Hrvatski jezik, poznat kao sanskrit, gubi svoj utjecaj na sve arijske jezike zbog Vukovaca koji su nas udaljili od povijesti hrvatskog jezika

0
959

Reagiranje na članak profesora Josipa Lisca:

Tko su Bunjevci i jesu li oni Hrvati?

Ako znamo da jezik umjesto religije definira narod, onda Bunjevci nisu nitko drugi nego Hrvati. Oni su se izvorno zvali BUNACI ili BUNCI, to nam potvrđuju i prezimena.

No, to nam ne može objasniti odakle se doseljavaju u Vojvodinu. Neki misle da doseljavaju iz okolice rijeke Bune ili naselja Buna. Jedno je sigurno da iz Bosne bježe pred Osmanlijama.
Sve je moguće ako ne znamo da se stara hrvatska religija zvala JANA, a pripadnik te religije se zvao JANAC. Ove riječi nam pokazuju da je ta religija vjerovala u reinkarnaciju duha jer riječ JANA je označavala zemaljsko rođenje. Ona je itekako sačuvana u hrvatskim imenima i prezimenima te toponimima, primjerice, Jana, Ana, Ena, Ina ili Una te prezimenima Janac, Anac, Enac, Inac, Unac, hidronimima UNA i UNAC.

Od naziva Una i Unac nastaju mnoge nove riječi ako im njihovom početku dodamo suglasnike. Da bi razumjeli riječi UNA i UNAC, moramo znati kako se u hrvatskom jeziku odrazilo slovo U. Tako imamo nove riječi VUNA, FUNA, PUNA, MUNA, BUNA, VUNAC, FUNAC, PUNAC, MUNAC i BUNAC. Slično se događa sa svim ranije navedenim imenima. Prezime Bunac se kasnije odrazilo kao Bunec, Bunjac, Bunič, Bunčić, Bonič, Bonačić, a najmlađe je Bunjevac. Riječ UNA označuje jednu od dvije kaste i etnik VENE, a UNAC etnike VENECE ili VENETE.

Ova imena i prezimena su se sačuvala do danas, ali Hrvati ne znaju da nisu kršćanska jer u školama uče vukovicu ili ijekavicu koja je inačica srbijanske, a najmanje kajkavske ekavice jer u kajkavici ne postoji dugi i kratki E. Istina je također da je Rim Hrvatima nametnuo staro ”slavenski” crkveni jezik koji nikada ranije nije postojao. Da bi razumjeli hrvatsku onomastiku, moramo razumjeti starija pisma i način pisanja riječi jer jedino tako se može otkriti kako je clavenski ili haravački jezik postao slavenski jezik. Cilj Rima je bio proširiti svoju jurisdikciju na bizantske prostore.

Taj crkveni jezik je nametnut u Crvenoj Hrvatskoj i Dubrovniku, ali taj jezik je bio čista jekavica, a bio je mješavina ruskog i hrvatskog jezika.

Najbolje je danas sačuvan kao crnogorska jekavica, a preko tog jezika u hrvatski jezik ulaze novi glasovi Ć, Đ, LJ i NJ. Tako riječ djeca postaje đeca, riječ djavo postaje đavo, riječ djak postaje đak itd. Nema sumnje da se Rim želio proširiti i na pravoslavni prostor jer tako su Ukrajinci postali unijati. Međutim, izvorno Ukrajinci ili Rusini su bili jezični ikavci, a ikavica se dosta izgubila preko tog crkveno slavenskog jezika. Preko tog crkveno ruskog jezika na naše prostore dolazi zamjenica ŠTO, koju Rusi pišu ČTO, a izgovaraju ŠTO.
Kako su onda nastale upitne zamjenice ČA, CA, KAJ i ŠTO? Izvorna zamjenica ČA je nastala od riječi ČAVA, koja se pisala ČAE jer ni Grci ni Latini nisu imali slovo za glas V, što se odrazilo kao ČAJE. Zamjenica CA stoji za zamjenicu ČA jer na etrurskom pismu glas Č se pisao slovom C kojeg su Latini kasnije pretvorili u glasove K i G. Zamjenica KAJ nastaje od riječi ČAJE pod utjecajem franačkih Latina. Rusini su bili također čakavci jer njihova upitna zamjenica ČTO je nastala od riječi ČA TO, što je postalo ČTO, a izgovaralo se ŠTO. Dakle, ispuštanjem pojedinih suglasnika i samoglasnika nastali su mnogi jezici, a to je posljedica suglasničkog pisanja riječi. Primjerice, najprije smo imali riječ VARAH koja je postala VARH, a danas je poznamo kao VRH.

Riječ ČAVA je nastala na Levantu od hrvatske riječi VAČA čitanjem sa desna na lijevo. Riječ vača je simbolizirala planet Zemlju. Od riječi ČAVA je nastala i riječ AVA jer semitska pisma nisu imala slova za glas Č, a slovo V su ispuštali ili ga pisali slovima F, P i M, a najkasnije slovom B. Tako je ČAVELA postao ABEL ili samo EL, a AVA je postala ABA. Ovo nam pokazuje da Bibliju nisu napisali Semiti već netko sasvim drugi. Dakle, od naziva za sunce koje je simbol muškosti nastaje prva biblijska žena AVA. Od riječi ČAVAN je nastala riječ za sunce u svim arijskim jezicima, a koja se odrazila kao SUN, SONNE i SUN-CE. Prije toga riječ za sunce je bila HARA, a to nam potvrđuje egipatski bog sunca RA jer semitskom okupacijom Egipta nestaje poluslog HA. Dakle, etnik HARVAČ u sebi sadrži riječi HARA i VAČA, a to nam otkriva da je prije Semita na Levantu bila raširena religija i jezik haravača. Taj jezik su Semiti zvali arameiski jer su Hrvati bili poznati kao Aramei, a pod Semitima kao Eleviti ili Leviti.
Etnik Harvač je na Levantu postao HARVAT, a riječ VAT možemo susresti kao sufiks AT, ET, UT i IT u mnogim arijskim jezicima. Biblijsko pleme Levi su Libi, a odatle etnik Liburni zajedno sa nazivom za Harvate koji su bili poznati kao Uriani. Odatle i nazivi država LIBAN i LIBIJA. Libia je na grčkom jeziku označavala Levant, a Levant se zvao i dio sjeverne Afrike. Na tim prostorima je nastalo suglasničko pismo zbog nedostatka slova za sve suglasnike i istisnulo dvoslogovni jezik koji je danas poznat kao sanskrit. Mnog riječi iz tog jezika su najbolje sačuvane u čakavici, što znali da se taj jezik izvorno zvao haravača, a to nam najbolje pokazuje sufiks KRITA koji je nastao od naziva KRETA, očito bez glasa V.

Čakavska ikavica je suglasničko pismo u koju su uvedeni današnji vokali, a izvorno su stali za suglasnike koje koja druga pisma nisu imala. Najstarije suglasničko pismo je koristilo vokal A pa se naziv Harvač pisao kao ARFA, ARPA, ARMA i ARBA. Potom se vokal A odrazio kao E pa imamo nazive ERFE, ERPE,ERME i ERBE. Odavde ime IMRE i semitsko latinski naziv za Hebreje Negdje se koristio vokal U koji se odrazio kao I i O ili često sa dodatkom J. Nakon toga dolazi do miješanja svih samoglasnika, a to nam pokazuje čakavska ekavica i ikavica.
Sanskritske riječi izvorno su u jednini završavale slovom A za oba roda dok množina za muški rod je završavala slovom I, a za ženski slovom E. To pravilo se sačuvalo u čakavici do danas. Sanskritska deklinacija je imala četiri padeža, dakle, genitiv, dativ, akuzativ i lokativ. Tek uvođenjem latinske gramatike, deklinacija se mijenja. Tada ženske imenice u nominativu zadržavaju završno genitivno slovo A, a muške ga gube. Mijenja se i množina, ali su sačuvane i izvorne množine u nominativu, primjerice PUŽ i PUŽI ili VOL i VOLI. Mi smo preko Vuka prihvatili rusko slavensku varijantu PUŽ i PUŽEVI ili VOL i VOLOVI i taj hrvatski jezik nazivam vukovica.

Na koncu, moram zaključiti da hrvatski jezik treba hrvatsku, a najmanje slavensku ili vukovu standardizaciju. Ako se to ne dogodi, hrvatski jezik, poznat kao sanskrit, gubi svoj utjecaj na sve arijske jezike. Vukovci su nas udaljili od povijesti hrvatskog jezika koji se izvorno zvao haravača. Danas Srbijanci imaju pravo kad tvrde da je današnji hrvatski jezik nastao od srbijanskoga jer je ijekavica utemeljena na srbijanskoj ekavici, odnosno, na srbijanskom dugom i kratkom naglasku slova E.

Srećko Radović