Srbi hrvatsku dinastiju Kotromanića iz Bosne nazivaju lažnom “srpskom dinastijom”

0
2470

 

Srbi hrvatsku dinastiju Kotromanića iz Bosne nazivaju lažnom “srpskom dinastijom” a Hrvate katolike srednjevjekovne Bosne zovu lažnim i u tadašnjoj Bosni nepostojećim Srbima katolicima

 

Slijedeći svoje loše i krive srpske uzore krivotvoritelja povijesti bošnjački priučeni historičari povijest predturske, hrvatske i katoličke Bosne opisuju maštom istočnjačke Šeherezadine tisuću i jedne noći

 

 

Srpski znanstvenici, pogalvito njihovi lažljivi povjesničari, sustavno krivotvore povijest srednjevjekovne Bosne. Predtursku hrvatsku i katoličku Bosnu bezočno, beskurpulozno i bestijalno nazivaju “srpskom i pravoslavnom Bosnom”, iako i Srbi i islamizirani Hrvati, odnosno današnji Bošnjaci, odlično znaju da je od Velike seobe naroda u sedmom stoljeću u cijeloj današnjoj Bosni i Hercegovini sve do njezina pada pod Turke 1463. godine punih devet stoljeća u nizu tamo živio hrvatski i katolički puk. Do turskog zaposjednuća Bosne koncem svibnja 1463. godine i turskim osvajanjem Bobovca, utvrđenoga grada istočnog Hrvatskog Kraljevstva zvanog i znanog kao Bosansko Kraljevstvo, tamo je obitavalo gotovo 90% Hrvata rimokatolika, a preostalih 10% pučanstva tvoirla je mješavina Srba i Vlaha u istočnim i rubnim dijelovima današnje Bosne i Hercegovine, pretežito u Semberiji, Podrinju i u istočnoj Hercegovini. To odgovara obujmu od najviše 10-15%  cijeloga ozemlja današnje Bosne i Hercegovine. Unatoč povijesnih činjenica, Srbi, kao i sapatnici im i suputnici u lažiranju povijesne zbilje Bošnjaci, ne prezaju od lažiranja povijesti iskonske hrvatske i katoličke zemlje Bosne i Hercegovine.

Srbi nerijetko posežu i za očitim i prozirnim krivotvorenjem povijesnih vrela, oko čije vjerodostojnosti u pogledu dokazivanja izvornog hrvatstva i katoličanstva Bosne i Hercegovine u znanstvenim krugovima nema nikakvih protimbi. Izdvajajući ponekad dvosmisleno i jezično proturječno i nedostatno jasno napisane ulomke iz povijesnih knjiga, srpski povjesničari na temelju tek jedne, dvije ili tri rečenice bez logičkog niza, nude brze, lake i pogrješne zaključke onim nedostatno upućenim u povijest Bosne.

 

Rabeći jedan takav izvadak iz srednjevjekovne predturske povijesti Bosne i Hercegovine, srpski povjesničari vele ovako:”Tvrtko Kotromanić se okruni kraljem Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana na grobu Svetoga Save u manastiru Mileševa. Da bi istaknuo jednorodnost dinastije Nemanjića i Kotromanića, Tvrtko stavlja ispred svog krštenog imena i ime Stefan, što znači “vjenčani”, ili onaj koji je okrunjen. U ovoj povelji Tvrtkovo ime Stefan se ističe veoma često. Dovoljno je pogledati samo posljednju riječ u redu. U povelji se vrlo često ističe srpska zemlja ili Srbija kao jedina etnička odrednica. Primjerice, u petome redu Tvrtko jasno ističe porijeklo “roditelja mojih gospode srpske”. Isto tako, na dnu povelje, na desnoj strani, je ogromnim slovima istaknuto na prvom mjestu kako je Tvrtko kralj Srba”. Dakako, Srbe uopće ne smeta očevidna stvar kako ime bosanskoga vladara Tvrtka odmah govori da je čovjek bio Hrvat i katolik, budući niti jedan pravoslavni Srbin ili današnji islamizirani Bošnjak nikad nije nosio ime Tvrtko, jer je to i bilo i ostalo u Bosni i Hercegovini samo ime katoličkih Hrvata. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini samo su Hrvati u spomen na slavne pretke dinastija Kotormanića i Tomaševića hrvatskim ratnim postrojbama i brigadama nadijevali imena po srednjevjekovnim bosanskim vladarima. Prezime Kotromanić ima za korijen imenicu i prezime Kotroman i to je, također, u Bosni i Hercegovini uvijek i bilo i ostalo samo hrvatsko i katoličko prezime, što znaju odlično i Srbi i Bošnjaci, ali pred očima vlastite javnosti o tome mudro šute i te istine kriju kao zmija noge. Kad bi srpski i bošnjački povjesničari i njihovi političari to njihovom srpskom i bošnjačkom puku javno priznali, time bi ujedno i javno obznanili i obistinili pred svima da je Bosna izvorno samo hrvatska i katolička zemlja. Zato o tome uporno šute, misleći kako će šutnjom u ravni najjačih laži zauvijek sakriti istinu o izvornom hrvatstvu i katoličanstvu prvotne Bosne i Hercegovine.

 

Iz prezimena Kotroman, sljedstveno Kotromanić, kao jedna od izvedenica je i prezime Kotromanović. Podjestimo, od poznatih javnih ličnosti u Hrvatskoj da je i hrvatski ministar obrane bio Ante Kotormanović. Općenito, sva prezimena Kotroman, Kotromanić, Kotromanović, bilo u Hrvatskoj, bilo u Bosni i Hercegovini su isključivo hrvatska i katolička i to nevoljno priznaju čak i Srbi i samoproglašeni Bošnjaci, no kad i jedni i drugi trebaju u konačnici priznati i hrvatstvo i katoličanstvo bosanske srednejvjekovne dinastije Kotromanića, onda ih odjednom uhvati amnezija. Svjesni su u slučaju priznanja te povijesne istine da bi ujedno time priznali i da je cijela Bosna i Hercegovina od pamtivijeka samo hrvatska zemlja, koju su tijekom povijesti doseljeni Srbi i Vlasi, kao i islamizirani Hrvati odnosno današnji Bošnjaci zaslugom turskoga okupatora hrvatske i katoličke Bosne i Hercegovine ukrali od Hrvata i žive kao gosti i stranci na hrvatskom povijesnom tlu. Također, bitno je napomenuti kako je nacionalna tradicija Bosanskog Kraljevstva sačuvana isključivo među hrvatskim narodom, kako na prostorima današnje Hrvatske, tako i na područjima današnje Bosne i Hercegovine.  Primjer toga je i hrvatsko i katoličko prezime Tvrtković, nastalo od hrvatskog imena Tvrtko, koje vrlo često nose i danas Hrvati, poglavito oni u Bosni i Hercegovini. Nema niti jednog Srbina, pogotovo Bošnjaka, koji je ikad svom sinu nadjenuo ime Tvrtko. To ne sprječava bešćutne lažljivce i kradljivce Srbe i Bošnjake svojatati kralja Tvrtka iz dinastije bosanskih Hrvata Kotromanića. Bosanski muslimani se bezobrazno i drsko pozivaju na Tvrktovu kraljevinu, a istodobno svuda i u svakoj prigodi slave i hvale turskog okupatora koji je srušio, spalio, poharao i zatirao stoljećima sve povijesne obrise zapadnokršćanske uljudbe, čiji su pripadnici bli svi znameniti i glasoviti bosanski vladari hrvatske narodne loze Kotromanića od Kulina bana, preko Stjepana Prvog pa do kralja Tvrtka. S druge strane, Srbi beskurpolozno i bezočno lažu cijeli svijet da je Hrvat Tvrtko bio Srbin, a sami se ne upitaju što od postanka Srba niti jedan Srbin nikad nije nosio ime Tvrtko, nego i sami srpski jezikoslovci u raspravi o nekim temama vezanim za etimoligiju slavenskih imena uvijek otvoreno, jasno i glasno i bjelodano

prizanju da je Tvrtko oduvijek bilo i ostalo hrvatsko i katoličko ime. No, nije im zgorega pokušati ukrasti samo kralja Tvrtka, jer misle ako ukradu od Hrvata bosanskog kralja hrvatske krvi Tvrtka Kotromanića, onda će uspjeti ukrasti od Hrvata i srednjevjekovno istočno kraljevstvo Bosnu. To je jako proziran trik Srba, budući i njihovi povjesničari znaju da je u srednjem vijeku vrijedilo nepisano pravilo da je i cijeli puk one narodnosti i one vjere koje je i vladar. Znači, Srbi misle ako bi cijeli svijet prevarili da je Tvrtko bio Srbin, a ne Hrvat, što je uistinu jedino i bio, onda iz toga proizlazi i da je narod kojim je kralj Tvrtko u Bosni vladao bio srpski, a ne hrvatski kao što je u stvarnosti jedino i bilo. To su galvne pobude srpskih laži o lažiranju Tvrtkova hrvatstva i katoličanstva, kao i cijele dinstije Kotromanića, a jadni i bijedni bošnjački quasi povjesničari samo prepisuju srpske povijesne falcifikate, pošto u Srbima vide još pokvarenije i amoralnije od sebe, ravne turskim lažljivcima i kradljivcima iz Istanbula. Zato im i godi oponašati Srbe u ponašanju spram Hrvata. Ali, nasuprot tome, Srbi i dalje preziru Bošnjake i drže ih nedostojnim njihovoga ranga, tako da je sarajevska fascinacija njihovim šumadijskim idolima samo jednosmjerna i neuzvraćena ljubav sa srpske strane.

 

Doduše, prvi kralj Bosne Tvrtko Prvi Kotromanić bio je, makar, djelomice i srpskog podrijetla, s obzirom da mu je majka Jelisaveta bila daljim korijenom iz kraljevske obitelji Nemanjića, za koju smo ranije povijesno ustvrdili i dokazali da je iskonski isto bila hrvatskog i katoličkog podrijetla. No, ako bi se krenulo dalje i podrobnije u “genetsku analizu”, zamijetilo bi se kako je bosanski kralj Tvrtko u puno većoj mjeri vukao korijene iz hrvatskih plemenitaških obitelji plave aristokratske krvi. Ono što je neprijeporno puno bitnije je dinastički argument, koji je Tvrtku poslužio osvojiti jedan dio zemalja što su tradicionalno bile u sastavu srpskog kraljevstva. Njegova vladarska titula kralja “Srbljem”, na što se Srbi uporno i tvrdoglavo pozivaju, je nevažna u smislu određivanja etničkih značajki, budući Srbi time žele kazati i opetovano lagati da to dokazuje kako je Tvrtko tobože bio Srbin!? No, idući tom istom logikom zaključivanja, sjetimo se da je i najmoćniji srpski vladar Dušan nosio vladarski naslov cara “Srba, Grka i Arbanasa”. Ali, nikad niti jedan Grk ili Albanac nije ni u šali, ni u zbilji nazivao srpskoga cara Dušana svojim povijesnim vladarom. I Grci i Albanci su stoljećima bili svjesni kako je srpski car Dušan vojno okupirao njihova etnička područja, te su ga oduvijek smatrali stranim zavojevačem koji je vojno jedno vriejme uspio zaposjednuti njihove etničke teritorije, a nikad ga nisu doživljavali vlastitim vladarom. Isto tako, za razliku od uporabe odredišnog i zemljopisnog naziiva oblasti kojom car Dušan u 14. stoljeću vlada, on se naziva carem “Srbljem” oliti carem Srba, a nikako carem “Servie” ili Rascie”, što bi bilo primjerenije i smislenije u poimanju vladarske moći. To nam ukazuje da i u tom izričaju vladarske povelje cara Dušana nedvosmisleno proizlazi kako je on kao carem “Srbljem” a ne cijele Servije ili Raške, bio gospodarom samo jednog daleko oblasno manjeg prostora vladavine u uspredbi s golemim granicama njegova carstva, koje mu pripisuju srpski povjesničarski grandomani i mitomani.  Netom nakon Dušanove smrti, njegovo je devetogodišnje trajuće carstvo zapalo u veliku krizu i stanje previranja i ubrzanog i nepovratnog raspada.

 

Velika drskost srpskih povjesničara ogleda se u u pompoznom i naglašenom nazivanju Tvrtka kraljem Hrvatske i Dalmacije. To je stari srpski politički trik, gdje je povijest kao znanost stavljena u službu promicanja srpskih velikodržavnih inetresa. Razdvajanjem pojmova Hrvatske i Dalmacije kroz valdarsku titulu kralja Tvrtka, Srbi žele cijelom svijetu podvaliti i podmetnuti svoje kukavičje jaje kako su tobože Hrvatska i Dalmacija dva povijenso odvojena, a ne zapravo oduvijek  istoznačna pojma hrvatstva u narodnosnom smislu pripadanja hrvatstvu, a s obzirom na činjenicu da je Dalmacija najstarija kolijevka Kraljevine Hrvatske i da je slavna hrvatska dinastija Trpimirovića stolovala upravo u južnoj Hrvatskoj, odnosno Dalmaciji. S druge strane, kralj Tvrtko je doista vladao, ali samo nekim dijelovima današnje Hrvatske, a nikad u cijelosti Hrvatskom. Tvrtko nije okrunjen u manastiru Mileševu u Srbiji, kako bezobrazno spočitavaju svijetu srpski lažljivi krivotvoritelji povijesti, nego je okrunjen u mjestu Mili kod današnjeg Visokog u blizini Sarajeva. Ovu povijesnu činjenicu bjelodano priznaje čak i Noel Malcolm, britanski povjesničar, nimalo sklon u njegovim znanstvenim radovima o Bosni istini o bosanskim Hrvatima. Ali, baš zato priznanje otvorenog znanstvenog protivnika, takorekuć znanstvenog neprijatelja bosanskih Hrvata Britanca Noela Malcolma, na kojega se često i uzaludno pozivaju Srbi i Bošnajci, tim više dokazuje hrvatsku povijesnu istinu o hrvatsku i katoličanstvu kralja Tvrtka, zatim dinastije Kotromanić, napose i o izvornom etničkom hrvatstvu i vjerskom katoličanstvu Bosne i Hercegovine u cjelini u onom dugom i gotovo tisućljetnom predturskom nizu i čitavom razdoblju na teritoriju Bosne i Hercegovine. Ipak, neki hrvatski znanstvenici kao Šime Đodan, dopuštaju mogućnost da je Tvrtko obavio krunidbeni čin još i u manastiru Mileševo u Srbiji radi političkoga oportunizma, jer mu je majka bila Srpkinja Jelisaveta iz krvnog srodstva s dinastijom Nemanjića.

 

Tvrtkovi istočni i pravoslavni posjedi su doista bili sporadična politička stečevina. I srpski povjesničari to ne dvoje.  Na tome je stajalištu i inače istaknuti velikosrbin i izričiti protivnik Hrvata i hrvatstva Vladimir Ćorović, koji teška srca priznaje isitnu da Tvrtko Prvi Kotromanić nije mario za istočni dio svoga kraljevstva, a to poklapa zapadne oblasti današnje države Srbije. To nije uočljivo niti u službenim propisima srpskih dinasta. I to nam otkriva kako je kralj Tvrtko kao etnički Hrvat usredotočio svoje snage i energiju ka ujedinjenju bosanskih i hrvatskih krajeva u jednu prirodnu cjelinu, te ga s pravom mnogi hrvatski povjesničari glede njegovoga geopolitičkog djelovanja svrstavaju u jednog od povijesnih hrvatskih vladara. Tvrtkovo preuzimanje i dodavanje  imena Stefan u njegovoj vladarskoj kruni kao Tvrtko Stefan Kotromanić, ili što bi bilo primjerenije latinskom nazivu Stephanus, ujedno značilo da se on okrunio i kraljem dijela srpskih i pravoslavnih zemalja. No, ime Stefan nosio je povijesno svaki srpski vladar, kao oznaku vladarskog trona, neovisno od toga je li uistinu bio to vladar srskoga etničkog podrijetla ili čovjek sa strane kao što je bio slučaj s bosanskim kraljem podrijetlom Hrvatom Tvrtkom Prvim Kotromanićem. Dodatno Tvrtkovo ime Stephanus doslovno ima značenje ovjenčanoga vladara. Tvrtkov novi kraljevski naslov priznavali su, ne samo Dubrovnik i Mlečani, nego i mnogi europski dvorovi, iako se njegovo umjetno “vladanje nad Srbijom” kao što mu posthumno pripisuju iz velikosrpskih pobuda i strasti srpski povjesničari, pokazalo kao najobičnija tlapnja. Njegovo pravo i kršteno ime bilo je čisto hrvatsko i katoličko Stjepan ili Stipan, što se javlja i kod nekih njegovih potomaka na bosanskom kraljevskom prijestolju. I to nam zorno ukazuje na katoličku i hrvatsku pripadnost kralja Tvrtka Kotromanića. Imena Stjepan i Stipan su se posebice nakon velikog vjerskog raskola unutar kršćanstva, a koje se dogodilo 1054. godine, postupno postala dva narodnosna hrvatska i katolička imena. To je tri stoljeća nakon crkvenoga raskola u 11. stoljeću bilo posebno uočljivo kao znak narodnosnog i vjerskog prepoznavanja i raspoznavanja među ljudima. Tvrtko je živio u 14. stoljeću i tim više ovaj argument dobiva na značenju, jer je podjela kršćanstva na zapadno i istočno uvelike zaživila u njegovo doba i postala prihvaćena i u običnom puku posve jasna.

 

Praktički, cijela politička, gospodarstvena i kulturna djelatnost Tvrtka Prvog Kotromanića, kao i njegovih predaka i potomaka, te ostalih bosanskih vladara i velikaša, usmjerena je na hrvatski i katolički kulturno narodnosni krug, počev od vrhunskog djela gotičkog zlatarstva, pohranjenog u crkvi Svetog Šimuna u Zadru, a nastaloga na poticaj kraljice Elizabete Kotromanić, pa do mnoštva franjevačkih samostana i crkava u središnjoj Bosni, kao što su one u Kraljevoj Sutjesci i Visokom, te sve do utvrđivanja gradova i gradnje romaničkih tornjeva u Jajcu, te u Splitu napisanih i sačuvanih remek djela iz razdoblja i nakon Tvrtkove vladavine u Bosni i dijelu Dalmacije. Tu se kao najglasovitija postignuća mogu ubrojiti iz kasnijeg razdoblja vladavine u zapadnoj Bosni, ondašnjim Donjim krajima Hrvatko – Ugarskog Kraljevstva hrvatskog velikaša i vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića i njegova glasovita djela kao što su Hrvojev misal i Hvalov zbornik, a oba su pohranjena u Dalmaciji. To nam još jednom svjedoči o državnopravnoj cjelini i jedinstvu hrvatskog etničkog i konfesionalno katoličkog prostora u srednejvejkovnoj Bosni i Hercegovini i cijeloj Hrvatskoj. To je bila jedna neraskidiva cjelina i disala je kao jedan organizam. Izradu Hrvojeva misala i Hvalova zbornika osobno je naručio bosanski vojvoda i splitski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Sve to govori nam o hrvatskom i katoličkom nazoru bosanskih vladara i velikaša, koji za njima posve stranu, daleku i nepoznatu kulturnih baštinu srpskih zemalja s druge strane rijeke Drine nisu pokazivali nikakvo zanimanje.

 

Usprkos tome, današnji srpski povjesničari u Beogradu i njihove vjerne sluge bošnjački historičari u Sarajevu utrkuju se u lažiranju hrvatske i katoličke povijesti hrvatskog istočnog kraljevstva Bosne. Kad su i jedni i drugi u stanju javno reći neopjevanu i neopisivu glupost i ludost da Hrvoje Hrvatinić nije bio Hrvat, onda je to više od njihovog poslovinčno neslanog i lošeg smisla za humor beogradske i sarajevske čaršije i neumjsenih i retardirano glupih šala kojima se jedino sami mogu smijati. Ne zna se je li više ili manje za suze ili za smijeh beogradsko – sarajevski loše ispričani vic kako je Hrvoje Vukčić Hrvatinić po glazbenoj želji Beograda zapravo bio Srbin Srboljub Srbljanović, te mu je čukun unuka srbijanska spisateljica Biljana Srbljanović. Po posebnim potrebama duhovno poturčenih Saralija zaostalih u  karakternom i moralnom formiranju ličnosti  radi usvajanja turskog i azijatskog obrasca laži, krađe, prijevare i podvale kao ljudskih vrijednosti, vjerojatno slijedi znanstveno otkriće kako je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ustvari bio neki Bošnjak Husref Huseinbegović. Ne bi nas čudilo da sarajevski pisci znanstvene fantastike napišu kako je i Bakir Izetbegović – Živković, u ratu kao vojni bjegunac poznat po hrabrosti skrivanja u trezoru banke u Sarajevu i pod kodnim prezimenom Trezorbegović, zapravo daleki potomak Husrefa Huseinbegovića, kome će više od pola tisućljeća nakon njegova života sad Srbi i Bošnjaci prosvijetliti um da čovjek za zemljskoga bivstovanja porovede cijeli život u zabludi da se zove Hrvoje Vukčić Hrvatinić i da je Hrvat i katolik kao i svi njegovi preci i potomci. Ne bi nas čudilo da doznamo od izmišljenog naroda Bošnjaka iz sarajevske kasabe kako je osobno Hrvat Hrvoje Vukčić Hrvatinić ili po njima neki fantomski aga, beg ili paša Husref Huseinbegović zapravo bio lik što je podigao Husref begovu džamiju. Sarajevska dječja bujna maštao ionako radi svašta, ali njihova znansvena otkrića su na razini priča Šeherezadine tisuću i jedne noći. Tko vjeruje u takve bajke, vjeruje i u duha i džina što se uzdiže kao u crtićima ala Walter Disney Production  iz Aladinove čarobne lampe. Eh, da je nama običnim smrtnicima samo na tren njihova glava da malo odmorimo, nikad ne bismo imali glavobolju. Njima je izgleda lako. Oni nikad ne mogu dobiti temperaturu.

 

Dragan Ilić

 

HOP