Hrvatski toponimi i imena nakon tri stoljeća srbizacije

0
1630

hrvati u crnoj goriNa Božić 1709. godine na inicijativu vladike Danila Prvog ( 1696.-1737.) počela je istraga poturica u Crnoj Gori. Pravoslavni Crnogorci su tada etnički očistili sva brda i planine od muslimana. Dio muslimana je ubijen, dok su ostali prebjegli u hercegovački i bosanski sandžak, odnosno u Albaniju. Godine 1851. pod vlašću Danila Drugog Crna Gora je izborila status neovisne države i po prvi puta je vrhovna državna vlast bila odvojena od crkve, s kojom je do tada zajedno upravljala zemljom. Danilo Drugi uspostavio je hijerarhijski red vladavine dinastije Petrović Njegoš, a 1910. godine Crna Gora će se proglasiti pod vodstvom vladara Nikole Petrovića kraljevinom. Nikola je dobio kraljevsku krunu. No, ubrzo nakon Prvog svjetskog rata Crna Gora je poput ostalih južnoslavenskih zemalja ujedinjena u kraljevinu Slovenaca, Hrvata i Srba, dok srpska kraljevska dinastija Crnogorce nije smatrala posebnom nacijom, već ih je tretirala Srbima. U međusobnom obračunu sa srpskom dinastijom Karađorđevića oko prevlasti, crnogorski kralj Nikola Prvi Petrović je ostao kratkih rukava. Imao je velike ambicije i kanio je sam postati gospodarom  tek uspostavljene kraljevine SHS. Time je došao u izravni sukob sa dinastijom Karađorđevića. Srpski kralj ga je protjerao iz zemlje, te je iz Crne Gore njezin kralj Nikola sa svitom najbližih dvorjana, pobjegao u Italiju, zemlju s kojom je imao odlične diplomatske odnose, s obzirom da se nekoliko njegovih kćeri udalo za članove talijanske kraljevske loze. Tako je u Italiji kralj Nikola imao sigurno utočište i tamo je i preminuo, ne dočekavši povratak u svoj zavičaj.

Unatoč političkim i vjerskim proturječnostima Crna Gora, kako se od sredine XV stoljeća zvala srednjevjekovna hrvatska Duklja, sačuvala je u narodnoj predaji svoj hrvatski iskon. Hrvatska tradicija nikad nije bila izgubljena  u svijesti naroda, niti su ljudi zaboravili svoje hrvatsko podrijetlo. Uz zanemarive iznimke, strani ljudi drugih nacija nikad nisu migrirali u krševita i teško pristupačna brda Crne Gore. Zato je i očuvan etnički supstrat pučanstva. Potomci dinarskih Hrvata negdašnje Duklje koji čak i danas govore ijekavskim dijalektom, uz jaku mješavinu ostataka čakavskog i sa čakavskim izgovorom, tamo još uvijek obitavaju. I tradicionalna crnogorska podjela na plemena i plemensku organizaciju društva, također je izvorno hrvatskog korijena. U imenima mjesta, narodnih običaja i tradicije, sjećanje na Crvenu Hrvatsku i na Hrvate je sačuvano. Kad je turski putopisac i kroničar Evlija Čelebija dolazio u duboko kontinentalni crnogorski kraj oko rijeke Pive, među pravoslavnim Crnogorcima je 1664. godine ustvrdio da “tamo žive čistokrvni, izvorni Hrvati”. Isto tako, i poslije spomenutoga pokolja muslimana 1709. Godine, tijekom operacije pod nazivom istraga poturica pa sve do XIX stoljeća i teritorijalnog širenja Crne Gore, hrvatsko ime se očuvalo i u obiteljima protjeranih muslimana koji su bježali u Bosnu, Hercegovinu i Sandžak. Oni su sa sobom ponijeli i hrvatska imena koja su kasnije darivali svojim obiteljima kao i nazivima novih naselja gdje su pronašli spas. tako i susrećemo obitelji prezimena Hrvat, Hrvić, Hrve, Hrvačić, Arvat, Arvatović, kao i nazive naseljenih mjesta Hrvati, Hrvatsko Brdo i slično. U Carigradu je crnogorski predstavnik od strane Turaka nazivan imenom Hrvat – baša. Crnogorske žene koje su jednom prigodom po zapisu pisca Adolfa Webera, boravile na turskom dvoru u Istanbulu 1885. godine izjavljivale su sljedeće : “Ovdje su svi, bilo Vlasi ili katolici, jednim zajedničkim imenom nazvani Hrvatima i to je ime poznato u narodu od pamtivijeka.” I glasoviti ruski povjesničar Filipov potvrđuje ovaj iskaz crnogorskih žena kao nepobitan dokaz o nacionalnoj pripadnosti ljudi iz Crne Gore. U službenoj ispravi izdanoj u Istanbulu 1863. godine spominje se stanoviti Dmitar Vicković, glavar Hrvata u  brdskom predjelu Zupcima u Crnoj Gori.

Uklanjanje hrvatskog imena i aktivna srbizacija Crne Gore počela je koncem XVII stoljeća, točnije 1696. dolaskom bratstva Petrovića na vrh državne i svjetovne vlasti, kao i preko raširene agenture Srpske pravoslavne crkve. Ali, sve to nije polučilo značajnije rezultate do sredine XIX stoljeća. Pravoslavni vladika Patar Drugi Petrović Njegoš (1830.-1851.) bio je apostol posrbljavanja Crne Gore. Pod neodoljivim utjecajem srpske propagande Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Karadžića, Njegoš je napisao svoje veliko poetsko djelo “Gorski Vijenac”. Ovo djelo, otvoreno veličanje srpskog pravoslavlja, napose svetosavlja, najviše je doprinijelo procesu srbizacije crnogorske inteligencije. Ipak, narodne mase u velikom broju su, usprkos svim pritiscima posrbljavanja, očuvale svoje hrvatsko podrijetlo, jer su oduvijek znali da nisu Srbi. Ove činjenice su i navele kreatore druge Jugoslavije da nakon Drugog svjetskog rata stvore zasebnu republiku Crnu Goru, koja se nakon krvavog raspada Jugoslavije i petnaest godina neravnopravnog suživota u zajednici sa Srbijom (1991.-2006.), na svome referendumu izborila za državnu nezavisnost i time okrenula novu stranicu u svom povijesnom razvoju.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda