara u neograničenu mržnju, sijući bešćutne klevete i laži o meni.
vučić vaterpolisti
Kao mlad student sam daleke 1989. godine kad sam imao 21 godinu odnio s radio kazetofona slučajno uhvaćenu radijsku snimku RFI iz Pariza o početku revolucije u Rumunjskoj. Zapravo, noću sam slušao kao sportski novinar radijski prijenos košarkaškog sraza Treiser Milano – Scavolini Pesaro. Utakmicu je prenosio Gianni Decleva, a iz studija je voditelj bio Massimo Carboni. No, frekvencija programa RAI preklapala se na dugim valovima s RFI iz Pariza koji je nadjačavao zvuk talijanskog radija iz Rima i u jednome trenutku ga sasvim potisnuo iz etera. I tako sam posve slučajno i nehotično postao s 21 godinom junak novinarske vijesti, što je zahvaljujući mom nehotičnom pothvatu obišla cijeli svijet. Snimku sam sutradan ujutro odnio u TV Studio B i u nazočnosti tadašnjega direktora te kuće Zvonka Pantića, glavnoga urednika televizije Dragana Kojadinovića i urednika Milorada Roganovića info programa, te novinara radijskoga programa i jutarnjega programa televizije Aleksandra Timofejeva i urednika redakcije obrazovnig i kulturnog programa Velimira Pavlovića predao ovom potonjem kazetu. Oni su bili oduševljeni i godinama poslije po Beogradu se znalo da su u Studiju B imali prvi u Europi i svijetu ekskluzivnu vijest o početku revolucije zahvaljujući mome podvigu. Kasnije su u program pozvali i prevoditeljicu s rumunjskog Violetu Starčević, ona je prevodila simultano izvještaje TV izvještaje novinarskih ekipa svjetskih televizija, koje su tek dan kasnije probila zvučni zid željeznog komunističkog zastora kojim je bila okovana Rumunjska daleke 1989. godine. Ni Brkić, niti bilo koji srpski novinar u Srbiji, nikad ni prije ni poslije nije se primakao ni blizu takvoga podviga. Nadalje, u kategoriji izvještaja sam sa svoje 24 godine proglašen od strane svih relevantnih medija iz devedesetih u Hrvatskoj kao najbolji i najobjektivniji mladi novinar među beogradskim studentima iz Studentskoga pokreta 1992. pod vodstvom Dragana Đilasa, a ta je studenstka pobuna usred početka velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu jedina u to vrijeme u Srbiji osudila velikosrpsko barbarsko divljanje, haranje i razaranje u hrvatskim povijesnim i etničkim zemljama preko Drine i Dunava. U oblasti novinarskoga intervjua sam također dao neriješive engimatske domaće zadaće Milovanu Brkiću i njemu sličnim novinarskim pacerima. Dalekog datuma 12. veljače 1995. ostvario sam politički intervju s tadašnjim gensekom srpskih fašističkih radikala Aleksandrom Vučićem. To spletom okolnosti nije objavljeno u dnevnom listu Telegraf,premda sam intervju odradio u razgovoru i dogovoru s tadašnjom urednicom Radmilom Stanković, a na preporuku njihove suradnice i moje kolegice sa faksa Aleksandre Hristov, danas vlasnice jedne poznate marketinške agencije u Beogradu. Prioritet je bio objava intervjua kolegice Vukosave Crnjanski sa zločincem Šešeljem, kojega je njegov gazda Milošević pustio iz fingiranoga zatvora ili pritvora da opet laje, žari i pali, tako da je igrom slučaja moj intervju s najboljim učenikom srpskih ratnih zločinaca Vučićem ostao u “bunkeru.” Jasno, on se kasnije pokajao, uplašio teških riječi što ih je meni u mikrofon izgovorio o Miloševiću, koji je i njemu i Šešelju bio neposredni šef. Otuda sam radi političke osvete Vučića, potom i ministra dezinformiranja imao sijaset problema u srpskome novinarstvu, gomilu otkaza iz političkih razloga, mobing, prijetnje, ucjene, zastrašivanja, klevete i laži. Kolovođe su bili sportski novinari i stanoviti Slobodan Maletić iz Radio Beohgrada,, aktivni član SPS-a, politički žbir koji me godinama uhodio u ime srpske tajne policije i nakon 2000. pošto u Srbiji taj zloglasni odjel političke policije nikad nije rasformiran. Za njega rade mnogi novinari u Srbiji, ne samo narečeni Maletić, nego i Milovan Brkić i bezbroj drugih ljudskih protuha i spodoba koji dodatno zarađuju koru kruha potkazujući kao politički cinkatori policiji kolege koji su u biti prozapadno politički orijentirani. Takvi imaju potpunu zaštitu i u krivosuđu Srbije, a kao neliječeni i kronični pacijenti posebne vrste za koje nema lijeka, imaju potpotu i među korumpiranim sudskim vještacima.
vuchic-i-seselj
Vražje kolo srpskoga novinarskog beščašća je beskonačno. Nema toga istraživačkoga novinara na ovome svijetu koji bi do kraja uspio pohvatati sve pipke srpske novinarske mafije, kojoj, dakako pripada i sam Milovan Brkić. Na stupcima njegovoga blatoida Tabloida, samoproglašenoga “lista protiv mafije”, u kojem ostaci materijalno nezbrinitih kompanjona aktualne i još dišuće novinarske i političke mafije u Srbiji, drukaju jedni druge, nama Hrvatima ne ostaje ništa drugo nego da s vremena na vrijeme bacimo pogled na to kako se glože do besvijesti oko koske koju su do jučer zajednički glodali. Nećete nikad u Brkićevu Blatoidu iliti Toaletoidu, naći primjerice ništa konkretno iz domene istraživačkoga novinarstva u sportu kako su Zvezda i Partizan desetljećima krali naslove prvaka hrvatskim klubovima u nogometu i košarci isključivo iz najnižih političkih i ideoloških strasti. To je za Brkića i njegove kvazi novinare, u pričuvi i dalje velikosrpske fanatike tabu tema ili zabraanjeno voće. Vole se baviti analizom posljedica, a ne uzroka ratnoga sukoba, točnije bestijalne i bjesomučne velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu od 1991. do 1995. godine. Zato i trolaju i tandrču o “građanskome” ratu u Hrvatskoj i BiH-u, sa spikom koja je samo preslika tako amoralnog razmišljanja i vlasti i oporbe u Srbiji, bez gotovo ikakvih razlika, čak i u nijansama. No, zato su kao ratni i vojni gubitnici isuviše glasni i bučni u laprdanju o tobože “samonikloj” korupciji, krađi i lopovluku u Srbiji, kao i o katastrofalnoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji u toj beznadnoj balkanskoj državici. Srpski osvajački rat je iscrpio sve ekonomske resurse i Srbije, ali upropastio i gospodarski unazadio i srpske susjede, poglavito Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao kolektivne žrtve srbijanskih osvajačkih ratova, gdje su po principu divide et impera uspjeli preko srpskih sigurnosnih službi zavaditi i Hrvate i Bošnjake usred srpske vojne najezde na Bosnu,te tako do današnjeg dana unijeti smutnju, metež i nemir u hrvatsko – bošnjačke odnose, kako u Federaciji BiH, tako poprilično i na razni država Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U tom je najznačajniji obol dao i Brkićev politički istomišljenjak i KOS-ovac Aleksandar Vasiljević, najzaslužniji za ratni razdor prirodnih saveznika Hrvata i Bošnjaka. O Brkićevu političkom istomišljenjaku, jednako kao i Brkiću, bolesnom i otrovnom mrzitelju Hrvata i svih katolika Aci Vasiljeviću, podrobno je i argumentirano snagom dokaza i dokumentirane građe pisao u dosta navrata naš urednik Igor Drenjančević.
vučić
Nije na odmet istaknuti da je naš HOP portal, opet sukladno našem i tradicionalno uvriježenom narodnom hrvatskom kršćanskom načelu pomaganju čovjeku u nevolji, prvi i jedini u famoznome regionu objavio seriju natpisa ljudske potpore i razumijevanja za srpskoga političkog disidenta Đorđa Višekrunu, koji sad živi i radi u nizozemskome gradu Harlemu, a već dugo je na meti političke odmazde njegovoga bivšeg stranačkog kolege i suradnika iz SNS stranke Aleksandra Vučića. o smo učinili iz krajnje ljudskih pobuda suosjećanja i altruizma, premda znamo da Višekurna nije naš, niti mi njegovi politički istomišljanjaci. No, čovjek ima pravo na svoj politički stav, a u njegovoj neravnopravnoj borbi sa zloglasnom srpskom državom prvi smo mu mi pritekli medijski u pomoć kao hrvatski medij. Milovan Brkić za kojega Višekruna povremeno piše tekstove, među posljednjim je digao glas potpore za čovjeka iz vlastite redakcije. I to svjedoči o Brkićevu moralu. Potaknut izljevima Brkićeve pokvarene, drske i bezobrazne podvale i podmetačine, kojom blati i pljuje po meni, sad ću odati malu novinarsku tajnu. Prvi sam u čuvenome regionu i ujedno i u Europi poslao nekoliko komentara o dramatičnoj borbi Đorđa Višekrune, kad mu je život možda i visio o koncu, zbog sprege organiziranoga kriminala srpske nadzemne političke mafije i srpske originalne mafije političkoga podzemlja i djelovanja paaobaviještajnih struktura Srbije, koje očito ne miru ni u inozemestvu i progone svakoga tko prije kasnije politički progleda i stane na put politici srpskoga velikodržavlja. Takav je slučaj i sa Đorđem Višekrunom, ranijim povremenim novinarskim suradnikom Brkićevoga Tabloida. No, dok Višekruna nakon samo nepune dvije godine u Nizozemskoj piše i govori kako je Srbiji mjesto gdje i prirodno spada u okviru EU i isto tako i u sklopu NATO pakta. Istodobno, njegov urednik Milovan Brkić i ogromna većina novinara i urednika Tabloida godinama slavi i hvali Ruse i Putina kao vječno uspostavljenu moralnu vertikalu u svijetu politike i općenito u civilizaciji. I kad im kao razočaranim putonoidima, ali i dalje neprevaziđenim rusoguzima s bolešću rusofilije, njima bolesti najmilije, nešto zasmeta u Putinovu odbacivanju totalne i bezuvjetne potpore Vučićevoj Srbiji na svim političkim poljima, onda otvore rafalnu paljbu i po Putinu i po svim Rusima i cijeloj Rusiji.Jer, Milovan Brkić je pravi srbijanski novinarski Indijanac. Tko god nije 100% nabrijan za političku velikosrpsku stvar, bilo doma, bilo vani, odmah dolazi na stup srama. Toga povremeno nije pošteđen ni njegov politički miljenik Vladimir Putin, ako bezrezervno svuda i u svakoj prigodi ne leže i ne ustaje ujutro sa Brkićevom Velikom Srbijom u mislima i u snovima. Milovan Brkić u svojim novinarskim škrabotinama, nalik na pisanje netalentiranih i najglupljih đačića prvašića pučke škole, samo uzaludno traži izvana političkoga pokrovitelja ideje Velike Srbije, makar i pod velom neke nove Srboslavije, gdje bi se samo Srbi pitali, a ostali sudjelovali samo aktivnom šutnjom kao klimoglavci ili bili čuvarima srpskoga velikodržavlja kao oni nesrbi što su ih Srbi potkupili kao dresirane dobermane da laju na mjesečinu i promiču ideju Srboslavije. Taj film smo gledali u nastavcima od 1918. do 1941. te nakon kraćega prekida toga filma od 1941. do 1945. opet od 1945. do 1991. godine. To je prohujalo s vihorom, samo toga nije svjestan Milovan Brkić, kao i njegov politički mentor Aleksandar Vučić, s čijom je bivšom suprugom Ksenijom Vučić, urednicom info programa TV Pink Željka Mitrovića, kuma Aleksandra Vulina, spomenuti novinarski i ljudski patuljak i iscjedak iz Vučićeve kite Milovan Brkić i dalje veliki i nerazdvojni prijatelj. Koga farba Milovan Brkić, kad ni svoga bivšeg novinarskog vanjskog suradnika Đorđa Višekrunu nije uzeo u zaštitu kad je bio u golemoj nevolji i životnoj opasnosti? Koga zajebava blentavi i glupi tupadžija Brkić kad zna da smo mi na HOP portalu jedini to o pokušaju ubojstva Višekrune u Budimpešti i kasnijem  jegovom političkom uhićenju i suđenju i objavili u famoznoj “regiji” kad nitko to u Srbiji nije želio, htio ili smio objaviti? Prvi sam poslao nekoliko autorskih komentara o Višekruninom slučaju našem uredniku Igoru Drenjančeviću. Skupa smo odradili taj posao, dijelom ja, dijelom on.Beogradska novinarka Ljiljana Ružin nam je osobno zahvalila na tome izvanrednom i prvorazrednom ljudskom potezu. Milovan Brkić i svi srpski novinari su šutjeli sve dok sud u Budimpešti nije oslobodio Đorđa Višekrunu lažnih i montiranih političkih optužbi iz kuhinje Brkićeva bivšeg ili i sadašnjeg(?) prijatelja Aleksandra Vučića. Ne bi nas začudilo da je posrijedi opet jezuitizam na relaciji Brkića i Vučića u najboljoj tradiciji prijetvornog i vjerolomnog bizantskog ponašanja. Milovanu Brkiću i nesposobnim srpskim medijima novinarski nerv fali, ali su jaki u resavskoj prepisivačkoj školi kompletnih vijesti iz hrvatskih medija. Mene je spomenuti bijednik, jadnik i ljudski otpadak Milovan Brkić u najnovijem broju njegove oskudne tiskovine Tabloid od riječi do riječi prepisao bez navođenja izvora vijesti o srpskome skorašnjem priznaju državne neovisnosti Kosova. To bi prema izvorima poteklim iz nekoliko beogradskih neovisnih portala, a na temelju vijesti iz albanskih medijskih izvora, trebalo uslijediti u lipnju ove godine uz političko suglasje i Amerikanaca i Rusa i Europske unije, kao najbitnijih međunarodnih političkih čimbenika.
vuč
Drsko i bezobrazno pokvarenjak, lopov i lažov Milovan Brkić u svojoj kolumni za maloumne prepisuje od riječi do riječi moj tekst preuzet s naslovnice HOP portala bez ikakvog navođenja izvora vijesti. Dakako, to ga ne smeta da meni kao hrvatskome novinaru u Beogradu bezočno podvaljuje i podmeće kao ja tobože “prepisujem” tekstove od njega. Bez ikakvoga samohvalisanja, Brkićevo naklapanje i nadmetanje sa mnom isto je u ravni usporedbe nogometnog znanja i moći Recreativa iz Huelve i Barcelone, pri čemu mogu iz kršćanske samilosti i sažaljenja tome životno i u svakom pogledu nedovršenom, neizgrađenom i nedostatno izbrušenom čovjeku dati ne jedan ili dva, nego barem tri ili četiri zgoditka prednosti u bilo kojoj oblasti natjecanja i nadmetanja. I on bi uvijek bio gubitnik, a možda bi mu se nekad i omaklo da me u nečemu pobijedi. Red je da nekada i pustim koju partiju onako iz štosa tome srbijanskome novinarskome rekreativcu iz vukojebine zvane Ljubovija kraj Drine, tamo Bogu iza nogu, gdje se rodio i u skota, idiota i kretena izrodio Milovan Brkić, osvjedočeni i dokazani neprijatelj hrvatskoga naroda i hrvatske države. To je bio još kao junoša kad je kao komunjarski kadar pisao početkom osamdesetih za strogo kontrolirane omladinske listove u bivšoj Šugoslaviji, te je jednom bio jako ljut kad je kao djevojka s jačim komunjarskim i oficirskim pedigreom tate JNA časnika Mirjana Bobić – Mojsilović prije njega uskočila u novinarsku karavanu. Sve to bio je i kasnije kad je početkom devedesetih pisao velikosrpske tekstove u Srpskoj reči Danice Drašković u kojima nije skrivao otvorenu i patološku mržnju prema svemu hrvatskom i katoličkom. I sukladno tome i 2003. nastavio je svoj velikosrpski put u Tabloidu, te je uhićen u policijskoj akciji Sablja nakon ubojstva tadašnjega premijera Srbije Zorana Đinđića, skupa s još nekim novinarima bliskim Zemunskome klanu poput Gradiše Katića, urednika lista Identitet, koji je bio u vlasništvu Dušana Spasojevića – Duće, desne ruke Milorada Ulemeka – Legije. Kasnije je Brkić oslobođen, jer je bio i ostao dobar, kao staro policijsko, doušničko njuškalo s proruskim kadrovima u srpskoj policiji. Oni su bili i ostali u većini u svim sferama srbijanskoga društva i zato i minorni društveni marginalci i paraziti poput Brkića i sad plivaju u tome mulju i žabokrečini.
Svojedobno sam u razdoblju od 2007. do 2012. imao četiri teška sudska, bolje je i točnije reći politička spora sa velikosrbima u srpskome novinarstvu. Tri sam dobio, na četvrti mi nisu dopustili izaći, braniti se i obraniti od lažnih optužbi, klasičnih velikosrpskih objeda, zbog čega sam izuzetno stradao, jer živim i radim u zemlji u kojoj i u srpskome krivosuđu i u srpskoj policiji i općenito u svim porama srpskoga društva vlada društvena svijest analogna onoj iz Hitlerove Njemačke između dva svjestka rata, a parafraza toga bila bi Serbien uber allez. Jednom prigodom Milovan Brkić, dnevni inventar srpskoga suda i tužiteljstva, budući po političkim porudžbama godinama piše tekstove u kojima veliča sve velikosrpsko, panslavensko i rusofilno i kao takav je omiljen i poželjan što god slaže, prevari i podvali bilo kome politički orijentiranome zapadnjaku ovdje u Srbiji, priđe meni nalavalentno u predovrju sudnice i ponudi mi se za tobožnjega posrednika u mome sudskome sporu s njegovim političkim kompanjonima i sportskim novinarima, koji su preko njegovoga glasila redom blatili i ostale kolege novinare koji smatraju kao i ja da je Srbija devedesetih učinila vojnu agresiju na Hrvatsku i BiH, te da Beograd treba bezuvjetno platiti ratnu štetu Zagrebu i Sarajevu. Učinio sam kobnu grešku kad sam za tren ukazao povjerenje Brkiću da u moje ime izgladi spor s njegovim zemljacima iz sfere novinarstva u Srbiji,ujedno i njegovim politčkim istomišljenjacima. On je to do kraja zloupotrijebio, štoviše, meni iza leđa je zvao tužiteljstvo i i sud da me proceusuiraju i pošalju u zatvor ii u zatvorsku ludnicu radi mojih političkih stajališta, koje nikad nisam skrivao. I u tome je imao odličnoga uspjeha,a sve sam prekasno dozano od njegovoga bivšeg redakcijskog kolege Živomira Rakonjca, koji mi je potanko ispričao pojedinosti kako je Brkić iz redakcije Tabloida okretao brojeve svojih poznanika i prijatelja iz tužitleljstva i suda da bi me lažno okrivili, osudili zbog političkoga verbalnog delikta i time pokušali zauvijek prekrižiti među svim ljudima u novinarskoj branši. Glavni Brkićev suradnik u tome je bio sportski novinar Radio Beograda Slobodan Maletić, sin roditelja razvedenih sudaca u mirovini i s bratom od tetke i odvjetnikom Vladimirom – Vanjom Marinkovom. Pored toga Brkićev glavni asistent u mome političkome progonu u Beogradu Slobodan Maletić, čovjek s medicinskom dijagnozom anoksijom, od koje se može trenuto komirati, šlogirati ili paralizirati, zarađenom tijekom služenja vojnoga roka u tenkovskoj jedinici JNA 1988/89. što mi je potvrdio njegov otac Cane Maletić, kao i njegov umirovljeni redakcijski kolega Milan Anđić, radio je i radi za srpsku tajnu policiju. Otvaranje dossiera je u Srbiji tabu tema, ali je javna tajna da je Maletić radio za policijsko i političko parapodzemlje u Beogradu. Iako on odlično zna da sam ga osobnim autoritetom spasio batina u kladionici Atlantik 2000. godine kad je varao zaposlenog Sašu Bilanovića na uplatnome mjestu tiketa u jednome trange frange poslu trgovine i preprodaje kartica za mobitel telefone Ericson i Nokia, to ga nije smetalo da kao čovjek poremećenoga uma meni pripisuje sve najgore epitete u ljudskome rodu. To je bila njegova vrsta zahvale meni za moju ljudsku gestu prema njemu iz 2000. godine. Osim što je u odjelu Javnoga reda i mira Maletić politički špijao i cinkao kolege novinare izvjesnome Đokici Draškoviću, tada načelniku beogradske policije, on je u sivoj eminenciji srpskoga sudstva, odvjetniku i svome rođaku Veljku Guberini, velikosrbinu s Korduna, imao još jednoga moćnog zaštitnika u srpskome krivosuđu, a u novinarstvu i etabliranoga velikosrbina zaodenutoga u zapadnjački frak Nebojšu Spaića, njegovoga brata od tetke, kao i njegovu ženu Tamaru Spaić, te svoga ujaka Branislava Marinkova na Radio Beogradu i još dvojicu svojih rođaka, novinara i urednika uposlenih u srpskome dopsisništvu Radio France International u Beogradu, kao i dopisništvu BBC-ija u Beogradu. Jasno, imao sam posla sa sedmoglavom i umreženom državnom i paradržavnom strukturom političke prisile i svojevrsnoga progona, nije pretjerano i prejako reći na granici nemogućega  neizdrživoga pogroma.
Milovan Brkić, kao i njegovi politički suborci,spomenuti Slobodan Maletić, te dvojica urednika i velikosrba iz lista Sportski Žurnal Miodrag Simeunović i Zoran Stojadinović, također iznimno blizak Zemunskome klanu, kad je u redakciji uz pjenušavac slavio i nazdravjao ubojstvo Zorana Đinđića, imali su organiziranu i uhodanu mašineriju u srpskome krivosuđu, policiji i naravno i zdravstvu. Pronašli su i bez ikakve muke i čak i bez davanja mita našli velikosrpskoga fanatika i neskrivenog obožavatelja ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Kradžića u stanovitome dr. Zoranu Đuriću, neuropsihijatru, koji me po njihovom naputku zdravog i pravog bez ikakvog učinjenog kaznenog djela i bez ikakve krivnje, opet i uz suglasje načelnika policije JRM Đokice Draškovića, koji je prijetio smrću tadašnjim urednicima Blica Miloradu Ivanoviću i Veselinu Simonoviću ako se usude objaviti istinu o mome progonu, patnji i stradavanju radi moga nacionalnoga, vjerskoga i političkoga opredijeljenja, uputio pravo u zatvorsku ludnicu s izmišljenom dijagnozom paranodne šizofrenije, tako da mu i sam Brkić, kao i njegova razbojnička banda i bagra spomenutih sportskih novinara mogu biti doživotno zahvalni. Trovali su me točno 16,5 mjeseci lijekovima za luđake, iživljavali se sa mnom, pretrpio sam i preživio pravu torturu i zločin bez presedana, nezamisliv u povijesti ljudskoga roda. Ni u posljednjim azijskim i afričkim zabitima danas je nemoguće i nezamislivo da čovjeka bez ikakve krivnje, bez saslušanja i bez suđenja, zdravoga i pravoga pošalju u zatvorsku ludnicu bez učinjenoga kaznenoga djela, a samo zato što i onda i sad tvrdim da je Srbija ratni i vojni agresor na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i što sam kao novinar i autor neobjavljenoga intervjua s Aleksandrom Vučićme iz veljače 1995. iz ureda Haškoga Tribunala u Beogradu nakon razgovora ovdje u Beogradu s njihovim tužiteljima dr. Danom Saxonom, te Paolom Pastore Stochhijem i Christinom Dahl trebao svjedočiti u Haagu protiv srpskih ratnih zločinaca, prvenstveno Slobodana Miloševića, potom i Vojislava Šešelja, a na temelju intervjua s Vučićem iz 1995. gdje je on veličao njihove osvajačke i velikosrpske planove i to mi nedvosmisleno i mnogo puta otvoreno kazao u reporterski dikatofon. Dakle, sve ovo je i nevjerojatno i nesvakidašnje meltretiranje mene kao nesuđenoga haškog svjedoka.O tome sam blagovremeno izvijestio i ispostavu Tribunala, kako ovdje u Beogradu, tako i sjedište Tribunala u Haagu. Spomenuti i famozni intervju s Vučićem iz 1995. nije nikakav poseban filmski spektakl po sadržaju intervjua budući on tu, kao i svi ondašnji i sadašnji velikosrbi vergla i okreće istu velikosrpsku spiku, koju vrti i danas. Inicijalno je tužitelj dr. Dan Saxon to okvalificirao dokaznim materijalom kad mi je u nazočnosti istražitelja u Beogradu Roula Versonena nudio svjedočenje u Haagu i plaćene putne troškove tour retour. Odbio sam samo iz jednoga praktičnog razloga i jedinog uvjeta koji sam tražio, a to je moje bezuvjetno preseljenje u neku od zemalja Beneluxa, Skandinavije ili Švicarske. Nisu udovoljili mome zahtjevu, te sam im poslije tri godine ipak predao kazetu i prevedeni intervju s Vučićem, koji je tijekom rada Haškoga suda bio pohranjen u ladici suca Bouza. No, već 2007. novi mandanti tužitelji Paolo Pastore Stocchi i Christina Dahl kad su nakon razgovora sa mnom preuzeli materijal, opet u nazočnosti glavnoga istražitelja ureda u Beogradu Belgijanca Versonena, koji je nasljedio na tome mjestu Irca Fultona, s kojim sam prije toga također kontaktirao, kazali su da po njihovom mišljenju, za razliku od priješnjeg Saxonovog to nema snagu, niti oslobađajućega, niti optužujućega dokaza protiv bilo koga, te da oni ne dijele stajalište prethodnoga mandatnoga tužitelja Tribunala Dana Saxona iz države Masačusets. Dakako, Vučić dok sam sasvim sigurno svojim kanalima nije skužio da to više nema nikakvu primarnu vrijednost dokaza po stavu novopostavljenih tužitelja, godinama me iz sjene surovo progonio, te sam preko njegovih političkih satelita u novinarstvu redovito i bez objašnjenja dobivao otkaze gdje god sam radio, premda sam svugdje imao daleko najveći novinarski učinak. No, u jednome trenutku na moju zamolbu preko čovjeka koji mi se sam ponudio ubijediti Vučića da me ostavi na miru, te da je sud u Haagu ad aktirao taj intervju kao sekundarni dokument i samo jedan fono zapis, on se postupno počeo hladiti, premda nikad nije zaboravio da sam ga intelektualno porazio u intervjuu u kojem nije davao odgovore na naručena pitanja, kao što je navikao otkad zna za se i zato sam ga kao intelektualno superiorniji lako i rutinski preslišao. Čak i Vučić u usporedbi s Brkićm, vjerovali ili ne ima stila priznati, makar i teška srca poraz. Uostalom, Dušan Janjić iz nevladine udruge foruma za etničke odnose mi je osobno kazao da je Vučić nakon njegovoga ubijeđivanja da me ostavi na miru samo hladno prozborio: “Ma, dobro, boli me kurac za to, neka radi s tim što god hoće.” Tako Vučić u komparaciji s Brkićem još ispada, vjerovali ili ne, moj dostojni neprijatelj, koji teška srca i kako sam veli, “preko kurca,” na koncu konca priznaje da je izgubio i da je nakon svih peripetija to gurnuo pod tepih, iako ostaje neprijeporno da će uvijek mene smatrati vječnim, ogorčenim i nepomirljivim političkim protivnikom, ali izgleda i u njegovoj viziji tako zauvijek brendiranim i etabliranim u novinarstvu kao njegovim najvećim političkim suparnikom među svim novinarima u Beogradu. Eto, čak i Vučić, kojeg godinama s pravom i jezikom činjenica kritiziram za njegova nedjela u prošlosti i sadašnjosti, ima nasuprot njegovom slugi iz pričuve Brkiću neku vrstu granice i mjere u ratovanju sa mnom. Ne može me smisliti, niti podnijeti zbog eipizode neobjavljenoga intervjua iz veljače 1995. no čini se da je, za razliku od njegovoga novinarskoga pijuna Brkića, i sam Vučić u jednome trenutku povukao ručnu kočnicu. Nisam zbilja vjerovao da Brkić može biti neusporedivo gori od Vučića, no prevario sam se u procjeni.  Milovan Brkić je, jednako kao i Aleksandar Vučić, žestoki pobornik velikosrpske političke ideje, ali se po potrebi trenutka ponekad lažno predstavlja na drugi način, kad želi na sugovornika poptuno drugoga svjetonazora ostaviti jak dojam.  I zato mi je prije nekoliko dana kad sam ga nazvao telefonom nudeći mu objavu toga intervjua u njegovome Tabloidu bijesno i ljutito odbrusio da sam ja za njega hrvatski ustaša i najžešći srbomrzac ranga, kako veli “Milojka Pantića, Vuka Jeremića ili Sergeja Trifunovića,koji po Brkiću isto kao i ja pozivaju Srbe da se ispričaju Hrvatima, Bošnjacima i Albancima za sva zlodjela iz devedesetih, te da Srbija klekne na koljena.” To je pripovjedanje toga običnoga srbijanskoga vola Milovana Brkića, nepopravljivoga srpskoga novinarskoga dinosaura, pardon srbosaura, koji i dalje vjeruje u srbocentričnu teoriju njemu voljenoga, a izmišljenoga “Zapadnoga Balkana”, gdje bi se po njemu i njemu sličnim Vučićima samo Srbi pitali za zdravlje, a mi Hrvati bili obični statisti i epizodisti u tome dugometražnom političkom serijalu koji smo već gledali od 1918. do 1991. godine. Neobrazovani i nepismeni prostaci i primitivci Brkić i njegov patron Vučić ne znaju ili ne mogu ili ne žele znati da smo upravo mi Hrvati, a ne Srbi prvi i jedini bili zagovornicima poznatoga Ilirskoga pokreta ujedinjenja svih Južnih Slavena, ali pod uvjetom da mi Hrvati budemo kao najbrojniji, najveći, najdržavotvorniji narod na Dinarskome, a ne srpskom umjetnom “Balkanskom” polutokou stožerni narod. Nas Hrvate zanima danas samo oživljavanje hrvatstva u svim hrvatskim zemljama Zvonimirove krune, a to su cijela Hrvatska, cijela Bosna i Hercegovina i cijela Crna Gora. Milovan Brkić u svome Blaotidu laže i maže srpsku javnost u jednome od posljednjih brojeva toga tragikomičnoga tjednika kako su svi narodi bivše Jugoslavije nastali od Srba!? I takav bolesnik s izljevom velikosrpstva u koru maloga mozga ( nije pogreška jer veliki mozak mu je davno zakrečao i zakržljao ) u dopisu uredništvu našega HOP portala mene osobno psuje, pljuje, vrijeđa, potcjenjuje i omalovažava!? Tko si i što si ti bitango i barabo Milovane Brkiću? Što si ti postigao u životu, bilo kad i bilo gdje? Ne volim si persirati, ali iz moga novinarskoga opusa i Brkićevoga, rekao bih kao što je Barcelona izmislila nogomet za Recreativo iz Huelve, tako sam i ja izmislio, ne novinarstvo, nego sam i izumitelj života za toga luzera i životnoga liliputanca Milovana Brkića.
U mailu adresiranome na sjedište naše redakcije u Zagrebu, Milovan Brkić je na malome prostoru izrekao toliko budalaština, gluposti i ludosti, koje može napisati i izgovoriti samo glupan na ivici debiliteta. Ne čudi me ništa od te prikaze i utvare u ljudskome obličju,prezrenoga svigdje među ozbiljnim i pristojnim ljudima u novinarskoj branši u Beogradu. Zaboljela ga je i kao grom pogodila istina koju sam on njemu napisao u svome članku na HOP portalu 2015. godine. Nije ga smetalo da, opet za račun već spomenutoga policijskog doušnika i cinkatora tajne policije, formalno novinara Radio Beograda Slobodana Maletića u Maletićevo ime i za Maletićev račun iz pera prijatelja i toga bolesnoga pedera s Radio Beograda, tadašnjega novinara lista Sport Boška Živančevića napiše za Maletićeva redakcijskog kolegu i urednika Milana Špičeka da je “Hrvat, ustaša, peder i mason,” te da ga treba i smijeniti s posla i prtjerati s Radio Beograda. Zaboravili su dodati i iz cijele Srbije!? Špiček je prvotno tužio Živančevića za napisane klevete, ne znajući da je naručitelj svega Brkićev kolega s beogradskoga radija Maletić. I tako je Živančević ispao Maletićev žrtveni jarac. Kako očekivati bilo kakvu normalnu ljudski reakciju od neljudi oliti bezljudi tipa Maletića ili Brkića prema bilo kome tko nije velikosrbin, a živi i radi u Beogradu?  Jedva svršeni srednjoškolci Brkić i Maletić nemaju pojma i nikad nisu ni čuli, niti vidjeli, niti pročitali u životu da su i sami srpski suvremeni povjesničari Milan St. Protić i Predrag Marković u više narvata i u javnim istupima priznali da smo mi Hrvati Ilirskim pokretom u 19. stoljeću kao najveći i najbrojniji i najdržavotvrniji narod na Dinarskome polutoku dali inicijalnu kapislu za stvaranje države Južnih Slavena. Kasnije su Srbi tu ideju ukrali, prisvojili, vremenom najprije Crvene Hrvate aka Crnogorce i islamizirane Hrvate aka Bošnjake sustavno odvajali od njihove prirodne i jedine hrvatske nacionalne jezgre i njihovog jedinog hrvatskog nacionalnog iskona. To je kulminiralo u ratovima devedesetih, a povremeno su tada ispadi i izgredi antihrvatstva pod utjecajem srpske medijske i poltičke promidžbe u ratnome vrtlogu bili čak i jači nego u Beogradu i u Srbiji! Tamo su u CG i BiH-u obični ljudi zahvaljući raznim Brkićima u srpskome novinarstvu i raznoraznim Vučićima u političkom miljeu Srbije povjerovali u srpske stoljetne laži da Bošnjaci i Crnogorci potječu kao današnji narodi od odlomjene grane srpstva, a ne od etničkoga stabla izvornoga hrvatstva, tu su laž preko SPC, SANU, srpskih medija i srpske politike Srbi proturali i među nesretnim antifa ljevičarima po Hrvatskoj. Kad bi bilo barem zrno inventivnosti u današnjih hrvatskih političara, oni bi trebali inzistirati na otvaranju svih relevantih povijesnih arhiva od Rima i Carigrada pa do Moskve, a onda bi političari i novinari poput Milovana Brkića za širenje gnjusnih i prijesnih laži i posrbljavanja Hrvata pravoslavaca aka današnjih Crnogoraca i posrbljavanju Hrvata islamista aka današnjih Bošnjaka zaglavili višedeseljetnu, možda i zasluženu doživotnu robiju. Za takav zločin mora postojati adekvatna kazna kao nauk budućim potencijalnim krivotvoriteljima povijesti.
Naposlijetku, ukratko ću se osvrnuti i na sadržinu Brkićeva dopisa našem uredništvu u Zagrebu.Tamo srbijanski patološki lažljivac  veli da sam “suđen i osuđen prije tri godine kao teški “duševni bolesnik” na mjeru liječenja u zatvorenome prostoru u zatvorskoj bolnici, te da sam navodno prijetio da ću ubiti ujaka i da me majka triput prijavljivala policiji zbog obiteljskog nasilja!?” Ovoj laži srbijanskogga glupaka i prostaka Brkića ne treba previše komentara. Sad je 2019. godina, prije tri godine bila je 2016. godina, a svi čitatelji našega HOP portala čitaju moje redovite komentare na HOP portalu u kontinuitetu od 2015. godine. Srpski je lažljivac sam upao u vlastitu stupicu. Kako navodno “osuđeni” čovjek može pisati i rabiti računalo ako nije na slobodi!? Naravno, bitanga i baraba Brkić za tu notornu laž nikad sudski neće odgovarati u Srbiji, jer je kao velikosrbin tu zaštićen kao bijeli medvjed od toplotnoga udara. K tome srbijanski idiot i kreten Brkić dodaje i još prijesne laži kako se predstavljam svugdje po potrebi kao “Hrvat, Crnogorac, Židov!?” Je li još od toga šokantnije pročitati u Brkićevu mailu na adresu HOP portala kako “me on osobno spašavao u srpskome sudu i tužitlejstvu od zatvora,” iako sam zna i iz ovdje detaljno opisanoga i obrazloženoga, jasno je da mi je on iz potaje i iza leđa skupa s banditima i razbojnicima tipa sportskih novinara iz Beograda Maletićem, Stojadinovićem i Simeunovićem, listom njegovih veliksrpskih pristaša, najviše radio o glavi. Mislili su da će me slomiti i ubiti trovanjem lijekovima za luđake i doživotno me poništiti. Nisu uspjeli, ustao sam još jači, još snažniji, još odlučniji, uporniji, istrajniji nego ikad prije. Samo su mi ulili dodatnu snagu i izdržao sam kao hrvatski politički uznik u Srbiji ono što bi vjerujem vrlo mali broj ljudi uspio izdržati. Tolika količina njihovog otrovnog bijesa i gnjeva sručila se na mene jednoga, ali sam na kraju ja apsolutni pobjednik. Uistinu, preživio sam pravi pakao na Zemlji, doslovno kao da sam izdržao atomski udar sa svih strana. No, vjerovao sam u ideju i cilj za koji se borim, a kad čovjek tako vjeruje u sebe, onda u takvoj naoko bezizlaznoj i bezizglednoj stuaciji jedino i može opstati. Ustao sam kao ranjeni lav nakon 15,5 mjeseci mučenja, iživljavanja i torture isprobavanjem i medicinskim eksperimentiranjem na mome organizmu i meni kao pokusnome kuniću u laboratoriju svakakvih lijekova za istinske luđake oboljele od paranoidne šizofrenije u zatvorskoj bolnici u Beogradu. Tamo su me kao političkog disidenta smjestili po kazni na ono što mangupi nazivaju “tvorničkim podešavanjima” ličnosti i ispiranjem mozga iliti brain washing, što bi rekli Ameri ili Englezi za takve pokušaje nasilnog političkog preodgoja pojedinca u društvu koji se odupire diktatorskome poretku u zemlji. Trudio sam se apsolutno zaboraviti imena tih medicinskih narkotika za luđake, premda ih imam zapisane sve u prikupljenoj i sačuvanoj dokumentaciji. Ali, najgori od svih je bio leponex i injekcije moditen. Od toga sam kao zdrav i prav čovjek, nikad i nigdje, niti akutno, niti kronično u životu liječen od bilo čega, umalo izgubio život. Pune tri i pol godine od svih tih otrova kojim su me kljukali godinu i tri i pol mjeseca nisam imao ni dana sna sve od početka 2013. pa do 21. travnja 2016. godine. Te čudesne večeri prvi puta mi se prirodnim putem povratio osjećaj i prirodni nagon za snom. Otrovi su napokon zašli iz mene. Do besvijesti sam šetao kroz prirodu, pored rijeke, danju i noću posebno bio uz računalo, surfao, pisao za naš HOP portal. I zato veliko i doživotno hvala mojim dragim, velikim i vječnim prijateljima Igoru Drenjačeviću i Ingrid Runtić. Kad još nisam znao hoću li medicinski preživjeti od toga mengeleovskog srbijanskog trovanja i dopingiranja narkoticima za luđake, kad mi se u veljači i ožujku gornji i donji tlak rastezao u nenormalnim granicama, organizam iscrpljen od troipogodišnje nesanice kao posljedice prisilnog kljukanja moga organizma otrovima u srpskoj ludnici, uspio sam se potpuno oporaviti. Moj je trijumf nejvjerojatan, medicinski protivan svim zakonima medicine nakon toliko dugo vremena kad sam već počeo gubiti nadu da ću više ikad zaspati u životu nakon tri i pol godine bez sna zbog posljedica trovanja od strane srbijanskih nasljednika fašističkog dr. Mengelea.
Milovan Brkić je preuzeo štafetnu palicu u nazivanju mene luđakom od istinskog bolesnika Slobodana Maletića, s tikovima ala združenoga Alchajmera i Parkinsa. Kako uraditi lobotomiju tome lobotiranome velikosrpskome robotu Slobodanu Maletiću, a da otvaranje njegove bolesne i lude lubanje ne bude medicinski opasno i možda čak i fatalno po njegov život? No, u Srbiji aka Stradiji je naravno moguće da neliječeni i doživotno neizliječivi, najteži duševni bolesnici i mentalni retardi Brkić i Maletić kao psihijatrijski slučajevi meni podvaljuju vlastite dijagnoze. Primjerice, Brkić je još devedesetih kao prikriveni potrčko MIloševićeva režima, kojega je samo deklarativno napadao, a u potaji ga podipirao, poglavito u njegovim osvajačkim vojnim pohodima, imao bezbroj sudskih procesa. I izgubio je samo jedan i to protiv Marka Miloševića, sina ratnoga zločinca, diktatora, fašista i agresora na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Slobodana Miloševića. Očito je tu Brkić prešao nesmotreno crvenu liniju i granicu dokle može. Osilio se, kao što se i sad sili bez pokrića. U maniri optimista, aka neobavještenoga pesimista, on skupa s Maletićem meni javno spočitava kako su oni “netko i nešto”, tobože “javne ličnosti,” a ja navodno “nitko i ništa.” Žive obojica u iznajmljenim, memljivim i tjeskobnim jednosobnim stanovima, koji gotovo prokišnjavaju. Jal je njihov neviđenih razmjera i ja im tu ne mogu pomoći kao vlasnik dvosobnoga, u prošlosti i jednoga trosobnoga privatnoga stana. Za njih su ljudi liječnici u bijelim mantilima psihijatrijske struke nadležni, a ja sam tu, ipak, amater. Nisam studirao medicinu da znam što im sve fali u glavi, ali cijenim da nije nekoliko dasaka, nego cijeli namještaj. To vrijedi posebno za kronično pijanu budalu Brkića, jer kad pomiješa pića i žargonskim rječnikom ispičutura “zabetonira”, onda mu ni njegovo jedino i istinsko zvanje i znanje zanatlije armirača betona ne pomaže da se snađe u vremenu i u prostoru.
I dok bolesni luđak Maletić godinama trkelja kako sam mu ja “dužnik” jer me htio zaposliti na Radiju, a ja “nezahvalan”, odbio i ne cijenim samo njemu znani, nepostojeći i fiktivni,samo njemu znanoj bolesnoj mašti znani poslovni “dar s neba” na moju adresu, dotle je Brkić otišao i korak dalje, pa veli da je on “svojim autoritetom stornirao optužnice protiv mene,” a opet ja “nezahvalan” to ne znam cijeniti!? Koliko treba biti lud i nenormalan lik kao Maletić ili Brkić pa povjerovati u te fantastične laži u koje ni njih dvojica ne vjeruju ni u najvišem stupnju zajebancije, poslije sveg opisanog zla koje su mi nanijeli u životu. U poslovnoj karijeri sam, stjecajem životnih okolnosti mogao kao vrlo mlad da biram gdje ću i što ću raditi. Mama mi je do odlaska u mirovinu bila prvo viši samostalni savjetnik u Ministarstvu urbanizma Srbije, potom i u Minstarstvu financija Srbije, odakle je otišla u mirovinu travnju 1992. godine s nepunih 56 godina života, ali s punom mirovinom jer joj je staž išao od njene dvadesete godine života. Brat od tetke moje mame i moj izvanji ujak je Milan Kovačević, ekonomist i vlasnik privatnoga Consaltinga, blizak engleskom i američkom veleposlanstvu, a općenito anglosaksonskim veleposlanstvima, budući je godinama radio u vanjskoj trgovini u Londonu. On se za vrijeme svojih dubrovačkih dana, gdje je i rođen i završio i škole, zabavljao u ranoj mladosti s Terezom Kesovijom, a njegova obitelj je generacijama familijarno bliska i povezana s obitelji novinara Gorana Milića. Familija Skulić, opet obitelj mamine braće od tetke drži International school u Beogradu, stjecištu škole učenja stranih jezika za predstavnike diplomatskoga kora u Beogradu. Izdavali su stan i američkome diplomatu Geraldu Creigu u Temišvarskoj ulici na Senjaku. Je li itko iole ozbiljan može onda i u snu pomisliti da sam u životu bio u situaciji da bilo kad i u bilo čemu ovisim od dvije ljudske zablude tipa Maletića i Brkića? Dapače, upravo je samo obratno moja obitelj svojim visokim društvenim statusom mogla određivati njima mjeru društvenoga postojanja. No, oni su se u obračunu sa mnom uzdali u svoje doušničko služenje tajnoj policiji u Beogradu. To je takvim bilmezima i mamlazima u nedostatku bilo kojeg drugog argumenta i životnoga ostvarenja prvi i posljednji adut u svome reklamiranju “javnih ličnosti” i “društvenih veličina.”
Pozornost zavrijeđuje i Brkićeva lažna opaska da me “majka triput prijavljivala policiji radi nasilja!?” a u stvarnosti nije nikad u životu, jer nije ni moglo biti razloga. Miran sam, tih, razložan i staložen čovjek, blage i pitome naravi i u dobrim odnosima s njom oduvijek. Istina je jedino da je Brkić u ime svojih novinarskih mafijaša Maletića, Stojadinovića i Simeunovića uznemiravao nas na kućni broj i ucijenjivao i prijetio mojoj majci da pod svaku cijenu odustanem i povučem moje pismeno navedene iskaze obrane, koje sam vlastoručno pisao i dostavljao sudu, gdje sam svuda isticao da je Srbija jedini i isključivi krivac za osvajačke ratove iz devedesetih i da obvezno mora platiti ratnu štetu Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao žrtvama velikosrpske vojne agresije. Što očekivati od monstruoznog Brkića, kad je toliko morbidan da po svjedočenju njegovoga bivšeg kolege iz Tabloida Živomira Rakonjca urla, galami do iznemoglosti u telefonsku slušalicu s druge strane žice njegovoj rođenoj majci, tada, kako reče Rakonjac i ozbiljno bolesnoj starici. Psovao je i vrijeđao u telefonskom razgovoru vođenom s radnoga mjesta rođenu majku i to u nazočnosti suradnika i suradnica iz redakcije tjednika Tabloid. Što se onda može očekivati od takvoga čovjeka kome ništa u životu nije sveto? U svezi društvenoga ugleda i moći, samo podsjetnik Milovanu Brkiću da sam kao poliglot i čovjek koji je od mladosti i politički aktivan još od studentskih dana blizak i nekim vrlo važnim ljudima iz inozemnih veleposlanstva, osobito Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke i njima sam ukazao na slučaj poludjeloga srbijanskoga čobana i opančara Milovana Brkića, koji je kao kompletno ruski čovjek u Beogradu još od doba Leonida Brežnjeva želio rovariti i podvaljivati kao politički insajder Amerikancima i nudio im se pisati svoje otrcane i bezvezne paškvile za Wikileaks o skandalima u srpskoj politici. Samo je pritom zaboravio sebe istaknuti kao glavnoga skandal majstora i novinarsko – političkoga mešetara iz duboke sjene. Zamislite koji je propuh u glavi pijane budale i neotesane primitivne srbijanske sirovine Milovana Brkića, kad on tako samouvjereno, nadmeno, bahato i prepotentno uzima za pravo docirati i sugerirati mojim prijateljima u Zagrebu na HOP portalu kakav sam ja čovjek, usput još i novinar, a uopće me luđak i ne poznaje sem iz nekih susreta prebrojanih na prste jedne ili možda najviše dvije ruke! To bi bilo isto kao kad bih ja kazao novinaru i dopisnku Tabloida iz Zagreba Vjekoslavu Škreblinu da nije red da on piše za Tabloid, jer je to uistinu smeće od tjednika.Ali, ne pada mi na pamet takva ludost, jer je to u stilu nenormalnoga Milovana Brkića. Što misli ta nadobudna srbijanska budala? Da je on pozvan i prozvan uređivati odnose između nas hrvatskih novinara? Još je najveći cirkus kad taj šaralatan i klaun svih srpskih režima Brkić u obraćanju mailom naše uredništvo u Zagrebu oslovljava s pozdravom “Poštovane kolege!?” Kome može biti kolega Milovan Brkić osim možda Draganu J. Vučićeviću i takvim tipovima? No, njih dvojica se ne mogu nazvati novinarima, niti ih itko ozbiljan u Beogradu tako doživljava, te se obojica krivo i lažno predstavljaju, ponajprije jer nemaju nikakve završene škole, ni znanja, ni zvanja da bi se smjeli nazivati novinarima. Uvreda je najvećih dimenzija kad se Brkić ili Vučićević nazivaju makar novinarima u pokušaju. Tim nepismenim buzdovanima i balvanima nedostaje i najmanja doza osnovne skromnosti u ponašanju, jer ne znaju gdje im je pravo, ono najniže mjesto na društvenoj ljestvici.
Okomio se podivljali vlaško cincarski pas avlijaner Milovan Brkić i na moje žive i mrtve iz obitelji, iako me taj luđak zna samo iz viđenja i nema pojma ni tko sam, ni što sam, ali se našao pametovati o meni. Veli da sam “prijetio ujaku da ću ga ubiti!?” a patološki lažljivac Brkić nema pojma, niti želi kao genetski do koske i srži iskvareni tip znati da mi je pokojni ujak, rođeni brat moje mame, dakle Pero Pravica bio u mnogo čemu i bliži od rođenog oca i to cijeli život. U želji da mi zlurado napakosti iz obijesti i oholosti Brkić je uletio u najveću moguću laž. Da je htio kao gad i smrad u dokolici kopati po grobovima mojih rođaka, znao bi da je moj pokojni stric Miško Ilić bio smrtni neprijatelj naše obitelji. Mog je oca zloupotrebljivao, okretao ga protiv mene, onda djelomično i mame, ostavio je na miru samo moju sestru. Rasturio je, razbio i razorio i odnose u vlastitoj obitelji, kao i u još deset do petnaest s kojima je živio u zgradi, samo 200 metara od našega nebodera u bloku 28 u Novom Beogradu. Za života moga oca htio ga je iz zlobe i mržnje prema našoj obitelji, prouzročenoj zavišću i ljubomorom jer smo ispred njih, nagovoriti sa svojom sestrom, mojom tetkom, moje roditelje da uzmemo rizični hipotekarni kredit za nekakvu bezveznu vikendicu koja nam nije ni trebala. Mama je to u zadnji čas spriječila, da ne stavimo stan u zalog i ne riskiramo gubitak stana radi hipotekarnoga kredita. Tatu su već uspjeli skuhati i navući na tanak led. Onda je taj stric mamu htio uvući u kriminal, tražeći da mu preko Ministarstva urbanizma pronađe vezu za divlju i bespravnu gradnju njegove vikendice. Mama je to odbila i od onda je prorijedio kontakte s nama, ali nije prestao igrati prljave igre na račun naše obitelji. Kad je tata umro stric je kriomice išao, kako mi veli mama u općinu Novi Beograd i krimosima uposlenim na odjelu nasljedstva imovine nudio mito da krivotvore uknjižbu našega privatnoga stana na njegovo ime, te da se naš stan na divlje registrira na njega i da nas izbaci na ulicu. Dio ovoga i sam Brkić zna i podupire na potpuno morbidan način zločin moga pokojnoga strica prema meni i cijeloj našoj obitelji. Kad me pokojni stric i silom i prijetnjom oružjem i ubojstvom pokušao skupa sa svojim sinom i narkomanom Goranom prisiliti da pod cijenu života budem i protivno svojoj volji dio njihovog narko klana koji je stric financirao, ja sam pozvao policiju radi zaštite i došli su sa zakašnjenjem, nisu ga uhitili, ni njega, ni njegovoga sina, s obzorom da je najvjerojatnije i taj prokleti stric imao veze u mafijaškom ogranku parapolicije u Beogradu. On je kao inženjer graditeljstva zarađivao krvave petro dolare po Libiji i Iraku i od toga kapitala kriomice financirao sinovljevu mafiju u novobeogradskome bloku 28. Moj otac o tome nije imao pojma, njegov brat ga je uhvatio na bratsku sentimentalnost tipa on je super, njegovi ukućani su loši, a najviše je ispaštala naša obitelj, ni kriva, ni dužna. Spas i sreću sam u takvome paklu pronašao u utočištu Rimokatoličke crkve u Zemunu i iz zbilja životnih razloga još kao dječak od nepunih deset godina vratio se vjeri katoličkih i hrvatskih pradjedova. I to mi je životno pomoglo izdržati i oduprijeti se svim životnim nedaćama, odolijeti kušnjama i izazovima kojih je bilo napretek. Kako god bilo taj razdor i u našoj obitelji oji je ummjetno godinama pravio taj prpblematični stric i danas još traje kao naša velika drama  i tragični razlaz i vječni raskorak članova obitelji, zapravo mene i rođene moje sestre.Tome je kumovao naš stric.
Varalica mora imati odlično pamćenje, što nije odlika lažljivca iz strasti i obijesti Milovana Brkića. U seriji bezočnih svojih tipično srbijanskih laži, on u pismu našemu uredništvu laže kako je u svom prljavom, odvratnom i groznom Tabloidu objavljivao “moja pisma i tekstove!?” Nikad niti jedno slovo iz moga pera nije objavio, niti bih si priuštio takvu neviđenu sramotu da moje ime i prezime izlazi na stupcima toga sramnoga blatoida i toaletoida. Još u dopisu mailom na uredništvo HOP portala stavlja u usta da sam mu kazao da sam “okorjeli ustaša!?” Psihopatologija toga devijantnoga, suludoga i sumanutoga lika je zbilja nevjerojatna. Brkiću sam doslovno rekao u kratkom dvominutnom razgovoru da sam Hrvat, katolik i hrvatski nacionalist. Što ima ljepše kad voliš svoje, a poštivaš i cijeniš i tuđekulture, radicije, običaje, folklor. Nitko od mojih bližnjih iz tatine ili mamine rodbine nije bio niti na jednoj od zaraćenih totalitarnih strana u Drugom svjetskom ratu, što mi lažno imputira Brkić, niti među ustašama, niti među partizanima, niti među četnicima, niti među balistima itd. Mama je bila jedna od sedam maloljetnih sestara uz još dva maloljetna brata, a djed je umro od raka u proljeće 1941. S tatinom familijom je bila slična situacija, s time da je bilo puno više braće od sestara u njegovoj familiji. On je to sve u svojoj velikosrpskoj maniri jednostvano podveo pod pojam ustaša, jer je za Brkića svaki Hrvat ustaša. I ne samo da on mrzi sve Hrvate katolike, nego i sve katoličke i protestanstke narode u Europi. Dostatno je čitati njegove kvazi moralne vakele i prodike samozvanoga moralnoga suca na stupcima Tabloida, pa shvatiti kako je to rob prastare floskule iz kuhinje zilota SPC, po kojem europskim kontinentom trebaju vladati “izabrani” narodi Srbi, Rusi, Turci i Bugari. Tu je Brkićeva SPC umetnula u kolo sa Srbima i Rusima još i Turke i Bugare samo zato što su stoljećima vladali Srbima i Srbijom, pa ih se valjda zato po rezonima zilota SPC, kojima pripada i Brkić treba bojati svaki Srbin. Ostali se prema tome debilnom razmišljanju tih morona sišlih s uma, trebaju bojati Srba!? I to je uočljivo i po škrabotinama u blatoidnom toaletoidu samoga Brkića. Uvijek će birati riječi da uvrijedi, ponizi, potcijeni i omalovaži bilo koji katolički i protestantski narod Europe, opisujući ih sve kao šonje, mlakonje, mjekušce, slabiće, kukavice,šmokljane, pedere, narkomane, dok sve islamiste kojih se očito kao vrlo učenik zilot SPC užasno plaši naziva divljacima, koljačima, ubojicama, zlikovcima, zločincima, a samo za probrane pravoslavne narode u njegovoj izopačenoj i izvitoperenoj slici svijeta ima mjesta ljudski i ravnopravno živjeti na ovome svijetu. I tu ubraja ograničeno samo pojedine pravoslavne narode kao Srbe, Grke i Ruse. I svi ostali pravoslavci su po Brkiću ljudi nižega reda. Kad se jedan takav rasist lati pera, jao si ga pravdi i istini.
Vrhunac svega neljudskoga u Milovanu Brkiću je u njegovom upornom i tvrdgoglavom, ali uzaludnom uvjeravanju ljudi da ja nisam Hrvat!? Što bih drugo mogao biti kad su mi tata i mama Hrvati iz Crne Gore i Hercegovine! Još lupeta za medalju da se predstavljam kako stignem kao Crnogorac, Jevrejin!?!? Najprije, bezbroj puta sam pisao o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Crnogorsku naciju izmislio je komunjara Milovan Đilas po naredbi Josipa Broza zvanog Tito. Još koncem 19. i početkom 20. stoljeća svi Crnogorci su se i po zapisima i putopisima Sime Milutinovića Sarajlije, izaslanika dviju srpskih kraljevskih dinastija Obrenovića i Karađorđevića izjašnjavali nacionalno kao Hrvati, ali kako su onda davno govorili “srpske, pravoslavne vjere, ili srpskoga zakona.” Crnogorstvo je za svakog obrazovanog čovjeka bila i stala regionalna i zemljopisna odrednica, nikako i nikad nacionalna. Ime Bošnjaka je u dogovoru sa srbofilnim muslimanima Adilom Zulfikarpašićem i Muhamedom Filipovićem izmislio Dobrica Ćosić da bi Srbi lakše pocijepali hrvatski nacionalni korpus. Prvi spomen imena Crna Gora seže u vrijeme talijanskog putopisca i kartografa Giulia Menincelija. Ugledao je s jadranske obale gustu i nereglednu šumu crnogorice i oteo mu se uzdah Monte negro, ili doslovno crna planina ili gora. Da je ugledao šumu bjelogoricu, Meniceli bi uskliknuo Bianco negro, pa bi bila Bijela Gora ili na ikavskome narječju koje se tad rabilo u Crvenoj Hrvatskoj Bila Gora ii možda Bilogora kao u Hrvatskoj. Moj je pokojni otac rodom iz okolice Podgorice. Još između dva svjetska rata na ulazu u grad bila je velika tabla s natpisom znamenitoga podgoričkog predgrađa Hrvatska Stubica. I ime toga mjestopisa dostatno govori samo za sebe. Karađorđevići su taj naziv vrlo brzo uklonili uspostavom Kraljevine SHS i više nikad nije vraćen nakon ranih dvadesetih godina prošloga stoljeća, baš kao ni veliko Hrvatsko selo podno planine Avale iznad Beograda. U zrelom srednjevjekovlju ime Zeta kojem je prethodila u ranom srednjem vijeku mijenja ime Crna Gora, ali tek koncem poznoga srednjeg vijeka to je ime odomaćeno u narodu, otprilike tek u posljednja tri stoljeća povijesti negdašnje Crvene Hrvatska aka Duklje.
Mnogi Hrvati iz raznih hrvatskih krajeva imaju rodoslove stare i po nekoliko stoljeća.Takav je slučaj s moje obje obitelji i tatine i s mamine strane u Crnoj Gori i Hercegovini. S druge strane, Srbi nemaju rodoslov više od stotinu, najviše stotinu pedeset godina, otkad uopće i datiraju stalna prezimena u Srbiji. Prije 300 godina izvorno prezime moje obitelji po tatinoj strani bilo je Bulić. U Lovrićevoj hrvatskoj metapediji, na opširnom prezimeniku hrvatskih najstarijih prezimena, to je jedno od najstarijih hrvatskih prezimena otkako je prezimena u Hrvata. Bili su rimokatolici i Hrvati i živjeli u nikšićkoj župi u Staroj Hercegovini, tada još prepunoj katolika Hrvata, koji su nešto kasnije popravoslavljeni, ali su dugo očuvali hrvatski nacionalni identitet. Kad je Hrvat Ilija ubio Turčina u zasjedi, onda su Turci pokrenuli vojsku da uhvate, kazne i ubiju pobunjenika, a on je pobjegao, promijenio prezime od Bulić kao Ilija u Ilijić, kasnije je ono srednje slovo “j” otpalo, pa je postalo Ilić. Posljednji naš predak Hrvat katolik u rodoslovu zapisan kao Bulić zvao se Ivan i živio je prije nešto više od tri stoljeća. Otkako su se prije tri stoljeća Bulići prezvali u Iliće, dio njih preselio je u Iliće, današnju gradsku četvrt Mostara i svi su tamo i danas listom Hrvati i katolici. Drugi dio tih Hrvata Ilića iz župe nikšićke iz Stare Hercegovine preselio je u okolicu Podgorice u tad izrazito katoličko pleme Pipera. Otuda potječu također mnogi poznati i slavni Crnogorci itekako svjesni svojih katoličkih i hrvatskih predaka, primjerice Jevrem Brković, Krsto Papić, Savić Marković Štedimlija i Sekula Drljević. Moja je baka i cijela naša kuća bila od davnina u jako dobrim odnosima i vezama s Brkovićima. To mi je pričao i svjedočio još moj pokojni otac. I kad je Jevrem Brković bio devedesetih politički prognanik iz Crne Gore i emigrant u Zagrebu, otuda mi je s posvetom poslao cijelu zbirku svojih knjiga proze i poezije, tiskanih ratnih devedesetih u Hrvatskoj. To sam sve s velikim užitkom pročitao, osobito knjigu Monigreni.
Glede podrijetla s mamine strane, dovoljno je reći da je njeno djevojačko prezime Pravica i sve je svatkom odmah jasno. I Srbi i Hrvati znaju što znači izraz horvaška pravica, a prezime Pravica izvorno potječe iz Hrvatskoga Zagorja. Otuda se ogranak Pravica preselio na otok Brač, a dio je produžio put i pronašao novu nastambu u Boki Kotorskoj u zaljevu između mjesta Risna i Perasta. Odatle tijekom ratova Venecije i Turske katolici i Hrvati Pravice bježe pred turskom navalom u zaleđe i na susjedni teritorij južne Hercegovine. I u okolici Trebinja se trajno nastanjuju, te pod turskom prisilom da bi fizički opstali zbog turskih progona katolika, bivaju primorani prijeći na pravoslavlje. Drukčije nisu mogli opstati ni ekonomski, niti fizički u to daleko doba prije tri stoljeća. No, sjeverno od Trebinja i danas Srbi iz Bileće samo 24 kilometra u brdima iznad Trebinja Srbe pravoslavce iz Trebinja i sad zovu Latini ili Žabari, a aluzija je na njihovu spoznaju da su to ljudi koji su nekoć bili iskonski Hrvati katolici i oni Srbi u brdima oko Bileće i Gackog i sad ih ne tretiraju kao izvorne Srbe. To mi je potvrdio u razgovoru prije nekoliko godina i jedan svećenik SPC iz Trebinja, rekavši mi da se sva arhivska i povijesna građa o katoličkom i hrvatskom podrijetlu današnjih trebinjskih Srba pravoslavaca nalazi u Dubrovačkome arhivu, a također je pohranjeno i u Rimskome arhivu. Prmjerice, obitelj po ženskoj lozi moje babe s majčine strane prezivala e Ukropina ili na talijanskome transkriptu Ucropina. Nekih desetak familija Ucropina Talijana i rimokatolika i danas živi u Italiji. No, jedan dio, gdje spada i ženska loza moje bake s mamine strane daleke 1692. godine brodovima i lađama je prešla iz L’Aquile i Lazija preko Jadrana i doplovila u Kumbor i Zeleniku u Bokokotorskome zaljevu, a otuda kasnije preselila u obližnju Trebinjsku Površ, sela negdje blizu današnje zamišljene granične tromeđe BiH-a, Hrvatske i Crne Gore na samome jugu Jadrana. Osim katolika Ukropina, još su dvije katoličke poznate obitelji isto tako plemićke krvi preselile u Trebinjsku Površ. To su bile familije Bubreško i Savinović. I oni su vremenom, kao i Ukropine, u tursko doba bili primorani prijeći s katoličanstva na pravoslavlje, jer su Turci progonili katolike, te je narodu ostalo malo izbora ne bi li sačuvao živu glavu na ramenima, ako se već ne želi poturčiti i prijeći na islam.
Ali, u narodu je sačuvana i do danas očuvana predaja o tim dalekim vremenima. Evo i primjera iz života moje majke. Kad je bila usvojena od tetke kao jedino žensko čeljade u kući s tri sina i dok se školovala u Bosni u Sarajevu, živjela je u mješovitoj katoličkoj, pravoslavnoj i židovskoj kući željezničara na Palama.Ta je kuća pripadala Hrvatima Jukićima, a odmah do njih još je bila jedna hrvatska obitelj Tomića, te mamini tetak i tetka Skulić. I kad je bio Drugi svjetski rat partizani su napravili diverziju, minirali prugu, a mami koja je tek nakon rata stigla tamo na školovanje iz rodne Hercegovine njezini Skulići su ispričali kako je taj Hrvat Marijan Jukić, inače član Hrvatske stranke prava prije rata iz strijeljačkog voda postrjenih partizana i minera pruge izdvojio samo mamine rođake Skuliće, jer su hrvatski pravaši znali da su Skulići popravoslavljeni Hrvati iz okolice Trebinja, te da su u Prvom svjetskom ratu sudjelovali u ratu na strani Austro – Ugarske a protiv Srbije. Ostali srpski partizanski banditi su strijeljani zbog diverzije i miniranja uskotračne pruge. I mamino prvo zaposlenje u životu bilo je u sarajevskom Šipadu, gdje su od direktora, pa do svih zaposlenih bili isključivo Hrvati, jer je to poslje 1945. bila isključivo hrvatska tvrtka. Posllije Drugog svjetskog rata u jednoj od brojnih ženidbeno udadbenih veza na relaciji Trebinje – Dubrovnik mamina tetka iz obitelji Pravica udala se za Ivu Kolića, tijekom Domovinskoga rata u samome Dubrovniku jednoga od organizatora obrane grada od srpske agresije, a i kćer moga ujaka Pere, maminoga brata, kojega Milovan Brkić mrtvog svađa sa mnom, udala se za još jednoga aktivnoga borca i sudionika Domovinskog rata iz Dubrovnika Željka Gjuraša Cara.
Na samome kraju reći ću još najbitniju stvar kao konačni odgovor zlonamjernome i zluradome pokvarenjaku Milovanu Brkiću. Moja lažna, točnije politička, a ne medicinska “dijagnoza” je opovrgnuta, idem vrlo brzo u reviziju sudskoga procesa,a od Srbije potražujem osnovicom 49 500 eura plus dodatna cifra na ime svega pretrpljenoga u zdravstvenome smislu kao posledica trovanja, boravak među istinskim luđacima i ubojicma i narušavanje društvenoga ugleda, povrede časti i dostojanstva ličnosti izricanjem potpuno lažnih dijagnoza da me se društveno poništi, te ukupni iznos moga materijalnoga potraživanja od Srbije iznosi 120 000 eura, a to ću ostvariti makar i pred sudom u Strasbourgu, ako Srbija bude odbila da isplati visinu materijalne odštete koja mi kao zdravom i pravom čovjeku, nevinom i nedužnom bez učinjenog kaznenog djela, a kažnjenog zbog političkoga verbalnog delikta, neizostavni pripada. Izvijestio sam o tome i svjetske i europske udruge neuropsihijatara, najrpije u Napulju Silvanu Galderisi, predsjednicu krovn udruge europskih enuropsihijatara, a an svjetskoj razini gospođu Helen Herman iz Australije, predsjednicu krovne svjetske udruge neuropsihijatara. Posebnu zahvalu dugujem i ovim putem javno zahvaljujem na pomoći i razumijevanju moje situacije i gospodinu Marku Franciškoviću, koji mi je lani dao kontakte nekoliko zagrebačkih neuropsihijatara, preko kojih ću bez problema dobiti istinske potvrde o mome oduvijek noramlnom psihijatrijskome stanju. To će pomoći i doprinijeti da se država Srbija zbog moga slučaja izvede na stup srama svjetske zajednice, kao država koja zlorabi medicinu u političke svrhe. Srbija i se sveti i kažnjava me u ime njene političke osvete zbog mojih započetih, pa nedovršenih pregovora o mogućem svjedočenju u Haagu 2004. godine. Umjesto da mi budu doživotno i vječno zahvalni što nisam svjedočio, oni me politički progone. Visoki položaji mamine rodbine u ovome društvu, bliske preko Kovačevića i Skulića  diplomatskome koru, dalo bi mome svjedočenju posebnu težinu, pa i mamina bivša dužnost višeg samostalnog savjetnika za urbanizam, onda i financije u Vladi Srbije od 1984. do odlaska u mirovinu u travnju 1992. godine. Srbi me ovdje politički i sudskim montiranim procesima stalno žele gurati u živo blato, a nisu svjesni koliko bi mi trebali biti vječno zahvalni što u Haagu nisam svjedočio, samo zato što nisam dobio tražena jamstva od suda. Nakon cijele životne kalvarije koju sam prošao radi toga i iz isključivo političkih razloga, naravno, životno se kajem što 2004.nisam prihvatio ponudu suda u Haagu da svjedočim kao novinar protiv ratnoga zločinca Slobodana Miloševića. Taj životni propust i skupu pogrešku koju sam napravio, nikad si neću oprostiti. Svega ovoga danas ne bi ni bilo da sam riskirao i prihvatio ponudu svjedočiti, makar i bez ispunjenih garancija sigurnosti koje sam tražio. Ispostavilo se da ionako nisam mogao gore i teže proći u karijeri.
Dragan Ilić
dopisnik HOP portala iz Beograda
HOP