Godinama se govori kriva priča.
Milijuni spermija jure poput olimpijskih sportaša u očajničkoj utrci prema jajnoj stanici.
Samo najbrži, najjači, najuporniji pobjeđuju.
Nagrada? Oplodnja.
Epska glazba, pljesak, kraj priče.
Ali ta je priča, uglavnom, mit.
Mit ukorijenjen u viziji reprodukcije kojom dominiraju muškarci.
Zahvaljujući istraživanju iz 2020. godine, sada znamo da jajna stanica nije pasivni trofej koji čeka na cilju.
Ona je aktivan, moćan, selektivan protagonist.
Jajna stanica komunicira. I bira.
Ona otpušta kemijske signale – takozvane kemoatraktante – kako bi privukla spermije koje preferira.
A za ostale? Šalje odbojne signale.
Usporava ih, blokira ih. Odbacuje ih.
Cervikalna sluz, posebno sluz tipa L, također djeluje kao filter: sprječava slabije ili nekvalitetne spermije da se kreću naprijed.
Uzvodna selekcija. Nema rase. Nema lutrije.
Kako je to istraživač Fitzpatrick objasnio:
„Folikularna tekućina jedne žene bolje je privukla mušku spermu, dok je folikularna tekućina druge žene bolje privukla spermu drugog muškarca.“
Prevedeno?
Radi se o kompatibilnosti. Radi se o izboru.
Radi se o njezinom tijelu. To je njezina odluka. Do molekularne razine.
I nakon što je odabrala sretnog spermija, kada on počne prodirati u jajnu stanicu…
ona sve isključuje.
Ona ispušta tvar koja uzrokuje trenutno uništavanje glava svih ostalih spermija.
Da: masovno kemijsko odrubljivanje glave. Nema repasaža. Nema drugih prilika. Samo ona koju je ona odabrala.
Oh, a savršen kraj? Spermij: najmanja stanica u ljudskom tijelu. Jajna stanica: najveća. Tko je uvijek imao kontrolu?
Ona. Uvijek ona.
HOP
HOP -portal na Telegramu
