Ako ne želimo standardizirati hrvatski jezik na temelju dva hrvatska dijalekta, onda standardizirajmo čistu jekavicu

0
1171

Cijenjeni novinar Gojko Borić u Hrvatskom tjedniku traži da se srbinsku kulturnu i jezičnu agresiju proglasi kriminalnom i kažnjivom, ali njegovi argumenti za to nisu dostatni.

Da bi se nešto sudski progonilo treba imati čvrste dokaze, a on ih ne iznosi jer ne poznaje povijest hrvatskog ili haravačkog jezika. Jedino vrijede argumenti koji dokazuju da je hrvatski jezik izvorno bio slogovni i da se mijenjao preko različitih suglasničkih pisama, načina pisanja i čitanja, a to je razlog zašto danas imamo toliko jezika. Treba također dokazati da je etnik SRB bio inačica za etnik Harvač na bizantskom pismu jer taj jezik nije imao slova za suglasnike H, V i Č. Harvači su postali Arva, Arvati i Arati preko semitskih pisama jer su ona naš glas Č zamjenjivali suglasnikom T ili ga ispuštali, a ispuštali su također suglasnike H i V ili ih zamjenjivali drugim glasovima.
Slično su preko romanskog slova C, koji je stao za glas K, hrvatski glas H odrazio kao glas S. Za to imamo više dokaza, primjerice, Claveni su postali Slaveni ili Cervi su postali Servi, a Servi su na bizantskom pismu postali Serbi. Cervi prije kršćanstva su bili poznati kao Cerveni, dakle, Herveni, bez glasa Č. Romani su na romanskom pismu naziv za Hrvače još pisali Erve i Erbe, što je semitskim čitanjem postalo Evre i Ebre, odakle današnji nazivi Jevrej i Hebrej. Isto tako je poznato da se etnik Serbin ili Srbin po prvi put pojavljuje na povijesnoj sceni 1799. godine premda današnji Srbini vjeruju da su Rašani ili Duklani bili Srbini. Servi su bili kršćani, a Srbini su bili muslimani. Srbini su prije Osmanlija dugo bili bugarski pravoslavci, a nakon toga muslimani, jer Bugarska i Krajina su imali granicu na rijeci Moravi. Srbini su naslijedili ekavicu od kajkavskih ekavaca, a zamjenicu ŠTA od zamjenice ČA preko Franaka koji su glas Č pisali dvoslovom ŠT. ŠTA je pod Bizantom postalo ŠTO.

U trenutku kad Srbini negiraju postojanje hrvatskog jezika i polako, ali sigurno, otimaju hrvatsku književnost, a političari šute jer kao obični brbljavci ne razlikuju bitno od nebitnoga. To koriste hrvatski jugoslavenski ministri i predlažu zakon o hrvatskom jeziku koji samo legalizira ijekavicu i srbinsku semantiku. Takvim brbljavcima hrvatski jugoslavenski ministri predlažu zakon po kojem ijekavica postaje standardni hrvatski jezik, a ijekavica je nastala na naglasku srbinske ekavice. To je izmijenilo hrvatsku semantiku i uvelo u hrvatski jezik srbinsku, a zakon se opire čišćenju tog hrvatskog standardnog jezika. Današnji Srbini su u pravu kad tvrde da je hrvatski jezik nastao od srbinskoga, ali ne kažu kada i kako.

Na tom srbinsko turskom jeziku je nastao današnji hrvatski jezik jer ijekavica je nastala na temeljima srbijanskog naglaska i tako iskrivila izvornu hrvatsku jekavicu. Jekavicom i danas govore Cerveni Hrvati koji su danas poznati kao Crni Gorci. Jekavicu su Hrvatima nametnuli Franci nametanjem zapadnog kršćanstva nakon bizantskoga te uvođenjem germanskog dvoslova IE u hrvatsko pismo koji stao za ikavski i ekavski govor i koji postaje JE. To je taj nesretni JAT koji je stao za grčko slovo IOTA. Naime, ovaj zakon se odnosi na razvoj i zaštitu hrvatskog jezika od Vuka Karadžića do danas. Međutim, hrvatski jezik – haravača je imao civilizacijsku ulogu u nastanku mnogih današnjih jezika, a danas je poznat kao sanskrit ili sanskrt. Zbog toga moramo čuvati njegovu slogovnu i suglasničku izvornost.

Ako ne želimo standardizirati hrvatski jezik na temelju dva hrvatska dijalekta, onda standardizirajmo čistu jekavicu koja ima svoja pravila i ne narušava izvornost suglasničkog hrvatskog jezika.

Naime, nepostojeći glas J se umetalo između svakog suglasnika i vokala E, primjerice, bjelo, rješenje, cjena, tjeme, sjeme, sljeme i tako redom. Umetanjem slova J nastaju glasovi i slova Ć, Đ, LJ i Nj. Takav standardni jezik bio bi lakši za učenje i hrvatski učenici ne bi imali problema sa njime. Naime, znali bi kakav je hrvatski korijen u jekavskim riječima. To bi nam pomoglo u razumijevanju hrvatske i ine onomastike. Primjerice, u riječi bjelo korijen je riječ belo jer čakavci su također govorili ekavicom koja ima drukčiji naglasak od srbinske ekavice. Čakavska ekavica je pod Bizantom postala ikavica, a čakavska akavica je postala okavica. Od riječi ČAJA je nastala i zamjenica KAJ.

Da bi učinili hrvatski jezik još lakšim za učenje i razumijevanje treba izbaciti iz jezika palatalizaciju i sibilarizaciju, a zbog naša dva dijalekta trebali bi vratiti slovo L umjesto slova O u participu za muške jer glagoli u ženskom participu imaju dijalektičke sufikse AL i EL. Tako bi dobili nekomplicirani i jednostavan hrvatski jezik, lagan za učenje i razumijevanje. Da bi bili dosljedni izvornom hrvatskom jezičnom učenju, moramo iz jezika izbaciti srednji rod. Srednji rod je uveden zbog kršćanskog trojstva, ali ne zadovoljava bit hrvatskog izvornog učenja. Nemaju ga ni Talijani ni Francuzi niti Španjoli.

Srečko Radovič

HOP na Telegramu

https://t.me/hopportal