„Štogod da je istina, nije istina da su ideje Isusa iz Nazareta bile prikladne za njegovo doba te da to više nisu u naše doba. Koliko su bile prikladne za njegovo doba, možda se može vidjeti i iz kraja njegove životne priče.“-Gilbert Keith Chesterton.
Starac Šimun i proročica Ana se nisu zavaravali lažnim nadama i nadomjescima, nego su cijeli životni vijek, do u duboku starost, koncipirali na vjeri i nadi u istinitost obećanja Božjih. Nisu bili nestrpljivi i pohotni, te se nisu u trenucima dvojbi okrenuli od Boga u pobuni. Isto kao što je put izabranog naroda Božjeg krenuo od praoca vjere Abrahama i žene mu Sare, koji su također po vjeri tek u poznim godinama života zadobili obećano, i njih dvoje, Šimuna i Anu, susrećemo na koncu ovog starozavjetnog puta kao ljude vjere, pravedne, pobožne i bogobojazne, kako u isto vrijeme zatvaraju vrata Starog i otvaraju vrata Novog. Josip i Marija pak na sebe preuzimaju odgovornost tog posredovanja u Novim okolnostima.
Bog nas ne uslišava prema našim zaslgama nego prema našim potrebama. Iako zna naše potrebe i prije nego ga zamolimo, On čeka da mu se povjerimo i zatražimo blagoslov. Ukoliko ga pak izbjegavamo On ne odustaje od nas nego traži načina da nam skrene pažnju na činjenicu da bez Njega u ovozemnom duhovnom boju ne možemo opstati . Iako mu zadajemo bol On nas ne osuđuje nego poput milosrdnog oca strpljivo čeka i neumorno poziva da mu se vratimo pletući oko nas svakodnevno mrežu okolnosti koje će nas podsjećati da je samo u Njemu mir naš.
” Kad prolaziš kroz osuđivanje, suverenost Božja je jastuk na koji oslanjaš svoju glavu.” -C. H. Spurgeon.
Postoje oni koji više nisu omeđeni PROSTOROM I VREMENOM. Napustivši OVOZEMNI TIJEK prešli su u VJEČNO SADA.
Ulazeći u molitvi u prisutnost Božju mi se zapravo na neki način “teleportiramo” u izvanvremenske sfere. Oni koji su imali tu milost da prisustvuju nekoj duhovnoj obnovi pod vodstvom Bogu otvorene i posvećene osobe nakon završenog seminara imali su osjećaj kao da su izišli iz jednog stanja i ozračja u kojem je vrijeme stajalo. Mnogi o tome svjedoče.
Pogotovo kad nakon takvih seminara budu izloženi napastima, koje su intezivnije i jače nego u drugim dijelovima godine. I o tome mnogi također svjedoče. Mogli bismo reći kako se radi o jednoj vrsti duhovne zakonitosti koja slijedi nakon primljenih milosti.
Riječ je naime o Pravednosti jer nema onoga koji nakon primljene milosti (nezasluženog dara) neće biti kušan.
Ocjena dolazi nakon provjere vjernosti. Sve do tada Bog se suzdržava s opomenama. Npr. Bog nije upućivao kritike svom izabranom izraelskom narodu prije Izlaska iz Egipta (zemlje ropstva), nego tek nakon primljenog Dekaloga na Sinaju. Sve do tog trenutka On se pokazao kao Onaj koji prvi ljubi čovjeka, a potom od njeg traži vjernost. Stvari su ovo koje prožimaju sve naše životne situacije, od osobnih, obiteljskih, društvenih i crkvenih. Npr. kad sv Pavao kaže nama muževima da trebamo ljubiti svoje žene kao što je Krist ljubio svoju Crkvu želi reći nama muževima da trebamo sa svoje strane sve učiniti što je do nas (npr otići i na križ) a tek potom očekivati poštovanje. Ako si ja kao muž uzimam sebi za pravo da ističem kako sam “glava kuće”, a u isto vrijeme ne izgaram za svoju obitelj, kako mogu očekivati da me se poštuje kao muža i oca !? To ne znači da me moja obitelj ne treba poštivati i kao takvoga, no ja nemam pravo to isto naglašavati i zahtjevati od njih. Dalje, ako sam takav u svom domu, odakle mi pravo da si umišljam da sam u stanju biti neki “faktor” u Crkvi i društvu. Ako ne znam svoju obitelj voditi kako ću moći nešto više od toga. Ako ne znam biti vjeran u malim stvarima kako ću biti u većima!? Jedini ispravan odgovor na to pitanje jest; “NIKAKO!” Ako netko još uvijek dvoji oko ovog podsjetio bih, tj vratio se na početak posta. Svaki dan, od ustajanja do počinka, je prožet tisućama trenutaka koji se smjenjuju jedan za drugim. Ukoliko smo u njima orijentirani više na prošle (koji se ne mogu vratiti) ili na buduće (koji još uvijek nisu došli) nećemo biti, modernim rječnikom rečeno, IN(SIDE) , nego OUT(SIDE) dostupnog svjetla milosti.
Milenko Bušić
HOP