Barski nadbiskup Nikola Dobrečić u Vatikanu je molio za oprost grijeha prema vlastitom hrvatskom narodu i zbog toga ga je UDBA ubila!

0
1130
 Jugosrpska UDBA u Zagrebu u režiranom prometnom udesu teško ozlijedila i smrtno ranila 1955. godine izdajnika Hrvata i barskog nadbiskupa Nikolu Dobrečića kad su udbaši otkrili da je Dobrečić u Vatikanu molio za oprost grijeha prema vlastitom hrvatskom narodu u Crnoj Gori
Nadbiskup barski Nikola Dobrečić ( izvornoga prezimena Dobrec ) Hrvate katolike iz Bara je pretvarao nasilno u Srbe katolike, skrnavio je u Baru spomen na hrvatskoga kralja Tomislava, uvodio silom srpsku ćirilicu u uporabu, bio u službi protuhrvatskih dinastija Petrovića i Karađorđevića, pod vlašću antihrvata Tita iznosio klevete na račun nadbiskupa Alojzija Stepinca, lagao javno u Titovoj FNRJ kako Rimokatolička crkva nije trpjela nepravde u Karađorđevićevoj SHS i na kraju ga Srbi kao potrošenu i pohabanu krpu odbacili i ubili kad im kao korisna budala više nije trebao lagati i krasti u njihovu korist.Sudbina izdajnika hrvatstva Nikole Dobrečića (izvorno Dobreca ) morala bi biti životni poučak, znak upozorbe i najjače opomene suvremenim etničkim i političkim izdajnicima  hrvatstva, njegovom sugrađaninu iz Bara Igoru Lukšiću u Podgorici, zatim Vojislavu ( rođenjem Vjekoslavu ) Šešelju u Beogradu Željku alijas Sejdu Komšiću u Sarajevu i Zmagu Jelinčiću u Ljubljani da im se pojedinačni i kolektivni zločin izdaje hrvatskog naroda neće životno isplatiti kao što zamišljaju.

Povijesno znameniti i nekad davno i glasoviti hrvatski i katolički grad Bar na današnjem crnogorskom primorju  izgrađen je na temeljima hrvatske i katoličke kulture i zapadnokršćanske civilizacije. Današnji srbizirani i pravoslavizirani Bar samo tiho i kriomice čuva uspomene i sjećanja na svoje davnašnje hrvatske i katoličke korijene. Primjerice, taj treći po veličini grad u Crnoj Gori, na posljednjem je popisu pučanstva provedenom u toj zemlji, imao među 30 000 stanovnika u gradskoj jezgri, ili 45 000 ljudi u široj barskoj regiji, tek 300 Hrvata katolika. Glede vjerospovijedi, u barskoj općini živi 3 300 katolika, najviše Hrvata katolika a manjim brojem Albanaca katolika. Ovaj nesrazmjer etnički i vjerski izjašnjenih Hrvata katolika u omjeru, svjedoči da se tek svaki deseti Hrvat u današnjem posrbljenom i pravoslaviziranom Baru smije očitovati istodobno i etnički Hrvatom i vjerski rimokatolikom. Budući da brojka od 3 300 popisanih rimokatolika odgovara i crkvenim knjigama, očito je da vjerolomnim i u potaji uvijek skrivenim prosrpskim i antikatoličkim vlastima Mila Đukanovića daleko više smeta kad neki Baranin javno izjavi da je Hrvat, nego kad se vjerski izjasni kao rimokatolik. Očigledno su Srbi višedesetljetnom promidžbom Crnogorcima ime naroda Hrvata od kojih i sami Crnogorci potječu stavili na veliku stigmu i omrazu, te se Hrvati Bara radi kombinacije ekonomskih i političkih pritisaka ne smiju slobodno očitovati Hrvatima.

Jedan od najpoznatijih takvih barskih kripto Hrvata današnjice je i tamošnji istaknuti politički kadar Đukanovićevoga DPS-a Igor Lukšić. On potječe iz barske hrvatske i katoličke obitelji, a svuda se u Crnoj Gori i po svijetu predstavlja lažnim Crnogorcem i lažnim pravoslavcem. Nastavio je utabanim stazama negdašnjega barskog nadbiskupa Nikole Dobrečića, barskoga Hrvata i katolika, koji je u suvremenoj povijesti Bara dao najporazniji obol asimilaciji Hrvata katolika nekad apslutno većinkskog hrvatskog i katoličkog grada Bara u Srbe i Crnogorce pravoslavce ili u drugoj varijanti u Srbe katolike, u novije vrijeme i u Crnogorce katolike uz raniji neizostavni dodatak iz doba SFRJ u izmišljeni i nepostojeći narod “Jugoslavena.” Nikola Dobrečić je božju službu obavljao između dva svjetska rata u Barskoj nadbiskupiji i bio je iznimno blizak srbijanskim Karađorđevićima, uvodeći i ćirilične natpise u Bar po naputku jugosrpske dinastije i ignorirajući svojevoljno 1925. godine i proslavu tisuću godina od vladavine hrvatskoga kralja Tomislava. Srbi su ga kao hrvatskoga izdajnika brutalno kaznili kad im više nije bio potrebit. On je podlegao ozljedama u nikad rasvijetljenoj prometnoj nezgodi 1955. godine u Zagrebu.

Nikola Dobrečić bio je za života u srpskoj misiji lansiranja nebuloza o Srbima katolicima u Crnoj Gori i širio je antihrvatsku kampanju i promidžbu i među hrvatskim i katoličkim pukom u Crnoj Gori, pokušavajući odvojiti u nacionalnom smislu Hrvate Crne Gore i Boke Kotorske od ostalih Hrvata diljem svijeta, lažući ih i podvaljujući im da su im bliži Srbi od Hrvata. Također, u posljeratnom početnom razdoblju Titovoga komunizma oštro je i jako napadao nadbiskupa Alojzija Stepinca i osobito njegovo Pastirsko pismo, čime se nevosmisleno i velikosrpski i politički opredijelio za srpsku stranu i za vladavine Tita, kao što je činio i u doba Karađorđevića. Potkraj života se iskreno i istinski želio pokajati za zla prema vlastitom hrvatskom narodu, te se zaputio se u Vatikan i želio se iskupiti za grijehe. Prekasno se odlučio za taj potez kad je već dobrano prevalio osamdesetu godinu života. Savjest mu je kasno proradila, a vjerojatno je samo grizodušje ponio sa sobom na onaj svijet. No, Srbi mu nikad nisu do kraja vjerovali, iako ih je služio cijeloga života. UDBA ga je kao hrvatskoga i katoličkoga otpadnika i izroda hrvatskog naroda, premda cijeloga života odanoga i vjernoga srpskoga slugu, uhodila i u Rimu, zatim i u Zagrebu, premda je usred Zagreba 1955. godine na biskupskoj konferenciji pred svim nazočnim javno lagao kako u Karađorđevićevoj monarhističkoj Jugoslaviji nije učinjena nikakva nepravda Rimokatoličkoj crkvi. To je u potpunosti oponiralo opće usvojenim i prihvaćenim zaključcima biskupske konferencije u Zagrebu 1955. godine i činjenicama da je Rimokatolička crkva u Karađorđevićevoj SHS državi istinski bila izložena serijskim nepravdama i državnome teroru i otimačini od strane velikosrpskih vlasti u Kraljevini SHS. Nikola Dobrečić je u bolnici podlegao ozljedama zadobivenim u prometnom udesu u Zagrebu. Samo jedan krivi korak po prosudbi Srba i njegov tajni odlazak u Vatikan potkraj života koštao ga je glave.

Odličan je to poučak za njegovoga zemljaka Igora Lukšića, barskoga Hrvata i katolika, koji kao lažni “crnogorski pravoslavac,” kako se lažno izjašnjava ubire političke poene kod i dalje pritajenoga velikosrbina Mila Đukanovića, promovira Hrvatima katolicima u rodnom mu Baru da su im bliži Srbi iz Srbije od Hrvata iz Hrvatske. Nije svjestan da će prije ili kasnije, doživjeti poltičku sudbinu srpskome vragu prodane hrvatske duše biskupa Nikole Dobrečića. Sdubina etničkoga Hrvata, a političkoga srpksoga sluge Nikole Dobrečića, morala bi biti životni poučak svim odnarođenim Hrvatima među aktualnim političarima u famoznoj regiji bivše Jugoslavije. To jednako vrijedi za Hrvata i lažnoga Slovenca i hrvatskoga autošovinista Zmaga Jelinčiča, zatim višekratnoga lažnjaka i ratnoga zločinca Vojislava ( na rođenju Vjekoslava ) Šešelja u Srbiji, zatim Željka alijas Sejda ili Šefka Komšića u Bosni i Hercegovini i konačno i Igora Lukšića u Crnoj Gori. Politički poslodvaci Jelinčiča u Ljubljani, Šešelja u Beogradu, Komšića u Sarajevu i Lukšića u Podgorici svi listom znaju da je kvartet pobrojanih otpao od hrvatskog i katoličkog stabla. Ne kalemi se hrvatska kruška pod srpsku jabuku ili obratno. Dakako, to Lukšić, Komšić, Šešelj i Jelinčič ne razumiju i skupa vjeruju kako srpska udbaška ruka Tita partije, omladine i akcije nije ubila u Zagrebu biskupa Nikolu Dobrečića, kad se u smiraj ovozemaljskoga života uputio u Vatikan tražeći oprost grijeha z asva zla što je vlastitom hrvatskom narodu i crkvi u Hrvata učinio za života pretvarajući nasilno i na umjetan način Hrvate katolike u Crnoj Gori u lažne i izmišljene Srbe katolike. Jednom izdajnik, uvijek izdajnik, to je geslo kojim se vode i sami Srbi odbacujući svoje poslušnike kao trulex krpe kad im istekne rok uporabe. Jer, kad su jednom izdali svoje Hrvate kojima i Dobrečić i Lukšić i Komšić i Šešelj i Jelinčić uistinu etnički pripadaju, još lakše i još brže će iz koristoljublja i srebroljublja izdati i Srbe, Crnogorce, Bošnjake i Slovence, čijim se lažnim etničkim pripadnicima predstavljaju Šešelj, Lukšić, Komšić i Jelinčić. Sami Srbi odlično znaju to zlatno životno pravilo poznato diljem svijeta i zato se takvih posrbica riješavaju na brutalan način kao u slučaju biskupa Nikole Dobrečića. Samo posljedni mazohisti vjeruju da je na njega u Zagrebu slučajno naletio tramvaj i smrtno ga ozlijedio. UDBA kao vječna sudba svim posrbicama nalik Nikoli Dobrečiću stigla ga je onda kad se tome najmanje nadao u njegovoj poznoj starosti u 83. godini života.

Zlosretnoga barskoga nadbiskupa Nikolu Dobrečića, rođenjem Dobreca, ništa ne može povijesno opravdati za zlo etnocida i memoricida nad Hrvatima i katolicima grada Bara. Rođen je 1872. godine pod prezimenom Dobrec u istoimenoj prigradskoj četvrti grada Bara. Kad mu je bilo šest godina 1878. Crna Gora je pod knezom i budućim kraljem Nikolom Petrovićem, potomkom iz drevnog i iskonskog hrvatskog i katoličkog kraja između Zenice i Travnika doseljenih Hrvata franjevačkih misionara u pleme Njeguša u Crnoj Gori, stekla državnu neovisnost na Berlinskom kongresu 1878. godine. Netom nakon održanoga kongresa tadašnji knez, a budući crnogorski kralj Nikola Petrović naredio je svojim pravoslavnim glavarima da silom i pod prijetnjom smrti u slučaju opiranja hrvatskoga katoličkoga puka grada Bara moraju svi iole statusno viđeniji barski Hrvati katolici biti prevedeni i pod paskom gradskoga prefekta grada Bara zavedeni u crkvene knjige pod novim imenima i kao vjernici SPC. Opširni podaci o tome svojevrsnom zločinu crnogorskoga kneza, potonjeg kralja Nikole nad Hrvatima katolicima Bara, kojih je ne desetke tisuća preko noći doslovno i pod prijetnjom smrti peveo u Srbe pravoslavce pohranjen je u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima, kao i u pismohrani Svete stolice. Vatikan je od 1878. upoznat sa zločinom posrbljavanja i pravoslaviziranja tisuća barskih Hrvata po naredbi crnogorskoga vladara Nikole Petrovića, koji je tim činom i sam pljunuo i pogazio hrvatske i katoličke pretke doseljene iz Travnika i Zenice u srce Crne Gore. Tamo je njegov predak crnogorski vladika Njegoš pod utjecajem srpskoga političkog agenta iz Sarajeva i osobnoga učitelja Sime Militunovića, počeo srbovati i izrugivati se Rimokatoličkoj crkvi, kojoj su mu svi preci pripadali, a njegov potomak kralj Nikola je samo nastavio njegov čin izdaje hrvasttva i katoličanstva, dokazujući tako pravovjernost Srbima i SPC. Na kraju su i njega samoga Srbi protjerali iz Crne Gore nakon Prvog svjetskog rata, te je pod stare dane skužio kako je živontu energiju posvetio u korist vlastite štete.

Jedna od žrtava toga progona Hrvata katolika Bara i okolice u režiji tadašnjega kneza, potom i crnogorskoga kralja Nikole Petrovića, bila je i obitelj Nikole Dobreca, koji je prezvan u Dobrečića 1878. kad mu je bilo šest godina. Djetinja životna trauma iz 1878. godine kad mu je bilo šest ljeta ne može ga i ne smije ga opravdati ono što je pod izlikom životnoga straha od srpske odmazde iz 1878. činio na štetu i na uništenje i zatiranje i zaboravljanje hrvatskih nacionalnih korijena Hrvata u Baru i cijelome današnjem crnogorskom primorju od Ulcinja, Budve i Bara, te do Boke Kotorske i tamošnjih mjesta Kotora, Tivta, Risna, Perasta i Herceg Novog. Njegov osobni strah od srpske odmazde stečen 1878. kad mu je bilo šest godina nije bio razlogom tjerati na ista osjećanja lažno nametnute i izmišljene nacionalne i vjerske krivnje od strane Srba na račun cijeloga ostalog hrvatskog puka u Baru i okolici. Dobrečićev zločn nad Hrvatima i katolicima Bara i okolice nastao je zbog njegovoga urođenoga kukavičluka. Još od antičkoga doba i ratova Sparte i Atene važilo je nepisano pravilo: “Budi uz svoj narod i uz svoju državu u ratu i kad je u pravu i  kad nije.” To je pravilo prekršio jedan glasoviti atenski učenjak i filozof, potičući i svoje sinove da ne idu u rat protiv Sparte. Potkraj života uvidio je životne zablude i javno se pokajao i zatražio oprost Atenjana, ali prekasno. Valjda je vjerovao da će Sparta pobijediti Atenu, te da će drugi Atenjani morati tražiti oprost od njega, a ne od od njih.  Suparnička strana ratničke Sparte nakon rata i sklapanja mira između Sparte i Atene nije ga nagradila za izdaju Atene i Atenjana. Kao i Dobrečić prije stotinu godina, tako i Lukšić, Komšić, Šešelj i Jelinčić danas svjesno, voljno i umišljajno izdaju i u ratu i u miru svoje, nadajući se kao kvislinzi svoga hrvatskoga naroda doživotnim blagodatima od strane hrvatskih neprijatelja, u čiju su se službu stavili. Sami su gurnuli stolicu na kojoj su sjedili, a drugu će im izmaknuti prije ili kasnije oni koje sad služe u borbi protiv vlastitog hrvatskog naroda. I kad padnu i sa druge stolice ravno na patos, onda će se i Lukšić i Komšić i Šešelj i Jelinčić sjetiti sudbine barskoga nadbiskupa Nikole Dobrečića, onda kad te trule krpe od ljudi Srbi potroše i bace u smeće ili ih kao Nikolu Dobrečića u Zagrebu 1955. u znak srpske zahvale za životnu borbu protiv vlastitog hrvatskog naroda sustigne, parfrazirajo naziv legendarnoga filma “UDBIN tramvaj zvanih srpska želja.” Dobrečića su Srbi likvidirali u Zagrebu 1955. iako je prije toga Dobrečić ismijavao stradavanja i patnje Rimokatoličke crkve u SHS-u i zdušno i vatreno podupirao dželata Tita u progonu njegove žrtve zagrebačkog nadbiskupa, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, uzgred je i fanatično veličao krvavi, okrutni i surovi partizanski i zločinački komunistički pokret u Drugom svjetskom ratu. Time je zavrijednio i naziv crvenoga barskog nadbiskupa. Srbima ni to nije bilo dovoljno i unatoč njegovoj ropskoj i podaničkoj duši, oni su ga baš kao takvu kukavicu i svoga roba i ubili. Nekad je UDBA bila Srbima sudba u političkim obračunima, a danas je zbilja da je tu ulogu preuzela BIA.  I doista, nitkog ne bi začudilo da na kraju balade Srbi, kao i nekad Dobrečiću 1955. u Zagrebu, jednoga dana u Beogradu Šešelju, u Sarajevu Komšiću, u Podgorici Lukšiću ili u Ljubljani Jelinčiću ne pošalju ti hrvatskim izrodima i ljudskim otpadima u vidu zahvale za životno nedjelo izdaje vlastitog hrvatskog naroda neki novi tramvaj zvanih i dobro znanih želja BIA i svih srpskih ostalih mafija srpskoga političkog nadzemlja i podzemlja.

Dragan Ilić

HOP