Povijest hrvatske postojbine i iskonske hrvatske i katoličke pokrajine Bosne i Hercegovine

0
5011

Rimljani su poslije sloma ilirskog Batonovog ustanka od 6. do 9. godine po Kristu trajno zavladali ovim prostorima i započeli proces romanizacije ilirskog pučanstva. To područje, koje Rimljani nazivaju Ilirikom, bilo je podijeljeno na dvije ili tri provincije. Većinu područja današnje Bosne i Hercegovine pokrivala je provincija Dalmacija, prije nazivana Ilirik, a sjeverne dijelove rimska provincija Panonija. Po podjeli Rimskog Carstva na Zapadno i Istočno 395. godine pripadalo je područje Bosne i Hercegovine u cijelosti zapadnoj polovici Carstva, a po njegovoj propasti 476. godine drži ga Istočno Rimsko Carstvo, zatim Istočni Goti, pa Bizantinci, koji su njim upravljali sve do seobe naroda i doseljenja Hrvata. Potkraj 6. stoljeća počinju česti upadi Avara i Slavena iz Podunavlja na područje današnje Bosne i Hercegovine, poglavito otkad je je avarski kagan Bajan 582. godine zauzeo veliki rimsi grad Sirmij na Savi.

U početku 7. stoljeća Hrvati osvajaju rimsku provinciju Dalmaciju i njeno središte Salonu, današnji Split. Ilirsko i romanizirano pučanstvo otuda se povlači u unutrašnjost Balkanskog poluotoka, gine u borbama ili se pomalo asimilira. Od 7. do 9. stoljeća povijest područja Bosne i Hercegovine nije dovoljno poznata, a od sredine 9. stoljeća postoje izvori koji potvrđuju njenu pripadnost Primorskoj Hrvatskoj za kneza Trpimira, a od 925. godine početkom 10. stoljeća za vrijeme kralja Tomislava i pripadnost Bosne Hrvatskom Kraljevstvu. U 10. stoljeću dvije godine Bosnom je vladao i srpski ( raški ) knez Časlav. Potkraj 11. stoljeća zavladao je nakratko dukljanski knez Bodin, a povremeno su upadali Ugri i Bugari, a bizantski carevi nastojali su ostvariti svoju seniorsku vlast. Sredinom 11. stoljeća područje današnje Bosne i Hercegovine pripadalo je Hrvatskom Kraljevstvu. Oko 950. godine bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenit spominje “zemljicu Bosnu” kao posebnu oblast oko izvora rijeke Bosne i njenih gornjih pritoka, tj, u Sarajevskom polju, u kraju koji se od davnina nazivao Vrhbosnom. Budući da je područje današnje Bosne i Hercegovine činilo središnji dio zapadnog dijela Balkanskog poluotoka i bilo bogato rudama, ali teško dostupno i geografski izolirano, nijedan vladar nije tu dugo zadržao vlast. U Bosni su se stoljećima sukobljavali interesi Hrvatske i kasnije hrvatsko – ugarskih kraljeva i Bizanta, zapadne Katoličke i Istočne bizantske crkve, tj. Rima i Carigrada. Zbog toga je i proces pokrštavanja i dublje kristijanizacije tekao vrlo sporo i uz dugo zadržavanje poganskih vjerovanja.

Kad je Hrvatska 1102. godine ušla u personalnu uniju s Ugarskom, područje Bosne i Hercegovine bilo je s tri strane okruženo tom državom. Njeni vladari iz dinastije Arpadovića nastojali su je otrgnuti od bizantskog utjecaja i trajno zadržati pod svojom upravom. Zbog toga su za bana uputili u Bosnu Borića, Hrvata iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog područja ( 1150 – 1163 ). Drugi važniji ban bio je Kulin, za koga se može reći da je utemeljitelj bosanske države ( 1180 – 1204 ). Za njegova banovanja Bosna se razvila gospodarski, ojačala politički, sklopila prvi trgovački ugovor s Dubrovčanima. Tijekom 13. stoljeća u Bosnu su došli rudari Sasi i otvorili rudnike, koji rade i danas poput Fojnice, Srebrenice, Olova i Križeva. U to doba se iz krila Rimokatoličke crkve izdvaja po nekim svojim obredima tzv. Crkva bosanska. Budući su zbog toga Kulin i njegova crkva bili optuženi zbog krivovjerja, on je 1203. godine sazvao opći sabor naroda na Bilinu polju kod Zenice i javno se odrekao hereze i vratio katoličanstvu. Očito je u tom potezu bilo više političkih, nego vjerskih interesa, što će pokazati i kasnije tzv. križarski ratovi, koji su usmjereni protiv Crkve bosanske.

Dok od konca 13. stoljeća srednjim dijelovima Bosne i Usorom gospodare hrvatsko slavonski velikaši roda Prijezde, zapadnim dijelovima Bosne ( Donji kraji ) gospodare sve do 1322. godine hrvatski velikaši knezovi Šubići Bribirski. Njih su otud potisnuli novi hrvatsko – ugarski vladari iz dinastije Anžuvinaca, također uz pomoć bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, uzevši od Šubića Završje, odnosno područje tri velika polja Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog. Na jugozapadu je Stjepan II proširio svoju banovinu na Humsku zemlju ( Zahumlje i Hum ), a na sjeveroistoku na oblasti Usoru i Soli. Budući da je Stjepan II dao svoju kćer Elizabetu za ženu snažnom hrvatsko – ugarskom kralju Ludoviku I, njegov je ugled porastao, pa je proširio svoju banovinu do Cetine na Jadranskom moru, do Drine na istoku i Vrbasa na sjeverozapadu. Od tada je Bosna važan politički činitelj, s kjim su morali ozbiljno računati svi okolni vladari, poglavito Anžuvinci i Nemanjići, s kojima je Stjepan II, također stupio u rodbinske odnose.

U doba Stjepana II Kotromanića u Bosni je opet ojačala Katolička crkva, koju su pomagali crkveni redovi, od kojih su bili najpoznatiji franjevci. Taj je crkveni red prvi put došao u Bosnu 1291. godine, uskoro utemeljio svoju vikariju, pa zatim podigao prve samostane i imao presudnu ulogu u očuvanju katoličanstva, a to znači i hrvatstva u Bosni i Hercegovini. Od 1353. godine Bosnom je vladao Tvrtko I, sinovac Stjepana II i doveo je do vrhunca moći i teritorijalnog opsega. Puna dva desetljeća vodio je borbu protiv domaćih velikaša i Ludovika I, a kad je uz njegovu pomoć u tome uspio, počeo je s jačanjem svoje države i na istoku. Kad je 1373. godine uzeo gornje Podrinje s manastirom Mileševom, gdje je bio grob Sv. Save, prvog arhiepiskopa posebne Srpske pravoslavne crkve, pa zatim zauzeo Trebinje, Konavle i obalu južno od Dubrovnika i uzeo je 1377. godine titulu kralja. Budući je bio u srodstvu sa srpskom dinastijom Nemanjića okrunio se za kralja Srbljem i Bosni. Tvrtku je titulu kralja priznao Ludovik I, pod čiju je krunu Svetoga Stjepana potpadala i Bosna.

Budući da je 1382. godine umro bez muških potomaka, snažni kralj Ludovik I Anžuvinac iskoristio je Tvrtko I otpor hrvatskog plemstva kralju Žigmundu Luksemburškom, odnosno građanski rat, kojem se i on pridružio i nastavio s jačanjem Bosne, njenim širenjem i na hrvatsko povijesno područje u smjeru Jadranskog mora. Štoviše, Tvrtko je 1382. godine počeo graditi luku Herceg Novi, a 1385. godine su mu njegovi kraljevski rođaci u Ugarskoj prepustili i Kotor. U jeku protudvorskog pokreta u Hrvatskoj 1390. godine ušao je Tvrtko s vojskom u hrvatske, dalmatinske gradove Split, Šibenik i Trogir i došao pred Zadar. Tu se proglasio kraljem Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Obično se smatra kako je Tvrtko I kao katolički vladar tim činom obnovio poslije tri stoljeća hrvatsko kraljevstvo. Međutim, potkraj 14. stoljeća na istočnim granicama njegova kraljevstva pojavila se snažna osmanska opasnost, koju brojni vladari na tom području nisu uzeli previše ozbiljno. Doista, Tvrtko ih je 1388. godine potukao u prvom sukobu, a 1389. godine poslao je svog vojskovođu Vlatka Vukovića u pomoć Srbima na Kosovu, pa je o toj bitci izvijestio Sv. Stolicu. Nažalost, 1391. godine na vrhuncu moći Tvrtko umire. Njegova hrvatsko – bosanska kraljevina postaje žrtvom unutarnjih velikaških razmirica, a izvana lakim plijenom sve agresivnijih Osmanlija.

Brojni Tvrtkovi nasljednici u idućih sedam desetljeća nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko – ugarskog kralja Žigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka. Poslije teškog poraza europske križarske vojske u sukobu s Osmanlijama kod Nikopolja 1396. godine počinju sve češći prodori turskih postrojbi u Bosnu, gdje se sve više ističu velikaši, koji su vladlai poput kraljeva. To su, prije svih, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar Donjih krajeva i Sandalj Hranić Kosača na jugu u Humskoj zemlji. Oni zajedno s bratskim, hrvatskim velikašima nastavljaju borbu protiv kralja Žigmunda. Njemu je pak pošlo za rukom 1408. godine prodrijeti sa sjevera u Bosnu, gdje je kod utvrde Dobora dao pobiti 170 uglednih bosanskih plemića i tako savladati bosansko – hrvatsku pobunu protiv budimskog dvora. Otpor je i dalje pružao Hrvoje Vukčić Hrvatinić, pozvavši 1415. godine u pomoć i Osmanlije, koji su se vješto koristili dinastičkim borbama i feudalnom anarhijom u Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj, te su 1459. godine dokrajčili Srbiju, a 1463. godine pokorili Bosnu.

Bosna je pala bez otpora šaptom, kako su i rekli suvremenici, a posljednji njen kralj Stjepan Tomašević bio je pogubljen poslije osvajanja Ključa i Jajca. Njegova pomajka kraljica Katarina Kosača Kotromanić sklonila se u Rim, gdje je uskoro i umrla. Prije smrti ostavila je svoju kraljevinu Bosnu Svetoj Stolici. Bio je to konac prvog i posljednjeg bosanskog kraljevstva u povijesti. Humska zemlja Zahumlje, koja se po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači od 1448. godine naziva Hercegovinom odupirala se još dvadesetak godina, ali je ipak 1482. godine došla pod osmansku vlast. Hrvatsko – ugarski kralj Matija Korvin ustrojio je poslije pada Bosne za obranu svoga kraljevstva Jajačku i Srebreničku banovinu, koje su uz Mačvansku banovinu, činile obrambeni pojas od Beograda do Une. Tu crtu obrane držalo je uglavnom hrvatsko plemstvo, ali nakon njegova poraza 1493. godine na Krbavskom polju taj otpor slabi. Početkom 16. stoljeća pada Srebrenik u sjeveroistočnoj Bosni, a zatim 1528. godine i Jajce, pa tako padaju, najrije Srebrenička banovina 1493, a Jajačka banovina 1528. pod vlast Turaka. Sve te krajeve Osmanlije su uključile u svoju najzapadniju pokrajinu, uskoro nazvanu sandžak Bosnu, koja je, kao i Hercegovina, nastala uglavnom na hrvatskom etničkom prostoru i odakle je dalje turska vojska pljačkala i osvajala ostalo područje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

S padom Bosne 1463. godine nestaje i posebne Crkve bosanske, koja je u odnosu na katoličanstvo bila u golemoj manjini na tlu Bosne. Dio njenih sljedbenika prihvatio je islam, poglavito niže plemstvo, koje je na taj način zadržalo svoje posjede i povlašten položaj. Zbog čestih križarskih vojni na Bosnu, pa Žigmundova pokolja cvijeta bosanskog plemstva kod Dobora 1408. godine i lakših nameta pod Osmanlijama dobar dio plemstva i seljaštva surađivao je s Osmanlijama. Dio katoličkog pučanstva i plemstva koje nije htjelo prihvatiti islam i osmanlijsku upravu, morao je bježati u slobodne prostore u Hrvatskoj i Ugarskoj, austrijskim zemljama, na područje pod upravom Venecije, pa čak i na Apeninski poluotok, gdje danas žive potomci tih srednjevjekovnih izbjeglica moližanski Hrvati. Bilo je hrvatskih seoba iz Bosne i u Rim i drugamo. Iako je sultan Mehmed II, zvani El Fatih ( Osvajač ) obećao franjevcu Anđelu Zvizdoviću posebnu povelju ahdnamu kojom se bosanskohercegovačkim katolicima jamči vjerska sloboda, ipak su lokalni age i begovi progonili kršćansko pučanstvo općenito, a poglavito ono rimokatoličko. Palili su i rušili njihove crkve ili ih pretvarali u džamije svugdje po Bosni i Hercegovini, kasnije i u Turskoj Hrvatskoj, primjerice u do tada stolnom hrvatskom gradu Bihaću. Posebice je bio težak tzv. danak u krvi i odvođenje pučanstva u ropstvo. Uobičajilo se odvođenje dječaka, kršćana u Tursku, njihov preodgoj, islamizacija i obučavanje za posebne jedinice osmanlijske vojske janjičare. Isto tako su odvođene ljepše djevojke za brojne muslimanske hareme.

Od bosanskog kraljevstva po osvajanju je ustrojen poseban sandžak ili okrug u sastavu Rumelijskog Pašaluka. Na čelu sandžaka su obično bili islamizirani Bosanci, čija prezimena podsjećaju na njihovo katoličko, odnosno hrvatsko podrijetlo. Prvi među njima, islamizirani Hrvat Isabeg Hranušić utemeljio je Sarajevo, danas glavni grad Bosne i Hercegovine. Osim njega, spominju se još i begovi Minetovići, Malkočvići, Borovinići, Mihajlovići, Vraneševići, Juriševići i drugi. Stalne napadaje iz Bosne odbijali su hrvatski plemići i njihova vojska pod vodstvom bana Petra Berislavića, koji ih je 1513. godine porazio kod Dubice, a zatim 1518. godine prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga živežom. Takav herojski podvig ponavljali su hrvatski vitezovi tijekom punih šezdeset i pet godina turske blokade Jajca ( 1463 – 1528 ) po nekoliko puta godišnje i nadljuskom hrabrošću, a često i svojim životima bezbroj puta potvrdili svoju odanost obrani domovine i europske kršćanske civilizacije. Za sultana Sulejmana II Hrvatska, a također i Ugarska doživjele su teške poraze. Osmanlije su najprije 1521. godine zauzele ugarski Beograd, 1522. hrvatski Knin, pa pobijedili hrvatsko – ugarsku vojsku na Mohačkom polju 1526. godine. Do 1552. godine zauzeli su Požegu, Klis i Viroviticu i pomakli granice bosanskog sandžaka do rijeke Česme u Slavoniji. Ta osvajanja hrvatskog tla nastavljaju se sve do 1592. godine, kad je zauzet hrvatski grad Bihać. Iste godine je ustrojen i Bosanski pašaluk sa sjedištem u Banjoj Luci, koji je imao osam sandžaka, a svi su oni bili na zauzetom hrvatskom tlu. Iz Bosanskog pašaluka planirano je i izvođeno osvajanje Siska, a zatim i čitave Hrvatske i Slavonije, te prodor u austrijske nasljedne zemlje današnje Slovenije, kao što su Kranjska, Štajerska i Koruška.

S osmanlijskim provalama na područje Bosne i kasnije Hrvatske dolazile su kao pomoćne postrojbe sve veće skupine neslavenskih, nomadskih Vlaha, potomaka romaniziranog pučanstva. Osmanska uprava naseljavala ih je na pogranična područja, gdje su imali ulogu graničara, koji su živjeli od četovanja i ratnog plijena. Većina tih Vlaha bila je grkoistočne vjere, kasnije nazvane pravoslavnom, a prihvatila je već jezik slavenske većine. Dakle, bili su iste vjere kao i Srbi. Otkad je 1557. godine Makarije Sokolović ustrojio posebnu grkoistočnu patrijaršiju u Peći na Kosovu uz pomoć svoga brata, islamiziranog velikog vezira Mehmed paše, to istočno kršćanstvo ima u odnosu na zapadno rimokatoličko, poseban i povlašten položaj u Osmanskom Carstvu. Pećka patrijaršija imala je važnu ulogu u okupljanju grkoistočnog življa, u njihovu prodiranju prema zapadu. U 19. stoljeću presudnu ulogu u pretvaranju neslavenskih Vlaha u Srbe imala je Pravoslavna crkva. Ona je čuvala i širila srpske tradicije, uspomenu na srpsku srednjovjekovnu državu, koju je, dok su Srbi bili gotovo četiri stoljeća pod Osmanlijama, zapravo patrijaršija zamijenjivala. S obzirom da je patrijarh živio na području Osmanskog Carstva, a rimski papa izvan te carevine, njegova grkoistočna crkva je često imala potporu Carigrada, pa je mogla nastupati agresivno prema bosanskim i hrvatskim katolicima. Česte su i pojave prevođenja katolika na grkoistočnu vjeru, rušenje ili prisvajanje katoličkih crkava i samostana, ubiranje crkvenih poreza i od katolika državnih poreza za Osmanlije. Kad je osmanska vlast potkraj 16. i u početku 17. stoljeća počela slabiti, Vlasi iznevjeruju Turke, jer nema više dovoljno pljačke, pa prelaze u službu Habsburgovaca i Mlečana. Oni ih opet naseljavaju na granicama, ali ovaj put sa zapadne, europske strane, tj. na području Hrvatske, odnosno Dalmacije i Slavonije. Tu su, također, kao pomoćne postrojbe na granici sačuvali određene povlastice sve do ukinuća Vojne Krajine 1881. godine.

Zbog unutarnjih slabosti u travanjskom ratu 1941. godine porazile su sile Osovine ( Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska ) u samo 12 dana rata prvu Jugoslaviju i razbile tu prikrivenu velikosrpsku tvorevinu na njene povijesne i etničke sastavnice. Uz pomoć Njemačke i Italije proglašena je 10. travnja 1941. godine Nezavisna Država Hrvatska sa sjedištem u Zagrebu, a u njen sastav ušla je i Bosna i Hercegovina na temelju povijesnih, etničkih i kulturoloških razloga. Naime, Bosna i Hercegovina i Hrvatska čine jednu geoplitičku cjelinu. One su bile u sastavu Hrvatskog, zatim i Hrvatsko – Ugarskog Kraljevstva u srednjem vijeku, a od 1878, odnosno od 1908. godine, bile su u istoj državi Austro – Ugarskoj. Osim toga, prometno i kulturološki, gravitirala je Bosna i Hercegovina prema Zapadu i Hrvatskoj. Velik dio muslimana smatrao se još tada Hrvatima islamske vjeroispovijesti, jer u to doba proces njihovog nacionalnog sazrijevanja i političke integracije još nije bio završen. NDH kao nova država hrvatskog naroda, kako su je zvali njeni utemeljitelji, obuhvaćala je područje koje je bilo nekoć u sastavu Kraljevine Hrvatske u doba kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV ili točnije rečeno, djelomice i ono koje je bilo u sastavu Kraljevine Bosne u doba kralja Tvrtka. U NDH bila je unutarnja podjela izvršena po županijama, što je bio povijesni hrvatski sustav, odnosno na velike župe, koje su nazivane prema imenima upravnih jedinica iz doba srednjovjekovne hrvatske i bosanske kraljevine. Na području BiH to su: Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu, Hum u Mostaru, Usora i Soli u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj LUci, Lašva i Glaž u Travniku, Krbava i Psat u Bihaću. Za glavni grad NDH bila je predviđena Banja Luka u Bosni kao zemljopisno središte čitave Nezavisne Države Hrvatske. Treba napomenuti da je upravna vlast Nezavisne Države Hrvatske, također, razbijala povijesni teritorij Bosne i Hercegovine u podjeli na velike župe, pa je povezivala i izjednačavala područje uže Hrvatske s bosanskohercegovačkim. Tako su, npr. velika župa Gora ( Petrinja ) prelazila Unu, Livač, a župe Zapolje ( Nova Gradiška ) i Posavlje ( Brod ) su prelazile Savu i imale su više kotareva na bosanskoj strani. Zbog velikosrpskog pritiska za Kraljevine Jugoslavije, ali i zbog tadašnjeg osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu, veliki broj muslimana podržao je nastajanje Nezavisne Države Hrvatske, uključio se u njene organe vlasti, ministarstva, u zapovijedni kadar redovite, ali i dobrovoljačke vojske. Budući su u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, postojale jake četničke organizacije, potpomagane iz Beograda, oni su osnivanje Banovine Hrvatske, a još više proglas Nezavisne Države Hrvatske, dočekali s pozivom: “Srbi na okup!” Dok se još nova država nije konsolidirala, počeli su progoni i pokolji katoličkih Hrvata i muslimanskih Hrvata u Hercegovini, u Podrinju ( Foča, Čajniče, Goražde ), u Bosanskoj Krajini ( Krnjeuša, Petrovac, Drvar ) i drugdje. Dakle, četničko etničko čišćenje počelo je prije represije organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske i to je bila iznuđena hrvatska reakcija na srpsku akciju.

Prema popisu pučanstva u Bosni provedenog 1453. godine ili deset godina prije turskog rušenja Kraljevine Bosne, tamo je živjelo 95% katolika Hrvata, 3% pravoslavnih Srba i Vlaha i do 2% bogumila, a dozvoljava se u sklopu te brojke i postijanje poganskih vjerovanja. Bosna je pad pod Turke dočekala kao apsolutno hrvatska i katolička zemlja. Bosna je u povijesti bila sastavni dio i srce hrvatskog etničkog prostora. Kada su Hrvati u 7. stoljeću došli iz Velike Horvatiye u današnjoj Ukrajini i Poljskoj na tlo današnje Hrvatske, oni su jednako i u isto vrijeme naselili i Bosnu i Srijem i Boku Kotorsku, Sandžak ( Rašku ) i današnju Crnu Goru ili Crvenu Hrvatsku iliti Duklju. To je bio jedan narod i jedan teritorij i hrvatski povijesni prostor. To dokazuje i današnja najneprirodnija granica između Bosne i Hrvatske. Sam pogled na te neprirodne granice dokazuje da je Bosna srce hrvatskog teritorija, te da je ista istrgnuta utroba iz hrvatskog etničkog prostora. Svi vladari srednjovjekovne Bosne, svi bosanski banovi, a samo Hrvati imaju banove na svijetu, kao i svi kraljevi i vladari Bosne ( Kulin ban, ban Pavao I Šubić, svi Kotromanići, kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bl. Katarina Kosača, kralj Ostoja, Stjepan Tomašević ) bili su etnički Hrvati, govorili su hrvatskim jezikom, u njima je tekla hrvatska krv, a bosansko kraljevstvo hrvatske dinastije iz Bosne Kotromanića, bilo je nakon pogibije Petra Svačića, posljednjeg hrvatskog narodnog vladara, ustvari nastavak Hrvatskog Kraljevstva narodne dinstije Trpimirovića. Isto tako, u Duklji ( danas Crnoj Gori ) Vojislavići, nakon njih i Nemanjići nastavili su na tom području državotvornost Duklje, zatim i Zete, kao pobočna grana i u izravnom krvnom srodstvu sa hrvatskom narodnom dinastijom Trpimirovića, koji su preci i Vojislavića i Nemanjića. Niti jedan srednjovjekovni vladar Bosne nije bio musliman, a ni Srbin! Stoga je posljednji bosanski kralj hrvatske krvi Stjepan Tomašević ubijen na prijevaru od strane Osmanlija 1463. godine nakon što je zarobljen u Ključu na rijeci Sani. U Bosni prije turskih osvajačkih ratova i uspostave osmalijske vlasti 1463. godine nije bilo Srba. Nije bilo ni pravoslavnih crkvi, niti srpskih manastira, a nije postojao ni pravoslavni vladika na tlu Bosne. Srednjovjekovna Bosna ne zna za pravoslavlje, a ni za Srbe. Srednjovjekovna Bosna, također, ne zna ni za muslimane. Muslimana u Bosni nema prije najezde Osmalija. Pod Turcima mnogi su Hrvati katolici i bosanski “krstjani” ( bogumili ) prešli na islam, neki milom zbog privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma.

Srpska pravoslavna crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709. godine. Te je godine osnovana Dabrobosanska eparhija. Zato se godina 1709. može uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela hrvatska ognjišta. I znatan broj katolika Hrvata je usljed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje. To je osobito bilo izraženo u Trebinjskoj biskupiji, Semberiji, Podrinju i potonjoj Bosanskoj Krajini, odnosno ranije znanoj Turskoj Hrvatskoj. Mnogi današnji Srbi pravosalvci iz Trebinja, Bijeljine, Zvornika, Srebrenice, Bratunca, Banjaluke, Prijedora jesu listom potomci pravoslaviziranih rimokatoličkih Hrvata tijekom turske okupacije Bosne i Hercegovine. Tek kasnije u 19. stoljeću pravoslavna crkva provodi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Bosna nikada u povijesti nije bila “srpska zemlja.” Današnje lažne priče srpskih političara o Bosni kao “vekovnoj srpskoj zemlji” spadaju u običnu fantaziju i grubu krivotvorinu povijesti. Srbi su osim hrvatske povijesne i etničke pokrajine Bosne, i mnoge druge čiste hrvatske pokrajine proglašavali “vekovnim srpskim zemljama”, te su u dvadesetom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, “gdje se Srbin posere, tamo je i Srbija!”

Srpski povjesničar i profesor Više pedagoške škole u Sarajevu Vojislav Bogićević ( 1896 – 1981 ) o povijesti bosanskih Hrvata piše ovako: ” Bosanski Hrvati su se u vrijeme turske vladavine često nalazili u daleko težim prilikama nego Srbi. Bili su orijentisani na franjevce, koji su živjeli u relativno malom broju samostana, udaljenih od većih gradskih naselja. Do kraja privrženi franjevcima, koji su se poslije pada Bosne pod tursku vlast, uprkos raznih neprilika sa kojima su se susretali, znali uvijek dobro snaći ( “Ahdnama” iz 1463. i slično ), bosanski Hrvati su katkad po savjetu franjevaca ulazili u političke akcije, koje su Turci smatrali neprijateljskim. Tako su podržali rat protiv Turaka pod vodstvom mađarskog kralja Matije Korvina u Jajcu 1465, a bili su i saveznici u ratu austrijskog vojskovođe princa Eugena Savojskog 1697. godine kad su Austrijanci pokušali osloboditi Bosnu od Turaka i u mnogim sličnim prigodama. Sve to je svršetkom ratova odvodilo katolički element u migracije i umanjivalo njihov broj u Bosni. Turske vlasti ili vojska kojoj bi to bilo stavljeno u zadatak, činila je razne neprilike franjevcima, pa su franjevački samostani paljeni i rušeni, a franjevci ubijani. Premda u malom broju i bosanski Hrvati će se postepeno uključivati u privredu kao i Srbi, iako u prvo vrijeme na ograničen broj zanata.”

Izvor: Vojislav Bogićević: “Pismenost u Bosni i Hecegovini”: Od pojave pismenosti u 9. stoljeću do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine; 1975. godina; str. 95.

Zanimljivi srpski izvor, knjiga “Prvi šematizam pravoslavne srpske mitropolije Banjalučko – Bihaćke za 1901. godinu” svjedoči nam o hrvatskoj povijesnoj pripadnosti Bosanske Krajine i doseljavanju Srba na ovaj povijesni hrvatski prostor u turskom dobu:

“Kad su Turci osvojili Kostajnicu 1558. godine postali su oni gospodari cijeloga Pounja s obje strane rijeke Une i tuda su odmah naselili veliki broj srpsko pravoslavnog naroda kao svoju raju. Taj narod podigao je odmah manastir Moštanicu. A što narod drži, ili što mu se tako kazuje, da je ovaj manastir zadužbina Nemanjića, pa se za dokaz navodi i neki manastirski ključ od godine 1111. ne slaže se nikako s istorijom iz toga uzroka što u Pounju, kao i uopće u cijeloj Bosanskoj Krajini, nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su krajevi potpadali pod hrvatsku kraljevinu, u kojoj nije trpljena druga vjera osim latinsko rimska. Sa turskom provalom došla je u te krajeve i pravoslavna vjera. Još godine 1501. bile su u Pounju rimokatoličke plovanije, koje su potpadale pod Zagrebačku biskupiju. Pa se među tim plovanijama spominje pomenute godine i “Moztenycza” kao šesnaesta plovanija dubičkog arhiđakona ( Franjo Rački, Starine IV 211 ). Eto je, dakle, i samo ime današnjem manastiru uzeto od stare hrvatske plovanije.” ( stra. 75 ).

Ernst Ludwig Dummler ( 1830 – 1902 ), njemački povjesničar, u svom djelu “Uber die alteste Geschichte der Slawen in Dalmatien ( 549 – 928 ).”; Beč 1856., opsijuje Bosnu kao povijesnu zemlju Hrvata:

“Upravo je nužno da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista, car Porfirogenit pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, mada je samo dvije godine pod srpskim knezom Časlavom u 10. stoljeću bila njezin sastavni dio, njezini žitelji imaju vlastite hrvatske vladare.” ( Str. 373. )

Hamdija Kreševljaković ( 1888 – 1959 ), hrvatski muslimanski književnik i povjesničar u knjizi “Husein kapetan Gradaščević Zmaj od Bosne”, tiskanoj u Sarajevu 1931. godine, na strani 3. piše sljedeće:

“I nakon pada bosanskog kraljevstva 1463. i zemlje Hercegove 1483. sve do polovice prošlog stoljeća, vodilo je plemstvo glavnu riječ u ovim zemljama i po njemu i njegovim pravima i povlasticama imala je Herceg Bosna izniman položaj u osmanskom carstvu. Po dolasku Osmanlija prihvatilo je paterensko plemstvo i velik dio naroda dragovolno na islam, jer prisile konverzije nije bilo. U narodnosnom pogledu nije se desila skoro nikakva promjena, pa je Bosna i za turske uprave potpuno očuvala svoj slavenski karakter. I seljak i plemić i građani i obrtnik i trgovac, govorili su čistim hrvatskim jezikom i očuvali svoje običaje.”

HOP