Trebinje biser južne Hercegovine cijelo tisućljeće je živjelo u mediteranskom ozračju hrvatskog duha zapadnokršćanske civilizacije

0
3347
Najstarija biskupija na tlu Bosne i Hercegovine je Trebinjsko – mrkanska biskupija sa sjedištem u Trebinju.
Današnji pravoslavni Srbi iz Trebinja nemaju ni svijesti, niti sjećanja da etnički potječu od pravoslaviziranih Hrvata katolika.
Tu spoznaju više imaju njihovi najbliži susjedi i nepatvoreni Srbi iz Bileće, Gackog i Nevesinja koji Srbe iz Trebinja zovu Latinima ili Žabarima.
Na Popovom polju nadomak Trebinja je nakon srednjeg vijeka uspostavljena granica vjera i civilizacija. Ali, u ranom srednjem vijeku Trebinje i okolica su bili dio Crvene Hrvatske. Po dolasku u te krajeve juga Hercegovine Hrvati Hrvati uspostavljaju razmjerno samostalnu manju kneževinu Humsku zemlju. Trebinjski Hrvati primili su kršćanstvo dosta rano, što svjedoči rimski crkveni navod iz godine 929. kada su ukinute neke ranije biskupije, ali ne i Stonska biskupija na poluotoku Pelješcu. Njoj je crkveno pripadalo današnje trebinjsko područje. Posebna Trebinjska biskupija osnovana je vrlo rano, još u doba pape Grgura V ( 996 – 999 ), te joj je pripadalo ozemlje od Dubrovnika i Kotora, pa dalje u zaleđe spram istočne Bosne. Burni povijesni događaji su potom naizmjence uvjetovali povezanost Trebinjska biskupije s više drugih metropolija.
Zapadni dio Popovog polja danas nastanjuju rimokatolički Hrvati, a istočni dio većinom pravoslavni Srbi. Ipak je i u istočnom dijelu sve do Drugog svjetskog rata bilo više sela pretežno s hrvatskim katolicima kao na primjer Dubljani, Kotezi i Prhinje. Ali, tijekom rata Iz Dubljana su Hrvati sasvim protjerani, a iz drugih većinskih hrvatski sela djelomično. Proces hrvatskih progona od strane Srba u tim predjelima nastavljen je i nedavno dovršen u Domovinskom ratu, pa su dosad u istočnim selima entiteta Republike Srpske preostali samo još malobrojni Hrvati, pretežito najstarije životne dobi. Povrh toga, velikosrbi su u proteklom ratu devedesetih u blizini Trebinja i i samom gradu redom poklali ili protjerali i sve trebinjske starosjedioce islamske vjere.
Još od davnoga doba pravoslavnih Nemanjića, srbizirane i pravoslavizirane pobočne grane slavne hrvatske dinastije Trpimirovića, traju velikosrpske težnje ka razaranju, zatiranju i uništenju katoličanstva u Trebinju, ali i u svim predjelima nekadašnje Crvene Hrvatske, zemljopisno gledano najjužnijih hrvatskih povijesnih oblasti. Tako su pobornici velikosrpstva još u davna vremena umjesto katoličkih biskupa u Duklji i Stonu silom nametnuli pravoslavne episkope. Tako se srbizirana i pravoslavizirana dinastija Nemanjića svojim utjecajem i nasilnim širenjem svetosavlja, vjerski i potom i etnički širila na jugozapadu Jadrana.
Uz znatne gospodarske povlastice dotad katoličko pučanstvo znatnim dijelom prelazi na pravoslavlje. To je bilo najteže kritično doba za rimokatolike iz Trebinjske biskupije. Tada su Nemanjići oko 1327. nepodobnog biskupa Urbana protjerali iz matičnog Trebinja , pa je ostatak života proveo u progonstvu na otočiću Mrkan kod Cavtata. Nako njegovoga progona, katolicima u Trebinju su silom nametnuli srpsko pravoslavnog episkopa. Postoje izvorni biskupski zapisnici o tome događaju, a to su “Zapisi hrvatskog biskupa Urbana,” protjeranog 1327. iz Trebinjske biskupije. U tim zapisima se opisuju tadašnja strahovita nasilja srpskih vladara Nemanjića nad trebinjskim katoličkim Hrvatima uz prisilno prevođenje rimokatolika u pravoslavlje pri nemanjićkim osvajanjima srednjovjekovnih hrvatskih oblasti Travunije i Zahumlja. Ova dokumentirana svjedočanstva su sve dosad očuvana u službenom arhivu Dubrovačke Republike, kao i u papinskoj riznici u Vatikanu.
Najteže je u trebinjskom kraju bilo katoličkim Hrvatima u doba vladavine cara Dušana. Tada su u toj velikosrpskoj devet godina dugoj carevini, svi katolici javno proglašeni hereticima.Ipak je i pod tim najtežim uvjetima katolicizam dijelom preživio na trebinjskom području i u srednjovjekovnoj Trebinjsko – mrkanskoj biskupiji, gdje se sve do kasnije nadirućih Turaka, tamo još i dalje hrvatski jezik govorio pretežito staroštokavskom ikavicom. Na velikim kušnjama i izazovima bili su Hrvati katolici u drugoj polovici 17. stoljeća i početkom 18. stoljeća. Tada je i najveći broj Hrvata katolika prešao pod prisilom Turaka i Srba s katoličanstva na pravoslavlje, To je dokumentirao u izvješću Kongregaciji u Rimu i fra Marko Andrijašević i ta dokumentirana građa pohranjena je u pismohrani u Rimu. U to vrijeme Srbi su uz pomoć SPC i odobrenje Turaka osam od ukupno dvanaest katoličkih crkava i samostana u Trebinju i Popovu polju nasilno pretvorili u pravoslavne božje hramove. Do današnjih dana SPC nikad nije niti pomislila vratiti Rimokatoličkoj crkvi otete crkve i samostane.
Povijest Trebinjske biskupije, naknadno prezvane u Trebinjsko – Mrkansku biskupiju seže u rano srednjovjekovlje. To je najstarija katolička biskupija na tlu Bosne i Herecgovine. Krajem 10. stoljeća za pontifikata pape Grgura V od 996 – 999. Trebinje se prvi puta pismeno navodi kao biskupija. U prva dva stoljeća od njenoga osnutka od 1000 – 1250. sjedište biskupije je bilo u gradu Trebinju. Stara trebinjska katedrala je bila posvećena zaštitniku biskupije Svetom Mihovilu Arkangelu. S prodorom Tatara od 1240. do 1242. trebinjski je kraj opustošen i razoren. Nakon što je raški kralj Uroš Prvi ( 1242 – 1276 ) iz Trebinja protjerao biskupa Slavija 1252. godine, trebinjski je biskup 1284. godine primio u posjed od dubrovačke plemićke obitelji Theophilis tri dubrovačka otočića kod Cavtata. To su Sveti Marko ili Markan, koji je danas nenastanjen, zatim Sveta Barbara ili Bobara, danas također nenastanjena, te Sveti Petar ili Supetar i luku Cavtat. Od gradksoga vijeća još je trebinjski biskup primio u posjed i poluotok Molunat, danas najjužniju luku u Hrvatskoj.
Od 1218. godine datira i prvi spomen benediktinskoga samostana na otoku Svetog Marka, Markana ili Mrkna. Godine 1322. se prvi puta u domaćim, premda ne i u vatikanskim dokumentima, spominje “episcopus Mercane” ili mrkanski biskup Nikola franjevac. S provalama Turaka u Hercegovinu od 1482. godine Trebinjska je biskupija oslabila. Ostaci katolicizma su preživljavali u ozračju čestih prijelaza u pravoslavlje i pod pritiskom otomanske vlasti na islam. Oko 1600. godine biskupija počinje opet institucionalno živjeti u svoje dvije župe Ravno i Gradac. Kler se oporavljao osobito zahvaljujući Kongregaciji za širenje vjere, utemeljene 1622. koja je ustanovila više sjemeništa u Rimu, Loretu, Fermu, što su primala na školovanje i trebinjske svećeničke kandidate.
Povećavao se broj novih župa kao što su Dubrave, Trebinja, Hrasno, Klepci, Trebinje. Kroz idućih 430 godina od 1391. do 1819. ova je biskupija imala vlastite domaće biskupe s boravkom u Dubrovniku. Od 1819. do 1839. biskupijom upravljaju kao apostolski delegati članovi Dubrovačkoga katedralnog kaptola. Danas je Trebinjsko – Mrkanska biskupija najstarija na ozemlju Bosne i Hercegovine kao crkvena dijeceza u Hercegovini u sklopu Vrhbosanske nadbiskupije. Biskupija ima sjedište u Trebinju i graniči sa Splitsko – makarskom i Barskom nadbiskupijom, pa s Mostarsko – duvanjskom, Dubrovačkom i Kotorskom biskupijom. Na ćelu joj je sadašnji biskup Ratko Perić kao apostolski upravitelj.
Kronološki niz biskupa, što su ravno tisuću godina bili na čelu Trebinjsko mrkanske biskupije zaista dug i dojmljiv. I to je svjedočanstvo dugovječnosti i postojanosti najstarije biskupije na tlu sadašnje Bosne i Hercegovine. Pogledajmo sad i cijeli kronološki pregled imena i prezimena biskupa Trebinjsko – mrkanske biskupije od njenih početaka pa do današnjih dana:
Konstantin (1142 – 1154.)
Salvije (1250 – 1276.)
Nikola (1322 – 1333.)
Bonifacije (1344.)
Ivan de Mobili (1345.)
Matija de Altamuta (1355.)
Nikola de Paden (1371.)
Ivan (1389.)
Biskupi samo s mrkanskim naslovom:
Dessa ili Uljaš (1362 – 1370.)
Franjo (1370 – 1374.)
Ratko (1385 – 1393.)
Jakov Norvegije (1391 – 1416.)
Ivan Muzarić (1417.)
Dominik Grancorve (1425 – 1435.)
Ivan (1435.)
Mihovil Natalis (1436 – 1456.)
Blaž (1464 – 1481.)
Donat Đurđević de Georgiis (1481 – 1513.)
Đuro Kružić (1493 – 1513.)
Augustin Nalješković Nallius (1514 – 1527.)
Franjo Pucić (1528 – 1532.)
Toma Crijević (1532 – 1562.)
Jakov Lukarić (1562 – 1575.)
Šimun Menčetić (1575 – 1599.)
Toma Budislavić (1606 – 1608.)
Ambrozije Gučetić (1609 – 1615.)
Krizostom Antić (1615 – 1647.)
Sabin Cvjetković (1647 – 1661.)
Scipion de Martinis (1663 – 1668.)
Antun Primović (1669 – 1703.)
Ante Righi (1703 – 1727.)
Franjo Jeronim Bunić (1727 – 1731.)
Marko Andrijašević (1731 – 1733.)
Šiško Tudišić (1733 – 1760.)
Anzelmo Katić (1760 – 1792.)
Nikola Ferić (1792 – 1819.)
Dubrovački kapitularni vikari i apostolski delegati upravitelji Trebinjsko mrkanske biskupije:
Dominik Sokolović (1819 – 1837.)
Nikola Đuran (1837 – 1839.)
Dubrovački biskupi apostolski upravitelji Trebinjsko – mrkanske biskupije:
Antun Giuriceo (1839 – 1842.)
Toma Jederlinić (1843 – 1855.)
Vinko Čubranić (1856 – 1870.)
Ivan Zaffron (1872 – 1881.)
Mato Vodopić (1882 – 1890.)
Mostarsko duvanjski biskupi apostolski upravitelji Trebinjsko mrkanske biskupije:
Paškal Buconjić (1890 – 1910.)
Alojzije Mišić (1912 – 1942.)
Petar Čule (1942 – 1980.)
Pavao Žanić (1980 – 1993.)
Ratko Perić (1993. – )
Davnašnja hrvatska i katolička Hotča, danas Foča, bila je u Podrinju glavno trgovačko odredište hrvatskih trgovaca iz Dubrovačke Republike
Foča je bila karika i most povezivanja podrinjskog kraja na karavanskim trgovačkim putevima prema hrvatskom Jadranu.
Dragulji kulturne baštine fočanskih Hrvata katolika iz predturskog doba vidljivi su i na crkvama iz toga doba građenim u romaničkom stilu.
Carevu džamiju Turci su u Foči sagradili na porušenim temeljima katoličke crkve s elementima bazilike.
Očuvani mjestopisi u Foči i okolici, kao i nadgrobni natpisi na katoličkom groblju ispisanih hrvatskih imena i prezimena čuvaju sjećanje na negdašnji hrvatski i katolički iskon Foče u kojoj se govorilo hrvatsko ikavsko narječje.
Posljednja veća hrvatska i katolička većinska naseobina u fočanskom kraju bila je selo Ivanovci i ono je nestalo krajem 19. stoljeća.
Srpski znanstvenik Risto Jeremić, poznavatelj fočanskog kraja tvrdi da do 17. stoljeća Srba u Foči nije uopće bilo, niti je bilo pravoslavne crkve u Foči.
To nije smetalo srbijanskog slikara Milića Stankovića alijas Milića od Mačve kumovati Foči ratnih devedesetih imenom Srbinje iako taj grad povijesno nema nikakve poveznice sa Srbima i Srbijom.
Srbi su nastavili besramnim putem slikara Milića od Mačve, te su 2006. Foču na bešćutan način proglasili duhovnim centrom srpskoga svetosavlja diljem čitave podrinjske regije.
Područje Gornjeg Podrinja uključujući i Hotču ili danas poznatu pod nazivom Foča, zaposjeo je 1376.godine od stare Raške bosanski ban Hrvat Tvrko Kotromanić. Tvrtkovom smrću nastaju nesređene prilike u bosanskoj državi,a fočanski kraj zvan Drinska knežina i Drina bio je pod vlašću hrvatske plemićke obitelji Hranića ( Kosača ), humskih vojvoda koji su bili neovisni od bosanske krune. Hranići su ovom kraju držali nekoliko utvrda Goražde, Kukanj kod Pljevalja, Sokol, Samobor kod Goražda, Cernica, Nevesinje, Đurđevac kod Pljevalja, Podsokol, Kozman, Vratar, Tođevac, Jeleč, Obalj, a Hotča ( Foča ) je bila jedina otvorena i neutvrđena, te vladarskih dvorova u fočanskom i čajničkom kraju.
Najstariji spomen Foče pada u 1368. godinu. Prvo se spominje kao Hotča, Hoča, Choča, a od dolaska osmanskih osvajača kao Foča. Kao Fočuprvo ju nazivaju osmanski izvori, a poslije i domaći. Foča se spominje kao trgovačko mjesto. Vrlo je utemeljeno vezati osnivanje Foče za vrlo važni Dubrovački drum, koji je preko Foče povezivao hrvatsku obalu, prije svega Dubrovnik s rudarskim i drugim privrednim središtima Bosne i Srbije. To je vrijeme kad se neovisni Dubrovnik razvio u trgovački grad i otkako Dubrovnik živo trguje sa svojim zaleđem, što datira u 11. i 12. stoljeće. Razvitku Foče pridonijeli su i rudnici željeza u nedalekoj okolici. Željezo je onda bilo jako tražena kovina. Rudnici su se djelomično eksploatirali još u 16. stoljeću. Toponimi sela Saš, Potpe, kazuju da se ondje nekad  kopala i talila željezna ruda, a i danas se naziru stari rudni otkopi. Foča je imala bogatu i razvijenu katoličku zajednicu. Najpeije joj je znanto doprinijela prisutnost katoličkih rudara Sasa, a potom i Dubrovčana.
Za vrijeme Hranića i Vukčića Kosače Hotča ( Foča ) je najvažnije trgovačko središte u istočnoj Bosni. Trgovci iz ovog kraja i iz Dubrovnika ovdje su trgovali. Glavna roba kojom su trgovali bio je vosak, kože i ostali stočarski proizvodi, te sukno. Još onda je bio razvijen obrt. Dubrovačka naseobina u Hotči raste. Bila je vrlo jaka 1402, a osobito 1422 – 1448. godine. Do godine 1436. Hotča je važna kao konačno odredište robe dubrovačkih karavanskih trgovaca, a nakon što Osmanlije sve češće upadaju u istočnu Bosnu, Hotča gubi ulogu konačnog robnog odredišta, a sve je više tranzitna i pretvorna postaja. Povijesni dokumenti spominju 1453. godine i podgrađe Hotče.
Foča je imala katoličku tradiciju do turskih vremena. Brojni mjestopisi oblika Crkvina, Crkvice ili Crkvište upućuju nas na crkvene spomenike. Iz okolice se najbolje sačuvala stara crkva u selu Zagrađe ispod grada Sokola, za koju postoji mjesna predaja da je bila dvorska crkva hercega Stjepana Vukčića Kosače. Od nje su ostali visoki zidovi,ikonostas, kameni svod i kupola navodni građena po uzoru na carigradsku Aju Sofiju. U Foči je na lijevoj obali Čehotine bila u srednjem vijeku katolička crkva sv. Marije ( sv. Gospe ), građena u romaničkom stilu, izgrađena najkasnije u 12. stoljeću, a srušena u 16. stoljeću. Od stare su crkve ostali dio kamenoga friza s bogatom dekoracijom, kamena rozeta i tri zanimljiva kamena ornamenta kapitela. Nedaleko od Foče je brijeg Kozman. Prema arhelozima radi se o Cosman iz Mel, koji se spominje u povelji ugarsko hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. hodine sa crkvom sv. Kuzme i Damjana.
Posljednji autohtoni katolici u ovom kraju živjeli su do kraja 19. stoljeća u selu Ivanovcima kod Foče. Prema zabilješkama u pismu od 5. rujna 1840. godine od dubravskog župnika i biskupskog vikara Trebinjske biskupije don Vidoja Maslaća ( Novakovića ) u nevesinjskom i fočanskom kotaru žive katolici Trebinjske biskupije. Trag  hrvatskih katoličkih kršćana očuvao se u toponimima. Dva brijega nedaleko od grada i danas se nazivaju Križevac. Prema Goraždu nešto dalje, nalzi se mjesto Kosače s većom nekropolom stećaka.
Druga crkva za koju se zna u fočanskom kraju bila je u Kaurskom POlju na desnoj obali Čehotine. Otkrivena je 1886. kad su iskopavani temelji za austrougarsku vojarnu i kapelicu. Crkva u Kaurskom Polju spominje s eu popisu fočanskoga hasa iz 1470. godine. Tad su nađene monolitne škrinje od kojih se danas jedna čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a druga u Foči pred zgradom Muzeja Stare Hercegovine. Slične kamene škrinje otkrivene su još i u starom katoličkom groblju u Gučoj Gori kod Travnika. U Foči su nađeni stećci različitih dimenzija prilikom izgradnje športske dvorane uz lokaciju bivše, danas porušene vojarne. Na stećcima, obeliscima i nadgrobnim spomenicima fočanske okolice tekstovi su pisani ikavskim govorom hrvatskog jezika popu “bilig kneza Tvrdisava Brsnića, počtena viteza.” Bile su u fočanskom kraju još mnoge crkve, ali ih se ne može sve točno locirati.
Turske prethodnice u Foči bili su prvi odredi turske konjice koji su u ovo područje počeli prodirati i dalje na zapad u Bosnu. Bilo je to nedugo iza kosovskog boja 1389., a nešto prije 1416. godine. Povjesničari danas dopuštaju mogućnost da su Osmanlije zauzeli Hotču 1416. i 1435, no i naglašavaju da su se vjerojatno i brzo povukli iz tih krajeva, kao što je bilo i sa Hodidjedom i Vrhbosnom u središnjoj Bosni. Izvjesno je da je još 1465. Hotča bila u vlasti hrvatskog velikaša Sandalja Hranića. Najstarija bosanska džamija u Ustikolini Turhan Emin begova džamija, sagrađena je 15 godina prije pada Bosanskog Kraljevstva 1448. godine. To je ujedno i najstarija džamija u Bosni i Hercegovini. U Hotči ( Foči ) je prvi džamiju sagradio hercegovački sandžak beg Hamzabeg. Osmanlije su Foču zauzele 1463. godine osvajanjima sulana Mehmeda III, koji je prešao Drinu kod Foče.Tada je tamošnja stara katolička crkva pretvorena u Carevu džamiju. Pri pretvaranju u džamiju ove trobrodne bazilike unutrašnjost je bila poprilično izmijenjena, a vanjski su zidovi ostali netaknuti.
Godine 1465. Isa beg Isaković napada područje hercega Stjepana koji je vladao južno od Foče. Isakovićev je pohod bio uspješan i Foča je postala sjedište Hercegovačkog sandžaka. Za razliku od nekih drugih djelova Bosne i Hercegovine, u Podrinju je bila velika islamizacija. S osmanskim su osvajačima kao pomoćne postrojbe došle sve veće skupine neslavenskih, nomadskih Vlaha. većina njih bila je pravoslavne vjere. Prihvatili su jezik slavenske većine. Osmanlije su te Vlahe većinom naseljavale na ruralna pogranična područja. Četrnaest godina poslije pada Bosne 1477. službeni osmanski defteri bilježe da je u Hotči, sjedištu hercegovačkog sandžaka, bilo 227 kršanskih katoličkih kuća, 33 odrasla neoženjena muškarca i 5 udovica, a samo 3 muslimana. Godine 1573.francuski izaslanik bilježi da su “svi kršćani katolici iz ovog mjesta prešli na tursku vjeru.” Godine 1478. Hoča je zabilježena kao varošica ili kasaba koja pripada nahiji Sokolu, no napretkom Hoče odnosi se okrećui uskoro će nahija Soko pripasti Hoči. Za osmanske vlasti Hoča je iskoristila svoj važni prometni položaj na križanjima trgovačkih puteva Dubrovnik – Hoča – Carigrad. Bila je jako trgovačko središte.
Turski putopisac Evlija Čelebija zapisao je 1664. da su u Hoči živjeli i Židovi u svojoj mahali. Postojanje židovskog življa potvrđuje jaka usmjena tradicija koja se održala do danas. Kazivači pripovjedaju da je Židova u Foči bilo nekada mnogo  da je njihova zasebna mahala bila na južnoj periferiji grada u Režinama. Zbog lukavosti Fočaka Židovi su bili dovedeni u situaciju da su morali otići, jer su trgovišni dan pomaknuli na židovksi neradni dan. U Hoči i okolici sagrađeni su mnogi hanovi. Ističu se luksuzni han Mehmeda paše Kukavice, koji datira od prije 1758. godine, te njegova sat – kula, simbol Foče, sagrađena od kamena u obliku četvrtaste prizme visine 20 metara, a u njoj je ugrađen najstariji spomen sat iz 1493. godine koji je bio poklon Dubrovčana Foči, te Avdagića han, koji je bio na mjestu današnje Begove kuće. Danas je ta građevina u ruševnom stanju.
Foča dugo vremena na prijelazu pod osmansku vlast nije pokazivala neku naročitu živost i godinama po dolsaku turske vlasti nekad razvijena trgovina, obrt i poduzetništvo, koji su bili iznimno razvijeni u doba trgovine s Dubrovačkom Republikom potpuno su zamrli.  Zato zadugo Foča nije iznjedrila u doba rane turske vladavine sposobne i vješte pojedince iz domene gospodarskog života grada. Dapače, i carinu u Foči su zakupljivali ljudi koji nisu iz Foče. Do nagovještaja obrata dolazi 1471. godine. Tada je od hercegovačkog sandžakbega Hamzabega poznati dubrovački trgovac Živan Pripčinović zakupio carine u Foči, Goraždu i Cernici za sumu od 70 000 jaspri. Uvjet otplate su bili tromjesečni obroci. Uvidjelo se time u nužnost obnove veza s Dubrovnikom i traženja novih puteva privredi. Hercegovački sandžak begovi radili su predano na tome, bilo da su se sami bavili trgovinom, bilo da na drugi način pomažu gospodarski razvoj.
Sinan beg, gospodar Hercegovine, bio je u dličnoj vezi sa Dubrovčanima. Godine 1475. izdao je u stolnom mjestu “na Hoči” Dubrovčanim aslobodni list, kojim im osigurava punu zaštitu njihovim trgovcima. Zajamčio im je dobre uvjete zaštite. Nitko od carevih ljudi na području Sinan begova “vladanja,” niti itko od varošana, seljaka i Vlaha ne smije učiniti nijedne “zavrtnice” dubrovačkim trgovcima i ljudima. Dubrovačkim je trgovcima dana puna sloboda kupovati za svoje aspre gdje i kod koga žele, gdje im draže bude i gdje bolju cijenu vide. Zajamčio je i oštro kažnjavanje svakog tko ugrozi dubrovačke trgovce. Sinan begse u ispravi zaklinje carevom glavom da će svakoga tko “uzradi protiv ovoga lista” objesiti pred vlastitom kućom.
Gospodarstvo Foče dobilo je veći zamah početkom sljedećeg 16. stoljeća. Vrhunac razvitka bio je zadnjih desetljeća toga stoljeća. U to doba Foča je bila upravno središte hercegovačkog sandžaka, što je samo po sebi umnogome utjecalo na razvitak trgovine i obrtništva u gradu. Prva dva desetljeća 17. stoljeća prema obračunima vakufa , Foča je imala najmanje 24 vrste zanata. Kapital od vakufa bila je gotovina koja se davala u zajam privrednicima fočanske čaršije. Dubrovčani su kao što vidimo sve do duboko u osmansko razdoblje imali svoju koloniju kojoj je na čelu bio konzul Dubrovački su Hrvati sa sobom donijeli bogatu kulturu, očitovanu u skaralnim, stambenim i ostalim gradskim objektima.
Osmanska državna politika davala je povlašteni status pravoslavnoj Crkvi, koja je to obilato koristila za pritisak na Hrvate katolike. U gornjem Podrinju biolo je mnogo prelazaka katoličkih Hrvata na pravoslavlje u području Foče, Višegrada i Goražda. Do konca 16. i 17. stoljeća mnogi su ovdašnji Hrvati katolici nestali zbog velikog egzodusa, masovno protjerani, pobijeni, a preživjeli su nasilno prevedeni na drugu vjeru, na islam oni materijalno bogatiji, a oni materijalno siromašniji na pravoslavlje. Na islam su prelazili imućniji Hrvati katolici da bi time pokušali sačuvati materijalno bogatstvo koje su posjedovali, dok su materijalno siromašniji Hrvati katolici obično prelazili na pravoslavlje, a vremenom su kasnije i djelovanjem SPC i nacionalno srbizirani, te se danas više uopće i ne sjećaju svojih hrvatskih i katoličkih korijena davnih predaka.
Izlaganja srpskog znanstvenika Riste Jeremića, koji je dobro poznavao prilike u Foči, kažu da su današnji pravoslavni stanovnici u gradu i okolini najvećim dijelom dinarski doseljenici “od nazad 250 godina naovamo.” U starenike u okolini ubrajao je jedino Pavloviće i Bunoviće, a u samom gradu jedino jednu pravoslavnu srpsku obitelj i to izumrle Vladisavljeviće. Za Kandiće i Prodanoviće nije isticao da su starosjedioci, nego da im se ne zna podrijetlo. U Foči se, ipak, spominju pravoslavni stanovnici i njihova današnja četvrt Varoš još 1617. godine. Četvrt je sasvim sigurno postojala i prije. Vjerojatno je nastala još u 16.stoljeću. Tad su muslimani već bili postali apsolutna većina u gradu, te potisnuli preostale hrvatske katoličke kršćane iz gradskog središta. Od početka 17. stoljeća pravoslavni živalj u Foči sve više susreće se i uključuje u gradsko gospodarstvo, a u 19. stoljeću postao je skoro prvi nositelj čisto trgovačkog poslovanja u gradu.
U stoljećima turske vlasti katolici nisu smjeli graditi nove crkve, niti obnavljati stare crkve. Pravoslavni su imali nešto bolji status. Pred kraj turske uprave sagrađena je mala pravoslavna crkva na brdašcu kod Božovačkog potoka, debelim i visokim zidovima ograđena, te oko nje prve srpske kuće i groblje. Fočanska trgovina i obrti bili su živahni sve dok zbog pada Dubrovačke Republike početkom 19. stoljeća stari Dubrovački drum nije izgubio svoje značenje. Mjesni trgovci od tada se preusmjeravaju na unutrašnjost, osobito na Srbiju, velikog potrošača fočanskih obrtničkih proizvoda. Prodavali su ponajviše vunu, vosak i prerađenu kožu, a osobito sahtijan, koji se izvozio sve do Osijeka, Pešte i Beča, te duge noževe.
Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. stvorilo se povoljno političko i sigurnosno okružje za mjesne katolike koji su nakon više stoljeća odlučili sagraditi svoju crkvu i 1886. mjesni katolički Hrvati osnovali su odbor za izgradnju crkve, a projekt je zastao zbog nemogućnosti dobivanja lokacije, da bi konačno crkva bila, ipak, izgrađena 1914. godine. Posvećena je Presvetom Srcu Isusovom i bila je reprezentativna građevina koja je davala posebno obilježje fočanskom kraju. Katoličko groblje bilo je nedaleko od gradskog središta u blizini stare austrijske vojarne i starog željezničkog mosta na ušću Čehotine u Drinu, gdje je i jezgra stare Foče. Staro katoličko groblje čuva stara katolička prezimena s fočanskog i okolnih područja.
Područje Foče i Čajniča 1890. godine je izuzeto iz Trebinjske i pripojeno Mostarsko – duvanjskoj biskupiji. Ipak, katoličke vjernike na području Foče i Čajniča desetljećima su pastorizirali svećenici Vrhbosanske nadbiksupije, ali uvijek i s odobrenjem Ordinarijata u Mostaru. Općina Foča pripada župi Uznesenja Blažene Djevice Marije Nevesinnje. Fočanski i čajnički kraj dao je u periodu 19. i 20. stoljeća razmjerno veliki broj hrvatskih školovanih uglednika u raznim oblastima stvaranja. Prije Drugog svjetskog rata istaknuti Hrvati katolici Foče bili su ravnatelj Gruntovnice Franjo Latal, ravnatelj poduzeća Varda Ljubomir Madunić i poznati fočanski odvjetnik Stjepan Bralić, kao i mnogi drugi znameniti katolički Hrvati iz fočanskog područja. Mnogi su od njih bili zauzeto za katoličku stvar u tome gradu na Drini i tijekom prve polovice 20. stoljeća. Rad im je dokumentiran u arhivskim dokumentima, knjigama, zbornicima. Zbog okrutnosti Drugog svjetskog rata ni tih ljudi, niit njihovih potomaka danas više nema u Foči. Pred Drugi svjetski rat Foča se počela uzdizati 1939. godine gradnjom željezničke pruge Ustiprača – Foča, a do 1941. u Foči je djelovala podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Foča je u kraćem periodu bila pod vlašću četnika i komunista. Domogli su se grada uz pomoć četničko komunističkih bandi iz Srbije i Crne Gore. Poubijali su veliki broj Hrvata muslimana i katolika. U to doba Foča je bila i ostala mjestom skrivanja svih poznatijih četnika, počevši od Draže Mihailovića nakon svršetka Drugog svjetskog rata, pa do onih koje su pripadnici UDBE jurili sve do 1954. godine. Mnogi su su se četnici nakon Drugog svjetskog rata preobukli u partizanei nastavili zatirati trag svake druge kulture. Služili su se rušenjem, uzurpacijom i nacionalizacijom. Islamskoj su zajednici tako odnijeli veliku vakufsku imovinu, a katoličkoj Crkvi srušili zgradu i oduzeli zemljište.
Katolička je crkva teško oštećena u bombardiranju 1943. godine. Crkva je potom bila metom razbijačke orgije pripadnika oružanih snaga Kraljevine Italije i četnika, te zatim i komunista. Ruševine katoličke crkve s odlukom mjesnih komunističkih vlasti uklonjene 1948, a zemljište eksproprirano 1954. godine. Na mjestu srušene katoličke crkve sagrađena je osnovna škola “Ivan Goran Kovačić.” Osamdesetih godina prošlog stoljeća škola je prebačena na drugo mjesto. Tijekom velikosrpske vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. uklonjeni su ostaci ove građevine, pri čemu su četnici koristili radnu snagu zatočenika iz svojih logora. Na tom mjestu 2. rujna 2006. počela je izgradnja sabornog hrama Svetog Save prilozima vjernika i sredstvima općine i Republike Srpske. Završetkom izgradnje tog vjerskog objekta, bit će tonajveći  pravoslavni hram u Bosni i Hercegovini i treći na Balkanu. sačinjavat će po zamisli Srba “Svetosavsku liniju” Vračar – Foča – Podgorica. Nakon što bude izgrađen hram, a uz već postojeći bogoslovski fakultet i srednju bogoslovsku školu, Srbi su planirali nekad izrazito i naglašeno hrvatsku i katoličku Foču iz predturskog vremena i njezine trgovačke aktivnosti s Dubrovačkom Republikom, umjetno preobraziti u pravoslavni i duhovni centar njihove zamišljene srpske regije.
Prije Domovinskog rata u Foči je živio 141 Hrvat. U Foči je danas ostalo samo 35 katolika, a najveći broj nevelikog broja fočanskih Hrvata likvidiran je u srpskim logorima u Foči u proljeće 1992. kad su srpske snage zauzele grad. Među ubijenima je bio  i spiker Radio Foče i fočanski ratni dopisnik Hrvatskog radija studija u Zagrebu Hrvat Kruno Marinović. Katolički vjernici grada Foče okupljaju se mjesečno na misi u privremenoj kapelici u potkrovlju nedavno renovirane župne kuće, a za ovu zajednicu pastoralno skrbi i okuplja don Ante Luburić, kancelar i ekonom Mostarsko – duvanjskei Trebinjsko – mrkanjske biskupije i župnik Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nevesinju.
Po odluci Narodne Skupštine Republike Srpske, koja je stupila na snagu početkom siječnja 1994. godine, naziv grada Foča je usljed mišljenja većine srpskih stanovnika da pripada isključivo turskoj i islamskoj tradiciji, promijenjen u Srbinje. No, godine 2004. odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraćen je stari naziv Foča i tako i danas grad nosi to višestoljetno ime.
Dragan Ilić
HOP