MOJ STARI POZNANIK I BIVŠI DOMOLJUB GORDAN GRLIĆ RADMAN POSTAO JE PLENKOVIĆEVO KOKODAKALO
Komentirajući huškačku izjavu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića nakon proslave 25. obljetnice VRO Oluje u Kninu, hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman danas je hrvatskim medijima izjavio slijedeće:
“Srbija se mora suočiti s prošlošću i mora napraviti iskorak, a Hrvatska je upravo najbolji primjer. Na proslavi Oluje bio je član potpredsjednik vlade Boris Milošević i to je ono što Hrvatska želi – stvarati ozračje, nakon 25 godina, stvarati hrvatsko društvo i budućnost za nove generacije koje će dijeliti jednako i prava i obveze i gdje će se svaki građanin RH osjećati sigurno”.
“Mislim da smo u tome napravili velik civilizacijski iskorak, ovo je gesta, Hrvatska pruža ruku, istaknuo je Grlić Radman. Po njegovim riječima, Hrvatska može biti primjer stabilne države u Europi koja je stvorila demokratsko društvo u kojem svatko ima svoja prava i obveze, u kojem će, bez obzira na nacionalnost, građani RH moći živjeti u ozračju u kojem će zemlja ići u smjeru budućnosti, socijalne stabilnosti, snaženja gospodarstva i blagostanja za sve građane.”
Dragi Gordane, to su lijepe i humane misli, i još ljepše želje, s kojima se svaki normalan čovjek mora složiti. Međutim, prijatelju, moram te podsjetiti na teške i za život opasne dane, mjesece i godine kroz koje smo u Domovinskom ratu prolazili, netko više, a netko manje, čak i mi u Ministarstvu vanjskih poslova. Duboko se nadam da nisi zaboravio tko je u tom ratu bio agresor, a tko žrtva te u kojoj su mjeri u pokoljima Hrvata, od Vukovara do Škabrnje… itd, sudjelovali ne samo srbijanski agresori, nego i domaći četnici, koje Plenković (kao dezerter nije osjetio strahote rata) i ti sada držite kao kap vode na dlanu, a istinske domoljube i branitelje tretirate kao da smo mi bili agresori na Hrvatsku, a ne domaći Srbi. Je li to humana politika s kojom se po svijetu dičite Plenković i ti?
BOMBARDIRANJE BANSKIH DVORA I MINISTARSTVA VANJSKIH POSLOVA
Podsjetit ću te da je i zgrada Ministarstva vanjskih poslova, u Visokoj ulici, bila pogođena srpskim (JNA) raketama, koje su 7. listopada 1991. iz vojnih zrakoplova bacane na Banske dvore. Jedan djelatnik je bio ranjen. Mislim da ti u to vrijeme još nisi ni bio u Ministarstvu vanjskih poslova. Većinu noći, uoči napada, 6. listopada 1991. proveo sam u bunkeru u Visokoj, gdje sam, nakon upozorenja iz Moskve, zajedno s članom australskom parlamenta Paul Filingom, kojeg sam doveo u Hrvatsku da nam pomogne, na engleskom jeziku sastavljao apel UN-u i cijeloj svjetskoj zajednici da spriječe zračnu agresiju JNA na Zagreb. Sljedećeg dana ujutro Filinga sam odvezao u Ljubljanju, a na povratku iz Ljubljanje na radio Zagrebu u automobilu sam čuo da su u zraku, na putu za Zagreb, srpski vojni zrakoplovi.
U tom trenutku još sam bio u Sloveniji i odmah sam tražio prvi telefon s kojeg sam mogao zvati Hrvate u Australiji da obavijeste australskog predsjednika Vlade te da ga zamole da žurno intervenira kod Amerikanaca i UN-a da se spriječi zračni napad na Zagreb. Nakon tog poziva, sjeo sam u automobil i vratio se u Zagreb, neznajući hoće li Zagreb biti bombardiran ili ne. Nažalost, Banski dvori su ipak bili bombardirani, a pogođena je i zgrada Ministarstva vanjskih poslova.
O brojnim drugim opasnostima, kojima sam bio, kao povratnik iz političke emigracije, izložen, unutar Ministarstva vanjskih poslova, ali i tijekom mojih posjeta prvim crtama bojišnice u RH i BiH pišem u mojoj knjizi, koja se konačno približava kraju.
STRAH OD SANADERA
Dragi moj Gordane, kad si došao u MVP-e, brzo smo se upoznali i sprijateljili. Kao povratnici iz iseljeništva (ti iz Švicarske, a ja iz Australije), brzo smo shvatili da imamo puno toga zajedničkog. Ja o tvojem golemom bogatstvu tada nisam apsolutno ništa znao, ni kako si do njega došao. Tada smo ipak svi nosili glavu u torbi, pa smo se brinuli s velikim problemima kako na najbolji način informirati međunarodnu zajednicu o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. U tom kontekstu ja sam svaki dan bio u kontaktu sa stranim novinarima, a kasnije i stranim diplomatima, i davao im detaljne informacije o strahotama koje se u Hrvatskoj događaju. Ti si mi se tada, a i godinama kasnije, predstavljao kao veliki hrvatski domoljub, koji je redovno išao u crkvu. Ti si imao i razumjevanja za neke moje probleme u MVP-u, a ja za tvoje kasnije velike probleme s premijerom Ivom Sanaderom. Sjećam se da sam ti u to vrijeme u tvojem uredu na Zrinjevcu vrlo rezulutno rekao “da Ivo Sanader ne radi dobro i da će loše proći”. Stavio si prst na usta i molio me da budem tiho, jer si živio u strahu.
NE VJERUJEM SRBIJANCIMA, ALI NI NJIHOVIM SLUGAMA U HRVATSKOJ
Dragi Gordane, nakon što se vratio iz Beograda, gdje je na njega 20. lipnja 1928. izvršen atentat, Stjepan Radić je u izjavi jednom stranom novinaru rekao: “Nikada više u Beograd”. Nažalost, Radić je mjesec i pol dana kasnije umro od posljedica ranjavanja u Beogradskoj skupštini, a njegov zamjenik na čelu HSS-a dr. Vlatko Maček nije Radića poslušao i nastavio je s politikom “pomirenja i suživota” sa Srbima u Hrvatskoj, koji su bili produžena ruka imperijalističkog Beograda. Čim se ukazao prvi pogodan trenutak, i Srbijanci i Srbi su odbacili sve sporazume s Mačekom i Hrvatima i nakon proglašenja hrvatske države 10. travnja 1941. digli su četnički ustanak u Hrvatskoj. Isti scenarij je bio i 1991., nakon što se Republika Hrvatska odcijepila od Titove Jugoslavije, u kojoj su vladali Srbi, a posebno u Hrvatskoj. Nadam se, dragi Gordane, da to znaš. Ne znam zbog čega si ti otišao u Švicarsku, ali ja sam morao bježati iz Jugoslavije 1968. godine jer sam kao dijete državnih neprijatelja bio na crnoj listi. Moj je otac bio domobran i teško je ranjen na Križnom putu. Bio je običan radnik, a ne socijalistički director.
Gordane, kako onda možeš očekivati da ću ja povjerovati Plenkovićevoj i tvojoj propagandi (koja je razrađena u Briselskoj kuhinji radiulaska Srbije u EU) o nekom stvarnom suživotu Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Ne, moram se ispraviti. Zapravo velika većina naivnih i politički neinformiranih Hrvata spremna je prihvatiti taj suživot dva potpuno različita naroda, od kojih je jedan agresor na Hrvatsku već sto godina, a drugi naivni mirotvorac, jer kako bi inače došlo do toga da izaslanstvo Narodnog vijeća, osnovanog 5. listopada 1918., ode u Beograd, gdje je 29. studenoga 1918. Hrvatska predana u ruke srpskom kralju.
NEĆU SE POMIRITI S POLITIKOM IZDAJE
Dragi Gordane, neću se pomiriti s politikom izdaje, koju Plenković, i uz tvoju pomoć, danas diktatorski provodi u Hrvatskoj. Prije zadnjih parlamentarnih izbora Plenkoviću su bila puna usta Tuđmana i hrvatskog domoljublja. Niti u jednom predizbornom govoru nije najavio politiku koju sada provodi. Zar to nije ne samo prijevara, nego i izdaja?
Konačno, moram se složiti s tvojom izjavom “da će se nakon 25. obljetnice VRO Oluje u Hrvatskoj stvarati ozračje – hrvatsko društvo i budućnost za nove generacije koje će dijeliti jednako i prava i obveze i gdje će se svaki građanin RH osjećati sigurno.”
Na našu duboku žalost i tragediju, to ozračje vrijedit će, kao i od 1918. do 1941. te od 1945. 1990., samo za manjine, a posebno srpsku manjinu (etničku zajednicu), ali ne i za većinski hrvatski narod, posebno ne za iskrene hrvatske domoljube, koji ne mogu i neće prihvatiti Plenkovićevu i tvoju politiku.
P. S. Na desnoj slici smo Gordan Grlića i ja u Budimpešti 13. siječnja 2017., kad sam došao u Budimpeštu osobno se zahvaliti mađarskom veleposlaniku u Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata Gaboru Bagiju. Od Bagija sam, u svojstvu glasnogovornika MVP-a 15. siječnja 1992. u Ministarstvu vanjskih poslova kasno navečer primio notu mađarskog predsjednika, u kojoj je Mađarska priznala Hrvatsku, koju sam odmah prosijedio predsjedniku Tuđmanu. U vrijeme mojeg posjeta Budimpešti Gordan Grlić je bio vrlo uspješan veleposlanik Hrvatske u Mađarskoj. Razišli smo se nakon što je on prihvatio dužnost ministra vanjskih poslova u Plenkovićevoj vladi.
U Zagrebu 7. kolovoza 2020.
mr. Antun Babić
HOP
