Rođen kao etnički Poljak, lažno se predstavljao Slovencem, a na drugi svijet otišao kao Srbin po službenoj dužnosti
Iznenadna smrt i jučerašnji pokop na groblju u Beogradu srboslavenskog i rusopatofilskog novinara Miroslava Lazanskog (1950 – 2021) prožet je kolopletom najvećih životnih apsurda, što su obilježile životni put Srbima tankoćutnog, a ostatku svijeta bešćutnog vojnopolitičkog analitičara u pokušaju. Miroslav Lazansky je cijeli ljudski i radni vijek proigrao u težnji ka ostvarenju višestoljetnog slatkog, ali na kraju i košmarnog sna civilizacije Istoka kako će preuzeti primat Zapada.
Lazansky je bio jedan od najgorljivijih srpskih poklisara tog Sizifovog posla. Kao dijete JNA časnika i bespogovorno i beskrajno odanog Brozovog političkog i ideološkog slijednika, Lazansky je odrastao u ozračju obiteljskog paralelnog univerzuma, što je suštinski odudarao od većinskog raspoloženja naroda bivše propale i pokojne Jugoslavije. Učen i odgojen u duhu srboslavenstva, gdje je od malih nogu imao sve običnim smrtnicima nezamislive materijalne povlastice djeteta Brozovog komunizma kretenizma, Miroslav Lazansky je vlastiti životni san njemu prijaznih titoističkih iluzija, cijeloga života većinskom antikomunističkom puku želio umjetno pretočiti u sliku prividne jave i lažne volje većine naroda.
Životnu je energiju utrošio i prerano potrošio u nemogućoj misiji podastiranja zamisli o nestvarnom političkom i vojnom trijumfu Istoka nad Zapadom, kako kutku jugoistoka Europe zvanog bivša Jugoslavije, tako i na daleko širim svjetskim meridijanima. Lazansky kao i svi fanatici njegova kova do kraja života nije bio svjestan najdublje srži vlastitog životnog promašaja.
Kao novinarski tumač misli nemušte JNA klike u ratu, a pod skutima njegova tadašnjeg poslodavca i ratnog zločinca Slobodana Miloševića, u ovom razdoblju mira ili tek primirja, kao što je zamislio njegov dojučerašnji šef i ratni i poratni zločinac Aleksandar Vučić, naprasno preminuli veleposlanik Srbije u Rusiji, nije na vrijeme skužio da svi srpski vladari mijenjaju glasnogovornike, samo im projekt Velike Srbije ne ostaje u njihovim praznim glavama obična narodna glasina, nego svevremenska samoobmana i neotklonjiva zabluda i zlokobna narodna predaja i budućim srpski naraštajima.
Miroslav Lazansky je lagodnim životnim opusom užitak vlastitog materijalnog blagostanja, što ga je uživao cijeloga života kao miljenik svih totalitarnih komunističkih i fašističkih sustava u kojima je živio i delao od Tita preko Miloševića, pa do Vučića, uobrazio kao i mnogi drugi njegovoga psihološkoga profila, vlastiti društveni položaj bogomdanim i prirodno datim. Nije mario za ratne muke i patnje sveklolikog hrvatskog puka, a koji mu je u prijeratno doba komunističkog jednoumlja i bezumlja priuštilo privilegirani novinarski status u Zagrebu, gdje je i godinama prije izbijanja rata i srpske vojne agresije na Hrvatsku Lazansky povišenom militarističkom retorikom ratnog i vojnog izvjestitelja s bojišnica ratnih žarišta zemalja Trećeg svijeta, (ne)izravno slao poruke kako je volja svakog azijskog ili afričkog vođe, uzgred listom vrlih prijatelja njegova životnog uzora i masovnog ubojice Josipa Broza Tita, u isto vrijeme i volja naroda. Vrhunac toga tragikomičnog razmišljanja vatrenoga titoista, onda i miloševićevca, naposlijetku i vučićevca Miroslava Lazanskog je njegovo žalovanje i tuga za svrgnutim i zasluženo i opravdano pogubljenim iračkim i libijskim diktatorima Sadamom Huseinom i Moamerom El Gadafijem, stradalim u valu političkih zaokreta tijekom glasovitoga arapskog proljeća potkraj prošloga desetljeća.
Spram Hrvatske vječni i životni nezahvalnik, oprhvan pohlepom novinarske slave, požude i strasti nepatvorenoga srboslavenstva, prelaskom iz Zagreba u Beograd sredinom 1991. pretvorio je lako i očekivano u neskriveno i sirovo velikosrpstvo bez ikakve rezerve.. Kao politički maneken srpskoga velikodržavlja umakao je u Beogradu tri desetljeća novinarsko pero u otrovno mastilo mržnje spram svega što nije obojeno srpsko – ruskom potkom panslavenskoga i bizantskoga zloduha i zadaha smrti. Tanatos, bog smrti bio je njegov životni sabjesednik, a sad tavori u carstvu Hada, antičkoga boga tame i podzemnoga svijeta.
Karlovački pučkoškolac, trebinjski srednjoškolac, zagrebački svršeni student Pravnog fakulteta, na životnom putešestviju od Triglava do Gevgelije, znao je kroničarima njegovoga suhoparnoga i jednoličnoga životopisa dometnuti kako je dušom i srcem Slovenac, jer mu je otac tobože najprije službovao kao mladi JNA časnik u Sloveniji, samo je namjerno zaboravio i prešutio istinu da je to bilo prije datuma njegova rođenja.
Da je htio mogao se isto tako predstavljati i Makedoncem budući je kao mlad čovjek vojni rok služio u Bitoli. Miroslav Lazansky sa Slovenijom je imao veze isto koliko i s Japanom ili Meksikom, ali umjetno skrojena karijera svjetskoga novinarskoga pustolova onda bi bila prekinuta u samome začetku. Lazansky je kao i svi proračunati ljudi znao da bi mu javno priznanje poljskoga etničkoga podrijetla njegova oca bilo ravno političkom samoubojstvu. Kako bi kao programirani srpski novinarski projekt etnički rimokatolički Poljak Miroslav Lazansky bio uopće prihvaćen u srpsko – ruskom pravoslavnom miljeu?
Beogradska kaldrma netom bi postala za njega kao Poljacima u ratu s Rusima Katinska šuma. Lazansky, nećak osuđene višekratne ratne zločinke Biljane Plavšić, kako god bio vjeroloman i prevrtljiv ovisno od potrebe političkoga trenutka, imao je kao i svi prijetvorni ljudi urođeno osjetilo samoodržanja. Volio je Srbima pričati političke bajke za djecu u koje su Srbi ludo vjerovali, jer su voljeli čuti od jednoga, u početku i njima samima stranca i neznanca ratnih devedesetih, kako su makar u mašti, kad već nisu uistinu u zbilji, većim i značajnijim nego što jesu. I Lazansky je psihološki osjećao taj srpski nerv glumljenja lažne veličine. Godilo je i njemu kao trbuhozborcu svih srpskih režima, jednako kao što je njegova bajkovita priča bila draga uhu prosječno politički nepismenog srbijanskog puka. Rođenoga srebroljupca Lazanskog to nikad nije nimalo smetalo. Dapače, uživao je u, dojmilo mu se, vječnosti i beskrajnom ugođaju debelo plaćenog srpskog političkog propagandista. Samodopadnom karakteru Lazanskog to je bio životni cilj.
Kad je u srijedu posve neočekivano, do prije nekoliko dana zdrav i prav kao drijen, Lazansky u snu odjednom zauvijek zaspao preminuvši od srčanog udara, u razmaku od dva dana do pogreba, obavljenoga u petak u Aleji srpskih velikana i zaslužnih građana Srbije, posljednji politički poslodavac Lazanskog, osobno poludjeli i podivljali diktator i vođa mafije i organiziranoga kriminala Srbije Aleksandar Vučić uputio je uz brzojav sućuti obitelji i poruku javnosti Srbije kako će prvo sljedeće prizvedeno oružje iz srpske tvornice oružja ponijeti ime “Miroslav Lazansky!” Na sprovodu Lazanskom pored članova najuže obitelji, supruge Tamare i sina Aleksandra, bili su redom političari Aleksandar Vučić, Milorad Dodik iz BiH-a, Marko Milačić iz Crne Gore, bliski prijatelj Ivana Pernara, srpski državni ministri Nenad Popović, zadužen za gospodarske spone Srbije i Rusije, zatim bivši dopisnik “Politike” iz Siska i Zagreba Ratko Dmitrović, sad aktualni državni ministar u Vladi Srbije, zamjenik gradonačelnika srpske prijestolnice, točnije prvi kradonačelnik Beograda Goran Vesić, veleposlanik Rusije u Srbiji Aleksandar Bocan Harčenko, te novinarska ožalošćena obitelj iste politički krvne grupe Miroslava Lazanskog. Pored ostalih na sprovodu su zamijećeni Milomir Marić ( TV Happy), Olivera Kovačević, urednica političkog programa (RTS), Dragan Bujošević, ravnatelj RTS-a, Ljiljana Smajlović, nekad urednica “Politike” i snaha ratnog Radovana Karadžića, novinarka RTS-a Vesna Jugović, urednica dopisništva ruskog Sputnjika u Beogradu Ljubinka MIlinčić, školska drugarica mafijaškog tajkuna Bogoljuba Karića iz Peči, a u knjigu žalosti upisala su se i novinarska imena kao što su Vanja Bulić, Aleksandar Apostolovski, kao i svestrana nazovi umjetnica i samozvana modna kreatorka opće prakse Ruška Jakić… Ipak, dva se imena u povorci žalosti posebno izdvajaju. To su redatelj srpskog pročetničkog TV serijala “Ravna Gora” Radoš Bajić, kao veliki štovatelj i prijatelj tobožnjeg “Jugoslavena” s ravnogogorskom figom u džepu Lazanskog, te nitko drugi nego osuđeni i teški ratni zločinac Dragan Vasiljković alijas “kapetan Dragan!?” Više od svih ostalih nazočnih posljednjem ispraćaju, glavno mjesto zauzimaju kao političke metafore života Lazankskog redatelj četničke serije “Ravna Gora” Radoš Bajić i notorni i presuđeni ratni zločinac Dragan Vasiljković, otvoreni i otrovni šešeljevac i fetivi velikosrbin.
Kad sam prvi i jedini put u životu vidio i sreo Miroslava Lazanskog u listopadu 1991. godine na otvorenoj studentskoj tribini Pravnog fakulteta u Beogradu, uz prozivku i poziv voditelja i moderatora tribine, mog prijatelja, a danas odvjetnika Vlatka Sekulovića, tek šest mjeseci pridošlom Beograđaninu, a bivšem Zagrepčaninu Miroslavu Lazanskom, postavio sam potkraj održane otvorene studentske tribine tri konketna upita, na koje nije znao ili još bolje nije želio i smio javno i izravno odgovoriti:
1) Čime objašnjavate gospodine Lazansky činjenicu da je odaziv vojnih obveznika na mobilizaciju maksimalan u Hrvatskoj, a u Srbiji je brojčano odaziv na mobilizaciju vojnih obveznika daleko manji nego u Hrvatskoj?
2) Zašto gospodine Lazansky u ovom ratu uz Hrvatsku stoje ne samo kao politički saveznici Njemačka, Austrija i Italija, nego u približno istoj mjeri i tradicionalni srpski politički saveznici iz prijašnjih ratova Engleska, Francuska i Rusija?
3) Kako pravno tumačite gospodine Lazansky nastojanja Srbije da se prozove jedinim pravim slijednikom Jugoslavije sa svim pravima i obvezama, kad po Međunarodnom pravu jedna zemlja može biti u potpunosti pravni slijednik prethodne zajedničke i savezne države samo ako u trenutku raspada države ima natpolovičnu površinu teritorija prethodne državne cjeline, kao i više od 50% stanovnika u novim granicama vlastite države?
Srbija je, podsjetimo u trenutku raspada Jugoslavije tvorila oko 36% ozemlja bivše Jugoslavije i imala je skupa sa Crnom Gorom 38% stanovništva bivše Jugoslavije u novostvorenoj državnoj zajednici sa Crnom Gorom, koju je službeno obznanila novim Žabljačkim Ustavom u svibnju iduće 1992. godine. Kao što se i dalo pretpostaviti i očekivati, Miroslav Lazansky je na tri postavljena upita odgovorio najprije zagonetnim smiješkom, a onda nevještim gimnaticiranjem akrobate riječi, a u biti carem logoreje i praznoslovlja i eskiviranjem davanja konkretnih odgovora na konkretne upite. Kao i šef sadašnje političke mafije u Srbiji Aleksandar Vučić, koji je na istom Pravnom faksu uvijek odgovarao na unaprijed poznata i lažirana pitanja profesora na ispitima, te onda i stekao krivotvorenu diplomu diplomiranog pravnika na Pravnom fakultetu u Beogradu, tako i njegov politički istomišljenjak Miroslav Lazansky nikad nije umio odgovoriti na konkretne upite ako unaprijed ne zna redosljed i scenarij postavljenih upita. Miroslav Lazansky, kao i njegov šef Vučić, nije imao urođenu i prirodnu lucidnost duha u pravom trenutku i na pravi način. On je samo gospodario skučenim i ograničenim prostorom zadatih vojničkih JNA zadatih i postavljenih tema, onako šablonski kao u šahovskoj igri na 64 polja s ograničenim brojem kombinacija i bez improvizacije duha nadarenog govornika.
Premalo je sve to da bi Lazansky igdje na svijetu zavrijednio biti velikanom riječi i misli, sem u Srbiji, gdje od jučer vječno počiva kao uvezeni i pretplaćeni velikosrpski politički djelatnik iz Hrvatske, zamotan za života u foliju, točnije foliranje lažnog jugoslavenstva aka srboslavenstva. Lazanskom je bila u Srbiji dodijeljena uloga glumca naturščika u političkom cirkusu Srbije prikazivati izvorno jugoslavenstvo kao inačicu srpstva i običnu presliku isključivo duhovnog i kulturnog nasljeđa srpske kulturne baštine, jezika, tradicija, običaja kao jedinog tvorca i čuvara nacionalnog i vjerskog šarenog kolorita bivše države od Triglava do Gevgelije. I Lazansky i njegovi politički menotri iz Srbije nikad nisu mogli shvatiti da se svi ostali narodi bivše Jugoslavije nikad neće dragovoljno odreći samobitnosti i samosvojnosti svoga nacionalnog, domoljubnog i državotvornog duha u korist Srbije samo zato što je to glazbena želja Srbije. Opstojnost jedne višenacionalne i multikonfesionalne državne zajednice utemeljena je na uzajamnom štovanju, a ne samo na jednosmjernom povlađivanju jednoj bolesno ambicioznoj strani na prostranstvu balkanskih gudura istočno od rijeke Drine. To za života nije skužio niti Miroslav Lazansky, niti svi oni što su mu u petak došli na Novo groblje u Beogradu na rastanak s njim i njegov odlazak na drugi svijet.
Dragan Ilić
HOP
