Živimo odavno u vremenu nazvanom Pax Americana. Vrijednosti civilizacije europskog Zapada su tijekom dvadesetoga i početkom dvadesetet prvog stoljeća definitivno odnijele prevagu nad temeljnim načelima civlizicacije europskog Istoka. Duh civilizacije Zapada utemeljen je na misli znamenitoga francuskog filozofa što je živio i stvarao još na prijelazu šesnaestoga i sedamnaestoga vijeka Rene Descartea ili latinski Renatusa Cartezianzesa. Čovjek koji je poput znanstvenika svoga doba sjedinio znanja mudroslovlja i prirodoslovlja u skladnu cjelinu, uobličio je svoj nauk izrekom “Cogito, ergo sum,” ( “Mislim, dakle, postojim.”), na tragu starovjekovnih ideja Svetoga Augustina, koji se kao mlad nasuprot kasnijem svom shvaćanju zrelije životne dobi oslanjao na Platonov idealizam. U višestoljetnom različitom poimanju glavnih životnih vrjednota iz kuta civilizacija Istoka i Zapada jedinstvenog Starog Kontienta je i ishodište današnjih nesporazuma i sukoba Rusije na Istoku Europe sa Zapadom Europe, odnosno Rusije s Amerikom kao pretežitim baštinikom tečevina civilizacije Zapada Europe.Povijesno posrnuće Rusije u dvadesetom i na početku ovog dvadeset prvog stoljeća tek je kruna višestoljetnih zabluda i samoobmana civilizacije Istoka. Nije, kako se obično misli i pretpostavlja, samo ideološka matrica komunističke utopije nokautirala Ruse i Rusiju na međunarodnom planu, niti Rusi mogu tražiti izliku u zaostajanju za Zapadom samo u naglom prelasku iz feudalizma carske Rusije u današnju prvotnu fazu surovog i sirovog oblika kapitalizma na ruski način bogaćenjem i otimačinom u režiji probranih i Putinovoj državi odanih ruskih oligarha i tajkuna, predodređenih da budu glavni u epohalnoj fazi prvobitne akumulacije kapitala današnje Rusije. Uz stoljetni promašeni i povijesno protraćeni socijalističko – komunistički eksperiment i loše popunjeno vrijeme stotinu godina bačenih u bunar, Rusija time još više gubi korak za Zapadom koji je imao kroz povijest postupni i prirodni tok promjena društveno ekonomskih formacija društva, sve od robovlasništva u Starom vijeku, preko feudalizma u Srednjem vijeku i kapitalizma u Novom vijeku, uglavnom oslobođen eksperimentalne socijalističko-komunističke međufaze koja je značajno civilizacijski unazadila europski Istok.
Strmoglavi pad Rusije i prije današnjih Putinovih vratolomija najbolje je u Srbiji opisao i Srbima slikovito dočarao kazališni redatelj Gorčin Stojanović, koji će dogodine navršiti pedesetu godinu života. Ali, sadašnji ravnatelj JDP-a ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ) u Beogradu kao mlad čovjek i student dramaturgije na FDU ( Fakultetu dramskih umjetnosti ) u Beogradu u drugom dijelu osamdesetih bio je jedno vrijeme na stručnom usavršavanju u Moskvi. Izbliza je, kako veli, osjetio i čari, u Srbiji toliko puta papagajski ponavljane i isticane tople ruske i slavjanske duše, no on je kao misleći čovjek zamijetio i dublje stvari, što se kriju ispod uglancane površine. Stojanović ispravno zapaža da je Rusija, neovisno od bilo kog aktualnog društvenog poretka u toj zemlji, jedno zatvoreno i autarkično društvo, gdje nema mogućnosti slobode volje pojedinca i iskazivanja osobnog stava. Iz toga, veli on, proističe da je čovjek u Rusiji podređen isključivo kolektivu, često amorfne mase mediokriteta i gomile netalentiranih. Ruska država postavljena je u filozofskom smislu a načelu suprotnom razvijenoj državi zapadnog dijela Europe, bilo Njemačkoj, bilo Francuskoj ili Engleskoj, ili njihovom zajedničkom duhovnom nasljedniku potomaka europskih iseljenika u Americi, Kanadi ili Australiji. Prema ruskom gledištu narod je u službi države i vladara, kome su, skladno tom naopakom polazištu, dopušteni i faraonski prohtjevi i ambicije. Nasuprot tome, Zapad je prije pola tisućljeća prevazišao taj srednjevjekovni ili još o starovjekovni koncept. Na Zapadu je država u službi naroda i vladar služi narodu, a ne obratno narod samoživom istočnjačkom vladaru, kojega u zemljama Istoka gledaju kao na nedodirljivo božanstvo. Ovakvo nazadno mišljenje Rusa reflektira se na najnegativniji način i na njihovu duhovnu i ideološku subraću Srbe. I u Srba je kao i u Rusa svaki gospodar, bio on Milošević nekada ili Vučić sada, ili još mnogo davno Obrenović ili Karađoršević kao srednjevjekovni Pontifex maximus ili kod Grka Bazileus. Takav se tobože nepogriješivi civilni, vojni, crkveni zapovjednik pretvarao u jedinog suca u društvu, državi i narodu koju posjeduje kao svoju neotuđivu svojinu. Metaforički rečeno, on tu, sukladno tom deformiranom shvaćanju smisla života ima u svojim rukama kao višestruki sveznalica ulogu ovrhovoditelja u cijeloj državi, kojoj razrezuje ovrhe po svojem hiru, jer mu se, po filozofiji života Rusa ili njihovih duhovnih slijednika Srba “jednostvano može i dopušta”, s obzirom da i Rusi i Srbi vjeruju da se svi vladari prirodno od Boga rađaju kao predodređeni da vladaju nad narodom samo tlačenjem. I zato u svojim tradicijama kulture i Rusi i Srbi vjeruju da je vladar, bilo knez, kralj, car, ili u suvremeno doba predsjednik ili premijer taj koji je iznad i izvan zakona, jer misle da mu je vlast bogomdana, te jedini po nakaradnom rusko – srpskom tumačenju,ima pravo voditi ovršni postupak, ako treba i nad cijelom državom i narodom. To je tako jer i Rusi i Srbi vjeruju u smisao i svrhovitost izreke građanina pokornog kao društvene vrline, a ne mane. I zato se u duhu tradicije svojih društava i Rusi i Srbi vrlo rijetko i bune protiv vlastitih apsolutista.
Ruska i srpska protuprirodna percepcija suštine postojanja života, suprotne zapadnom principu neprekidne borbe pojedinca za vlastiti boljitak u životu nije daleko od filozofije islama ili budizma. I na islamskom Bliskom i Srednjem Istoku i na budističkom Dalekom Istoku kontinenta triju pobrojanih istoka pod imenom Azije, promišljanje je isto nazadno kao i u ruskom i srpskom pravoslavlju. U budizmu se isto odbacuje prirodna teza da pojedinac osobno stoji moralno i materijalno iza misli, nego srž postojanja života traže u kolektivnoj apstrakciji, u prijevodu poticanje poklonjenja neprikosnovenom kultu svemoćnog i svemogućeg vladara. Isto tako je i u islamu. Na sultanovom dvoru uvijek je kroz povijest postojao samo formalni sultanov savjetodavac, čija je jedina ovlast bila da na svaku vođinu riječ samo potvrdno klimne glavom uz poklič: “Evet, evet!”, odnosno “Tako je, tako je!” U biti i ruska i srpska civilizacija se u slobodi iznošenja mišljenja, govora i djela ne razlikuje nimalo od islamske turske civilizacije. Rusi su se herojski obranili i od najezde Mongola i Tatara i Huna i njihovim venama ne teče ni promil krvi u usporedbi s pomiješanom krvi Srba i Turaka. Ali, Rusi su po povijesno poprimili u opisanoj filozofiji života odlike istočnjačkih civilizacija. I zato ih više prostorno udlajeniji Englezi i Francuz , kao i prekooceanski Amerikanci više doživljavaju kao etičke, a ne etničke poluazijate, iako odlično znaju da su Rusi korijenom čist europski narod. Ruse to smeta, ljuti, vrijeđa i nervira, jer se groze komparacije s Azijatima protiv kojih su se vijekovima borili, ali sami ne zapažaju koliko im je azijatski, gore opisani način razmišljanja o životu duboko ušao pod kožu. I u tom pogledu Ruse najmanje prozivaju Nijemci, jer milijuni Nijemaca stoljećima živi starosjedelački u Rusiji. Oni jesu uzajamno ratovali, ali Nijemci više od Engleza ili Francuza imaju sluha za ruski mentalitet, jer ima barem pet milijuna izvronih Nijemaca u današnjoj Rusiji. Čak su i neki političari novijeg vremena među Rusima imali njemačke krvi kao Jeljcin ili Kozirjev, obojica po majčinoj liniji. Majka Andreja Kozirjeva je djevojački nosila prezime Fridman. Zato NIjemce najmanje pogađaju povremena ruska podbadanja kako Rus nikad ne može razumjeti Nijemca koji mora svakoga dana ribati parket u svome domu i svakodnevno prati prozore, jer Rusi samo kažu da oni to čine tjedno ili čak mjesečno i misle da i drugi nemaju potrebe češće to upražnjavati.
Dakle, u konačnici priče može se kazati da je filozofija Istoka svedena na filozofiju zadovoljenja osnovnih čovjekovih potreba, najgrublje rečeno fizioloških potreba jela, pića, spavanja i razmnožavanja. To je u Srba davno, još prije stotinu godina formulirao srpki knez Miloš Obrenović izrekom:” U se, na se i poda se.” I Srbi su vijeka nakon kneza Miloša, nepismenog vladara, danas u nepismenom Tomislavu Nikoliću dobili pravog nasljednika te škole mišljenja. Po takvoj izvitoprenoj logici, onda nema razlike između čovjeka i životinje, ili čak i biljke koja samo vegetira, jer i domaće i divlje životinje imaju samo fiziološke potrebe, ali nisu misaona bića, ne govore i ne stvaraju, nego samo biološki preživljavaju, a najprostiji insketi žive često samo od danas do sutra i više nikad ne dođu na ovaj svijet. I zato svi primati koji kane zadovoljiti tek najnužnije fiziološke potrebe hrle fiziološkoj civilizaciji Tomislava Nikolića. Od njega nisu daleko ni Aleksandar Vučić i Ivica Dačić koji na posebno organizinom koktelu srpske novinare časte jelom i pićem, kupujući tako na najprimitivniji način zadovoljenjem fizioloških potreba svojih novinarskih neistomišljenika njihovu buduću naklonost. Tom prostakluku i primitivizmu hrle i Boris Dežulović, alijas Bora Brežulović i Miljenko – Milentije Jergović, idući stopama Igora Mandića i Gorana Babića. Nije lako Brežuloviću biti po vlastitoj groljivoj želji Srboiljub kad ga Srbi i poslije svega tretiraju i dalje kao Hrvoja. I svjestan toga, pijan kao letva stoji Brežulović lani sam samcit kao usamljeni panj na beogradskoj autobusnoj postaji i nitko mu od Srba ne prilazi, a i kako će mu prići kad se od alkoholnih isparenja toga čudnog stvora unaokolo šire nesnosni mirisi tvora. Prerano izbrazdano čelo, kojim kao da je zariljao Fergusonov traktor i prorijeđena masna kosa, kroz koju je davno prošao češalj. Kad je jednom češljem povukao kosu od čela prema vrhu glave, kosa bezobraznica nikad se više nije vratila natrag. I sad ima dobru avionsku pistu za slijetanje muha i komaraca, nešto slično kao srbijanski ministar (ne)kulture Ivan Tasovac. Namjerno rekoh nekulture, jer ne može biti istinskim ministrom kulture čovjek koji u pedesetoj godini na glavi sijedoj poput Djeda Mraza, drži na vrhu gotovo skroz proćelave glave one rijetke preostale uzdignute vlasi u vidu televizijske antene. Tako može izgledati teenager od trinaest ili četrnaest godina, a Tasovac se kao ministar kulture neozbiljnog naroda još neozbiljnije države ima pravo kao bivši demokrat i direktor Beogradske
I tako je proročanski još daleke 1988. u nadahnuću svoje mladosti daleki besmisao srpsko – ruske budućnosti opisala tad inspirirana novinarka “Danasa” Tanja Torbarina. U vremenu dok na nju nisu počeli djelovati negativni zraci kolegice na poslu Jelene Lovrić, znala je Torbarina lansirati duhovitu opasku na račun političkog razmišljanja učenika ruske škole Slobodana Miloševića:”Cipela se pravi po mjeri čovjeka, a ne pravi se čovjek po mjeri cipele. Ne možemo sjekirom odjseći vrh cipele da bi od nje napravili sandalu da bi čovjek mogao prohodati.” Iste ili naredne godine u legendarnoj crngorskoj seriji “Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo,” pokojni redatelj Živko Nikolić prikazao je smijehotresni kadar u kojem junak serije sa sela upravo sjekirom odsijeca vrh cipele da bi mogao prohodati. Alegorija tijesne obuće i žuljevitog života u Srboslaviji proslavila je tih godina i Nikolića i Torbarinu, koja ni kriva, ni dužna, barem po novinarskim i bulevarskim tračevima ondašnjih beogradskih medija, zbog te stilske figure umalo ne bi kandidirana za godišnju Pulitzerovu nagradu. Doduše, u konkurenciji takvih novinarskih “bardova” i “doajena” kakvi su joj bili redakcijske kolege Miroslav Lazansky i “Danasov” suradnik iz Beograda Aleksandar Tijanić nije joj teško bilo biti prvim perom. Jer, to su dvojica koji su smrdljivu obuću, sve u duhu bizantske civilizacije, čiji su vjerni nastavljači Rusi i Srbi, izuvali noge u redakciji. Jeleni Lovrić rođenoj u Lukavcu kod Tuzle nije smetalo, ali je bivšoj sportašici Snežani Marjanović, novinarki i devedesetih kolegici Tijanića u TV Politika to iritiralo, te je Bizantinca, obučenog u tregere po uzoru na CNN voditelja Teda Tarnera, opomenula da skine prljave i smrldjive noge sa stola. Odgovorio joj je batinama, te je bivša rukometašica uplakana, ponižena i uvrijeđena bez ikakve isprike siledžije dala otkaz i napustila redakciju. Učenik Bizanta Tijanić tukao je na ulici jednog političkog neistomišljenika iz redova liberala stranke Čedomira Jovanovića, u sudnici je fizički napadao vlasnika TV Palma Miodraga Vujovića, a išao je i na vrata stana Milovana Brkića da ga prebije jer se taj okorjeli rusofil i još veći gad i od njega samog, usudio objaviti u svojim novinama negativan komentar o njemu. No, danas je Tijanić, čovjek koji je u zagrebačkom “Danasu” i u splitskoj “Slobodnoj Dalmaciji” pisao da Srbi rijetko koriste sapun i da se rijetko kupaju, posthumno sebi najgori sudac. Jer, sve što je istinito i kritički pisao o Srbima, najprije je bio on sam, kupajući se i sam, najčešće samo u znoju lica svog u beogradskim restoranima, gdje nikad i nitkom nije platio račun iz svoga džepa. Idući tragom Tijanićevih opaski o higijeni Srba, čak su i dvojica estradnih humorista u pokušaju Nele – “Krele” Karajlić i Rambo Amadeus ustvrdili kako se u “autobusima gradskog prijevoza u Beogradu ljudi osjećaju na ručak.” Kad Srbi sami o svojim higijenskim navikama tako zbore i time prave humor na svojoj televiziji, onda tome ne trebaju strahovati ako im u slučaju otkazivanja Rusi zavrnu plin, jer će ih uvijek spasiti prirodni plinovod i toplifikacija isparenja u gradskom prometu dok autobus, obično zatvorenih prozora juri gradskim cestama sve do glavnog kolodvora, gdje se tek tad mogu naudisati zraka ako, naravno, do tada prežive prirodno onečišćenje zraka u zatvorenom prostoru gradskog javnog vozila.
Kulturu ponašanja i način životnog razmišljanja i većine današnjih Srba na smiješan, ali vrlo točan način opisao je izvjesni twiteraš Nikola Jovanović, čiju twitter poruku kao najduhovitiji biser dana na twitteru prije dva dana prenosi beogradski “Blic.” Veli ovako stanoviti Nikola Jovanović:”Prosječan Srbin pije i puši, ide u kladionicu, ne ide nikad u kazalište, nikad ne čita knjige i navija za Crvenu zvezdu.” Ovome zapažanju mogli bismo dodati da prosječan Srbin ako i čita, onda čita samo literaturu ruskih klasika, a zapadne pisce ignorira i o njihovom književnom opusu ništa i ne zna. Zajednički problem i Rusa i Srba je u činjenici da je i znanost i kultura i umjetnost u obje zemlje i u oba naroda, oduvijek jako pod utejcajem dnevne politike, a tome doprinose faktori u ovome tekstu iznijetih naopakih osnovnih postulata životnih vrijednosti u oba društva. I kad se srpski i ruski brod nasuka na greben surove zbilje i realnosti svijeta izvan granica država Srbije i Rusije, netom dolazi do unutarnjeg pucanja sistema i problem i jedni i drugi pokušavaju riješiti samo argumentima sile oružja. To je rezultat samouvjerenosti i jednih i drugih da sukladno shvaćanju njihovih prijašnjih iskustava iz ruske i srpske borbe protiv Mongola i Tatara, odnosno i Turaka, i u srazu sa civiliziranim narodima Europe i Rusi i Srbi bahato misle da se prema Zapadu mogu odnositi s pozicije sile, kao što su se vjekovno i Azijati u bitkama ponašali prema Rusima i Srbima, ali i obratno i oni prema njima. I krivo usvojena navika postaje onda druga vrsta naravi jednog naroda. Možda je najbolje stanje svijesti Srba oslikao lani preminuli Milan Komnenić, književnik, pjesnik i prevoditelj, a devedesetih i političar i desna ruka velikosrbina Vuka Draškovića. I sam se Komnenić tek u jesen života politički dozvao pameti, odbacivši tek potkraj života svoje velikosrpske ideje, suočen sa serijom teških političkih i vojnih poraza Srbije tijekom devedesetih. Tako kaže Komnenić samo koju godinu ili dvije prije iznenadne smrti prošle godine:” Kad bi kojim čudom Srbi sa svojom sviješću umišljene sile imali samo dio atomskog oružja koje imaju svjetske supersile, ovaj svijet bi nestao i civilizacija na Zemlji se zauvijek ugasila.” Srećom po zemaljsku kuglu Srbi su samo u svojim mislima veličine lava ili tigra, a u zbilji u poretku svjetskih nacija veličine domaće i kućne mačke, koja može da ogrebe čovjeka, možda čak i ujede ako podivlja kao lutalica, ali sigurno ne može pojesti cijelo čovječanstvo. I Srbi, kao i Rusi, u odgoju djece, često rabe jednu uzrečicu totalitarnog načina razmišljanja, te vele djeci:” Život je džungla.”Tu poruku često vole i prevejani kriminalci s asfalta. Iz srpsko – ruskog negativnog i istočnjačkog pogleda na svijet, čovjek čovjeku nije čovjek nego je čovjek čovjeku kao vuk drugome vuku u divljini. I zato u takvom doživljaju života kao nepresušne i vječite divljine i Rusi i Srbi u tradiciji svoje civilizacije žive u ubijeđenju da jedino i sigurno može opstati samo lav kao car životinja, te u njihovoj zajedničkoj opsjeni života ljudi nalik životinjskom zvjerinjaku i Rusi i Srbi misle da i jedni i drugi mogu opstati na ovome planetu samo kao lavovi, jer će samo tako biti gospodarima džingle na planetu Zemlji.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
