Preko stotinu tisuća prosvjednika u Beogradu traži ostavku okrtunog tiranina

0
2502

Na marginama svenarodnog i masovnog prosvjeda u Beogradu i diljem Srbije

Preko stotinu tisuća prosvjednika u Beogradu traži ostavku okrtunog tiranina i obijesnog  Vučića

 

Srbija je već nekoliko tjedana na svom novom raskrižju. Jedan put je vodi dosadašnjim uhodanim stazama Vučićeva puta u pakao, a onaj drugi i Srbima teži i izazovniji put vodi ih trnovitim bogazama, ako ne ka rajskoj sreći, a ono barem prema normalnijem životu dostojnom pristojnoga i uljuđenoga čovjeka. Nije bilo za očekivati ni da se srbijanski vladajući debelokošci Vučić, Ana Brnabić, Vulin, Dačić i njihov zajednički dirigent raštimovanoga orkestra s klupe za pričuve, notorni ratni zločinac i masovni ubojica Šešelj, udostoje ljudski odgovoriti opravdanim političkim zahtjevima prosvjednika na ulicama i trgovima diljem Srbije za smejnu šefa BIA Vulina, ministra policije Gašića, te oduzimanju državnih frekvencija telčevizijama Pink i Happy kao udarnim medijskim šakama vlasti. Okiudač srpskoga golemog nezadovoljstva dosegao je vrhunac prije tri tjedna nakon serije masovnih ubojstava , poglavito srpske mladeži pučkoškolaca škole “Vladislav Ribnikar” i nešto starije jedva punoljetne mladeži u okolici beogradske prigradske općine Mladenovac.

Često za Srbiju možemo ustvrditi kako je ponašanjem njezine beskurpulozne i odurne vlasti u očima civiliziranog svijeta odavno postala reality show program i urnebesna komedija na otvorenoj sceni. No, ovoga puta dramatičnost trenutka oduzima čovjeku prostor za pošalicu na račun onih što su od devedesetih na očigled sviju i bili i ostali u golemoj većini narod bez dostatno svijesti i savjesti nakon toliko mnogo zala nanijetih drugima. Sad se kotač povijesti okrenuo i lopta je u srpskom dvorištu. To nikako nije razlog za slavlje i likovanje, budući se očigledna i duboka politička kriza u Srbiji vrlo lako i brzo može preliti na prostor srpskoga neposrednog okružja i to po načelu domino efekta.

Uostalom, sadašnje trzavice i previranje u Srbiji dviju politički sukobljenih strana izaziva, ne samo u Srbiji, nego u u toj famoznoj “regiji”, kako neizlječivi jugonostalgičari vole reći, ekonomske potrese. Tako srpsko bure baruta uvijek prijeti izazvati još i ratni požar i u susjedstvu po principu djelovanja spojenih posuda. Jer, Srbija je već desetljećima i bila i ostala generator svih političkih kriza i raspirivanja ratnih sukoba. I zato ni ovom prigodom taj faktor ne treba potcijeniti i zanemariti.

Istini za volju, sad Srbija na očaj njezinoga davno poludjeloga i podivljaloga vožda Vučića nije ni izbliza u tako povoljnoj političkoj i vojnoj moći kao početkom devedesetih kad je pokrenula seriju osvajačkih i redom vojno izgubljenih ratova u pokušaju stvaranja Velike Srbije. Unatoč svim naporima Vučića u jačanju srpske vojske, ona nikad više neće biti vojno jaka kao 1990. i 1991. i srbiziranja ondašnje JNA vojske u poziciji treće naoružane armije Europe ili pete naoružane vojske svijeta. To su bile stručne procjene vojnih analitičara prije više od tri desetljeća kad su Vučićevi učitelji i uzori ratni zločinci Milošević i Šešelj od 1991. do 1999. od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine i zaključno s Kosovom neuspješno ratovali za političku ideju Velike Srbije.

Ovi prizori spontanih i masovnih antirežimskih političkih prosvjeda, kojima već tjednima nazočimo promatrajući rijeke pristaša srpske oporbe diljem Srbije, slikovito pokazuju kako se Srbiji nakon više od tri desetljeća sve vratilo kao bumerang. Nespremna pogledati istini u oči i suočiti se s vlastitom moralnom i materijalnom odgovornošću za izazivanje i vođenje osvajačkih i zločinačkih ratova na tuđem ozemlju, sad Srbija spletom okolnosti plaća ceh propuštene jedinstvene prigode ispraviti vlastite teške povijesne pogreške barem nakon smjene i svrgnuća s vlasti ratnog zločinca i balkanskog piromana Slobodana Miloševića petoga listopada 2000. godine. Nisu se za protekle dvadeset tri godine Srbi suštinski i dubinski nimalo osvijestili. I tad su maknuli Miloševića ne bi li s novim vođom Koštunicom, prerušenim u ruho lažnog Euroopjeca, a zapravo zalizanog i obrijanog četnika u fraku, pokušali dokazati vanjskom svijetu da su za ratove svi jednako krivi i uz onu poznatu srpsku krilaticu:”Mir, brate mir, nitko nije kriv.!?”

Nije od Koštunice u to daleko vrijeme bio mnogo odmakao u razmišljanju ni nešto kasnije ubijeni premijer Zoran Đinđić. U razgovorima s Amerikancima i Europljanima naglas je verbalno napadao projekt Velike Srbije, a od straga je s ratnim zločincem Radovanom Karadžićem žderao pečenog vola na Palama i u Beogradu početkom Oluje u histeričnom bijesu napadao generale srpske vojske što u znak vojne odmazde i osvete prema Hrvatima ne raketiraju neselektivno i svim raspoloživim vojnim snagama sve vojne i civilne ciljeve širom cijele Hrvatske. Mnogi članovi i simpatizeri tobože prozapadnih demokarta iz Srbije su ratnih devedesetih bili i ratnici u srbiziranoj JNA vojsci, ali u u Šešeljevim i Draškovićevim paravojnim postrojbama. Najpoznatiji su primjeri JNA intendanta Nenada Čanka, pjevača četničkih vojnih koračnica, kao vojnog kuhara i vječnog i nevješto skrivenog pozadinca srpske licemjerne dnevne politike, kao i Čedomira Jovanovića, Šešeljevog ratnog dragovoljca i Čankovog suborca na vukovarskoj fronti. Uz to, Jovanović je bio kasnije 1992. i specijalni diverzant tobože “regularne” JNA vojske na bojišnici u Posavini, točnije kod Bosanskog Broda i izravno je sudjelovao u protjerivanju preko deset tisuća Hrvata iz tog područja.

Stasale su novi naraštaji u Srbiji, ali se gore opširno i potanko opisani sudionici srpske nesreće, ali i posvemašnjih nevolja prostora srpskoga okružja pred opasnosti od srpske vojne agresije, nisu u svom razmišljanju nimalo promijenili. Doduše, vjerojatno prvi puta od dalekog petog listopada 2000. godine ulicama srpske prijestolnice Beograda u kilometarski dugim povorkama mirnih prosvjednika uvjerljivo su prevladavali ljudi istinskog i iskrenog europskog i prozapadnog svjetonazora.

Ta tiha i neprimjetna većina, poglavito u Beogradu i u Novom Sadu, može se igrom slučaja zamijetiti na otvorenom prostoru primjerice samo sveke četvrte godine! To bude nakon svakog nogometnog Mondijala kad Hrvatska osvoji nogometno odličje, a više od pola Beograđana i Novosađana zdušno navija za “Vatrene” u pohodu ka nogometnom vrhu svijeta. I naizgled bezazlena tema nogometnog navijanja onda bude u srpskoj javnosti povod bjesomučnih nasrtaja na one Srbe što navijaju za Hrvate, jer time iskazuju ne samo navijačke simpatije, nego i politički stav, kako na to gledaju iz svoga kuta Vučićevi politički i medisjki istomišljenjaci.

Za promjenu, sad oni iole trezveni i pribrani Srbi moraju navijati za sebe i svoj društveni boljitak. On je nemoguć i neizvediv s Vučićem i njegovom ekipom na vlasti u Srbiji. Toga je jučer bilo svjesno i preko stotinu tisuća prosvjednika u Beogradu, kao i bezbroj njihovih političkih suboraca što su demonstrirali u ostalim gradovima Srbije. I same organizatore prosvjeda, listom prozapadno orijentirane stranke kao što su Demokratska stranka, Koalicija Zajedno, Stranka slobode i pravde, Ne davimo Beograd i Pokret slobodnih građana, uz slijepoga putnika i prodruženi privjesak prevrtljive i vjerolomne, loše prikrivene proruske Narodne stranke, bili su izenađeni i zbunjeni tako masovnim i spontanim odazivom građana Beograda.

Jedino nisu ostali u čudu kada su ih verbalno i fizički napale Narodne patrole, režimska pretorijanska garda Aleksandra Vučića, iznimno proputinovski nastrojena politička grupacija. Među Vučićevim dežurnim i špijunskim ophodnjama za izazivanje nereda bile su zadužene prema obavijestima zaprimljenim u taboru oporbe, još i fašističke i režimske falange Putinovoga srpskog lakeja Miše Vacića, kao i Simo Spasić, lider izbjeglih Srba s Kosova, lik koji je kao i Milorad Pupovac u Hrvatskoj manirom pravoga etnobiznismena komercijalizirao srpstvo uz svesrdnu potporu vlasti u Srbiji. Za uzvrat takav tip im je uvijek oruđe za razbijanje i rasturanje antirežimskih prosvjeda. Ne zapita se taj luđak i budala, je li ga 1999. s Kosova prognao Vučić koji je kao ministar informiranja bio dio i ondašnjih srpskih vlasti u Beogradu, ili su mu nakon 2000. godine utočište u Beogradu i u Srbiji pružili oni Srbi koje sad on osobno lažno optužuje za vlastitu nesretnu sudbinu. No, dok je Vučiću takvih ovaca za šišanje poput narečenog nesretnika Sime Spasića, biti će i vune vrhunske woolmark kvalitete. Srpske dvonoge ovce i Vučićevi blejači ala Simo Spasić prevazilaze nadaleko poznate australske merino ovce.

Ipak, Vučić je svjestan kako ga tek nešto oko dva milijuna obmanutih, zabluđenih i zaluđenih Srba drži za pastira koji ih uz zvuke njegove čobanske frulice vodi kao dvonogu stoku na pojilo da se napiju vode. Svejedno je hoće li Vučić onda zvono oko vrata okačiti dvonogoj ovci Ani Brnabić ili nekom dvonogom ovnu Vulinu ili Dačiću da sve ostale ovce iz njegovoga stada uz blejanje idu pokorno i ponizno do izvora vode da utole žeđ. Da takvim spodobama i protuhama sutra glavni čoban Vučić naredi da opet kao od 1991. do 1999. žeđ počnu gasiti ispijanjem tuđe krvi, zasigurno bi ga stoka bezrepa pokorno i ponizno poslušala, jednako kao što su i njihovi opančarski očevi i djedovi slijepo sliedili ondašnjeg političkog i duhovnog pastira srpstva ratnog zločinca Slobodana Miloševića.

Nije Vučić zalud nervozan ovih dana. Zna on odlično da nije direktor svemira kakvim ga vidi i doživljava njegovo stado ovaca u Srbiji. Nakon što su najprije New York Times, zatim londonski Gardian, pa Deutsche Welle iz Kolna i na koncu i Washnigton Post objavili i svjetskoj javnosti napokon obznanili Vučićeve izravne poveznice s ubilačkim klanom Veljka Belivuka, kao i veze Vučića sa srpskim narko kartelom, oružanim strojevima za ubijanje nepoćudnih ljudi u Srbiji, srpskom izvozu oružja teroristički označenim zemljama u svijetu, te serijskim aferama i skandalima unutar same srpske političke scene, jasno je da je srpskom dikatatoru prošao rok uporabe.

Tu se krije još jedna zamka u koju lakomisleno upadaju i mnogi Srbi, ali i politčari širom svijeta koji se bave interplanetarnom politikom. Godinama unatrag u Srbiji i izvan njezinih granica kruži prijesna laž kako je Vučić 2012. došao na vlast voljom Zapada i posebice Sjedinjenih Američkih Država, kako bi on osobno priznao neovisnost Kosova!? Ima li veće nebuloze od toga? Iako se ta glupost i budalaština godinama medijski kotrlja Srbijom, to nema veze sa zdravim razumom. Vučić je kao i još preko stotinu srpskih političara i tajknuna iz doba ratnog zločinca Miloševića bio na američkoj crnoj listi. Njemu je nakon rata na Kosovu 1999. godine kao ministru informiranja Miloševićeve ratne Vlade Srbije SAD izričito i pismeno zabranio da nikad u životu ne smije nogom kroči na tlo Sjedinjenih Američkih Država. I stoga je očito kako je Aleksandar Vučić kao srpski politički lider isključivi izbor, volja i odluka samih Srba iz Srbije koji za njega masovno glasuju na političkim izborima i u tog notornog zločinca se većinski već punih jedanest godina fanatično kunu. dadako, Vučić nije izvorno samo srpski politički projekt nego je 2012. došao na vlast u Srbiji i uz logistiku Rusije i oosbno Vladimira Putina i njegovoga okružja u Moskvi. Srpski desničarski sateltiti Aleksandra Vučića, njemu pasje odani koliko i Vladimiru Putinu kao njihovom i Vučićevom zajedničkom gazdi u Moskvi, tu su mantru o Vučiću kao “čovjeku Zapada!?”lansirali kako bi prevarili ponajprije neobavješteni srpski narod, ali kako bi i vansjkom svijetu podvalili i svijetu rog za svijeću.

Aleksandra Vučića je na vlast u Srbiji 2012. godine dovela ruska KGB služba, špijunski ubačena u zapadne diplomatske službe. I ratni zločinac Vojislav Šešelj jednom je nehotice to sasvim nesvjesno priznao u “Ćirilici” kod ozloglašenog voditelja Milomira Marića, rekavši kako je prva spona Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića u osnuku Srpske napredne stranke 2008. godine bilo američko veleposlanstvo u Beogradu, a izravno poznati američki diplomat Morton Abramovič. Razvoj događaja ukazuje kako je Morton Abramovič bio ruski mangup u američkim redovima. Šešelj je iz zatvora u Haagu dogovorio sa Nikolićem i Vučićem fingirani i montirani sukob i razlaz kako bi okrenuli oko malog prsta i šibicarski povukli za nos cijeli svijet. I kako vidimo, plan im je uspio i izvan srpskih granica, čak i preko Atlantika.

Kako drukčije objasniti činjenicu da Zapad od 2000. do 2012. tijekom vladavine srpske kolaicije pod paskom Demokratske stranke jednako pumpa novčanim bespovratnim novcima malaksalu i posustalu ekonomiju Srbije, kao i u razdoblju od 2012. do ove 2023. kad Vučić kao Putinov prozirni džoker bezobrazno i drsko uzima lovu od Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, a politički koketira i iskreno pregovara samo s Rusima. Istodobno, u znak zahvale pokvareni prostak Vučić javno pljuje i psuje cijeli Zapad, a svakodnevno slavi i hvali botoksiranog kremaljskog kepeca i svog gospodara Vladimira Putina. Razvidno je i najvećem naivcu kako Srbija pod vlašću Putinove sluge Vučića jedino kani biti vječni ruski trojanski konj u Europi. No, Rusi su već odavno i prije njihovog i srpskog zamišljenog i neodosanjanog zajedničkog “vojnog pohoda” na cijelu Europu(!?) zaglibili i zaglavili u blatu ukrajinskog omanjeg grada Bahmuta.

Srpski mediji što listom rade kao Vučićev daljinski upravljač televizora niške prijeratne EI – elektroindustrije, ludo su i bolesno očekivali i iskreno se nadali kako će koliko lani za tili čas ruska vojska pregaziti cijelu Europu i za nekoliko dana, a u pesimitičnom razmišljanju velikosrba, najdalje za nekoliko tjedana izbiti na Dunav kod Smedereva i otuda onda Rusi skupa sa Srbima krenuti preko Drine i Dunava u drugo poluvrijeme srpskoga vojnog marša za Veliku Srbiju. I kad se nakon godinu dana Vučić sa Vulinom, Dačićem, Anom Brnabić i Šešeljem probudio iz slatkih i maštovitih snova duboke REM faze, na javi je ugledao usred Beograda gotovo 150 000 srpskih prosvjednika. Oni za razliku od srpskoga tiranina Vučića ne žele Srbiju na Istoku nego Srbiju na Zapadu, tamo gdje joj je jedino i pravo mjesto. I to je glavna značajka poruka i političkih parola uglavnom viđenih proteklih tjedana na beogradskim antirežimskim prosvjedima i to najviše i boli i nervira Putinove podguzne muhe Vučića, Vulina, Dačića, Anu Brnabić i Šešelja.

Dragan Ilić iz Beograda


HOP

HOP -portal na Telegramu

https://t.me/hopportal