Duboko zapreteno i skriveno hrvatsko i katoličko kulturno naslijeđe Budve i Paštrovića

0
1382
Premda u hrvatskoj javnosti postoji uvriježeno mišljenje da najjužniju točku hrvatskog povijesnog i etničkog prostora na Jadranu predstavlja Boka Kotorska, u stvarnosti su to stoljećima još puno južnije od predjela Boke bili Budva i Bar, ujedno i središte glasovite Barske nadbiskupije. Budva je poput svih ostalih hrvatskih primorskih gradova na sadašnjem Crnogorskom primorju podijelila u procesu nestajanja Hrvata katolika s tog povijesnog hrvatskog ozemlja istu sudbinu kao i gradovi u Boki Kotorskoj poput Kotora, Tivta, Perasta, Risna i Herceg Novog. Samo prije stotinu godina prilikom stvaranja prve umjetne državne tvorevine SHS Budva je po popisu pučanstva u svojoj gradskoj jezgri imala preko 75% Hrvata katolika. Danas nakon stotinu godina u Budvi živi 1,11% Hrvata ili brojkama samo 178 ljudi nacionalno izjašnjenih Hrvata. Broj katolika je 2,65% gdje treba svakako ubrojiti među sveukupno 423 katolika Budve još najveći broj Hrvat među njima što se zbog političkih ili ekonomskih pritisaka nisu nacionalno smjeli izjasniti Hrvatima. Preostala malobrojna oaza autohtonih Hrvata, osim u Budvi, živi i u obližnjem turističkom ljetovalištu Bečićima i tek nekoliko preostalih hrvatskih i katoličkih obitelji u Paštrovićima. Ova nacionalna i vjerska slika današnje Budve utoliko je po hrvatski narod tragičnija, upravo radi toga što je taj izvorno hrvatski i katolički grad te odlike nosio barem pola tisućljeća u neprekidnom nizu sve do svršetka Prvog svjetskog rata. Sem dalmatinskih Hrvata, budući je Budva do 1918. upravno i u političkom smislu pripadala području Dalmacije, od starosjedilaca katolika, pored većinskih Hrvata u Budvi su u razmjerno značajnom broju živjeli i potomci Mlečana, doseljenih u taj višestoljetni hrvatski grad za vrijeme vladavine Mletačke Republike. Nakon propasti Austro – Ugarske i pod srpskom prisilom izopćenjem Budve iz sastava dotadašnjeg administrativnog prostora jugoistočne Dalmacije, ona je otrgnuta iz hrvatskog okrilja višestoljetnog pripadanja Dalmaciji i prebačena u Zetsku banovinu u sklopu administrativne podjele u Kraljevini SHS. Od tada počinje istinska kalvarija katoličkih Hrvata u Budvi i doselidba na njihova višestoljetna ognjišta mase srpskih pravoslavaca sa svih balkanskih prostora u taj grad i njegovo okružje, s kojim Srbi nikad nikakve povijesne poveznice nisu imali.
downloadfile
Velika vrijednost Budve leži u njenoj hrvatskoj i katoličkoj kulturnoj baštini. Tamo su brojni spomenici, arheološke iskopine, tvrđave, crkve i samostani. Ime Stari grad Budva je nosila već u srednjem vijeku kao najstariji grad na jugoistoku Jadrana. Većina arhitekture Starog grada je venecijanskog podrijetla. Vrata, prozori, balkoni i mnogi drugi građevni detalji su u rimskom stilu Venecijanske Republike. Mletačke zidine Starog grada su sada zanimljiva turistička atrakcija. U Budvi postoje četiri glavne crkve u budvanskom Starom gradu. Prva i najstarija očuvana je katolička crkva Svetog Ivana izgrađena još u 7. stoljeću, a sve do srbijanskog ukinuća Budvanske biskupije to je bila srednjovjekovna budvanska katedrala. Druga stara katolička crkva je i Bogorodična crkva Santa Maria in Punta, koja datira iz 840. godine. Pravoslavna crkva Svete trojice je vremenski najmlađa u usporedbi s katoličkim crkvama u Budvi. Ona je podignuta 1804. pod Austrougarskom kad polako i postupno počinje prvi val doselidbe pravoslavnih izbjeglica iz turskog zaleđa Budve. Četvrta crkva je druga po redu pravoslavna i sagrađena tek u razdoblju nakon osnutka SHS-a.To je pravoslavna crkva Svetog Save Osvećenoga.
Paštrovići su južno crnogorsko pleme na primorju uz jugoistočni Jadran i prostiru se od Petrovca do Sutomora u dalekoj prošlosti također potpuno hrvatskih i katoličkih mjesta, tijekom vremena etnički srbiziranim i pravoslaviziranim. U starijim izvorima Paštrovići se nazivaju i općinom Paštrovići, koja se po tradiciji dijelila na dvanaest plemena, a samu plemensku i bratstvenu organizaciju današnji Crnogorci duguju svojim dalekim precima iz Crvene Hrvatske aka Duklje, jer su Hrvati još u ranom srednjovjekovlju imali običaje povezivanja zajednica bratstava i plemena. Današnji Crnogorci očuvali su u svojoj tradiciji to izvorno hrvatsko naslijeđe. Paštrovići se prvi puta spominju 1355. godine kada je odatle hrvatski i katolički plemić Nikolica Paštrović bio poslanik u Dubrovniku. Po toj hrvatskoj i katoličkoj obitelji Nikolice Paštrovića, cijelo potonje crnogorsko pleme Paštrovića je povijesno i dobilo ime Paštrovići. Paštrovićka općina se navodi u spisima već 1377. godine.
downloadfile-1 988798696734_149120453607240
Tijekom povijesti Paštrovići su imali oštre vojne sukobe i sa Turcima i sa Srbima, jer su ih i jedni i drugi željeli potlačiti i pokoriti. Godine 1423. Paštrovići su ratovali protiv srpskih trupa despota i turskoga vazala Stefana Lazarevića, te su se za vojnu pomoć i zaštitu morali  izravno obratiti i Mlečanima, točnije mletačkom duždu. Mlečani su ih uzeli u zaštitu pred vojnim napadom Srba kao turskih vazala i prethodnice turske vojske. Glavari Paštrovića su 1423. potpisali sporazum sa Mletačkom Republikom, po kojem su u ime dobivanja mletačke pomoći i zaštite od turskih i srpskih vojnih napada, bili obvezni kao podanici Mlečana i ratovati ubuduće u njenu korist kao saveznici. To je i ispinjeno, te su za račun Mlečana Paštrovići i ratovali od Skadra do Kotora, a za uzvrat Mlečani su im ostavili njihovu unutarnju autonomiju i ranije stečena prava, te su ih uvijek i uzimali u  svoju zaštitu i omogućili im slobodnu trgovinu po cijelome teritoriju Mletačke Republike. U vlasti Mlečana Paštrovići su ostali sve do njenoga pada i nestanka s političke scene 1797. godine, a poslije toga Paštrovići su postali dijelom Ilirskih pokrajina, onda Habsburškog carstva Austrougarske kao najjužniji dio prijeratne Dalmacije do Sutomora i rječice Željeznice.
Dragan Ilić
HOP