Pravi arsenal klasičnih dezinformacija i obmanjivanja javnosti izrekao je čelnik Republike Srpske, ili kako je neki duhovito zovu Šumske, Milorad Dodik u današnjem intervjuu na srbijanskoj komercijalnoj TV Pink. U razgovoru s voditeljicom Jovanom Janković nespretni lažljivac slabog pamćenja u jednom trenu se zaboravio gdje se nalazi, te je smjelo priznao kako je Republika Srpska prvotno stvarana u ratu od 1992. do 1995. da bi bila potpuno neovisna država u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Jedva se suzdržao ne dovršiti i pojasniti misao do kraja kako je konačni cilj bio priključenje fantomske Republike Šumske Srbiji. Čovjek koji je lani svjedočio svome istomišljeniku i ratnom zločincu Ratku Mladiću u Haagu u svojstvu svjedoka obrane, sad je bjelodano otkrio ono što je ostatak svijeta znao i bez njegovoga iznenadnog priznanja pred milijunskim TV auditorijem. Gleda li tko u dotičnom Tribunalu u Nizozemskoj razmetljive velikosrpske izjave Dodika, kojega je danas u Beogradu glede provedbe zajedničke strategije i taktike obnove velikodržavlja u Srba primio osobno četnički vojvoda Tomislav Nikolić. Koliko u subotu, Aleksandar Vučić je Banjaluci u uvodnoj riječi u povodu srpskog obilježavanja obljetnice genocidne tvorevine, također, ustvrdio da je stvaranje srpskog šumskog entiteta plod “borbe srpskog naroda za slobodu i život u BiH, a ne dekret međunarodne zajednice.” I kao i njegovi mentori Vučić i Nikolić, tako i Dodik previđa i zaboravlja da su Srbi kao i obično vlastitu sreću pronašli u tuđoj nesreći, masovnim ubojstvima i progonu stotina tisuća Hrvata i Bošnjaka s teritorija takozvane Republike Srpske.Ako već Haag ne kani procesuirati Milorada Dodika za ratne zločine, ostaje upitno što to pitanje nije nikad pokrenula Republika Hrvatska, osobito radi njegove svesrdne potpore Milanu Martiću 1993. godine kad je u presretntutim i uhvaćenim razgovorima Dodik poručio Martiću da Srbi trebaju što jače i što dulje raketirati Zagreb sa zaposjednutih hrvatskih područja tadašnje samoprogašene srpske tvorevine unutar Hrvatske zvane RSK. I poslije svega, Dodik danas uživa nezasluženu i neograničenu slobodu kretanja i slobodnog komentiranja, štoviše kao dugogodišnji politički lider bosanskohercegovačkih Srba i nitko ga još zvanično nije pozvao na kaznenu odgovornost zbog nedjela u ratu. I takav tip se u dugom i opširnom razgovoru na političke teme posebno osvrnuo i na daleku 1995. i 1996. godinu, neposredno nakon potpisivanja Daytona. Kazao je kako je jedna renomirana američka agencija za politička lobiranja u svijetu tražila od političkog vodstva Srba u takozvanoj Republici Srpskoj milijardu dolara kako bi u razdoblju od deset do petnaest godina u Bijeloj kući isposlovala političku samostalnost srpskog entiteta i njegovo priključenje Srbiji. I veli Dodik da Srbi nisu imali toliko novaca, te samo zato nisu danas dio Srbije!? Kako je samo glup i lud Dodik, dokazao je kroz nekoliko minuta, kad je demantirao ovu izjavu tvrdnjom da je američka administracija Bila Clintona priznala cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i da Srbi tu sad ništa trenutačno ne mogu promijeniti, ali će se, veli, svim silama truditi u budućnosti da to promijene u vlastitu korist. I sad je logično pitanje, otkud je famozna američka agenicja za lobiranje pregovarala devedesetih sa Srbima, kad je u isto vrijeme Bil Clinton priznao Bosnu i Hercegovinu u cjelini? To ne štima jedno s drugim i protivno je zdravom razumu. Varalica Dodik ima, očito, slabo pamćenje i nije sposoban u roku od dvije do tri minute pratiti slijed logički nepovezanih misli.
Nije prešutjeo ni organiziranje referenduma o samostalnosti pravosuđa Republike Srpske spram centralne vlasti u Sarajevu. Slavodobitno i pun neobjašnjivog samopouzdanja, najavio je održavanje referenduma o proglašenju nezavisnog srpskog sudstva i tužiteljstva u ožujku ili najkasnije travnju ove godine. Grdno su se preračunali naivni optimisti na Zapadu koji su lakovjerno pomislili kako je Vučić u Banjaluci nagovorio Dodika da odustane od razbijanja Bosne i Hercegovine. Igrači koji su u jeku rata bili na istoj strani ne mijenjaju strane u poraću i samo su lakomisleni mogli očekivati drukčiji epilog. Moglo se čuti iz rafalnog arsenala laži i podmetačina Dodika kako se on obogatio davno prije rata, jer je još koncem osamdesetih kao tada mladi poduzetik bio vlasnik najveće privatne tvornice namještaja u banjolučkoj regiji, te je izlagao namještaj, ne samo na sajmu u Sarajevu, nego i na sajmovima u Zagrebu i u Beogradu, gdje, kako hvalisavac veli, ima u vlasništvu četiri stana, kuplljena gotovinskim novcem a i peti je na vidiku. Poslovne objekte, što ih na veliko drži po Beogradu, ovom prigodom nije stigao nabrojiti, premda je javna tajna da mu kao ratnom profiteru iz Bosne, visinu silnog materijalnog bogatstva stečenog otimačinom nije lako točno izmjeriti.
Nomen est omen, ili prevedeno s latinskog, ime je znak. Prepuna je cijela Bosna i Hercegovina, ali i Hrvatska prezimena Dodik ili Dodig. Još iz odlične reportaže pokojnog novinara Petra Miloša, objavljenoj u Slobodnoj Dalmaciji već davne 2007. godine doznali smo da je djed Milorada Dodika bio Hrvat iz okolice Tomislavgrada, preciznije rečeno iz sela Studenih Vrila. To je svestranom novinaru, piscu i publicistu Petru Milošu u mikrofon posvjedočio Petar Dodig, tada sedamdesetgodišnjak iz narečenog sela kod Tomislavgrada. Selidbom iz zavičaja kod Tomislavgrada, najprije u Crnu Goru, otuda u Derventu, onda iz Posavine u Laktaše kod Banjaluke, Dodikov otac je dolaskom u srpsku sredinu promijenio i prezime Dodig u Dodik, zatim i vjeru, prešavši u pravoslavlje kako bi ga lakše prihvatila nova srpska sredina u Laktašima. Razlozi česte promjene mjesta Tome Dodiga, poslije 1945. prezvanog Dodika bili su u njegovom pozivu jer je bio policajac u Kraljevini SHS. Tako je prvim premještajem službe iz okolice rodnog Tomislavgrada u Crnu Goru tamo i upoznao i oženio Crnogorku po imenu Velika. Četiri puta je Tomo Dodig, odnosno prezvani Dodik, navraćao iz Laktaša u Studene Vrile kod Tomislavgrada i nerijetko se s mještanima i rođacima, po iskazu svjedoka vremena Petra Dodiga, prepirao na teme hrvatststva i srpstva, odnosno katoličanstva i pravoslavlja. No, kako veli Petar Dodig, sve se završavalo miroljubivim tonom. Svakako se može zaključiti kako je Tomo Dodik(g) već bio uveliko preparirani u ubijeđeni velikosrbin kad je svakim posjetom rodnom selu osjećao potrebu promicanja ideja srpskog svetosavlja. Nisu mu previše zamjerali, jer su u potpunosti shvaćali da se kao vjerojatno ucijenjeni čovjek u novoj sredini u Laktašima mora tako ponašati i srbovati više od istinskih Srba, ne bi li tamo uopće opstao.
Hrvatski su korijeni Milorada Dodika i on je toga duboko svjestan u svom pretjeranom srbovanju. Nije u biti odmakao daleko od Vojislava Šešelja, kojega i sami iole svejsniji Srbijanci diraju kako je rođen kao Vjekoslav, živi kao Vojislav, a umrijet će u zagrljaju hašje tužiteljice Carle Del Ponte. U moru srpskih nebuloza i nevjerojatnih nesuvislosti, najtragičnija je činjenica da već više od dva desetljeća obljetnicu svoje krvave Republike Srpske, natopljene krvlju nevinih i nedužnih hrvatskih i bošnjačkih žrtava, održavaju u Banjaluci, povijesnom hrvatskom srednjevjekovnom gradu. Povijesna vrela nam kazuju da Hrvati osnovaše srednejvjekovni Vrbaški grad u blizini današnje Banjaluke, netom nakon doseljenja u sedmom stoljeću. I ono što Srbe najviše boli i peče, njihov znameniti povjesničar Vaso Čubrilović, nedvojbeno u političkom smislu, teški velikosrbin i pomagač atentatora Gavrila Principa 1914. u atentatu na Franca Ferdinanda u Sarajevu, iskreno priznaje da je cijela povijesno znana Turska Hrvatska od Vrbasa do Une, ili od Jajca, preko Banjaluke, Prijedora, sve do Bihaća, kolijevka i utroba stare hrvatske države. I sve tou času ljudske iskrenosti Vaso Čubrilović napisao i potomcima Srbima do danas ostavio na čitanje u svom djelu “Istorija banjalučke biskupije.” Banjalučka je biskupija bila u srednjem vijeku podređene Zagrebačkoj nadbiskupiji, kao što je još u jedanaestom stoljeću hrvatski kralj Petar Krešimir proglasio Bosansku biskupiju, prema crkvenom ustrojstvu, podređenu Splitskoj nadbiskupiji. Mogao bi se Milorad Dodik raspitati i o povijesnoj činjenici da su Hrvati od Osmanlija branili Jajce 65 godina, sve do pada 1528, kad je pod Turke pala i Banjaluka. Morao bi negdašnji vlasnik salona namještaja znati i da je Bihać, također, hrvatski srednjovjekovni stolni grad, jednako kao i Jajce kralja Stjepana Tomaševića. I Bihać su 1592. u borbi s Turcima branili tada jedini stanovnici toga kraja Hrvati. Srbe boli istina da je hrvatski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić osnivač suvremenog grada Banjaluke i grada Jajca i o tome postoje i materijalni zapisi. Kako navodi srpski povjesničar Vaso Čubrilović u djelu “Istorija banjalučke biskupije”, u svim tim mjestima poput Jajca, Kotor Varoši, Banjaluke, Glaža ( današnjeg Prnjavora), Gradiške, Kostajnice, Pseta ( danas Petrovca ), Bihaća, Cazina i brojnih drugih većih i menjih mjesta koje je teško sve pobrojati, bilo je u razdoblju od doseljenja Hrvata u sedmom stoljeću, pa do pada tih povijesnih hrvatskih krajeva u turske ruke, više katoličkih crkava nego u bilo kom drugom kutku stare Kraljevine Hrvatske. Srbin Vaso Čubrilović svojim zemljacima Srbima u svojoj knjizi još poručuje da Hrvati stoljećima s pravom Banjaluku zovu hrvatskim Jeruzalemom. Tako zbori srpski povjesničar, inače, dokazani veliksorbin, ali upravo je tim značajnije i veće povijesno priznanje srpske povijesne znanosti da je današnja Republika Srpska, posebice njezin zapadni dio povijesna hrvatska zemlja, jer je to bila i državnopravno i etnički sve od sedmog pa do petnaestog stoljeća, nešto manje od jednog tisućljeća. Kad bi Srbi po želji Dodika i mentora mu Vučića i Nikolića uspjeli sazvati međunarodnu konferenciju o promjeni granica, zasigurno bi ostali kratkih rukava za konferencijskim stolom. Upstalom, na onom ruskom zemljovidu Europe za 2035. sve označeno kao budući dio integralnig teriotrija države Hrvatske. Ne moraju Srbi baš pitati Putina ili Medvedeva zašto je to tako, premda i Rusi imaju svoje Sveučilište Lomonosov, te i oni znaju povijesne činjenice i istine. Srbima bi za početak bilo uputno pozorno pričitati djelo Vase Čubrilovića, te onda porazmisliti, ima li smisla što zazivaju izmišljenu srpsku državu u Bosni na povijesnoj hrvatskoj zemlji. Tamo nisu Srbi doselili na ognju i maču, nego kao turske sluge, što, također, u svome epohalnom djelu podrobno opisuje Vaso Čubrilović.
Dragan Ilić
