Stalna borba katoličanstva i pravoslavlja u povijesnom teritoriju Crvene Hrvatske

0
1507

Hrvatsko pučanstvo Crvene Hrvatske bilo je od najranijih vremena rimokatoličko. Liturgijski jezik bio je mješavina latinskog i glagoljice, koja je tada bila u uporabi u svim hrvatskim zemljama. Stefan Nemanja sa svojom braćom Stracimirom i Miroslavom u vrijeme preuzimanja vlasti u Crvenoj Hrvatskoj, također je priznavao primat Rima. Dana 25. studenoga 1189. godine papa Klement III poslao je u Dubrovnik Bernarda kao novog dubrovačkog nadbiskupa i uputio ga u obavljanju državnih i crkvenih poslova i na Nemanju i njegovu braću Stracimira i Miroslava kao vrle i odane katolike. Miroslavljevo evanđelje napisano je u završnom desetljeću jedanaestoga stoljeća, a autorstvo se pripisuje Grguru, svećeniku iz Zahumlja i sve je usklađeno s regulama rimskog obreda. Ono je posvećeno “najpoznatijem princu Miroslavu, sinu Zavide.” Ova crkvena knjiga pisana je hrvatskom ćirilicom, još zvanom i bosančicom u doba kada je taj rukopis bio još u začetku i pod utjecajem recenzije starih slavensko glagoljaških knjiga koje su se nalazile u Hrvatskoj. Začudo, gramzivi Srbi sve do današnjih dana nisu posezali za brojnim hrvatskim djelima pisanim glagoljicom, ali su se zato okomili na srednjovjekovnu hrvatsku baštinu pisanu tadašnjom hrvatskom ćirilicom. Tako svojataju i Hrvoja Vukčića Hrvatinića kao Srbina iako mu i ime i prezime govore da je Hrvat. No, pisao je Hvalov misal i Hvalov zbornik ćirilicom, a Srbi imaju mantru da su samo oni izmislili ćirilicu, te tko god je u povijesti rabio ćirilicu, po toj šemi, mora biti Srbin i tako i Hrvoje postade po srpskoj teoriji neprijeporni Srbin. Nemanjin najstariji sin Vukan, kao i Vukanov sin Đuro,  također su bili katolici. Arhiepiskop Sava, najmlađi sin Stefana Nemanje, počeo je uvoditi grčke zakone u Crvenu Hrvatsku, a 1219. godine utemeljio je pravoslavnu episkopiju u Stonu. Ona je u crkvenom pogledu imala jurisdikciju nad Zahumljem i Travunijom, dok je uspostavljena episkopija na Prevlaci u Boki Kotorskoj ujedno važila i za Duklju.

Ali, shvativši da stanovništvo Crvene Hrvatske ustrajava u na izvornim načelima rimskog zakona, svi srpski vladari iz dinastije Nemanjića su u znak osvete zlostavljali narod u zaposjednutom području Crvene Hrvatske. U tome su se osobito isticali srpski kraljevi Uroš I ( 1242 – 1276 ) i njegov sin Uroš II ( 1282 – 1321 ). Koristili su silu da bi primorali puk da se iz katoličanstva preobrati u pravoslavlje. Oni su progonili i katoličke biskupe koje su izbacivali iz službe i zabranjivali im trajno djelovanje. Zaposjeli su sve hramove i manastire i umjesto protjeranih katoličkih svećenika, dovodili su pravoslavne svećenike i monahe. U svezi s time,  godine 1345. papa Klement ( 1342 – 1352 ) uputio je zamolbu kralju Stefanu Dušanu da vrati “manastire, crkve, otoke i sela koje su neprikosnoveni kraljevi Raške, vaši preci, u svoje vrijeme preoteli od katoličke crkve i koja su sad u vašem posjedu.” Kao što je i bilo za očekivati, car Stefan Dušan, veliki progonitelj katoličke crkve i katoličkog puka, oglušio se o ovaj apel i nastavio raditi na progonu katolika kako je radio i prije toga. Ovaj progon katolika zaustavljen je tek nakon iznenadne smrti srpskoga, tek okrunjenog cara Stefana Dušana ( okrunio se carskom krunom u grčkom gradu Serezu u Egejskoj Makedoniji ), a do danas je ostala sumnja i srpskih povjesničara da su ga kao prijekog i okrutnog vladara, koji je kažnjavao svoje podanike odsijecanjem ruku i nogu, otrovali upravo Srbi te je preminuo 1355. poslije devet godina strahovlade i serije osvajačkih ratova kojima je proširio granice svoje Raške, stoljećima kasnije preimenovane u Srbiju, do granica o kojima velikosrbi i danas maštaju. No, taj teritorijalni opseg Raške bio je kratkog daha, jer je komadanje Dušanovog carstva počelo istoga trenutka kad je on otišao na drugi svijet.

U samoj Duklji, sad već preimenovanoj u pojam Zete, smrću cara Stefana Dušana, dolazi do naglog narodnog buđenja i želje za povratkom državnosti negdašnje Duklje, a sad zvane Zete. U tome je uspjela dinastija Balšića ( 1360 – 1421 ). Dinastija te poznate i slavne hrvatske obitelji iz Zete oslobodila je zemlju od srpske vlasti i zemlju okrenula ka Zapadu, usmjerenu u vjerskom pogledu prema Rimu. Poslije silaska dinastije Balšića sa političke scene, glavnu ulogu u Zeti preuzima dinastija Crnojevića ( 1439 – 1496 ). Oni su bili pravoslavne vjere i u zemlji koja je bila vjerski već podijeljena napravili su balans između katoličke i pravoslavne crkve. Na sjeveru su dominirali pravoslavci, dok je na jugu prevladavao katolički utjecaj dinastije Crnojevića u Zeti. Zona razdvajanja utjecaja katoličanstva i pravoslavlja ide crtom odvajanja i današnje Crne Gore, čiji je sjever oko rijeka Tare i Lima prosrpski, dok je na jugu danas procrnogorski. Upravo taj dio na jugu koji sebe smatra Crnogorcima, nekad je bio stožer okupljanja Hrvata katolika, najprije u Duklji, potom i u Zeti, te su današnji Crnogorci u biti revnosni potomci Crvenih Hrvata, premda se oni zvanično tako ne očituju u današnje doba. Ali, povijesno je to činjenično i dokazano. Dinastija Crnojevića održavala je dobre odnose i sa Rimom i sa Venecijom. Nakon turskog zauzeća Hercegovine 1482. i Zete 1496. katolici su bili vrlo brojni i u kopnenim predjelima današnje Crne Gore, a tada zvane Zete. Ne samo da su katolici bili u apsolutnim brojkama ogromna većina od rijeke Bojane kod Ulcinja na jugu, pa sve do Budve i u cijeloj Boki Kotorskoj, nego i u oblasti od kraja oko Nikšića i između rijeka Zete i Morače. To, pored Nikšića, uključuje i gradove Cetinje, Podgoricu i Danilovgrad. Godine 1610. kao što je već objašnjeno u ranijem članku na ovu temu,  brdska plemena Bjelopavlića ( oko Danilovgrada ), Pipera ( oko Podgorice ), Bratonožića ( između Danilovgrada i Cetinja ) i albansko plema Kuča ( oko Podgorice ) bila su kompletno rimokatolička. Do izmjena u vjerskoj pripadnosti pučanstva dolazi polovicom i krajem XVII stoljeća. Dva su glavna razloga takvom procesu. Najprije, nedostajalo je katoličkog svećenstva u tim krajevima zbog stalnih turskih represalija prema katoličkoj crkvi i općenito turske mržnje prema rimokatoličkoj vjeri što je Turcima bio sinonim katoličkoga Zapada. Iz tog razloga, rimokatolici u crnogorskim brdima masovno napuštaju vjeru katoličkih predaka. Najvećim dijelom su prešli u pravoslavlje, manjim dijelom i na islam. Primjerice, stari katolici oko Bara na primorju listom su prešli na islamsku vjeru netom nakon propasti protuturskog ustanka 1648. godine. U strahu od turske odmazde, cijelo pučanstvo Bara je napustilo katoličku vjeru. Koncem istoga XVII stoljeća i poslije velikog rata zemalja kršćanske koalicije protiv Turaka  i to od 1683 – 1699. godine doslovno cijelo katoličko pučanstvo Nikšića, Cetinja, Podgorice i Danilovgrada se preobratilo u pravoslavlje pa je katolicizam u tim krajevima praktički nestao iako je sve od dolaska Hrvata u te krajeve 626. godine u sedmom stoljeću pa do 1648. više od jednog tisućljeća, upravo katolicizam bio apsolutno dominantan na tome području. Posljednji vladar Zete iz obitelji Crnojevića bio je albanski vladar Skender beg koji vuče podrijetlo od dinastije Crnojevića. On je pored Albanije, vladao i Crnom Gorom, koja je naslijedila prijašnju Zetu, i to u razdoblju od 1513 – 1529. godine.. Skender beg je Crnu Goru pretvorio u turski sandžakat, a i nakon njegove smrti ostala je konstituirana teokratska država koja je obuhvaćala plemena crnogorskih brda sa cetinjskim vladikom kao vrhovnim državnim i crkvenim poglavarom zemlje. Sve do 1696. godine na vladičanskom tronu su se rotirali u pravilnome nizu zastupnici svih plemena i tako je održavana ravnopravnost brojnih plemenskih zajednica. Ali, od 1696. godine na tron je zasjelo bratstvo Petrovića – Njegoša koje će kroz idućih nekoliko stoljeća dati veliki obol nasilnoj srbizaciji crnogorskog društva. Oni su željeli da iz svijesti naroda pod svaku cijenu izbrišu sve tragove i sjećanja na nekadašnju Crvenu Hrvatsku i Duklju u sklopu prvotne kraljevine Hrvatske. Ali, usprkos sustavnoj promidžbi i ispiranju mozgova naroda, pokazalo se u najnovije vrijeme da u toj nakani ipak nisu uspjeli.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda