Amerikanci su za oružjem pri rješavanju kriza posezali u 17,9% , Rusi u doba SSSR-a u 28,5% slučajeva, Kina i muslimanske države značajno više

0
937
Muslimanske države desetljećima najviše ratuju na planetu, ali Kinezi su svjetskim rekordom od 77% rješavanja prijepora ratom prestigli ratobornost muslimana
 FB_IMG_1633423535686
Muslimani su samo u razdoblju od dvije godine 1993. i 1994. sudjelovali u dvadeset šest od pedeset etnopolitičkih sukoba, koje je analizirao Ted Robert Gurr. Dvadeset od ovih ratnih sukoba bili su između grupa iz različitih civilizacija, od čega je petnaest bilo između muslimana i nemuslimana. Ukratko, bilo je tri puta više ratnih sukoba između svih nemuslimanskih civilizacija. Sukobi unutar islama također su bili brojniji od sukoba u bilo kojoj drugoj civilizaciji, uključujući i plemenske sukobe u Africi. Nasuprot islamu, Zapad je bio umiješan u samo dva unutarcivilizacijska i dva međucivilizacijska sukoba. S druge strane, sukobi u koje su umiješani muslimani također su žestoki, imajući u vidu razmjerno veliki broj mrtvih u tim borbama.
Od šest ratova, u kojima je po Gurrovoj procjeni, ubijeno više od 200 000 ljudi, tri rata su bila između muslimana i nemuslimana. To se odnosi na ratove u Sudanu, Bosni i istočnom Timoru, uvjetno ima još četvrti takav rat u Iraku. Tamo su ratovali Iračani muslimani i pravoslavni Kurdi, premda se i jedni i drugi očituju građanima Iraka. U Somaliji je bio međumuslimanski rat, a samo je u Angoli vođen rat između nemuslimanskog življa.
 FB_IMG_1643530457787
New York Times je 1993. godine otkrio 48 odredišta, na kojima s dogodilo 59 etničkih sukoba. U polovini ovih navedenih više desetaka mjesta, muslimani su se sukobili s drugim muslimanima ili nemuslimanima. Trideset jedan od pedeset devet sukoba bio je između skupina iz različitih civilizacija. I imajući u vidu Gurrove podatke, dvije trećine, ili u brojkama 21 ratni sukob ovih međucivilizaacijskih sukoba između naroda posve različitih svjetonazora, bili su između muslimana i skupa svih ostalih naroda različitih vjerskih vjeroispovijedi, dok je sedam bilo između samih muslimana u uzajamnom krvproliću zaraćenih muslimanskih strana. Pored toga, zabilježen je tad diljem svijeta 31 ratni sukob bez sudjelovanja muslimana, od toga 21 unutarcivilizacijski, a 10 međucivilizacijskih ratova. No, od 59 ratova na planetu 1993/94. čak 28 ratova je proteklo uz sudjelovanje muslimana.
 FB_IMG_1625864278917
U drugoj raščlani Ruth Legeret Sigard indetificirala je dvadeset devet ratova sa značajkama ratnih sukoba s tisuću ili više mrtvih tijekom kalendarske 1992. godine. Devet od dvanaest međucivilizacijskih sukoba u svijetu bili su između muslimana i nemuslimana. I muslimani su se opet borili u više ratova nego narodi iz bilo koje druge civilizacije.Proizlazi iz tri različita izvora podataka jedinstven zaključak. Početkom devedesetih godina prošlog stljeća muslimani su bili sudionicima u više međugrupnih nasilja od nemuslimana, a dvije trećine ili 66,66% od tri četvrtine ili 75% međucivilizacijskih ratova devedesetih godina bili su između muslimana i nemuslimana. To ukazuje na surov zaključak, kako islam piše granice krvlju, a isti je slučaj i unutar granica islama, s obzirom na iznimno veliki broj unutarnjih muslimanskih ratnih sukoba diljem svijeta.
 FB_IMG_1636357041128
Sklonost ka nasilnom sukobu također sugerira  stupanj vjerske netolerancije i mjeru u kojoj su  društva militarizirana. Muslimanske zemlje su osamdesetih godina prošlog stoljeća imale znatno veće odnose vojne sile, što će reći broj vojnog osoblja na tisuću stanovnika, kao i indexe vojnog stremljenja, zapravo odnosa sile prilagođenog bogatstvu zemlje, nego druge nemuslimanske zemlje.Nasuprot tome, odnosi sile i indeksi vojnog stremljenja kršćanskih zemalja bili su znatno niži u usporedbi s drugim zemljama. Prosječni odnosi sile i vojnog stremljenja muslimanskih zemalja bili su u grubim crtama gledano, dvostruko veći od kršćanskih zemalja. Iz toga James Payne zaključuje kako je posve zorno postojanje poveznice između islama i militarizma.
FB_IMG_1638442043283
Muslimanske države su, također, imale jaku sklonost pribjeći nasilju u međunarodnim krizama. Oni su rabili uporabu vojne sile u 76 od sveukupno 142 svjetske krize, u koje su razne muslimanske zemlje bile umiješane u dugom razdoblju od 1928. do 1979. godine. U dvadeset pet slučajeva nasilje je bilo glavno sredstvo rješavanja krize. U pedeset jednoj krizi muslimanske države su primijenjivale nasilje kao dodatak drugim sredstvima. Kad su se koristile nasiljem, muslimanske države su obično pribjegavale nasilju visokog intenziteta. To se u 41% slučajeva razbuktavalo u pravi i otvoreni rat. Sem toga, u još 38% situacija nasilje je bilo krišteno u sukobima gdje su muslimani sudjelovali na jednoj od zaraćenih strana,kao ratni saveznici u ratovima između nemuslimanskih zemalja. Najsvježiji primjer imamo u Ukrajini. Ruski vođa Putin angažirao je veliki broj muslimanskih plaćenika, posebno islamskih Čečena. Oni s velikim oduševljenjem ratuju za vojne ciljeve Rusije protiv Ukrajine i to na ukrajinskom tlu, iako za tako što nemaju izravan državni interes. Ipak, lider Čečena Kadirov u ratu između Rusije i Ukrajine u izjavama za svjetske medije glumi i izigrava kao politički Rus većeg i lažnijeg etničkog Rusa od onih pravih Rusa iz Moskve ili Sankt Peterburga. Njegov prethodnik u Čečeniji Dudajev bio je sušta suprotnost Kadirova. Borio se za islamsku stvar, ali nije niti pomislio uplitati se vojno u sukobe naroda nemuslimanskih civilizacija.
MAO CROP 2
Dok su muslimanske države pribjegle nasillju u 53,5% kriza u kojima su bili jedan od sudionika, dotle je primjerice Velika Britanija svega 11,5% prijeratnih kriza rješavala primjenom ratne sile. Amerikanci su za oružjem pri rješavanju kriza posezali u 17,9% situacija, a Rusi u doba SSSR-a u 28,5% slučajeva, gdje su bili umiješani kao jedna sukobljena strana. Među bitnijim svjetskim čimbenicima, jedino je sklonost Kine ka nasilju prevazišla sklonost muslimanskih država ka ratnim sukobima. Kina je koristila rat kao posljednje sredtsvo rješavanja sporova u 76,9% slučajeva i po tome su Kinezi ratoborniji i od muslimana.Ipak, jezik tvrdoglavo točnih brojki nedvosmisleno potvrđuje visok stupanj ratobornosti muslimanskih država. Tu činjenicu ne mogu zanijekati ni muslimani, niti nemuslimani, barem u svjetlu gore iznijetih i potanko opisanih činjenica i čestog sudjelovanja u ratnim sukobima diljem svijeta. K tome, treba napomenuti i vrlo česte ratove između muslimanskih naroda i država.
Dragan Ilić
HOP