ENGLEZI POMAGALI U NAORUŽAVANJU SRPSKIH TERORISTA

0
1145

milošević suđenje dokU dokumentima svjedočenja sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu potanko je opisan program i put naoružanja agresorske Srbije 1991.godine od samih provoditelja Miloševićevih odluka te se detaljno objašnjava pretvorba JNA u agresorsku vojsku koja se preko jugoslavenskog ministarstva obrane stopila sa srpskim dobrovoljcima i s njima stvorila novu, srpsku vojsku. Njihov prvi poligon je bio, kako znamo, grad Vukovar. Opisani dogovori o nabavci oružja odvijali su se krajem rujna i početkom listopada 1991. godine, neposredno prije pada Vukovara. JNA je raspolagala naoružanjem iz svojih kasarni diljem okupiranog područja Hrvatske, a dodatno naoružanje i dobrovoljce osiguralo se iz redova srpskog pobunjenog pučanstva, kao i iz same Srbije.

General Tomislav Simović je svjedokinju „Miru“  a radi se o Dobrili Gajić Glišić, imenovao šeficom kabineta ministarstva obrane Srbije koja je na toj dužnosti ostala do siječnja 1992. Ova svjedokinja je bila svjedok tužiteljstva, no nakon svog je svjedočenja u Haagu je dobila buket ruža od svog „druga predsjednika“ Slobodana Miloševića. Milošević je Simovića pozvao u „generalštab JNA“ kako bi osigurao i organizirao osvajački rat u samoj Hrvatskoj uz pomoć JNA i jedinica teritorijalne obrane (TO) u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu.

Milošević je htio prikupiti znatno jače i veće naoružanje od onog kojim je raspolagala JNA, kao i formirati jedinicu od 1200 dobrovoljaca, prikupiti dobrovoljce za dopunu dobrovoljačkih brigada, obučiti ih i naoružati. Budući da je fond „narodne obrane“ bio prazan, Jezdimir Vasiljević, vlasnik „Jugoskandika“, kasnije vlasnik banke, ponudio se dobaviti pištolje, snajpere, puške, teretna vozila i landrovere iz Rumunjske. Radilo se o velikim količinama oružja i pušaka, na jednom mjestu spominju se 8000, na drugom 1000, zatim stotine raznih oružja, vojnih vozila, projektila itd. Isporuka oružja, granata, bombi i TNT-a išla je prvenstveno preko Londona, a sam Vasiljević je obećao da će ukoliko ne bude dovoljno, nabaviti još iz Izraela. U tome mu je svoju asistenciju ponudila Klara Mandić, inače suosnivačica „Srpsko-jevrejskog društva“ i glavni tvorac laži o „genocidnosti hrvatskog naroda“ devedesetih godina prošlog stoljeća. Milošević joj je slijepo vjerovao, jer je to njegovim velikosrpskim planovima išlo u korist. Ona je bila u bliskom kontaktu sa velikosrpskim teroristima i četnicima u ratu; s Vukom Draškovićem, Vojislavom Šešeljem, Jovanom Raškovićem, Milanom Babićem, Radovanom Karadžićem. kapetan-draganUpravo ona je Vasiljeviću trebala isposlovati izraelsku vizu. Preko nje i izložbe Privredne komore Srbije koju je 1990. godine organizirala u Tel Avivu počelo je pranje novca na relaciji izraelske banke, srpske banke, kapital na Cipru. Inače je Klara Mandić bila privatno bliska i s ozloglašenim „kapetanom Draganom“ (Dragan Vasiljković). U njenoj kući se nalazilo i beogradsko sjedište Arkanovih jedinica. Ubijena je i zapaljena u svom stanu 2001. godine od strane neidentificiranih ubojica koje su podmetnule požar da bi sakrili tragove svoje premetačine.

Nadalje, oprema kao što su na primjer zaštitni prsluci bila je naručena iz New Yorka i registrirana kao “oprema za lov”. Isporuke iz Londona i Tel Aviva su išle preko Beča, a predsjednik matice srpskih iseljenika Crnčević je prikupljao novac od Srba u iseljeništvu. Otvoren je i račun za potrebe financiranja naoružanja agresorske Jugoslavije, a sam Vasiljević je donio i ček u visini od 750.000 do milijun tadašnjih njemačkih maraka.  

milošević suđenje dok2milošević suđenje dok3 milošević suđenje dok1.

Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske u lipnju 1991. godine, Hrvatska i Slovenija su međusobno priznale jedna drugu, a zatim je uslijedilo priznanje i drugih zemalja, među prvima onih baltičkih, koje su i same izlazile iz inače nesmiljenog zagrljaja Sovjetskog saveza. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku su priznale 44 zemlje i sve tadašnje članice EU. U svibnju iste godine Hrvatska je postala članicom UN-a. Usprkos tome Hrvatska (kao ni BiH) nije imala pravo na samoobranu, TO s „pobunjeničkih područja“ na teritoriju republike Hrvatske je pokupila oružje, dok je ostalim oružjem raspolagala JNA. Otpor hrvatskih branitelja je bio time izuzetno otežan, u jer su u usporedbi s naoružanjem agresora bili praktički goloruki.

Vijeće sigurnosti UN-a je u toj za Hrvatsku pogubnoj situaciji, već 25. rujna 1991. donijelo odluku o embargu na uvoz oružja Hrvatskoj (kao i ostalim zemljama bivše Jugoslavije) bez obzira na to što se očito radilo o velikosrpskoj agresiji na teritoriju Hrvatske. Dakle, Hrvatska je do sredine 1992.godine bila priznata od svih zemalja svijeta i članica UN-a, ali nije imala pravo na samoobranu protiv agresora za vrijeme trajanja gotovo čitavog Domovinskog rata. Trebalo je proći pune dvije godine do slijedećeg glasovanja Vijeća sigurnosti UN-a, na kojoj doduše nije bilo glasova protiv, ali nisu svi bili složni u ukidanju embarga. Neke zemlje i to upravo Velika Britanija, Rusija, Francuska, Kina(…) još i 1994. godine podržavaju taj za Hrvatsku ubitačan embargo.

Istodobno s proglašenjem embarga na naoružanje za sve zemlje bivše Jugoslavije, Milošević je snabdijevao svoju velikosrpsku vojsku s velikim količinama naoružanja (uz one postojeće JNA i TO) i to u Londonu i Tel Avivu. Uz već poznate činjenice o tijeku Domoviskog rata, ovi dokumenti predstavljaju dokaz kako se i na koji način nabavljalo oružje za srpske dobrovoljce koji su ubijali po Hrvatskoj. Kupovalo se u Londonu, a tezgarilo preko Beča. To je pravi razlog zbog kojeg je Velika Britanija u vijeću UN-a godinama oklijevala dati svoj pristanak dizanju embarga koji je Hrvatsku gotovo koštao glave. Novac i profit, kao i uvijek.

Ingrid Runtić

HOP portal