Umjesto oporezivanja ekstraprofita država Italija bi trebala prisiliti banke da pružaju usluge najslabijim građanima u malim općinama, gdje su poslovnice nestale. Tako se razmišlja u Italiji.
Podaci First CISL Observatory on Banking Desertification govore da više od 40% općina nema banku na svom teritoriju: nema poslovnice ni bankomate. Ogromna neugodnost za 4 milijuna ljudi, ali prije svega za starije osobe i one koji imaju poteškoća s pristupom webu ili kretanjem.
Umjesto izmišljanja novih i upitnih poreza, Vlada Meloni trebala bi razmišljati o građanima korisnicima, sklapajući ugovore s bankarskim institucijama. Jedan je od komentara o talijanskoj bankarskoj zbilji.
Nešto slično se događa i u Španjolskoj.
“Ja sam star, nisam idiot.” Kako čitamo na stranicama First Cisl Internazionale, upravo je borbeni Carlos San Juan, star 78 godina, tim izrazom započeo peticiju građana protiv dehumanizacije banaka u Španjolskoj, posebice u odnosu prema starijim klijentima.
Zatvaranje poslovnica radi uštede i nametanje digitalizacije bez alternative prepreka su za starije klijente: tek svaka četvrta osoba starija od 74 godine dnevno koristi internet, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku.
“Svakim danom sve je kompliciranije podići ili položiti novac. Ne prestaju zatvarati poslovnice, neki bankomati su komplicirani za korištenje, drugi se pokvare i nitko vam ne rješava nedoumice, postoje procedure koje se mogu obaviti samo online. Na nekolicini mjesta gdje postoji usluga licem u lice, morate ili zakazati termin ili sve učiniti putem aplikacije, a radno vrijeme je vrlo ograničeno. Banka je postala pretjerano informatizirana. Polaganje novca, njegovo podizanje ili plaćanje računa sada zapravo zahtijeva od korisnika da obavlja posao zaposlenika koji više nisu tu,” kaže Carlos.
U prva četiri dana prikupljanja potpisa inicijativa Carlosa San Juana već je prikupila više od 100.000 potpisa, sada je dosegla preko 500.000 potpisa.
Uspjeh peticije uslijedio je nakon rastućeg nezadovoljstva, koje je rezultiralo i demonstracijama pred zatvorenim poslovnicama (više od polovice općina, posebice u ruralnim područjima, ostalo je bez poslovnica banaka).
Isti španjolski sindikat Fesmc-Ugt godinama se bori protiv dezertifikacije banaka – poput First Cisla za talijanski bankarski sektor – u ime navodne digitalizacije i tražio je da ga Vlada pozove da bude dio ažuriranja ” Protokol strateški za jačanje društvene obveze banke.
ITALIJA
Već danas u 6 gradova u pokrajini Lecco ne postoji niti jedan šalter – objašnjavaju predstavnici Spi Cgila – U 18 je ostao samo jedan, ne nužno onaj na koji se poziva nesretni korisnik. Situacija je namijenjena samo pogoršati. Kao iu ostatku Italije, podružnice su na rubu izumiranja. Algoritmi predlažu zatvaranje upraviteljima koji se u središnjim uredima institucija bave strategijama upravljanja.
Ne možemo ne uzeti u obzir podršku koju poslovnice banaka nude, posebno u malim mjestima – upozorava Pinuccia Cogliardi, glavni tajnik Spi Cgil Lecco – Dugogodišnji klijenti, koji su svoju ušteđevinu uvijek povjeravali banci, ne mogu odjednom biti napušteni. . Iz godine u godinu, cijeli život, bankara su doživljavali kao prijatelja, pouzdanika i dobrog savjetnika kojem su mogli povjeriti svoj novac, uz mala i velika ulaganja koja su učinila da ova zemlja raste, prije svega banke”.
“Sušni tržišni dizajni – nastavlja Cogliardi – ne uzimaju u obzir povijest i ne poznaju značenje riječi zahvalnost. Dugoročno, hoće li to doista biti pobjednička strategija? Prepuštanje odluka algoritmima i hladnim brojevima može povećati profit, barem u ‘neposrednoj. Ali svakako smanjuje ljudskost. A to je najdragocjenije nasljeđe koje imamo.”
Pljačkanje imovine starih Talijana
Prijevare štediša koje izvode lokalne banke ne prestaju nas iznenađivati.
Kao što je lako zamisliti, u našoj firmi vidimo mnogo štediša prevarenih od strane banaka, no posljednjih dana naišli smo na slučajeve koji su nas ostavili bez teksta.
Riječ je o štedišama od 87 do 91 godine koji su, vjerujući i oslanjajući se na lokalne banke (smatrane pravim institucijama grada) te na osobni odnos koji ih je povezivao s dužnosnikom ili voditeljem poslovnice, uložili svu svoju ušteđevinu.
Nepotrebno je reći da su ovi ljudi vidjeli kako plod njihovog životnog žrtvovanja odlazi u dim. Po našem mišljenju, čini se da postoje svi elementi za prijevaru.
Službenici kojima su se ti ljudi povjerili, zapravo, nisu stali ni pred čim. Nije bilo dovoljno prodati im visokorizične proizvode iz dionica i predstaviti ih kao sigurne; nije bilo dovoljno ni hvaliti se likvidnošću tih ulaganja, a samim tim i njihovom neposrednom mogućnošću prodaje, ali nisu imali skrupula ni u dubokoj starosti.
U ovom trenutku prirodno je postaviti si neka pitanja. Jesu li poštivane zaštite predviđene Direktivom MIFID? Je li banka pravilno profilirala svoje klijente prije razmatranja ulaganja? Posebno:
• možemo li doista vjerovati da je 87-godišnja gospođa, koja je prvi put namjeravala kupiti dionice, doista mogla uvidjeti visoku rizičnost proizvoda koji su joj se nametali?
• Je li službenik banke koji je predložio ulaganje stvarno procijenio faktore kao što su njegov stupanj obrazovanja, njegova profesija, njegovo stvarno financijsko znanje i ciljevi ulaganja kojima se teži?
• može li se smatrati vjerodostojnim predložiti srednjoročno ulaganje 91-godišnjaku?
Iz dokumenata koje posjedujemo vidljivo je da je profilacija očito izmijenjena i nerealna!
Zapravo, kako bi stariji devedesetjednogodišnjak mogao izjaviti da želi postići “srednjoročni do dugoročni rast kapitala”? Kako se “srednje visoki” profil investitora može povezati s devedesetjednogodišnjim čovjekom s osnovnom školom?
Banke preuzimaju ulogu vlasnika ljudskog života i to je sve očitije u EU.
Igor Drenjančević
HOP
HOP -portal na telegramu
