Zašto hitno moramo proglasiti gospodarski pojas

0
1367

Hrvatsko nacionalno etičko sudište
Projekt:
„Budnica hrvatskog nacionalnog suvereniteta“
najavljuje:
Actio Popularis – Narodnu akciju
proglašenja Isključivog gospodarskog pojasa hrvatske države (IGP), prema Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982., čime ostvarujemo državni suverenitet na još toliko Jadranskog mora koliko ga sada imamo.

 

U subotu, 21. rujna 2019. krećemo brodovima iz Zadra na našu crtu IGP.
Četvrta obavijest
Isključivi Gospodarski Pojas (IGP)

Zašto hrvatska država nije proglasila Isključivi Gospodarski Pojas (IGP), koji joj pripada po Konvenciji 82 o Pravu mora UN-a, i time dobila još toliko mora koliko sada ima na suvereno istraživanje i korištenje, i time se pridružila malobrojnoj ekskluzivnoj listi zemalja: pola more – pola kopno?. To i jednostavno složeno pitanje ne može postaviti UN, EU, Međunarodno pravo, 141 država koje su proglasile svoj IGP, te ostalih, koje bi to spremno napravile, da su imale sreću biti obalnom državom… zato jer nitko nema ovlasti iznad suverene države, i nemoguće je uplitati se u njezine unutrašnje stvari. Ta činjenica, po kojoj je utemeljen i posložen svjetski poredak, potpuno izopačena u suverenoj hrvatskoj državi, stalnim tumačenjem što Hrvatska mora, a što Hrvatska ne smije, time da nema objašnjenja tko može zahtijevati da nešto mora, i tko može braniti da nešto ne smije. Zanimljivo je da se ta intrigantna, tajnovita, izuzetna, neobjašnjiva tema ne postavlja kao pitanje u samoj Hrvatskoj uškopljenoj javnosti i strogokontroliranim medijima. Jednostavno, od naroda otuđena politika i priležno novinarstvo, budno paze kako eventualnu znatiželju naroda zatrti i zavarati lažima. Dvije su dominantne i međusobno povezane: Europa je protiv proglašenja IGP-a, ali „hrabra“ Hrvatska će usprkos proglasiti ZERP! Igra traje već tri desetljeća, i vrijeme je da prestane.

Jugoslavija je iz prostora šest republika i dvije pokrajine sada stiješnjena samo u Hrvatskoj, zemlji koju su puno stoljeće okruživali predatori bezbožnog komunizma sa jednim ciljem: Hrvate satirati, zemlju im kasapiti. Otrovni koncentrat posljednjeg totalitarističkog uporišta u Europi, svoju žrtvu u razmjeru „ostatka ostataka“ sada uništava iznutra. Do i od 90-tih cilj je smanjivanje a ne povećavanje, slabljenje a ne snaženje Hrvatske. Ako je Titova Juga rekla ne IGP-u, uz javnu podršku JNA – „što će nam pravo kada nemamo dovoljno ratnih brodova da ga čuvamo“, onda Titoisti u današnjoj Hrvatskoj najprije kreću sa isticanjem kako smo nesposobni čuvati i kontrolirati tako golemo područje pučinskog mora… Mali arhipelag Palagruža, naše najjužnije pučinsko kopno, ima na vrhu najvećeg od sedam otočića veliki svjetionik. Jednoga dana u Beograd, u nadležno ministarstvo Jugoslovenske vlade, stigla je zamolba sa Palagruže, da se nabavi nova prizma. Ministru, koji nema pojma gdje je Palagruža i što je prizma, neki činovnik objašnjava da se radi o važnom dijelu svjetlećeg mehanizma, koji u noći upozorava na kopno. Odgovor je bio: odbija se! koješta! neka ti njihovi brodovi lepo stave farove kao naši kamioni i voze se kao po drumu!… Kada je 1958. na Konferenciji o pravu mora u Genevi dodijeljeno dno mora na korištenje obalnim državama, posebnom Rezolucijom o epikontinentalnom pojasu (EP), Jugoslavija ondašnja i Jugoslavija u današnjoj RH to jednostavno ignorira (a Talijani harače od tada do danas).
EP ne treba posebnom procedurom prihvaćati, on je jednostavno postao dio državnog suvereniteta, za sve osim za nas. Obuhvaća morsko dno i njegovo podmorje, a „prostire se preko čitavog prirodnog produžetka kopna pod morem – od obale do vanjskog ruba kontinentalne orubine“. Često je znatno duži od površinske granice teritorijalnog mora (12mm). Po posljednjoj Konvenciji 82 određeno je ako IGP seže morem dalje od geološkog završetka ploče na dnu, i taj dio pripada pod suverenitet države. Jugi velikoj i Jugi maloj uspjelo je sve do danas potpuno ignorirati hrvatska enormna prirodna bogatstva i goleme površine pod njezinim suverenitetom. Imamo, a nemamo.
U zanosu dugotrajnog uspjeha bez trzavica i problema („odbijali smo one koji nisu slušali“), zaboravilo se, zanemarilo, previdilo da postoji Hrvatski narodni gen u kojem je „bijela kockica za Bijelu Hrvatsku od Poljske do Cetine“, „crvena kockica za Crvenu Hrvatsku od Cetine do Albanije“, i „Plava kockica za more koje teče našim žilama i našom sudbinom, a zahvaljujući Međunarodnom pravu, sve je veće, šire i dublje“. More kojem Himna pjeva „sinje more svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi“, a narodna, po starinsku gudi „oj more duboko, sva moja radosti, po tebi plovi bili cvit’, cvit’ moje mladosti“. Oni koji o tome ništa ne znaju, ili su čuli pa prečuli, ili im je rečeno pa zanemareno, o tome ništa ne znaju. Valja ih podsjetiti. Brod diže sidro, razapinje jedra, upravlja kormilom prema istini. Strašnoj sprezi agresora i domaćih veleizdajnika važno je reći da više neće raditi protiv hrvatske države, jer je hrvatski narod spreman to zaustaviti i u tome uspjeti!
21. rujna 2019.

Sa briljantnom, a neočekivanom, diplomatskom pobjedom koja je u nepunih 9 mjeseci priskrbila potpise svih država svijeta i Hrvatsku upisala kao ravnopravnu članicu UN-a, svanula je zora tisućljetnog sna. A narod se probudio u noćnoj mori – nešto nije u redu. Nije u redu, nego naopako. Uskraćivanje prava na proglašenje svog novog suverenog dijela mora, i otpori toj činjenici najzorniji su primjer što se, kako i zašto događa. Političari su uzeli frazetinu „to je za dobro Hrvatske“, a falš stručnjaci preuzeli pranje mozga „to nije dozvoljeno, bolje se ne zamjeravati“. Računajući na uvjetovani refleks hrvatskog naroda, da je uvijek iznad njegove slobode i pravice, neprijatelj kojem se valja sklanjati i povlačiti, lansirano je u javnost kako je EU protiv toga da Hrvatska proglasi svoj IGP. Mudar čovjek, pravnik svjetske klase i primjerni domoljub akademik Vladimir Ibler, sve jasno vidi, zna odakle i s kojim ciljem vjetar puše, i ostavlja nam smjernice po kojima ćemo doći do istine.
Piše: „Pojavilo se mišljenje da u Sredozemnom moru nije dopušteno ispostavljanje, dakle ni proglašenje IGP. To se mišljenje ne može temeljiti na Konvenciji 82, jer u njoj nema odredbe koja bi sadržavala tu zabranu. Ako takvo mišljenje zaista i postoji, kao oficijalno mišljenje neke države, ono nije prihvatljivo. Osnovno stajalište RH mora biti sljedeće: IGP valja proglasiti jer ga u suprotnom „nema“. To stajalište treba bezuvjetno prihvatiti. Eventualno protivljenje nužnosti proglašenja bilo bi posve promašeno i suprotno praksi država koje su svoje IGP proglasili odlukom svojih narodnih zakonodavstava. RH ima pravo proglasiti svoj IGP; ona to još nije učinila, no njezino pravo da to učini ne može zastarjeti. Budući da je proglašenje IGP-a još u bivšoj SFRJ postalo i političko pitanje, i da je ono to postalo i u RH pa naša doktrina raspravlja:
1. ima li Hrvatska pravo proglasiti svoj IGP,
2. Treba li Hrvatska u svojem interesu, proglasiti ili ne proglasiti svoj IGP“.
A tek fusnota br. 70 na str. 193. knjige „Međunarodno pravo mora i Hrvatska“:
Nije bilo moguće utvrditi komu se smije pripisati mišljenje da u Sredozemnom moru nije dopušteno proglašavati IGP. Kako je do sada bilo moguće procijeniti, čini se da je to mišljenje bilo prošireno usmenom predajom u diplomatskim i medijskim krugovima“. Upravo se tako dogodilo – političari su naređivali, stručnjaci su sipali otrov, mediji ga raznosili. Činjenice nisu dopirale do naroda. Na primjer, da EU nema nikakve veze sa pitanjem bilo kojih granica, koje su u nadležnosti UN-a, i o tome se više puta izjašnjavalo. Zloupotrijebljeno je članstvo Italije i Slovenije u EU, koji se protive takvoj promjeni statusa Hrvatske kao el dorada za njihovu gramzljivost, pa je njihovo stajalište predstavljeno kao stajalište cijelog EU.
Rasna političarka, odlučna osoba i izvrsna europarlamentarka gđa Ruža Tomašić ustupila nam je sljedeći dokument:
Pitanje za pisani odgovor P-010385/13
upućeno Komisiji Ruža Tomašić (ECR)
16. rujna 2013.
Predmet: Pravo RH na proglašenje gospodarskog pojasa u Jadranskom moru

Prema UN-ovoj Konvenciji o pravu mora, Republika Hrvatska ima nepobitno pravo na proglašenje svog gospodarskog pojasa u Jadranskom moru. Ostim toga studija „costs and benefits arifing from the establishment of maritime zones in the Mediterranean Sea“, koju je naručila Komisija, ističe i pozitivne ekonomske učinke takvog proglašenja na hrvatsku ekonomiju, ali i na ekonomije ostalih mediteranskih članica i Europske Unije općenito.

Ovim putem želim vas pitati ima li Komisija formiran stav o proglašenju Hrvatskog gospodarskog pojasa u Jadranskom moru, i je li ta opcija dostupna Republici Hrvatskoj sa stajališta prava, ili pak postoje pravne prepreke od strane Europske Unije, da naša država na taj način zaštiti svoje morske resurse.

Također, molila bih vas da se očitujete o tome, bi li, prema vašem mišljenju, takav potez za Hrvatske strane bio u skladu sa politikom Europske Unije i vrijednostima koje ona propagira?
Odgovor gđe Damamanaki uime Komisije (21. listopada 2013. godine.)

Proglašavanjem Isključivog Gospodarskog Pojasa (IGP), ostaje u nadležnosti obalnih država, dakle u EU-u to su države članice koje imaju izlaz na more. Obalne države članice, uključujući i Hrvatsku, suvereno mogu odlučiti hoće li proglasiti takav pojas u skladu sa Konvencijom UN-a o pravu mora (UNCLOC) s ciljem osiguravanja gospodarskih potencijala na održiv način.
Nakon što država članica proglasi IGP, te vode postaju „vode EU-a“, što znači da podliježu važećem zakonodavstvu EU-a, primjerice zajedničkoj ribarstvenoj politici i zakonodavstvu Unije, u području zaštite okoliša. No kada je riječ o isključivoj nadležnosti Unije, kao slučaju očuvanja morskih bioloških resursa, predmetne države članice za taj pojas ne mogu donositi propise, niti na tom području sklapati poslove trećim zemljama ili međunarodnim organizacijama, jer je to u nadležnosti EU-a. S druge strane, države članice u potpunosti mogu uživati u prednostima održivog iskorištavanja resursa u svojim IGP-u.
Komisija s pozornošću prati razvoj događaja na Sredozemlju u pogledu uspostavljanja pomorskih pojaseva, među njima i IGP, te u tom smislu priprema političke preporuke u skladu sa UNCLOC-om. Tom će se političkom inicijativom nastojati pridonijeti punom iskorištavanju morskog bogatstva od strane država članica, promičući interese EU-a u području gospodarskog napretka otvaranja radnih mjesta i rasta.

Ovakav logičan i izvrstan stav jasno je poznat našim „stručnjacima“, ali njima je zadatak tražiti mogućnost izvrtanja i naopakog tumačenja.
Na primjer – Davorin Rudolf će reći: „IGP? od toga neće biti ništa, Hrvatska kasni, to je sada europsko more“.
Na primjer – „Novi list“: „I da Hrvatska proglasi IGP, od toga nema koristi jer je to europsko more.“
Ponajprije Konvencija 82 UN-a, sa najviše međunarodne pozicije, svim je obalnim državama, i Hrvatskoj, odredila i dodijelila IGP bez roka proglašenja i mogućnosti zastare, pa se ne može i nema gdje zakasniti. Sve su članice EU proglasile svoj IGP, osim Italije, koja želi slobodno nastaviti krađu u našem moru, i Slovenije, koja želi oteti dio državnog teritorija Hrvatske. Ali i osim Hrvatske, kojoj su Italija i Slovenija autoritet veći od Međunarodnog prava UN-a, i koje tretira kao dobre susjede koje ne treba uzrujavati. Jasno je da su IGP europskih zemalja u Sredozemlju, na Atlantiku i Sjevernom moru – europsko more, kao što je kopno europskih država europsko kopno. Ulaskom u EU i pridruživanjem IGP-ima na europskom moru, Hrvatska ništa ne gubi, a dobiva umjesto outsiderskog, ravnopravno mjesto za plavim stolom, gdje može itekako utjecati na europske mjere za spas mora i međusobnim fer odnosima na tom moru. To što Hrvatska ima namjerno izbor kadrova po najnižem kriteriju, pa se iz njihovog nerada i neznanja nameće osjećaj kako se ništa ne može napraviti, valjat će ubrzo dokazati da se može, i to snažno. Eto, ako po snimkama NASSE u europskom moru postoje zone Mrtvoga mora, (Italija, Katalonija, Egipat), onda valjda predstavnik naše čiste modrine ima što reći. Neka nam uzor bude Malta, po prostoru i stanovništvu majušna državica, a pravi gigant u svjetskim razmjerima pravnog poretka (u EU je ušla sa 25 izuzetaka kojima štiti svoj ribolov). Godine 1967. Malta je inicirala dnevni red Opće skupštine UN-a, s velikom temom: „Rezerviranje, isključivo za miroljubive svrhe, morskog dna i podmorja ispod otvorenog mora, koje je izvan granica nacionalnih jurisdikcija, te upotreba odnosnih bogatstava u interesu čovječanstva.“ Godine 1973. Malta je inicirala Konferenciju o pravu mora, kojoj je prisustvovalo 144 države i sve važne svjetske institucije… A mi bi trebali biti uplašeni, nesposobni, i ovako maleni mogli bi se utopiti u naddržavnim institucijama. Pa mi znamo plivati, ribu loviti, morem ploviti, domovinu voljeti – ko veliki. Jasno da velike međunarodne institucije, EU, UN, Međunarodni monetarni fond, Međunarodni sud pravde i drugi, ograničavaju dio suvereniteta nacionalnih država, ali istovremeno otvarajući šansu za sudjelovanjem u rješavanju zajedničkih problema u kojima pojedine države ne mogu mnogo postići. Činjenica jest da ostaje glavno suvereno pravo države: Ući ili napustiti zlatni kavez!
Hrvatska mizerna stvarnost jest da imamo IGP, ali ga ne proglašavamo, a izmišljamo lažnjak, surogat, bastard domaćeg projekta bez podloge Međunarodnog prava: ZERP, Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas. I to se još predstavlja kao hrabar čin prema Europi, koja nam ne da IGP, a mi smo odlučni i doskočit ćemo im svojim putem. Davorin Rudolf i Davor Vidas, sveprisutni i stalno citirani stručnjaci, stvarali su atmosferu predavanjima o pravu Hrvatske da proglasi ZERP, a ne da proglasi IGP, koji je svjetski projekt i ima potpunu zaštitu Međunarodnog prava. Istina je da je ZERP proglašen da odvuče pažnju od odbijanja proglašenja IGP-a, sa odlukom da niti on neće biti proveden.
ZERP je proglašen 3. listopada 2003. godine.
U lipnju 2004. prvi dokaz da je ZERP blef: Državni tajnik Hijaded Biščević, potpisuje u ime RH neki dokument idiotskog naziva „Agreed minutes“, koji je zapečatio ZERP, kao tajni trilateralni dogovor Hrvatske, Slovenije i Italije (tek će kasnije nezadovoljni razvojem događaja Slovenci javno optužiti Sanadera da se ne drži Sporazuma koji je potpisao Biščević, kojega je Hrvatska vlada u trenutku potpisivanja nazvala „tek zapisnikom“, a aktualni predsjednik države Stipe Mesić, sukreator inozemne politike, izjavio da o tome ništa ne zna).
15. prosinca 2006. Hrvatski sabor mijenja tu odluku da se ZERP neće odnositi na Sloveniju i Italiju, i ukida izuzeće za zemlje članice Europske unije, te najavljuje početak primjene za 1. siječanj 2008. godine. To je datum kada Slovenija preuzima predsjedanje EU, i to iskorištava, uz dopuštenje EU-a i bez protesta Hrvatske, isključivo za svoje interese. Dimitrij Rupel: „Ako bi Hrvatska primijenila ZERP, našla bi se u velikim teškoćama, jer Sloveniju smetaju zemljovidi u Zakonu o ZERP-u, koji „prejudiciraju granicu“, radi se o hrvatskim državnim granicama.“
Stjepan Mesić: „Nameće se dvojba, ZERP ili EU“ (zašto?)
Sanader: „Hrvatska mora ispuniti svoje obaveze ako želi u EU“ (koje?)
7. ožujka 2008. stiže pojačanje, evo nama Oli Rehna, povjerenika EK, koji umjesto zastupanja Međunarodnog prava, odrađuje „gažu“ i kako ushićeno prenose „naši“ mediji, oštro opominje Hrvatsku vladu: „Želim naglasiti da je ZERP sada vrlo ozbiljno, najbitnije pitanje za Hrvatsku. Ako se uskoro ne riješi, uzrokovat će, nažalost, ozbiljne zastoje u procesu pristupa vaše zemlje EU, no ako se uspije brzo riješiti, možemo ostvariti brz i ozbiljan napredak u pregovorima.“ Kakav politički bezobrazluk, kakav atak na suverenost države, kakvo otvoreno lobiranje za stranu od koje može imati samo jednu korist, a ona je sigurno materijalna, a ne učvršćivanje međunarodnog autoriteta.
Oli okom, Sabor skokom – 13. ožujka donosi se odluka o izuzeću članica EU iz ZERP-a, a 15. ožujka da se sve zaustavlja do dogovora u duhu europskog dijaloga. Međunarodno pravo zamijenio je duh, duh je iscurio iz boce, ekipa i dalje na svojim pozicijama. IGP svima koji su ga proglasili donosi more sa novim šansama i bogatstvom, ali Hrvatskoj donosi nešto posebno, zato što nitko nema problem kao mi. Granica gospodarskog pojasa zauvijek stavlja Talijane u njihovo mrtvo more i znači automatski završetak nepostojećih, izmišljenih graničnih sporova na moru, koji su dogovoreni kako bi predali Sloveniji, BiH i Crnoj Gori još dio hrvatskog kopna i obale, o čemu se dogovara još od AVNOJ-a.

Treba napraviti sve da im ostanu tek zagorene splačine. U priopćenju br. 5, koji slijedi u pripremi putovanja, „sa okusom mora, okusom soli, okusom sna“, istina o situaciji koja se nije nikada ni jednoj zemlji na svijetu dogodila, da joj traže, ucjenjuju, prijete i tuže, zahtijevajući da preda dio svog državnog teritorija.