Okrivamo kako su u Srbiji etnički nesrbi postali ekstremni Srbi da bi opstali u srpskom političkom divljaštvu

0
8113

Nacionalna mimikrija i prvorazredno konvertitstvo u Srbiji je kao i u Rusiji i u Turskoj uvjet postojanja statusa javnih ličnosti i lažne društvene elite.

Nedostatak osnovnog ljudskog odgoja društvenih i političkih spodoba i protuha u Srbiji vidljiv je na svakom koraku u uzajamnim političkim prozivkama javnih ličnosti. Jedan otpadak od ljudske vrste Nebojša Bakarec, lažni Srbin i lažni pravoslavac, prije neki tjedan je povezao mafiju uhićenog kriminalca Veljka Belivuka aka Velje Nevolje s jednim od glavnih oporbenjaka u Srbiji Draganom Đilasom. U biti, Đilas i Velja Nevolja nikad se nisu ni čuli, niti vidjeli u životu, ali to ne smeta Bakareca, po ocu Siniši, bivšem odbojkaškom reprezentativcu Jugoslavije, Hrvatu i katoliku rođenom u Osijeku 1963, a doseljenom u Beograd 1969. dijeliti političku pravdu u Srbiji, uzgred nazivati vlastiti hrvatski narod i hrvatsku državu nacrnjim i najgorim imenima koja se mogu zamisliti. Srbi su Bakareca podsjetili da mu se djed Eduard Bakarec borio na hrvatskoj strani u Drugom svjetskom ratu, a da možebitno u Osijeku i sad ima rođaka, isto djedovog imenjaka Eduarda Bakareca, što je bio tijekom Domovinskog rata jedan od glavnih organizatora obrane grada Osijeka od velikosrpske vojne agresije na grad na Dravi. To je ujedno i rodni grad pravoslaviziranog beogradskog Hrvata Nebojše Bakareca, što usred Šumadije glumi pred Srbima, iz njemu znanih razloga, lažnog Srbina i lažnog pravoslavca, usput iskazujući na svakom koraku patološki bolesnu mržnju prema svemu hrvatskom i katoličkom, iako je i sam zapravo i Hrvat i katolik.

Ovakvih žalosnih i tužnih primjera poput nesretnika i mučenika Nebojše Bakreca je mali milijun u današnjoj Srbiji. U Vučićevoj Srbiji vrijedi nepisano pravilo života: Ako hoćeš ravnopravno biti čimbenik javnog života u Srbiji, onda odmah, brzo i bezuvjetno pogazi i pljuni po vlastitim etničkim i vjerskim korijenima. A sve ostalo ide za tim, samo po redu vožnje. Koliko je takvih konvertita tipa Nebojše Bakareca u današnjoj Srbiji? Ne zna im se broj, samo svi oni od reda znaju da je uvjet njihova opstanka i ostanka u Srbiji isto geslo, što ga je Vučić posudio od svojih idola Erdogana i Putina. Neoosmanski sultan Erdogan veli da tko god hoće živjeti u njegovoj Turskoj, mora biti i etnički i politički samo Turčin, a samoproglašeni ruski car Putin također javno poručuje da u Rusiji nema mjesta u javnom i političkom životu njegove zemlje za one što se i etnički, a ne samo politički, ne očituju Rusima. Putinovu i Erdoganovu presliku poimanja etničkih manjinskih zajednica, prenio je i Vučić. U njegovoj despotiji Srbiji nema mjesta za one što bi htjeli biti netko i nešto kao društveni i javni djelatnici, a da se prethodno ne odreknu korijena vlastitih predaka. Tako etnički Čeh i katolik Siniša Mali, do nedavno gradonačelnik Beograda, sebe u javnosti predstavlja lažnim Srbinom i lažnim pravoslavcem. Etnički Poljak i srpski veleposlanik u Rusiji Miroslav Lazansky predstavlja se lažnim Srbinom i lažnim pravoslavcem. Mrtvog oca je proglasio u Srbiji izmišljenim “Slovencem”, samo, da ne prizna da mu je pokojni otac Poljak i katolik, jer je svjestan da Srbi ne vole Poljake kao katoličke suparnike srpske vječne, jednosmjerne i neuzvraćene ruske ljubavi. Da tako ne glumi ludilo pred Srbima, jasno Lazansky nikad ne bi postao srpski veleposlanik u Moskvi, gdje uzgred na sva zvona laje protiv Ukrajinaca i Poljaka, da bi se dodatno dodvorio Srbima, usput se hvaleći majčinom rodbinskom lozom i veličajući njegovu tetku, ratnu zločinku Biljanu Plavšić i pozivajući se na stanovitoga djeda po majčinoj liniji Radoslava Živkovića, borca sa Solunske fronte 1917, ne bi li se predstavio Srbima u Srbiji velikom Srbendom. Očevo poljsko podrijelto nitkom živom ne priznaje, jer zna da bi ga Srbi otkačili kao pripadnika naroda koji nije prijazan sa srpskim idolima Rusima, koji uzgred Srbe uopće ne cijene kao narod.

Milorad Ulemek zvani Legija, srpski državni ubojica, organizator atentata 2003. kad je ubijen tadašnji prozapadno orijentirani premijer Srbije dr. Zoran Đinđić, godinama se radi usađenog kompleksa niže vrijednosti i očitih frustracija iz djetinjstva Srbima u Srbiji predstavljao prezimenom njegove supruge Luković. Htio je kao sin Slovaka evangelika Mihajla Ulemeka, isto duhom srbiziranog Slovaka i bešćutnog časnika JNA vojske rodom iz Stare Pazove, biti na silu većim Srbinom od etničkih Srba. Mihajlov sin Milorad Ulemek otišao je u dokazivanju vlastitog lažnog srpstva i lažnog pripadanja pravoslavlju toliko daleko da je ogrezao u najteži kriminal masovne likvidacije ljudi nesrpskih korijena i u ratu u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, ali i u mirnordopskim uvjetima u Srbiji. Kad mu je suđeno i presuđeno za sva zlodjela, svjestan da je na vjetrometini suda ostao suočen sam s vlastitom sudbinom na upit suca da se izjasni o krivnji, odjednom se na iznenađenje mnogih u sudnici predstavio: “Ja sam Milorad Ulemek!” To je šokiralo ponajviše njegove suborce iz Zemunskog klana, jer su do zadnjeg trena vjerovali da se vođa zlokobnih “Crvenih beretki” zauvijek odrekao slovačke nacije, kojoj po ocu Mihajlu Ulemeku pripada. Kasno se dozvao pameti, one okasnele životne mudrosti, koji obično zovemo poslovicom: “Zakašnjela pamet magarcu pod rep!”

Pregršt je sličnih posrbica u Srbiji. Takve samo radi pohlepe za materijalnim statusom u društvu, oholosti i grabežljivosti privlači magija novca. Pritom, nitkog od njih ne zanima i ako se cijeli njihov manjinski puk u Srbii zlopati i uživa status građana drugoga reda, samo da oni probrani kao prodane duše uživaju u bogomdanom materijalnom izobilju. To je za života bila i zvijezda vodilja Bugarinu Slobodanu Turlakovu, rodom iz većinskog bugarskog mjesta na jugu Srbije Bosilegrada. Taj sad pokojni profesor Fakulteta dramskih umjetnosti kao vatreni šešeljevac pročetničke radikalske provenijencije, početkom ratnih devedesetih masovno je vrbovao studente i studentice na njegovom matičnom fakultetu za učlanjenje u Šešeljevu zločinačku SRS. Dijelio bi mladim i budući akademskim građanima na FMU usred Beograda promidžbene letke i cijeli promidžbeni materijal stranke posrbljenog Hrvata Vjekoslava aka Vojislava Šešelja, kao i pristupnice i članske karte SRS-a onim vrlo malobrojnim koje je uspio zaludjeti. Uvijek je javno osuđivao svoje Bugare i državu Bugarsku u svim njenim povijesnim i graničnim sporovima sa Srbijom, tako da je doslovno bio srpski drveni odvjetnik. Hrvatsku i Hrvate, kao i sve katoličke narode taj je posrbljeni bugarski skladatelj iz Beograda mrzio iz dna duše i to je redovito isticao u svim javnim debatama. Omiljena tema mu je bio famozni Jasenovac. Kao papiga je Hrvatima i Hrvatskoj svakom prigodom spočitavao posve lažnu, pa još i podmetao i podvaljivao “kolektivnu krivnju,” a uzgred je i bugarske Torlake i Šopove, dio bugarske nacionalne manjine, koji su preko SPC pretopljeni u Srbiji u nacionalne Srbe, proglašavao Srbima od vremena Svetoga Save. Bugarsku je klevetao kao fašističku zemlju koja svojata “srpsku” Makedoniju, premda svi nepristrani europski i svjetski povjesničari znaju da su Makedonci etnički potekli od Bugara. Makedonski jezik je dijalekt iz današnje zapadne Bugarske i Makedonci ga rabe u službenoj uporabi kao književni i službeni makedonski jezik.

Velikosrbin s dna kace, što cijeli život glumi lažnog Srbina, ujedno i jedan od glavnih beogradskih odvjetnika, stručnjaka za kazneno pravo je Toma Fila. Taj je čovjek vlaško – cincarskih korijena oduvijek izigravao i glumio najvećeg Srbina na svijetu, iako nema ni kapi srpske krvi u svojim venama. To ga nije smetalo drugima docirati i soliti pamet o poželjnoj i u državi Srbiji potrebitoj i neophodnoj mjeri srpstva i pravoslavlja aka svetosavlja na srpski način. Toma Fila je dugo godina bio i predsjednik Komore odvjetnika Srbije, u Haagu je godinama predvodio tim srpskih odvjetnika, branitelja pravno neobranjivih srpskih ratnih zločina za najteža kaznena djela genocida. Začudo, nitko se nije sjetio, makar u svijetu, kad je već to neizvediva misija u Srbiji, organizirati suđenje samom Tomi Fili za podstrekivanje, pomaganje i suučesništvo u ratnim zločinima. Toma Fila nikad nije bio ništa drugo nego vražji odvjetnik, zastupnik pred svim srpskim i međunarodnim sudovima najvećih srpskih ubojica i kriminalaca, kako u ratu, tako i u miru. On je uvijek bio groljivi pristaša i Miloševića, posebice Šešelja, a hvalio se kako je aktivno kao pravnik sudjelovao u pisanju programa i Statuta SSJ ( Stranke srpskog jedinstva) kojoj su čelnici bili Željko Ražnatović Arkan, zatim Arkanov kum Borislav Pelević, te prije neku godinu u posjetu Zagrebu, ćelavom i okruglom krumpir glavurdom, nitko drugi, nego Dragan Marković zvani Palma, gradonačelnik Jagodine. To je grad u Pomoravlju gdje često boksačke mečeve protiv raznih domaćih i inozemnih boksača ima upravo mladi Veljko Ražnatović iz obitelji tako bliske i prijateljski nerazdvojne sa Draganom Markovićem – Palmom. Dakako, Toma Fila u svakoj prigodi nastoji javno dokazivati da su Vlasi i Cincari Srbi, te da Rumunji i Rumunjska lažu kao psi kad uvjeravaju cijeli svijet u suprotno. Istinu je lako odgonetnuti, budući Vlasi i Cincari kao i Rumunji govore jednim istim jezikom, koji se u cijelom svijetu, osim u Srbiji, naziva jednim imenom rumunjskim jezikom. Poradi asimilacije rumunjskih plemena Vlaha i Cincara u Srbe, potrebno je Srbima imati posrbljenog čovjeka vlaško – cincarske krvi Tomu Filu da im on kao veleučeni čovjek snagom autoriteta društvenog statusa u Srbiji objasni kako trebaju vjerovati u njegove laži, a ne u istinu da su Vlasi i Cincari Rumunji, a ne Srbi. U biti društvena uloga vlaškog Cincara Tome File je ista kao i pokojnog Bugarina, skladatelja po znanju, a samozvanog Srbina po zvanju, profesora glazbe Slobodana Turlakova. Obojici su Srbi dali zadaću natjerati svoje rumunjske i bugarske sunarodnjake u Srbiji nasilno zamrziti vlastite narode i njihove zemlje matice, a na silu zavoljeti Srbiju, koja ih omalovažava i nipodaštava kao ljude, te ih ne smatra ravne onim pravim i izvornim Srbima u Srbiji.

U Novom Sadu, od skoro i u Kragujevcu iz vala nove srpske desnice u orbitu je lansiran ospkurni lik posrbljenog Slovenca Andreja Fajgelja. On kao rođeni Novosađanin nigdje i nikad ne spominje da mu je otac Slovenac i katolik, dapače, Slovence kao i Hrvate otvoreno i javno prezire, a svuda i na sav glas razmeće se srpstvom i svetosavljem. To ga preporuča za mjesta sveučilišnog predavača na državnim i privatnim fakultetima diljem Srbije. Njegov sugrađanin, rođeni Hrvat i kršten kao katolik Tomislav Lovreković, pravi mu konkurenciju u borbi za primat novog srpskog državnog projiciranja nasljednika državnog klauna Vjekoslava aka Vojislava Šešelja na tlu Srbije. Za razliku od spomenutoga Slovenca Fajgelja, narečeni Lovreković nema višak naobrazbe, ali ni manjak ambicije biti kao i Fajgelj korisna budala režima poludjeloga i podivljaloga Aleksandra Vučića. Lovreković ima (su)vlasništvo nad praktički rasturenim i razorenim nogometnim klubom Novi Sad, u Jugoslaviji šezdesetih triput i prvoligašem, onda višedesetljetnim jakim drugoligašem, a sad članom zadnje gradske lige Novog Sada. Nije ni čudo što je klub do temelja uništen kad mu je čelnik Tomislav Lovreković, posrbljena i pravoslavizirana pijandura i narkoman. Prije neki tjedan neslavno se proslavio gađajući živom kokoškom iz publike zatvorene sale u Pančevu Mariniku Tepić, dokazanu protivnicu Vučićeve vlasti, u trenutku kad je počela pričati o Vučićevu kriminalu i poveznicama srpskog šefa državne mafije i uhićenog masovnog ubojice Velje Nevolje, odnosno Veljka Belivuka. Hrvat iz Novog Sada Tomo Lovreković, kao i Slovenac iz Novog Sada Andrej Fajgelj javno se lažno predstavljaju Srbima i lažnim pravoslavcima, ali to im nije dostatno, te i drugima javno trube kako se trebaju ponašati da bi bili ocijenjeni kao pravi Srbi. Da nije smiješno, bilo bi žalosno.

Srpske političke zvijezde iz devedesetih, quasi bankari što nisu znali izračunati kamatnu stopu, miješajući je s pojmom primjerice kame za klanje, ili što su himnu Francuske “Marseljeza” smatrali vrstom majoneza, sad su i dalje na srpskoj klupi za pričuve kao ljudi za zabavu širokih narodnih masa, dok njihov gazda Vučić talasa. Posrbljeni i pravoslavizirani Židovi Bogoljub Karić, te blagopočivše Klara Mandić i Dafina Milanović, kao ljudi židovskog etničkog podrijetla cijeli život su se u Srbiji prodavali za Srbe i pravoslavce. To većina Srba ili ne zna ili neće i ne želi znati. Možda je jedino pokojna Klara Mandić bila iznimka i to samo zato što joj je službena zadaća vlasti bila javno propagiranje prijateljstva i povezivanja Srba i Židova na svim društvenim i političkim razinama u doba vlasti diktatora i ratnog zločinca Slobodana Miloševića, koji je Klaru Mandić i izmislio kao svog kviska iz rukava za jednokratnu političku uporabu. Nepismena i glupa Dafina MIlanović uz bogati dossier prijeratne kradljivice i robijašice, zaglupila je ogromnu većinu Srba davanjem astronomskih i u svijetu neviđenih piramidalnih kamata na štednju novaca. Ona manjina pametnijih Srba čuvala je ušteđevinu izvan njene banke za otimačinu narodnog novca zvanu Dafiment banka. Bogoljub Karić je za razliku od dvije pokojne posrbice i sad aktualan. Barem 90 – 99% Srba nema pojma da je Bogoljub Karić zapravo etnički Židov rođen u Peći, kosovskom, točnije metohijskom ( Metohija je posebna oblast Kosova uz granicu s Albanijom, kao što je i Hercegovina odijeljena od Bosne kao zemljopisni pojam, a pored Peći veći metohijski gradovi su Prizren i Đakovica ) gradu. Srbima je pričao bajke da postoji “crveni snijeg” na nebu i da se on “osobno sjeća da je padao crveni snijeg s neba kad je on rođen u Peći!?” Srbi koji vjeruju Vučiću, poklonici su i Karićeve bajke za djecu da se sjeća svega tek kad je kao beba došao na ovaj svijet. Isti takvi vjeruju i u postojanje Vučićevih letjećih automobila ili letjećih svinjskih papaka. Bogoljub Karić, taj posrbljeni Židov, prezire Židove kao narod i državu iz dubine njegove podle i kvarne duše, a razmeće se kao vlastitim kapitalom opljačkanim novcem iz državnog proračuna Srbije već trideset godina. Tom je lovom što mu je darivao Milošević osnivao i političku stranku, privatne televizije, privatna sveučilišta, banke u Srbiji i u Rusiji, tuđim novcem, a svojim gala idejama izigravao poduzetnika i obrtnika i graditelja poslovnih i stambenih objekata u Srbiji i u Rusiji. Nagrađen je za kriminal, kao i njemu slični srpski tajkuni Miroslav Mišković i Milan Beko, bogateći se na račun sirotinje državnim novcem kao “početnim kapitalom”. Kad bi izlazili iz zatvora, srpska paradržava bi im još i plaćala debele odštete za vrijeme provedeno iza rešetaka, jasno iz džepova poreskih obveznika, koje su spomenute derikože već prije toga ogulile do gole kože.

Etničkim Ciganima aka Romima Aleksandru Vulinu i Čedomiru Jovanoviću nikad nije palo na pamet istinski se izjasniti Romima, nego su iz komercijalnih i marketinških razloga visokoparne politike postali vrli Srbi svetosavskog nazora. Po potrebi trenutka kameleonski bi tijekom trideset godina bavljenja političkom prostitucijom i duhovnom manipulacijom većinskog srpskog naroda Srbima prodavali rog za svijeću da su istinski Srbi, premda ni jedan, niti drugi ni teoretski ne mogu ljeti izgorjeti na suncu. Stara dobra Koperton krema slovenske proizvodnje im je nepotrebni izdatak. To djelomice vrijedi i za Dobricu Ćosića i Vojislava Koštunicu, kao i Srbima uvijek drage i voljene masnobrade četničke prikaze Dražu Mihajlovića i Nikolu Kalabića. Straže četničkog koljačkog đenerala Draže i patrole ubilačkog Kalabić Nikole, u Drugom svjetskom ratu prozvane su po Mihajloviću i Kalabiću, sinovima miješane srpsko – romske krvi, brakova očeva i majki Srba i Romkinja oliti Ciganki. Unuk Draže Mihajlovića je Vojislav Mihalović, nekad kandidat Vuka Draškovića i njegovog Srpskog pokreta obmane za gradonačelnika Beograda. Tko je uživo imao prigodu vidjeti Vojislava Mihajlovića, može se zapitati samo je li mu postojbina Egipat, Indija ili Pakistan. Krv nije voda, na sve to klicao bi i unuk njegovih predaka ciganskih vojvoda Draže Mihajlovića i desne mu ruke Nikole Kalabića. Nije ni čudo što su posezali i danas još uvijek četnici rabe afričke i azijatske rituale u smaknućima ljudi. Očito ih četničke vođe, čija krv dolazi iz dalekih afričkih i azijskih divljina potiče na takve zločine, nezamislive civiliziranom europskom čovjeku. Je li bilo tko može biti iznenađen i začuđen što etnički Cigani, a političkom logistikom mutirani i srpske klonove Aleksandar Vulin i Čedomir Jovanović i ne pomišljaju svoje golemo političko iskustvo unovčiti u razvitak i boljitak njihove izvorne romske nacionalne zajednice u Srbiji i možebitno se kao politički lideri njihovog jedinog i istinskog romskog naroda, kojemu pripadaju, a kojega se srame. Neka se pokušaju boriti i izboriti za poboljšanje uvjeta života, poglavito školovanja romske nacionalne manjine u Srbiji. To bi toj dvojici višestrukih lažnjaka trebala biti politička misija u srpskom društvu.

Nisu ni Grci u Srbiji bez čovjeka koji više voli prodavati se Srbinom nego Grkom. Sportski novinar Valdan Tegeltija, rođeni Vinkovčanin, doseljen u Zemun 1983. godine kad je završio osmoljetku u Hrvatskoj, školski je drug Aleksandra Vučića iz Zemunske gimnazije i njegov politički velikosrpski suborac i kroz pripadnje Srpskoj radikalnoj stranci, ali i kao takozvani novinar u civilu. Kad se prevede metafora, to znači policijski cinkator ili taster murije na privremenom i povremenom novinarskom radu. Tegeltija sportske emisije počinje na televiziji SOS ( Sve o sportu ) kanala, ili posrpdno u Srbiji prevedenog SOS-a kao sportske kanalizacije, pozdravom gledateljstvu: “Pomoz Bog, braćo Srbi i sestre Srpkinje!” Nije ga Vučić izvijestio da je umjesto njega, školskog druga, za patrijarha već imenovao rođaka Perića. Bliža mu je rođačka košulja Porfirija – Prvoslava Perića od Tegeltijinoga mantila, ali ovaj i dalje živi u carstvu slatkih iluzija da će ga se njegov stari drugar i seoski zadrugar iz gimnazijskih dana Hulja Vučić nekad možda i sjetiti i postaviti ga za nekog budućeg ministra dezinformiranja u Srbistanu, prije nego preko grčke granice, naroda predaka Vladana Tegelterosa ( kako mu glasi izvorno prezime ) ne navale iz Azije i Afrike u milujunskim valovima u pohodu ka islamizaciji Europe. E, onda bi se i tamnoputi Tegeltija, pardon Tegelteros, osjećao kao svoj među svojima. Ovako mu je još malo nelagodno, pa još neko vrijeme mora glumiti lažnog Srbina. Tko ga ne zna skupo bi ga platio.A tko ga zna kao njegov školski drug iz Zemunske gimnazije Zoran Ćosović, ujedno i čovjek kojega znam iz dječijeg vrtića “Bambi”, kad smo bili mala djeca, Tegeltiju pozna kao etničkog Grka.To mi je Zoran Ćosović potvrdio kao Tegeltijin školski drug iz Zemunske gimnazije da je Vladan Tegeltija zapravo Grk Tegelteros. Srbi će dugo postiti kao na grčkom Hilandaru isposnici dok ne skuže da ih Tegeltija godinama laže da je Srbin, a zapravo je rođeni Grk.

Pokojni legendarni novinar Studija B Đoko Vještica nekad je pred TV kamerama znao napraviti neslanu šalu na račun mlađeg redakcijskog kolege Aleksandra Timofejeva, kako je taj čovjek jedini Rus na svijetu koji ne zna ni riječi ruskog jezika. Timofejeva to nimalo nije uzbudilo i još manje uvrijedilo, jer se nikad u rodnom Beogradu nije ni predstavljao Rusom, nego isključivo Srbinom, iako mu je otac čistokrvni Rus. Zarad odricanja krvi ruskih predaka, Srbi su ga u svijetu žurnalizma obilato nagradili. Nema tog medija, poglavito onog oporbenog, gdje Timofejev nije bio godinama na vodećim rukovodnim pozicijama, od glavnog i odgovornog urednika, pa do programskog direktora. Krenuo je od matične kuće Studio B, a nakon gradske televizije nastavio preko TV B92 i sijaset sličnih televizija, svugdje se predstavljajući Srbinom i pripadnikom SPC. To je i njemu, kao i svim njemu sličnim posrbicama bio prvi i glavni korak ka proboju ka sazviježđu zvijezda. Kad zgazi sve svoje u sebi i to još i javno sroči i poruči, barem pola posla je obavljeno. U Vojvodini bi svaki izmišljeni Rusin, pripadnik dijela naroda Ukrajinaca, mogao biti ukrajinska vrsta beogradskog Rusa Aeksandra Timofejeva. U Novom Sadu desetljećima postoji i katedra za nepostojeći rusinski jezik i kniževnost nepostojećeg rusinskog naroda, kojega su Srbi izmislili u Vojvodini, samo da ne bi priznali da tamo živi i malobrojna ukrajinska nacionalna manjina. Jer, izmišljeni “Rusini” su u Vojvodinu nekad davno doselili iz Ukrajine i govore istim jezikom kao i Ukrajinci, uz istu kulturu, tradiciju, običaje i folklor kao i njihovi zemljaci u Ukrajini. No, Srbi radi dokazivanja lažne ljubavi prema Rusima, namjerno i zlurado pakoste Ukrajincima, te iz krila njihovog naroda u Vojvodini izmišljaju nepostojeći narod “Rusina”, samo da bi ušli pod kožu Rusima. U tu svrhu su proizveli i pregršt lažnih doktora rusinskih znanosti u Vojvodini, da bi pokušali vječno sakrivati od svijeta istinu da su lažni “Rusini” u Vojvodini samo jedna grana naroda Ukrajinaca.

Mihalj Kertes ili kako su ga njegovi Mađari iz Vojvodine zvali posrbljeni SPS Miloševićev privjesak Mihajlo Herpes, toliko je hulio protiv svojih Mađara i države Mađarske, da je to bilo devedesetih odvratno i nepojmljivo za svakog osim, primjerice za posrbljenog Hrvata Vjekoslava aka Vojislava Šešelja. Taj je pokojni šef uprave carina banditske Miloševićeve države Kertes bio konvertit Šešeljeve razine. Doduše, imali su veliku konkurenciju u dvojici Albanaca Sejdi Bajramoviću, po kojem je i Željko Komšić zaradio kao suvremena bosanska poturica nadimak Sejdo. Onaj izvorni Sejdo Bajramović bio je i ostao pojam nacionalne izdaje vlastitog naroda. Kad se netkom hoće reći izdajnik, samo ga se prozove Sejdo i svi se sjete političara Sejde Bajramovića, kojega pamet nije smetala, nego mu se samo bilježila. Da nije bio takav, ne bi ni bio u kolu kruga paklenih vozača s ratnim zločincem Miloševićem i prihvatio ulogu dvorske lude. Istini za volju, imali su tad Albanci usred Beograda i jednog svog učenjaka Bajramovićeva profila. To je bio novinar i publicist Halit Trnavci. U beogradskoj “Politici” pisao je 1988. i 1989. kilometarske znanstvene feljtone o Kosovu, dokazujući čitateljstvu da tamo osim tada znatne manjine pravoslavnih Srba i ostalih nealbanaca, u biti žive samo odnarođeni i albanizirani Srbi islamske, pravoslavne i katoličke vjere, a koji se pišu u cjelini narodom Albanaca. Po Trnavciju su i Albanci zapravo etnički Srbi, samo oni toga još nisu svjesni, a on je bio tu da ih uvjeri kako tisuću puta ponvljena laž može postati istina. Nije uspio u svojoj misiji, iako je dao sve od sebe. Eto, njegovi Albanci nisu imali pojma tko su, što su, gdje su, kako su i zašto su na ovome svijetu, dok im Miloševićev plaćenik Halit Trnavci nije pokušao otvoriti oči. Na kraju umro je kao i svi slijepci, prekrižen i zaboravljen od Miloševićeve bande koju je služio, a još mnogo prije toga odbačen od svojih Albanaca, od kojih se puno prije toga za silne srpske propagandne novce sam odrekao. Na kraju su mu ispod nogu izmakla oba stolca i srpski i albanski. Kad je potonji ratni zločinac Milošević 1989. najurio političku postavu kosovskih Albanaca predvođenu Azemom Vllasijem, tražio je pored Sejde Bajramovića još jednog Albanca, koji će biti politički Srbin, veći i od čistokrvnih Šumadinaca. Nije mogao naći među njima takvog fanatičnog srbofila, ali je pronašao etničkog Turčina Rahmana Morinu da glumi političkog lidera Albanaca. U opisu dužnosti bilo mu je i izmišljanje fantomskog naroda Goranaca, a to bi bili kosovski Albanci koji žive u gorskim predjelima Kosova. Kad je Morina naprasno umro od srčanog udara, Miloševićeva promidžba je sumnjala da su ga otrovali Albanci da maknu Turčina, koji se odrekao i svojih Turaka. Nije znao ni riječi turskog, a kao srpski zet, muž Srpkinje Bratislave – “Bube” Morine, zapavo se u duši osjećao po ženinoj tazbini Srbinom, a ismijavao je neko kraće vrijeme Albance kao srpski janjičar, Turčin porijeklom, Albanac po zanimanju, a Srbin po duši i po srcu. Završio je kao i svi izrodi svoga naroda, a danas ga se gotovo nitko više i ne sjeća. Turci Morinu nisu žalovali kad je umro, jer uglavnom nisu ni znali da je rođenjem bio Turčin, Albanci su odahnuli jer su znali da je Morina Turčin koji za srpske potrebe i interese glumi Albanca, a Srbima je bilo svejedno, jer im korisna budala ionako više nije trebala.

Bosanski musliman Emir Kusturica promijenio je i ime Emir u Nemanja, od muslimana postao pravoslavac i umišljeni srpski Mesija, kojemu se davno ogadila orijentalna muslimanska tepsija. One obrazovanije Srbe nikad nije očarao, a i njegove sarajevske muslimane nije previše razočarao, kad su otkrili da je u biti Kusturica potomak davno islamiziranih Roma, tako da im i nije previše teško pao njegov prebjeg među Srbe. Tragikomične razmjere komercijaliziranog srpstva imala je dinastija komunističkog srpskog vožda Slobodana Miloševića. On se očitovao u Srbiji i rodnom Požarevcu kao Srbin, dok mu se sva rodbina u njegovoj postojbini Crnoj Gori izjašnjavala nacionalno Crnogorcima. I njegov rođeni brat Boro Milošević, kojega je srpski diktator Slobodan Milošević imenovao svojedobno za veleposlanika Srbije i Crne Gore u Moskvi u Rusiji je na primopredaji vjerodajnica Rusima izjavio da je on Crnogorac. Rusi su bili šokirani, zapitavši se je li mu onda Slobodan Milošević izvanji polubrat po ocu ili po materi, budući se srpski tiranin očitovao, barem službeno Srbinom. Savjetnica veleučenog Tome lažne diplome Nikolića, za njegovog predsjednikovanja bila je Stanislava Pak, udata Nikolić, Stanislava Pak je kćer profesora Pravnog fakulteta Milana Paka, a unuka Josepha Paka, Austrijanca i pripadnika zrakoplovstva Kraljevine SHS u onom kratkotrajnom travanjskom ratu vojske SHS-a protiv Njemačke 1941. godine. Stanislava Pak nevjerojatno i patološki mrzi sve germansko, njemačko i katoličko, iako joj je djed bio Austrijanac i katolik. Takve amoralne kvalitete jedne beskarakterne protuhe je i preporučaju za bilo koju javnu i političku dužnost u Srbiji. Ali, kad je jednom izdala svoje, još lakše će izdati i sadašnje joj srpske gospodare.

Dva najbezazlenija primjera Srba po zanimanju stigli su u Srbiju iz Engleske i Švicarske. Timothy John Byford, kao dramski pisac i scenarist bio je desetljećima u Beogradu inačica suvremenog Williama Shakespearea u scenarijima i režijama dječijeg obrazovnog programa Televizije Beograd, preteče današnjeg nacionalnog RTS-a. Srpski zet, muž Mile Stanojević Byford, godinama i desetljećima je plenio pozornost pisanjem i izvrsnih kazališnih i dramskih komada za djecu, ali i za odrasle i stekao je kultni status u kulturnom životu pod svjetlostima velegrada formata Beograda. Nije osjetio prolaznost vremena i nije mislio na starost. Zaboravio je na rodnu Englesku, kao i ona na njega, a u Srbiji se sam nije na vrijeme, sve do potkraj života pobrinuo, makar za reguliranje statusa slobodnog umjetnika, misleći da će vječno biti mlad. Proturječni novinar i ravnatelj RTS-a Aleksandar Tijanić kao prema malo kome u životu, ispao je susretljiv spram Byforda i zauzeo se barem pred kraj njegova života da mu se regulira retroaktivni staž, pravo na mirovinu, zdravstveno i socijalno osiguranje. Idealist i iluzionist Byfordova ranga bio je i slavni Archibald Reiss, pisac znamenog malog knjiškog uradka “Čujte, Srbi.” Tamo je švicarski liječnik iz Prvog svjetskog rata, što je udobnost i blagodati življenja u rodnoj Švicarskoj zamijenio znatno skormnijim životom u Srbiji, opisao sažeto i jezgrovito karakterologiju Srba, sve njihove vrline i mane.Za divno čudo, Srbi su to prihvatili bez zadrške, budući je Reiss kao liječnik i pripadnik Crvenog križa pronio svijetom srpsku stranu istine o Prvom svjetskom ratu bolje i ljepše nego što bi to ijedan Srbin toga doba uspio učiniti. U Beogradu je i ostao nakon svršetka velikoga rata, jer je znao da radi zasluga za političko afirmiranje Srbije nakon 1918. u Beogradu može uživati status božanstva. I tako je i bilo dok ga posve slučajno putnik namjernik pored pruge na beogradskom Topčideru, tik pokraj njegove kuće nije izvrijeđao najgorim i najcrnjim imenima i najteže zamislivim psovkama. Reiss je od šoka pao s bicikla kojeg je vozio dok mu je prvi susjed u lice sipao tovar najvećih uvreda i poniženja, pogazivši i pljunuvši tim riječima sve ono što je u životu taj isti Archibald Reiss uradio za Srbe da ih izvede pred očima svijeta na, makar i prividno, na stranu pravde i sitine u Velikom ratu od 1914 – 1918. Od susjedove afričke vrste zahvale začinjene teškim psovkama i pogrdama, Reiss je dobio moždanu kap i ostarjelom švicarskom liječniku spasa nije bilo. Još malo pa će biti i stota obljetnica od tog događaja na Topčideru kad su Srbi prejakim riječima, bolje reći teškim psovkama ubili svoga dobrotvora Archibalda Reissa. Sljedećih stotinu godina življenja svih gore pobrojanih i opisanih likova, duhom dragovoljno posrbljenih poznatih ljudi iz javnog života Srbije, što su Zemljom hodali ili i dalje šeću po Srbiji nakon Archibalda Reissa bjelodano je pokazalo da na Reissovim pogreškama nitko od njih ništa nije naučio. Pametan se uči na tuđim pogreškama, a budala i glupan na vlastitim greškama u koracima kroz pustinju i prašumu životnih kušnji.

Dragan Ilić

HOP