Što znamo o Hrvatskoj gospodarskoj komori?
HKG postoji i funkcionira na grbači hrvatskih građana i poduzetnika, i to prisilom, Zakonom o osnivanju i financiranju HGK.
Prije svega treba ponešto reći kako to i što radi HGK desetljećima. S kim, na koji način, i što sve ima HGK, taj mastodont za kadrove s deponija hrvatske politike, poznanike i podobnike, čak i propale starlete. O čemu građani Hrvatske pojma nemaju.
Zašto želim opstanak HGK? Jednostavno je, zarađuju na mom autorskom pravu već 18 godina a kroz politički utjecaj, povezanost, utjecaj na pravosuđe, čak i ono u Bruxellesu, nema šanse naplatiti utvrđenih knjigovodstveno do kraja veljače 2020. preko 20 milijuna kuna, bez kamata i troškova postupaka. I nikome ništa.
Predsjednik Vlade, Plenković, je vezano za taj veliki i sad već 18-tu godinu star sudski postupak, od početka svog prvog mandata, preuzeo ukupno devet podnesaka. Bez reakcije.
Svi prethodnici, čak i v.d. nakon hapšenja najvećeg maga HGK „Lepog Caneta“, Jasmina Škorić iz HNS-a, ništa, ali baš ništa nisu učinili kako bi ljagu, sramotu ali i evidentnu pljačku autorskog prava otklonili. Na njemu i dan danas zarađuju iako je pLandemija pokopala gospodarstvo, a „nekretninski biznis“ u HGK, preko ovog programa i sada cvjeta.
Novi (sad opet i stari) šef HGK, Vinkovčanin, Luka Burilović, svojevremeno od straha nije smio sresti ni ljude koji me poznaju u Vinkovcima. A podnesak upućen mu od strane odvjetnika, mog punomoćnika, nije bio dovoljan za odgovor, osim njegovog tajnika Ivana Barbarića, kako „šef nema slobodnog termina za sastanak“. Zanimljivo, od Kine do Dubaia imaju vremena.,Čak i za doktorate u susjednog Republici Srpskoj.
Ali za konkretan slučaj nemaju vremena! Podobne kukavice i beskičmenjaci.
Pa krenimo redom, nećemo u povijest na koju se ti izlizani i podobni pozivaju već 20 – 30 godina unazad.
Vlada Republike Hrvatske osnovala je – sukladno Zakonu o udrugama – kroz Zakon o osnivanju i financiranju HGK (lex specialis zakon) tu našu udrugu, koju nazivaju institucijom. Što je njena djelatnost i čemu služi? Zašto je ušla u edukaciju te tako oduzima i dio poslova (nezakonito) Ministarstvu znanosti i obrazovanja? Zašto to vlast dopušta?
Jednostavno je. Čim se nema kuda sa istrošenim političkim kadrovima, pa čak i starletama (jer i takve su prošle preko uposlenja u HGK a neke su i danas tamo) zna se kamo s njima, u HGK. Nije bitno čak iz koje su partije.
Mnogi su iz raznih Udruženja preko svih mogućih Sektora u HGK i te kakve karijere i koristi (osobne) napravili. Oni koji znaju o čemu govorim, znaju i koji su.
Odvjetnički uredi, koji zastupaju HGK u mnogim, ne samo ovom sporu, zarađuju paušalno mjesečno i do 60 do 80 tisuća kuna, po informacijama iz HGK. Među njima je i odvjetnik Marijan Ruždjak, bivši savjetnik tvrtke Badel 1862, inače, zanimljivo, poznat po aferi iz Badela 1862 gdje je zarađivao i iz članstva u Nadzornom odboru.
http://www.stara.suvremena.hr/24754.aspx
https://www.poslovni.hr/domace/badel-1862-dobio-spor-226680
https://www.tportal.hr/biznis/clanak/dorh-i-hanfa-istrazuju-antu-perkovica-20091117
Siguran i isplativ ugovorni posao ima(o) kolega Marijan Ruždjak s HGK. Profesori s mog Pravnog fakulteta godinama imaju sjajne prihode preko raznoraznih predavanja pa i ispita, kako u ovom programu kojeg sam autor i vlasnik (što mi ne osporavaju, ali novac ne daju) tako i kroz mnoge druge gdje ASSO (Agencija za obrazovanje odraslih iz Ministarstva znanosti i obrazovanja) ima opravdan prigovor kako imamo za istu strukturu i posao obrazovanje u HGK ali i u Učilištima te je tako evidentan ne samo sukob interesa već i razina obrazovanja. Kao i „snaga“ potvrda iz HGK s kojom se ne može nigdje za razliku od Učilišta čije se diplome ili uvjerenja upisuju u tzv. elektronski zapis (nekad radnu knjižicu).
I bivša ministrica graditeljstva, poznata kao „kraljica Gunje“, čak je i preko Povjerenstva za sukob interesa kažnjena zbog zarađivanja u vrijeme mandata, na predavanjima i ispitima u HGK.
Zašto se dozvoljava ovaj nered? Zato što svima odgovara. Zašto o tome nije govorio parlamentarni zastupnik Troskot, koji često za sebe kaže da je „radio u velikim sustavima“! Kojima? Od saborskih spikera nikakve koristi.
Koliko vidjeh „pao“ je svojevremeno na jednom istupu, gdje nikako nije smio „pasti“! No ne bih (još) o politici, jer mi nemamo političare već „jurišnike na fotelje s cijenom na čelu“! Poslušnike, plaćenike, klonove. Nepodnošljivo i nevjerodostojno za običnog građanina.
Što znamo o HGK? Malo tko zna kako su dvije zgrade na Rooseveltovom trgu 2 i 4 u vlasništvu HGK. Ali, HKG je imala u vlasništvu brojne stanove, lokale, čak i građevinska zemljišta, te brojna umjetnička djela, slike, statue. Gdje su danas?
Može li se saznati, točnije, jesu li mediji uopće do toga ikada došli te pisali gdje su nekretnine i pokretnine u vlasništvu HGK i tko to koristi? Što je danas sa svime time? Zar je toliko teško pregledati gruntovnicu? Nije. Zašto to nitko nikada nije učinio i objavio? Zato što svi imaju koristi od tog truta u hrvatskom gospodarstvu kroz koje se nepotrebno dupliciraju poslovi koji se već nalaze u svim ministarstvima, ovisno o resorima.
Pisali su tako mediji svojevremeno (a tako je i danas, još i gore) među njima i 24sata, kako šef HGK-a Luka Burilović mjesečno prima oko 60 tisuća kuna, jer je uz plaću u HGK primao i naknade za još tri nadzorna odbora, Ine, Podravke i Badela 1862. Bio je i u upravi državnog Fonda za zaštitu okoliša.
https://www.24sata.hr/news/sefu-hgk-nasli-jos-jednu-placu-743205
Zašto se čudimo? Pa svi u politici i državnim tvrtkama žive na isti način. O tome što rade valjalo bi knjigu napisati. Dokumentacije imam kao u priči.
Šef HGK nije ni najmanje interesantan, osim što se mora zamijetiti da od dolaska iz Vinkovaca do danas (usput, doveo je u HGK i brojne kadrove iz kraja) ima značajnu promjenu vizualnog identiteta te me uvijek podsjeti (ali i nasmije) na nekad Bandićevog pročelnika Ureda za upravljanje imovinom Grada Zagreba, a kasnije velikog mu oponenta iz Ministarstva graditeljstva, državnog tajnika, Željka Uhlira.
I predsjednik Vlade je svojevremeno držao, braneći HGK, njenu djelatnost te šefa HGK, tiskovnu konferenciju što je bilo totalno neprimjereno trenutku, usput napadajući sve redom, osobito novinare i MOST-arce, a braneći HGK i njen (ne)rad. Napadao je sve i svakoga a nije rješavao problem, čak i ovaj minorni. Jednostavnije im je izigravati zakone, voditi sporove i plaćati paušale odvjetnicima, jer politička moć je nevjerojatna. A tko sve ima korist?
Zašto predsjednik Vlade nije spreman i o ovom problemu govoriti, a on nikako nije više ni beznačajan, a bome ni malen. Čak je i sramota, kako hrvatske Vlade kojoj je još na čelu, tako i hrvatskog pravosuđa, kojeg baš politika pritiska. Kako je do svega uopće došlo? O tome se nešto malo i pisalo.
https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/samo-u-hrvatskoj-kako-je-hgk-ukrala-autorsko-pravo-124886/
Osvrnuvši se na tu, sad već zaista daleku 2004., kad sam se upustila u razgovore oko ustupanja, prodaje programa HGK (uz preporuku i koordiniranje i tada ali i danas kolege iz Udruženja posrednika nekretninama iz Sektora trgovine pri HGK, Dubravka Ranilovića), a koji program je do tada već bio u funkciji od 1995. u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem u Zagrebu. Kroz sve te godine prošlo ga je više stotina polaznika, uglavnom vlasnika agencija i tvrtki u posredovanju u prometu nekretninama iz cijele Hrvatske ali i nekoliko njih iz Slovenije i Bosne i Hercegovine. Neki od tih dolazili su iz sasvim osobnih, ali zanimljivih interesa. Od onih koji su imali reprezentativne nekretnine u Dubrovniku ili pak onih koji su u Zagrebu naslijedili cijelo brdo na zapadnom dijelu Zagreba, toj tada osobito popularnoj podsljemenskoj zoni.
Nažalost pregovori i neki početni dogovori uz prisustvo kolega odvjetnika ostali su prepušteni ogluhi HGK ali i samozatajnoj najavi početka “njihovog” programa objavljenog na Forumu posrednika u Zadru. Kako su osjetili zov novca i dodatne, i to odlične, zarade te kao udruga koju je osnovala Vlada RH, a koja ima u javnosti status “institucije”, nije im bilo ništa nemoguće, pa niti isti program 2007. ugurati u Zakon o posredovanju u prometu nekretninama te tako preuzeti monopol u obavljanju tog posla. Iako je nas troje u državi podnijelo Ustavnom sudu RH Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o posredovanju u prometu nekretnina u cjelini te posebno odredaba članka 12; 30 i 38 Zakona i to sa odredbama 5., 16., 49. Ustava Republike Hrvatske. Iako Članak 49. USTAVA RH u svom st.1 kaže: Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske. A u stavku 2.: Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom, to u slučaju udruge HGK ne znači baš ništa jer ona svojim djelovanjem omogućava mnogima iz politike ali i tzv. elite uz nju zaradu kojom pune svoje džepove. Ustavnom sudu je trebalo punih 11 godina da donese Rješenje. Beskorisno.
Uslijedio je PRVI sudski postupak, tužbenog zahtjeva od 3,5 milijuna kuna (prema informacijama o prihodu iz programa do podizanja tužbe) točnije, u to vrijeme kad sudovi nisu imali iskustva prvo su utvrđivali nadležnost, od Općinskog do Trgovačkog suda u Zagrebu, ni manje ni više, punih godinu i pol dana.
Godine su prolazile, svakih pet godina – zbog zastare – dižu se nove tužbe, suci krenu obećavajuće, potom zaborave na ročišta, određuju vještačenja koja ja plaćam a kad im stignu onda ih odbijaju jer su u moju korist, iako sud bira vještake. Apsurdno, ali istinito.
Hrvatska stvarnost.
A kako su svi suci pod pritiskom, iako su svi vrsni stručnjaci, prije svega mislim na uvijek istu sutkinju koja odlučuje u drugom stupnju na VTS-u (Visoki trgovački sud) kao i na suca u trećem predmetu i u prvom stupnju na Trgovačkom sudu u Zagrebu, kojega nisam imala čast niti upoznati na ročištu. Ove dane će pet godina od podizanja te tužbe. U tom predmetu iz obje udruge vještaka odbijena su vještačenja, iako me uglavnom kroz moja stručna djelovanja veliki broj vještaka i osobno poznaje. I, kamo vodi ovaj, ovi postupak, postupci? Kako naše pravosuđe ne primjenjuje (iako ga reklamnim panoima na sve strane oblijepljenim hodnicima sudova uredno promovira) institut mirenja, nije za očekivati da će se ovo dovesti kraju, ali osobno zbog nerada sudova i pritisaka na njih trpim štetu jer me prva presuda, prethodno u ponavljanom postupku, te u dva navrata i na VTS-u odbijenog tužbenog zahtjeva, a određeno prema visini tužbenog zahtjeva, dovela u blokadu sa 750 tisuća kuna za troškove sudskog postupka. To je još jedna manjkavost hrvatskih zakona gdje pravomoćnost nastupa okončanjem drugostupanjskog postupka, iako iza njega u RH slijede još dvije instance i spor nikako nije gotov. No, pogodovanje presuđenoj strani kao i odvjetnicima je evidentna.
A hvalimo se drugim državama i njihovim pravosuđem, rado o tome organiziramo i razna događanja i konferencije, no, interes i obećanja traju koliko i one, par sati, a dokaz tome je i konferencija Američke gospodarske komore (AmCham) i Hrvatske udruge za mirenje još iz prosinca 2012. u suradnji s američkim veleposlanstvom u Zagrebu, tadašnji američki veleposlanik Kenneth Mertenom, na kojoj je upozorio kako RH trenutačno (tada) na sudovima ima 58.000 neriješenih trgovačkih slučajeva te da bi mirenje moglo imati pozitivan učinak na gospodarsku klimu. “Brzina i učinkovitost rješavanja sporova jedno je od osnovnih pitanja koje si poslovni ljudi postavljaju kada odlučuju u koju zemlju investirati svoj novac “ – kazao je tada veleposlanik Merten. U SAD-u se mirenjem i sličnim oblicima izvansudski rješava više od 90 posto sporova. Mirenje unutar EU politički je prioritet. U Italiji je medijacija odavno obvezan korak prije tužbe u većini vrsta sporova, a po učestalosti primjene prednjače Nizozemska i Velika Britanija.
U RH je ovo samo san. Iscrpljivanje, onemogućavanje u radu, kontrola sudaca, čak i vještaka, sve je to hrvatska stvarnost. A sve su znali i o svemu i službeno raspravljali, još daleke 1995. u HGK.
I sve to zna i današnji hrvatski predsjednik Vlade koji je djelovao obećavajuće, no nije smatrao za shodno (iako o tome ima velikih saznanja) niti na jedan zahtjev od njih 9 – odgovoriti. Imaju komotnu situaciju, priznanje u sudskim postupcima i izvan njih mojih autorskih prava ali ne i novčane naknade, koja sad već prelazi i 20 milijuna kuna (bez kamata), prema podacima iz HGK i Porezne uprave o prihodima iz samog provođenja programa krajem veljače 2020. O svemu sve zna Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Kao i Ministarstvo pravosuđa. Koja korist! Njihovi šturi, unificirani odgovori sve govore.
A presude, ove do sada, govore o velikoj pravnoj nesigurnosti za svakoga, čak i čovjeka iz struke. “Pošteno suđenje kao temelj sudačke etike”, te neovisnost sudaca koju bi morali imati, nažalost još ćemo čekati godinama. Preporučujem svima (ljudima iz struke ali i običnim ljudima) u svezi toga potražiti izvorni znanstveni stručni rad Dr. sc. Borisa Ljubanovića (UDK: 347.962 od 15.10.2011.) profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.
A kako izgledaju te prvostupanjske i drugostupanjske presude prosudite sami samo s njihovih prvih stranica izrijeka istih. I razlika je zaista samo u nazivima poglavlja, točnije, HGK ih nazva MODULIMA!
Isti program je svom kumu, nekad vlasniku autoškole iz Splita, “ustupio” tada “veliki” „Lepi Cane“, koji osobnim dolaskom sucu (ali i predsjedniku istog suda u reizboru tada, Bakaliću) Trgovačkog suda u Splitu, nakon jednog ročišta, izgleda ipak učini pritisak, te ovaj donese sasvim drugačiju presudu u odnosu na prvu (nakon Rješenja drugostupanjskog suda).
I sve to je moguće u Hrvatskoj!
HGK (Hrvatska gospodarska komora) je počinila brojne povrede autorskih prava, i to one iz čl. 18 ZAPSP-a, odnosno 19. i 20., kao i prava iz čl. 13., te prava iz čl.15. i 16. istog zakona, ostvarujući istovremeno na taj način za sebe protupravnu imovinsku korist. Danas ona prelazi znatno iznad 20-estak milijuna kuna od 2004. godine! Ovakvo postupanje HGK ukazuje i na činjenicu da uopće ne postoji svijest o tome što je autorsko pravo i da se radi o dobru koje je ustavna kategorija, jednako zaštićeno kao i pravo vlasništva.
Čak niti podignuta kaznena prijava u veljači 2017. protiv HGK nema učinka. Riječ je o povredi članka 284. (povreda osobnih prava autora) i čl. 285. (nedozvoljena uporaba autorskog djela) KZ RH.
Isto tako povrijeđena su i moja ustavom zajamčena prava, člancima 14. stavkom 2., 29. stavkom 1., 35. i 38. stavcima 1. i 5. Ustava Republike Hrvatske, te članci 19. stavak 1. i 117. stavak 3. Ustava (u pročišćenom tekstu Ustava, NN broj 85/10., označen kao članak 118. stavak 3.) i članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija).
Niti EU sud za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu ne obećava. Tek tamo je potpuna kontrola naših djelatnika, a manevriranja s obrascima za podnošenje zahtjeva (jasno, tek kad se prođu sve instance u RH, a to je još Ustavni sud, znači lako moguće još 5 do 10 godina nakon pravomoćnih drugostupanjskih postupaka) završavaju na najneobičniji način, “sud proglašava zahtjev nedopuštenim.” No, koliko imam saznanja od mnogih zahtjevi pisani čak vlastoručno (ali određenih skupina), bez poštivanja detalja iz uputa prolaze.
Zanimljivo, nikada oko istoga nismo vidjeli nikakvu statistiku, od broja predmeta do iznosa koje Republika Hrvatska isplaćuje. Zašto se i to ne objavi?
I tako završava (prema statističkim podacima EU suda) 90 % podnesenih zahtjeva. Pitanje je: koja je uopće uloga EU suda? On je baš taj koji “zapečati” odluke naših sudova! Nažalost, Sud u Strasbourgu nije sud “četvrte instance”, odnosno nije ŽALBENI , revizijski niti kasacijski sud. Ne može preispitivati utvrđenje činjeničnog stanja slučaja od strane domaćih sudova kao niti njihovo tumačenje ili primjenu domaćeg prava, kao niti krivnju ili neovisnost u kaznenim postupcima. Što će nam uopće taj sud?
Stoga je teška obmana vjera u rad Suda u Strasbourgu. Iz iskustva, birokracija i površnost tamo je daleko veća od postupanja u hrvatskom pravosuđu. A tek kontrole koje “provode” države “tužene” u tim zahtjevima.
Rješenje ove pravne trakavice? Razum, dogovor, nagodba tj. medijacija ili mirenje. Nažalost, više se svima – koji vuku korist iz ovoga – isplati trenutni status, jer za odgovornost i zakonitost ionako ne mare, zašto i bi? Vjeruju kako nikada nitko neće odgovarati.
To je ključni problem. Za sada.
I tako od 1995. A sam sudski postupak traje od 2004.
A. Š.
HOP
