Mehmed – paša Sokolović sve Slavene u turskome Budimu, te Temišvaru i Dubrovniku smatra Hrvatima, Hrvatima smatra i narod koji od Budima do Dubrovnika, znači i u Bosni

0
1564

Glasoviti bosanskohercegovački muslimani 16. i 17. stoljeća bili su nacionalno svjesni i ponosni Hrvati islamske vjere koji govore hrvatskim jezikom
Tijekom postojanja Karađorđevićeve, onda i Titove Jugoslavije, Srbi su zlonamjerno od današnjih Bošnjaka sakrili istinu o njihovom pripadanju narodu Hrvata
Radi srpske povijesne prevare i podvale Bošnjaci sad nemaju nikakvu predodžbu i spoznaju, kamoli svijest da su iskonski dio hrvatskog naroda
Mehmed paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga Carstva, izdaje 1566. naredbu harzaula (optužbi) grčkoga patrijarha, u kojoj kaže: “Car daj eferman da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće  od naroda hrvatskoga ne pitaju za milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara… Nu ako, pak, narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastvovati fratre i njihov puk.” Ove navode potrđuju pisanja Krunoslava Draganovića i Dominika Mandića. Mehmed – paša Sokolović sve Slavene u turskome Budimu, te Temišvaru i Dubrovniku smatra Hrvatima. Također, Hrvatima smatra i narod koji od Budima do Dubrovnika, dakle i u Bosni, po cijeloj turskoj zemlji stanuje.
Hodavendija, čauš (pobočnik) bosanskoga paše Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna 1589. mletačkomu providuru (poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom (pismom) i bosančicom. Na kraju pisma veli:”Zato mu, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje hrvatske, rukom Ali Čehaja.” Izvadak ove izjave može se pronaći u rukopisima Krunosalva Draganovića, fra Dominika Mandića, kao i dr. Ferda pl. Šišića, suvremenog povjesničara i pisca knjige “Herceg Bosna prigodom aneksije”, tiskano u Zagrebu 1908. godine. Turčin Hodavendija, dakle, jezik bosanskohercegovačkih muslimana naziva hrvatskim jezikom.
Muslihudin bin Ali, banjalučki muderiz (profesor medrese) u predgovoru svoga spisa napisanoga 1609. kaže i ovo: Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Hrvata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata.” To znači da banjalučki muderiz iz 17. stoljeća svoju domovinu Herceg Bosnu smatra zemljom Hrvata.
Ivan Zovko u svojoj knjižici “Hrvatstvo Herceg Bosne po narodnoj predaji i običajima”, u nakladi iz Mostara 1899. godine spominje i još dvojicu učenih muslimana koji bosanskohercegovačke muslimane smatraju Hrvatima. To su Šejh Sudi i Šejh Jujo.
Šejh Sudi je kako se općenito drži, rođen u selu Sudići, koje spada pod sarajevski kotar. Od toga sela potječe mu i samo ime.Među muslimanima Herceg Bosne, on je glasovit kao muverrih (povjesničar), od kojega se sačuvao i dan danas tevarih (povijest) u rukopisu, gdje se izrično spominje hrvatstvo Bosne i Hercegovine i kako su Bošnjaci i Hercegovci Hrvati.
Šej Jujo (1650 – 1707). “Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji) kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Jadži Juja efendija. I ovaj, dakle, islamski muverrih, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogolsuženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam – Hvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru.”
Slično kao i putopisac Evlija Čelebija, naziva i znameniti turski povjestnik Ibrahim dr. Pečevija (Alajbegović), pisac 17. stoljeća, jezik Hrvata bosanskim i hrvatskim. To je zabilježeno i u povijesnim djelima Krunoslava Draganovića i Dominika Mandića.
Mnogi se galsoviti turski paše i veziri, za razliku od današnjih Bošnjaka muslimana iz Bosne i Hercegovine, nisu stidjeli svoga hrvatskog podrijetla, pa su uza svoja imena stavljali pridjevak Hrvat. O njima piše dr. Safvet beg Bašagić u svom djelu “Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini” ( Zagreb, 1931.). Evo ih nekoliko. Mahmutpaša Hrvat koji “stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva.” Vezirom je postao nakon turskog zauzeća bizantskog prijestolnog grada Carigrada 1453. godine. Memišpaša Hrvat iz Gradačca, Rustempaša Hrvat rodom iz Sarajeva, kako misli Hamdija Kreševljaković, zatim Sijavupaša Hrvat, Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadrazam ( veliki vezir) sultana Selima Drugog, samo su neki u dugome nizu turskih paša i vezira iz hrvatskog naroda.
Iz carskih fermana (naredbi, zapovjedi) osmanskokoturskih sultana i starih pisama janso se vidi da su hrvatskog roda i koljena begovi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići i mnogi drugi. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Fardića, Hrvata iz Šibenika. Potomci srednjevjekovnog bosanskog plemstva su Kopčići, Kulovići Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići). Neka su prezimena sačuvana samo u bosanskih katolika i muslimana kao primjerice Đikići, Svrze, Čengići, Križevci…
Begovi Kulenovići bili su hrvatski plemići, kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva pripadali su stališu velikaša. Vrlo je izvjesno kako je iz njihova roda Kulin ban, po kojem su dobili prezime Kulenović (Kulinović). “Begovi Kulenovići nikad nisu nijekali svoje hrvatstvo, nego su ga uvijek isticali. Malo je poznato da je Ibrahim paša Kulenović na saboru u Frankfurtu  godine 1562. u 16. stoljeću ponosno govorio svojim hrvatskim jezikom.” To je razvidno iz “Izbora iz djela” dr. Džafera Kulenovića, objavljenog u “Uzdanici” d.d., a objelodanjenog u Zagrebu 1992. godine.
Dragan Ilić
HOP

HOP NA TELEGRAMU
https://t.me/hopportal