Srbijanci -izmišljen narod koji se po prvi put pojavljuje na povijesnoj sceni početkom 19. stoljeća, cijela liturgija Pećke episkopije je napisana bugarskim jezikom!

0
5888

Dio obrazovanih Srbijanca i danas misli da Hrvati ne postoje. Tako misli i većina ”hrvatskih” novinara i komentatora u udbaškim medijima.

Za njih samo postoje Slaveni, ali oni ne znaju da je taj naziv nastao od naziva Claven i koji je također označavao religijske Hrvate jane u Alpskoj Europi. Za takve novinare narodnost je izbor, a najmanje datost – naslijeđeni jezik i tradicija.

Štoviše, obrazovaniji četnici misle da Vojislav Šešelj nije Srbijanac. Što im se dogodilo? Možda mu danas negiraju srbijanstvo jer Vojislav Šešelj nije stvorio Veliku Srbiju ili možda sve srbijanske svirepe i okrutne zločine u Hrvatskoj i BiH žele prepisati Šešelju kao Hrvatu. Oni su tek danas sjetili da između tolikih hrvatskih prezimena Šešelj i četnički vojvoda Šešelj mora također biti Hrvat. Štoviše, Hrvati još imaju prezimena Šešelja i Žeželj, a možda i Žeželja. No, kad su njegovi predci prešli na pravoslavlje početkom 18. stoljeća nisu postojali ni Srbijanci ni Srbi. Koliko srbskih prezimena je jednako hrvatskima, a gotovo nijedno srbijanskima u Srbiji.
Stoga tražim da Srbijanci objasne kako prezimena Matić, Jurić, Antić, Stipić, Šantić, Lovrić, Janić, Perić, Tomić, Čavić, Barić ili Šarić mogu biti povijesno srbska ili srbijanska ako su nastala od hrvatskih imena. Nije mi jasno kako razumni ljudi mogu poistovjetiti Rašku sa Srbijom jer se radi o dva različita pojma. Zašto umjesto prezimena Aras, Ras, Račić, Rašić ili Rakić nemamo prezimena Srb, Srbac, Srbec ili Srbić u povijesnoj Raškoj?

Nema ih ni u današnjoj Srbiji. Takva prezimena postoje u Hrvatskoj, ali ona označuju Hrvate. Zašto u Raškoj nije bilo prezimena koja bi ukazivala na etnik Srbin ili Srbijanac? Evo zašto: etnik Srbin ili Srbijanac nije nikada postojao prije 19. stoljeća?

Na latinskom kršćanskom pismu etnik Harvač se pisao Cerve, a prije toga Erve na Levantu, odnosno, na semitskom pismu Erbe. Sve je logično ako poznajemo semitska, starogrčka i romanska latinska pisma. Zbog janske religije Cervi su bili poznati kao Cerveni, a nametanjem kršćanstva Cerveni su postali Veni. Stari Grci su Harvače zvali Kelti, a Romani su ih zvali Celti. Kršćanski Rim ih je nazvao Helveti. Zašto Helveti, a ne Herveti? Razlog je semitsko pismo jer Latini i Eleni kao Semiti su glas R pisali slovom L. Tu je razlika između europskih i novo pridošlih Hrvata sa Levanata. Eleni ili Grci su glas H pisali slovom K, a Latini slovom C, što se još odrazilo kao G i S. Zbog toga danas imamo toliko zbunjenosti u mitologiji. Dakle, etnik Cerve se odrazio kao Serve, a Serve se odrazilo kao Serbe. Zbog ovih promjena Hrvati danas imaju riječi crv, krv, srp i grb. Dakle, povijesni Serbi su bili Hrvati.
Svaki narod bez prošlosti i narodne baštine otima tuđu prošlost i tuđu baštinu. Zbog takvog ponašanja pokazao sam uz pomoć antroponima da su Srbijanci izmišljen narod koji se po prvi put pojavljuje na povijesnoj sceni početkom 19. stoljeća kad je tom nepismenom i izmišljenom narodu prišlo nekoliko pismenih Hrvata koji su postali Srbi i donijeli im pismenost, a preko njih su izmišljeni Srbijanci pokušali oteti hrvatski povijesni i etnički teritorij te povijesnu baštinu uz pomoć tadašnjih svjetskih sila.

Dijelom su u tome i uspjeli zahvaljujući hrvatskim ilircima i komunistima iliti naivcima.
Prvi hrvatski veliki župan u Raškoj Stefan Nemanja je kršten kao katolik. Sva srbijanska povijest miriše na srbijansku mitomaniju i laž. Međutim, njegov sin i nasljednik kralj Stefan Prvovjenčani je primio krunu od Pape, dakle, bio je Hrvat.

Nakon toga Raškom, a ne Srbijom, su zavladali Bugari sve do prvog pokušaja Osmanlija da osvoje Bugarsku. Cijela liturgija Pećke episkopije je napisana bugarskim jezikom jer Pećka episkopija je bila pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije, dakle, bugarske jurisdikcije, što još jednom ukazuje na nepostojanje Srba. Prvi put etnik Serb spominje despot Dušan Silni, unuk raškog pravoslavnog vladara Stefana Uroša II Milutina. Kad je Bugarska ugrožena od Osmanlija, on je pokorio istočnu Hercegovinu, Duklu, sjeverni dio današnje Albanije i Makedoniju, a sebe je nazvao Serbom, ne Srbinom, te zatražio od carigradskog patrijarha da ga prizna za cara. Dakle, i Crveni Hrvati su bili poznati kao Servi, a zbog Bizanta, slova V se pisalo slovom B, pa su Servi postali Serbi.
Carigradski Partrijarh je to odbio i izopćio ga iz zajednice pravoslavnih crkava. Nakon toga je zatražio od rimskog Pape da ga okruni za kralja, ali je u međuvremenu umro. Kralj je hrvatska riječ, kjer je nastal od riječ ”kraj” a car hrvatsko latinska. Izvorna hrvatska riječ je bila har ili her. Zbog toga su Perzijanci vladara zvali kir. Dakle, svi kralji Raške, nikako Srbije, su bili Hrvati jer Stefan Nemanja, a ne Nemanjić je bio katolik, a to je bio i Stefan Prvovjenčani. Prvi vladar Raške koji se naklonio pravoslavlju je bio Stefan Uroš II Milutin. U svojem imenu imao prezime Uroš, a ono ga otkriva kao Hrvata. Uroš se kasnije odrazilo kao Juroš, Huroš, Soroš ili Goroš ili Roš. Naziv Nemanja je nadimak koji je označavao čudake. .
Cijela srbijanska povijest je stvorena na mitomaniji, lažima i zločinu, a zbog toga pokušavaju oteti Hrvatima njihovu povijest, njihov jezik i njihovu baštinu. Isto tako su uspjeli srbijanizirati sve pravoslavce osim Grka, bez obzira što nisu imali nikakve sveze sa novonastalim srbijanstvom i nametnuli im hrvatsko turski jezik: Cincare, Vlase, Cigane, Turke, Bugare, Mađare i Hrvate. U tome su i uspjeli te tako prisvojili tuđe etničke prostore.
Hrvatima su čak ukrali kirilicu i danas je nazivaju srbijanskim pismom. Međutim, kirilica je hrvatsko pismo nastalo u hrvatskoj Bosni i utemeljeno je na glagoljici po istom redoslijedu slova i brojevnim vrijednostima slova.

Dakle, glagoljička slova su počela u ”slavenskoj” kirilici označavati hrvatske glasove za koje ni grčko ni latinsko pismo nije imalo slova. To je razlog zašto ruska i bugarska prezimena završavaju sufiksom OV umjesto OVIČ. Svi današnji pravoslavni Slaveni su prihvatili ova slova, ali ih nisu poredali kao u glagoljici. Oni su samo prihvatili hrvatska slova i dodali ih grčkom pismu. Srbijanci svoje kirilicu nazivaju azbuka, a to su bili nazivi za početna slova u glagoljici: A (az) i B (buka). Zar nam ovo ne pokazuje kako su imali namjeru oteti i glagoljicu jer kirilica nema te nazive za slova.
No, tvrdokorni hrvatski orjunaši, komunisti i jugoslaveni nisu obrazovani da bi razumjeli svijet izvan komunističke i jugoslavenske sfere. Predstavljaju nam se kao intelektualci mada su uvijek bili uhljebi, u komunizmu kao i danas u demokraciji. Zbog njih nam je trebala lustracija jer oni bi sve što se ne uklapa u njihovu dogmu zabranili. Oni nisu demokrati jer demokrat je protiv svih zabrana, a najgore je što nisu ni misleći ljudi. Sa mislećim ljudima se barem može razgovarati i polemizirati, a sa njima se to ne može jer su svjesni svoje ignorancije. Oni svoja mišljena samo nameću preko udbaških medija, bez prigode da se na njih odgovori ili da ih se opovrgne.
Ovdje moram zaključiti da su Srbijanci izmišljeni narod ili većinom srbijanizirani Hrvati i drugi susjedni narodi. To nam najbolje pokazuje njihov današnji jezik u kojem glasove H i Č pišu franačkim dvoslovom ST kao i u hrvatskom, što znači da su ih kristijanizirali Franci. Bizant je najprije širio kršćanstvo u dalmatinskoj Temi i Crvenoj Hrvatskoj, odnosno, Krajini, dok su pravoslavlje današnjom Srbijancima nametnuli Bugari jer su tada vladali teritorijem istočno od Morave – sve do Beograda. Kad je 924. godine granica između Rima i Bizanta postala Drina, Bugari su zavladali Raškom i Mačvom, dakle, cijelom današnjom Srbijom do Save. Cijela liturgija pećke Episkopije je napisana bugarskim jezikom. Tek pod prijetnjom Osmanlija Bugarskoj Dušan Silni je pokušao osvojiti cijelu Bugarsku, ali u tome nije uspio niti je uspio u namjeri da postane car njegove Srbije.
Na koncu Srbijancima preporučujem da se ne odriču Šešelja jer on je njihov ponos i dika. On je duša srbijanske savjesti i svijesti i bez njega bi se izgubili. Međutim, žalosno je što hrvatski komentatori po udbaškim medijima prihvaćaju njega u srbijanskoj Skupštini, a Merčepu, Norcu i ostalim nepravedno osuđenim Hrvatima bi zabranili pravo na život. Zar se ”hrvatski” novinari u udbaškim medijima ne bi trebali sramiti svoje ignorancije koja je posljedica njihove komunističke i jugoslavenske svijest?
Srećko Radović

 

HOP