Filmskim scenarijem glumci serije “Igra sudbine” kažnjeni gubitkom uloga u TV sapunici jer su javno osudili tiranina Vučića

0
1049
Srbija u svim domenama društva poprima obrise Sjeverne Koreje. Najnoviji hit shit stiže iz srpske kinematografske produkcije. Gledateljstvo komercijalne Prve srpske televizije, što je nekad davno na mala vrata i ispred nosa otela prije petnaest godina televizijsku frekvencu ispostavi TV Foxa za Srbiju, već nekoliko godina netremice gleda TV sapunicu “Igra sudbine”. Beskonačna filmska trakavica opisuje isprepletena raskrižja poslovnih i ljubavnih kušnji niza glavnih i sporednih likova mamutski duge serije. Uz obvezne uspone i padove uzajamnih odnosa životnih povjerenja ili nepovjerenja, serija je preslika suvremenog života Srbije. I radi toga još od početka emitiranja od siječnja 2020. godine plijeni pozornost širokog sloja gledateljstva, neovisno od svoga pomalo lakog filmskog sadržaja.
fahri-musliu-i-vuc48dic487
Seriju kao scenarist i redatelj potpisuje Žarko Jokanović, diplomirani psiholog po naobrazbi, a umjetnik pisane riječi i izraza na djelu. Taj prokušani svestrani pisac, umjentik, svojedobno i političar i narodni zastupnik srbijanske Skupštine, kao dečko nižih razreda pučke škole, debitirao je s nepunih deset godina i u onom izvikanom partizanskom filmu “Užička republika,” kojega se stariji filmofili sjećaju i po nekoliko hrvatskih glumaca i glumica u glvnim filmskim ulogama partizanske ratne epopeje, snimljene u produkciji srbijanske filmske kuće. Boris Buzančić je tamo bio u ulozi partizanskog komesara, a antipod njemu je četnički major, kojega glumi Rade Šerbedžija, dok Božidarka Frajt igra partizanku Nadu, blisku i intimno iznimno prisnu komesaru partizanskog ratnog stožera. Ostala je zapamćena kao jaka alegorija nadolazećeg vremena nakon snimljene filmske partizanske promidžbe upravo rečenica što je u jednom filmskom kadru izgovara mali dečko u liku redatelja narečene i aktualne srpske TV serije “Igra sudbine.” Neposredno pred odlučujuću bitku i ratnu ofenzivu na Kadinjači, klinac što ga igra desetogodišnji Žarko Jokanović pita pekara.” Ima li barem malo kruha za mene?” Borci su već sve razgrabili, te je dečko ostao gladnih očiju i praznoga stomaka. U srpskom vremenu galdi i beznađa ratnih devedesetih mnogi su se u Srbiji prisjećali riječi desetogodišnjeg Žarka Jokanovića iz “Užičke republike”, tim prije što im je fikcija filmske mašte u ratnom vihoru zbilje osvajačkih srbijanskih ratova devedesetih postala slika surove stvarnosti borbe za kruh nasušni u polupraznim prodavaonicama hrane.
vučić vaterpolisti
Jokanović je tijekom i političke i umjetniče karijere u Srbiji uvijek slovio za ogorčenog suparnika Vučića. Utoliko su još veću nevjericu izazvala dva filmska zapleta i raspleta serije “Igra sudbine” uz autorski potpis i pečat Žarka Jokanovića, čovjeka koji je uvijek bio na ratnoj nozi s Vučićem i njegovom politikom srpskog velikodržavlja. Povrh svega, Jokanović je u jednoj raspravi s Vučićem za skupštinskom govornicom daleke 1993. prvi javno aludirao otvorenom sumnjom u krivotvorinu Vučićeve fakultetske diplome na beogradskom Pravnom fakultetu.  I radi svega toga srpsku javnost šokirao je Jokanovićev filmski scenarij i režija najnovijih epizoda serije “Igra sudbine.” On je potezom pera scenarista iz serije izbacio filmske likove što ih igra dvoje osvjedočenih političkih suparnika krvoločnog režima Aleksandra Vučića. To su glumac Ammar Mešić i glumica Olja Lević.
Vucic session-4
Okidač za izbacivanje spomenutih filmskih protagonista “Igre sudbine” bila je njihova javna riječ uperena protiv tiranina Vučića. Kad su u svibnju počeli svenarodni prosvjedi u Srbiji pod nazivom “Srbija protiv nasilja”, netom nakon serijskih i masovnih ubojstava u samo dva dana u osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”, te u selu nadomak Mladenovca, prigradskoj i udaljenoj beogradskoj općini, glumac Ammar Mešić jasno i glasno je stao na stranu prosvjednika. Uzgred, posebno se očitovao i u povodu Vučićeve posvemašnje samovolje u srbijanskom društvu. I time je postao trn u oku diktatora Vučića. Glumica Olja Lević bila je među onima što su zdušno dali potporu mladom glumcu muslimanske vjerosipovijedi, rodom iz Prijepolja. Za vrsnu kazališnu glumicu podrijetlom iz Kruševca, srpskoga grada mnogih sadašnjih ili nekadašnjih velikana sedme umjetnosti u Srbiji, nije bilo dvojbe. Dapače, njoj je znak potpore Mešiću bio i moralni čin suosjećanja i ljudske solidarnost s kolegom u nevolji, budući su Mešića radi nejgove osude Vučića, državni tabloidi uvelike provlačili kroz blato.
vuchic-i-seselj
Odjednom, u nepuna dva tjedna, Jokanovićevim scenarijem najnovijih epizoda “Igre sudbine”, nestaju iznenada iz vidokruga serije likovi što ih igraju Vučićevi politički protivnici Ammar Mešić i Olja Lević. Najprije Mešić koji igra povremeno nestabilnog, ali karakterno, ipak, pozitivnog filmskog junaka Strahinju, posve neočekivano nestao je u jednoj mafijaškoj stupici. Time,navodno, mnogo godina poslije mladalačkih hirova, plaća naknadni ceh neozbiljnosti iz mladosti i kontakata s ljudima s druge strane zakona. Nedugo zatim, Olja Lević, glumica što također igru životno pozitivne osobe Mile Kanački, supruge njezinog bogatog muža i vlasnika poduzeća, biva udaljena iz glumačke postave serije na još izravniji način. Ona je po filmskom scenariju i režiji izgubila život pod tajanstvenim okolnostima kao pješak na otvorenom putu i u naletu putničkoga automobila u kasnim večernjim satima. Tako filmski lik Mile Kanački nestaje potpuno iz serije, dok još uvijek nema nagovještaja tko bi zamijenio u glumačkoj postavi Ammara Mešića, ako scenarist i redatelj Jokanović, možda riješi ostaviti njegovog filmskog lika Strahinju u životu. U beogradskim kuloarima kruže uvelike glasine kako će u konačnici i lik Strahinje podijeliti sudbinu uloge filmske junakinje Mile.
Vucic-Seselj-Nikolic-790x579
Kad je filmska umjetnost u službi zločinačkog političkog poretka, onda je to pokazatelj svatkom iole razumnom čovjeku kako je Srbija zagazila dobrano u zonu sumraka filmske umjetnosti. Srbi uzdišu dok u Kremlju izdiše u Tantalovim mukama Vučićev uzor i notorni ratni zločinac Vladimir Putin. Još uvijek se ne zna pouzdano je li politički vodvilj Vučića na ovom ili onom svijetu nakon proturječnih obavijesti od sinoć iz Moskve, no razvidno je kako zlotvor Vučić stalno motri na uznemirene umjetničke duše manirom Putinovih političkih učitelja iz najmračnije prošlosti SSSR-a, kao duhovne preteče i takorekuć inačice danas ustrojene države Vladimira Putina. Boljševičko jednoumlje vodilo je Maksima Gorkog u odurno i gadno cinkanje kolega mu po peru, moskovskih pisaca proze i pjesnika poezije, tajnoj i ozloglašenoj, ubilačkoj Staljinovoj policiji. Netkog bi progutao crni mrak, ili netom pojela crna zemlja nakon dojava Gorkog KGB-u o tome što su i kako su pričali on i ruski književnici tijekom druženja za kavanskim stolom prethodnog ili možda istog dana, kad ih je redom potkazivao Staljinovim uhodama. Sovjetski generalisimus je tridesetih godina prošlog stoljeća, pored književnosti, pokušavao obesmislisti i rusko slikarstvo. Uveo je iz njemu znanih i bolesnih razloga kategoriju sovjetskog slikarstva, prikazom slikarskih motiva što veličaju do besvijesti znakovlja sovjetske i boljševičke revolucije. Tko to nije od slikara poštivao po zapovijedi Staljina, mogao se oprostiti od sna o daljoj karijeri slikarskog umjetnika. Staljin je pod svoju željeznu šapu stavljao i književnost i slikarstvo, a suvremeni srpski obožavatelj odvratnih sovjetskih, ili danas i paklenih ruskih gospodara mraka i smrti, preferira kontrolu ljudskog uma u filmskoj umjetnosti. Svako politčko jednoumlje neminovno vodi u konačnici u bezumlje vlastodršca. Spontanost ljudskih postupaka i ponašanja niti jedan diktator svijeta nije uspio zauvijek zarobiti.
Dragan Ilić
HOP