Kao što smo vidjeli poludjeli i oboljeli Vojislav Šešelj, unatoč svoj haškoj skrbi, nije u svom devetom mjesecu trudnoće uspio uslišiti želje milijuna velikosrba i poroditi im Veliku Srbiju. No, ako Srbi niti uz pomoć karikaturalne prikaze haškog suda, ne mogu protiv zakona prirode vojvodu Vojislava pretovriti u vojvotkinju Vojislavu, onda su na drugom planu stigli blizu ostvarenja značenja brojke devet. Sudski cirkus je osvjedočenog ratnog zločinca i masonog ubojicu nagradio. Njemu je trbuh podgojenog vepra, debeo kao trudnički, nabubrio i od gurmanluka, ali da bi sve bilo u znaku broja devet, za to se postarao Šešeljev politički sin Vučić. Četnički premijer Vučić, vjeran i doslijedan misli svoga četničkog političkog oca Šešelja, izgleda je riješio Srbiju u njivama povesti ravno u plačnu dolinu suza. Kako bismo drukčije mogli shvatiti neuspješne lirske pjesničke istupe i višekratne prijestupe Vučića na konferenciji za novinstvo u Beogradu u povodu presuda Karadžiću i Šešelju, nego kao Vučićevu najavu da je čvrsto riješio povesti svoju zemlju i narod u smjeru Danteova pakla. Na izvanrednoj tiskovnoj konferenciji višestruki prevarant Vučić još jedanput je uskočio nizom proturječnih izjava u ponor jame koju drugima kopa. Bez zazora je otvoreno podupro najteže ratne zločince i svoje suborce i istomišljenike Radovana Karadžića i Vojsilava Šešelja. Za osuđenim zločincem je pred masom novinara ciničnom opaskom da srpskim neprijateljima ne bi bilo malo ni 140 ili 1040 godina zatvora, samo potvrdio da ne odstupa od njegove politike ni sada kad je svaka njegova izjava pod povećalom svijeta. Na drugoj strani, tragičnom presudom suda, vjerujmo samo privremeno međunarodno aboliranom istom takvom ratnom zločincu daje na očigled svih nazočnih novinara, status srpskog božanstva. Kum 1 i Kum 2 savršeno se uklapaju u srpsku inačicu kumova glasovite serije o talijanskim mafijašima. No, Vučićevo laprdanje o povraćenom dostojanstvu njegovog kuma Šešelja, nije samo puko mlaćenje prazne kumovske slame. Jer, ne zaboravimo da poludjeli premijer ludog naroda, kojeg je tim riječima nazvao i sam pokojni luđak Jovan Rašković, ujedno za života i prijatelj dvojice kumova Vučića i Šešelja, ipak službeno drži političku poziciju predsjednika Vlade Srbije. Taj položaj trebao bi ga obvezivati na umjerene i primejrene izjave. No, kako velim kad su još sljedbenici ljudskih i moralnih nazora sicilijanske mafije mogli sami sebe nazivati istinskim imenima? Dapače, oduvijek su i takvi najnečasniji podljudi sebe ustoličavali “dostojanstvenim” i “časnim.” Osobito je čikaška mafija Al Caponea govorila javno i neprestance da su njezini članovi časni ljudi. I srpski ratni zločinci i poratni kriminalci Vučić i Šešelj vole jako isticati pored svega ostalog i srpski ponos i pripisivati si mnoge druge vrline, koje nitko nema, niti će ikad imati. Ali, zato takvi gangsteri što jedan drugom sad, nakon svega i javno žele dobro zdravlje i što dulji politički vijek u Srbiji, vole normalnim i istinski časnim i poštenim ljudima prišivati svoje mane. I da nije sve to svojstveno upravo Bizantu, bilo bi još i iznenađujuće. Ovako, iznenađenje može biti samo onima što ne znaju da vuk dlaku mijenja, ali Vučić četničku kožu nikada.Na tri najizravnija pitanja u svezi njegovoga sadašnjeg i nekadašnjeg govora o Velikoj Srbiji, osjećaja osobne odgovornosti za zločine u kojim je sudjelovao, novinarki bliskoj udruzi Inicijativa mladih je najprije arogantno i potcjenjivački odbrusio da nije umijela takva pitanja sastaviti sama. Nakon početnog izljeva bijesa, nekontrolirani i agresivni Vučić, pokušao je dati odgovore izbjegavanjem onog najbitnijeg odgovora. Niti jednom riječju nije ni pokušao reći da odustaje od projekta Velike Srbije. Samo je konstatirao da je to Srbiju ekonomski jako puno stajalo i da je u ovom trenutku politički štetno po interese srpske države. Naravno, time je podmukli i svim ratničkim bojama namazani Vučić samo ostavio prostor da Srbima jednoga dana u njihovoj suludoj kleptomaniji za otimanjem hrvatskih krajeva preko Drine, tek Šešeljev i njegov zajednički program ostavio na nekoj vrsti stand by aranžmana. Kad netko kaže da mu je, primjerice, u prodavaonici neka roba skupa, onda kao potencijalni kupac odgovori prodavcu da mu je to ekonomski neisplativo. I to ne znači da taj čovjek tu robu sutra ne bi kupio kad bi zaradio i skupio dovoljno novaca. Tako svi mudri i trezveni ljudi jedino mogu i protumačiti Vučićev odgovor o ekonomskoj i političkoj štetnosti Srbima da jednog dana ponovno pokušaju osvajačke ratove prema zapadnim granicama Srbije. I da bi i sam sve ovo potkkrijepio, Vučić je na presici posvećenoj njegovom veličanju ubojica Karadžića i Šešelja još i pojasnio svim okupljenim novinarima i brojnom TV auditoriju da ne osjeća nikakvu grižnju savjesti za sve ono što je činio u ratu i sve do 2008. kad se, kao što je i slijepcu jasno, skupa s Nikolićem i uz dogovor sa Šešeljem, odvojio formalno iz radikalne stranke kako bi lakše i brže došli do vlasti u Srbiji. I najvećem naivcu je zorno da su to ovejani četnici napravili, sve uz blagoslov velikih sila, kako bi ostvarili svoje vlastoljublje. I stoga četnicima Vučiću i Nikoliću kao koristoljubivim ljudima nije teško izgovarati pred TV kamerama iz dana u dan ono što ne misle i ne osjećaju. Na tom je planu njihov učitelj Šešelj bitno drugačiji. Taj monstrum ostaje uvijek i nepokolebljivo pri svojim morbidnim gledištima, bilo da je u zatvoru ili vršlja i divlja na nezasluženoj slobodi.
Može četnički optimist Vučić javno laprdati jedno, a tajno misliti ono što uz njegovo i Nikolićevo znanje i volju i sad Šešelj javno radi barbarskim orgijanjem. Previdio je Vučić značenje Bizmarkove izreke kako je ponekad optimist samo nedostatno obavješteni pesimist.Kao ekonomski analfabet Vučić može nesmetano držati slovo samo amorfnoj masi sleđenih i sluđenih srpskih ekonomista na nedavnom skupu na planini Kopaoniku. Već kad ponovi svoje fantazije o nepostojećem srpskom ekonomskom bumu na skupu u Davosu, postaje u očima ozbiljnih ekonomista više smiješan nego tragičan. U Srbiji je danas prema svim provedenim istraživanjima državnog Zavoda za statistiku svaki četvrti stanovnik na rubu siromaštva. Dakako, računica je izvedena po svjetskim standadima mjerenja siromaštva, a ne po skali Vučićevog privatnog bankovnog konta. Dok se prosječni Srbin moli Bogu da sastavi kraj s krajem u mjesecu, dotle se Vučić moli skupa sa svojom stranačkom kamarilom jedino u financijskoj crkvi. Njoj je jedini istinski vjernik četnički lažni eurofanatik i Putinov doušnik Vučić. Morao bi imati na umu Vučić da Srbija nije bila kadra vojnički ostvariti višestoljetni velikosrpksi san onda kad je 1991. i politički i vojno bila kao uzurpator Jugoslavije daleko ispred Hrvatske. I opet su Srbi doživjeli težak vojni poraz od Hrvata. Vučiću bi trebalo biti jasno da će Srbija u novim uvjetima i rasporedu snaga, biti ekonomski jako daleko iza Hrvatske. Ta je razlika danas sve veća, usprkos brojnim unutarnjim ekonomskim problemima Hrvatske. Ali, 1991. godine prosječna plaća zapsolenog u Srbiji i u Hrvatskoj je bila gotovo ujednačena s prevagom Hrvatske od 10% do najviše 20% većeg nivoa zarada u mjesecu. Danas je u Hrvatskoj prosjek zarade i više nego duplo veći nego u Srbiji. I zato je izvjesnije da će ubuduće Srbija, koja je na začelju visine zarada na prostoru bivše Jugoslavije, novu agresiju kroz Memorandum 2 provoditi bez oružja. Znaju oni dobro kako su prošli kad su pokupili 1991. godine naoružanje tadašnje treće vojne sile Europe i pete na svijetu, a znaju još bolje da bi u novoj ratnoj avanturi protiv Hrvatske prošli kao Napoleon protiv Kutuzova. To ne znači da Hrvatska ne treba raditi na jačanju vojnih i obrambenih snaga. Vlastita vojna sila je Hrvatskoj najjači garant sigurnosti u budućnosti, pogotovo kad za susjeda ima Srbiju sa kojom se nikad ne zna i koja je u svakom trenutku spremna na sve u provedbi svojih velikdržavnih ciljeva. Kad to ne pokušava postići oružjem u ratu, onda to drugim sredstvima nastavlja u miru.
I sve to sukladno je Vučićevom doživljaju djela “Vladalac” što ga je davno napisao Niccolo Machiavelli. To je jedna od Vučićevih omiljenih knjiga, kao što je i sam izjavio. I nije ni čudo, jer on je doista iskreni pobornik Machiavellievog načela da cilj opravdava sredstva. I ako je velkosrbinu Vučiću jednako kao i osuđenom zločincu Karadžiću zajednički cilj bilo stvaranje genocidne srpske tvorevine u Bosni i Hercegovini, onda je svatko od četnika koji bude osuđen za njihovo shvaćanje stvari tek kao jedno od ljudskih oruđa što je žrtvovano za opći cilj. I zato i Vučić i Šešelj i Karadžić i bilo koji četnik koji gmiže u zatvioru ili parazitira na slobodi, ima u glavi urezan čip da je svaki od njih samo jedna od karika u srpskom paklenom lancu. I kad pukne jedna ljudska karika, ili se trajno odlomi sudskom presudom kao u slučaju Karadžića, za Vučića i za sve Srbe što rezonuju kao on, to je samo gubitak jednog sredstva na putu ka cilju. Za takve su ljudi samo kao brojevi, makar bili i iz vlastitog naroda. Stoga od takvih i ne čudi kad s još više bezdušnosti i bezosjećajnosti nasrću na živote pripadnika drugog naroda i nemilice gaze preko ljudskog lijesa kao pravi nastavljači machiavellizma. I samo se najveći mazohiosti mogu iznenaditi kad Vučić, kao izraziti srpski machiavellist jezuitskim tonom propusti Karadžića službeno nazvati srpskim junakom, ali zato nitkom, pa ni svome šahovskom sparing partneru iz partije na Kalemegdanu ne prepušta ni pedalj teritorija Republike Srpske. Srpski predvodnik nebeskog naroda poriva ka zemaljskoj otimačini tako izravno vodi svoj zatucani narod u deveti pakleni krug Dante Alighierija. Već je Izetbegoviću bez imalo diplomatskog takta zvecnuo oružjem i time samo pokazao da jednoga dana Srbi umjesto Radovana Karadžića mogu pronaći novi šraf u svome paklenom stroju. Odgovorom Izetbegoviću srpski premijer Vučić je samo slikovito poručio bošnjačkom lideru da je Srbima i svaki njihov čovjek samo kao potrošna roba. Bitno im je samo da mehanizam zla i dalje funkcionira.
Nakon takve Vučićeve zloslutne tirade pred beogradskim novinarima o karakteru sprskih agresorskih ratova iz devedesetih, da mogu ustali bi iz groba najprije oni što su davno poput Archibalda Reissa u Prvom svjetskom ratu, preko Fitzroya Mc Cleina u Drugom svjetskom ratu, pa do još živućeg Daniela Schiffera u posljednjem srpskom ratu iz devedesetih otvoreno protežirali u inozemstvu srpske osvajačke težnje u svim spomenutim ratovima. I danas se među brojnim ljevičarskim strankama i nevladinim udrugama u zemljama žrtvama srpske agresije mogu čuti naglas izrečene zablude kako srpski narod ne stoji iza fašističkih i nacističkih političkih projekata svojih političkih lidera. Takvi zaboravljaju da Srbi od 1990. godine upravo redovito biraju na slobodnim višestranačkim izborima u svojoj zemlji ljude iz stranaka koji zagovaraju isključivo političke ideje krvi i tla. I zato i postoji znak jednakosti između političara i naroda u Srbiji. To je jednadžba sa samo jednom nepoznatom, davno već riješenom i prekriženom varljivom nadom hrvatskih ljevičara da je srpski narod drugačiji od političke elite koju sam takvu ratnohuškašku uporno i bira. I sve to traje, uz neznatna odstupanja srpskog odabira salonskih demokratsko – liberalnih, samo umivenih četnika u intervalu od 2000. do 2012. već više od 25 godina. To je dovoljno dug period da bi se razbile i posljednje iluzije ljudi poput bivšeg Sarajlije Miljenka Jergovića ili negdašnjeg Travničanina Olivera Frljića da može biti suštinske razlike u pogledima, primjerice u njima jako dobro znanom političkom slučaju srpske obitelji Kecmanović iz Sarajeva. Sad i otac, umirovljeni politolog Nenad i sin aktivni srpski pisac Vladimir žive u Beogradu. Stariji Kecmanović je u rukavicama i u lister odijelu bio verbalno gorljivi Jugoslaven u Sarajevu, ali samo dok nije pukla prva puška u Bosni. Onda se iz sarajevske kotline i političke blizine i Aliji Izetbegoviću brzo popeo na Karadžićeva brda i planine iznad Sarajeva, a sa Trebevića je aterirao u Beograd kod Miloševića. Njegov sin Vladimir, danas aktualni srpski pisac u Beogradu nije morao u životu nositi očevu masku, jer kad je u međuvremenu odrastao u punoljetnog čovjeka u Beogradu, nije bilo više političke potrebe za takvom dvostrukom igrom. To zavedenim orjunašima Jergoviću i Frljiću i danas nije jasno i nisu jedini. Mudri ljudi na vrijeme vide puno dalje od prosječnog čovjeka. U tom istom Jergovićevom Sarajevu pedesetih godina, netom nakon Drugog svjetskog rata, živjela je i školovala se i moja mama, sve od polaska u prve razrede škole pa do fakulteta. I za razliku od Jergovića ili Frljića, njoj je još koncem pedesetih bilo jasno zašto se mogla kao najmlađa sa samo 20 godina zaposliti u sarajevskoj tvrtki “Šipad”, koja je od rukovodnog tijela pa do zaposlenih imala na popisu samo Hrvate, sa kojima se tamo uglavnom i družila. Drugačije je bilo i ostalo njezino sjećanje kroz hrvatsku prizmu i rada u hrvatskom “Šipadu” od srpskog doživljaja tog istog Sarajeva iz kuta Kecmanovića ili danas bošnjačkog pogleda na stvarnost Sarajeva Bakira Izetbegovića. Upravo je bošnjački lider SDA u podaništvu prema Vučiću prevazišao sve okvire popustljivosti. Ovaj mu na upozorbu o statusu Republike Srpske prijeti novim ratom, a ovaj mu par dana nakon toga izazova poručuje kako je i dalje otvoren za razgovor s njim. Nije njega Vučić matirao samo jednom u šahovskoj partiji na Kalemegdanu. To je i sad vidljivo i iz ptičje perspektive. Samo neka pričeka još koji dan da vidi što će mu srbijanski premijer reći na Izetbegovićevu poruku da Šešelju treba zabraniti ulazak u Bosnu i Hercegovinu, kao što je to već Šešelju objavila Hrvatska. I kakav odgovor Izetbegović na sve to može očekivati? Isti onakav kakav je bahati i nadobudni četnik Vučić već poslao Hrvatskoj. Na spomenutoj presici posvećenoj Karadžiću i Šešelju, napomenuo je Vučić da će se političkim metodama boriti da Hrvatska ukine odluku o njegovom učitelju i uzoru kao nepoželjnoj osobi na tlu Hrvatske. I poslije svega, ima li još tko u Hrvatskoj da vjeruje da će Vučić ukinuti samoproglašeni fantomski srpski zakon o “mini Haagu” u Beogradu? Svojom besjedom Vučić je objasnio da njemu i Srbima iz glava nisu izbili snovi da iz Beograda mogu politički dirigirati odluke, kako u Zagrebu, tako i u Sarajevu, ili u bilo kom glavnom gradu države nastale iz bivše Jugoslavije. Vučić i Srbi koje zastupa s takvim nakaradnim mišljenjem, uobražavaju i dalje da mogu zavoditi red u tuđoj kući i tražiti svoju sreću u tuđoj nesreći. Niti jedan srpski medij nije osudio tvrdoglavo zauzimanje Srbije da istraje u zadržavanju neodrživog zakona o univerzalnoj nadležnosti Beograda za sve ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. Taj su besramni sud Srbi napravili još za Miloševića, a njega su priznavali i uvažavali i Đinđić, Koštunica, Tadić, sad i Nikolić i Vučić. Svi oni mijenjaju se kao na pokretnoj traci, jedino ostaje nepokretna srpska politika otvorenog miješanja u pravni suverenitet i teritorijalni integritet susjednih država. Dodatni obol svemu ovome Vučić je dao kroz izazivačku, drsku i bezobraznu izjavu domaćim i stranim novinarima da mu je drago što nije prihvatio naredbu Haaga da izruči kuma Šešelja na izricanje prvostupanjske presude. Jer, veli Vučić, ispao bi onda izdajnik u očima naroda. Ispunjenje samo formalno potpisane obveze Srbije da će poštivati naredbe Međunarodnog suda, on sad naziva izbjegavanjem poniženja. Nije dvoličnjaku i licemjeru bilo poniženje zajedničkih žrtava Hrvata, Bošnjaka i Albanaca njegovim i Šešeljevim zajedničkim ratnim zločinima, već i ih ponovno ubija i takvim javnim pljuvanjem, gaženjem i vrijeđanjem sjeni mrtvih ljudi. On je tom gestom i javno odgovorio što misli o prvom od tri hrvatska uvjeta Srbiji za otvaranje pristupnih pregovora s EU. Doduše, perfidni Bizantinac Vučić je prvo sačekao odluku tragikomičnog i cirkuzantskog suda u Haagu, da bi pustio mašti na veselje i odgovora i Hrvatskoj i cijelom svijetu što je godinu i pol dana sa Šešeljem i Rusima isplanirao izlobirati pred Tribunalom u Haagu. Ta je nevjerojatna sudska presuda dio vezanog pokušaja prljave trgovine dijela Zapada s fašistom Putinom iz Rusije. No, nije to i jedini razlog što su tom sramnom političkom nagradom jednog od glavnih kreatora srpskih zločina pogazili pravo i pravdu, puštajući na slobodu zlotvora, kojega su samo sedam dana prije toga u presudi njegovom suborcu Karadžiću definirali jednim od članova srpskog udruženja radi provedbe zločinačkog poduhvata. Znaju pokvarenjaci i podlaci u Haagu da bi patološki tip Šešelj i sutra sve ponovio kao što je napravio jučer, samo kad bi još imao snage za to. Međutim, oni su takvim neodrživim riješenjem htjeli zadovoljiti trule kompromise u svome dvorištu. Sve velike europske zemlje su manje ili više na kušnji mogućeg otcjepljenja dijela svojih teritorija. Englezi imaju gospodarskih razloga držati Škotsku, Vels i Sjevernu Irsku, a Španjolci Kataloniju, Baskiju i Galiciju. Za nijansu su uporniji u očuvanju jedinstva zemlje u Madridu nego u Londonu, jer Katalonija u postotku BDP-a Španjolskoj donosi puno više nego Škotska ostatku Velike Britanije, a i mogla bi Škotska ekonomski živjeti puno bolje od nafte na razini jedne Norveške nego Katalonija kao neovisna država kao turističko odredište sa razvijenom poljoprivredom bogate i plodne žitnice. Nijemci od svih velikih europskih zemalja imaju doma najmanje separatističkih izazova, ali ne i Francuzi i Talijani sa Korzikom, Alzasom i Bretanjom, odnosno talijanskim mogućim rascijepom na dvje države, bogatog sjevera i siromašnog juga. I nije zato slučajno notornog zlikovca Šešelja abolirao od najtežih zločina Jean Claude Antoanetti, francuski sudac talijanskog podrijetla. Ruku na srce, u tročlanom vijeću bila je i Talijanka Flavia Lattanzi, žena koja je ostala vjerna principima istine i pravde. I kad se i Bruxelles, sjedište EU i belgijska prijestolnica trese nakon surovog terirističkog napada donijetog izvana, drma se i iznutra vječno zapletenim i neriješenim antagonizmom germaske Flandrije i frankofonske i romanske Valonije. Znaju odlično i u tragediji i lakrdiji od suda u Haagu da je Srbija jedini stvarni krivac i uzročnik svih ratova devedesetih. Samo su joj tom odlukom privremeno i reatroaktivno željeli dati žezlo lažnog legaliteta i legitimiteta
nad cijelom bivšom Jugoslavijom, opet iz vlastitih prljavih interesa. U Londonu, Madridu, Parizu ili u Rimu znaju kakav je to “legitimist” i “legalist” Srbija i Srbin koji susjeda čizmom gazi dok njemu samom šubara glavu kvari. No, oni u svojoj prljavoj i vezanoj trgovini sa Srbima i sa Rusima, suludo misle da i Škotima, Kataloncima sutra, ili Bretoncima i Lombardijcima prekosutra imaju pravo reći da nemaju pravo ići nikud izvan Velike Britanije, Španjolske, Francuske i Italije, jer su političkom odlukom o Šešelju Europi i svijetu poslali poruku da oni imaju i silom ako ustreba imaju biti gospodari doma kao što je to bila Srbija u Jugoslaviji. Srbi im u ovom slučaju služe kao alibi za radnje koje bi poduzeli doma prema onima što bi htjeli poći putem državne samostalnosti. I ako podupru skandaloznom odlukom Šešelja, time i Vučića i Nikolića i njihovu Veliku Srbiju, u isto vrijeme podupiru, primjerice i nasilno održavanje državne zajednice Velike Britanije. I tako sličnost Srbima i Englezima nije samo semantičke prirode jezičnog prefiksa svojih država koje vide i u nazivu i u svojoj percepciji stvarnosti kao velike. No, velike su s malim početnim slovom i puno veće u zamislima Engleza i Srba nego što vrijede u stvarnosti. Haški sud se sam demaskirao kao politički. Suprotno mišljenju većine ljudi da je on prvenstveno bio i ostao pod patronatom Amerike, ovom bestijalnom odlukom o Šešelju, taj je sud pokazao da su od velikih svjetskih sila samo SAD i Njemačka u konačnici bile i ostale protiv koncepta Velike Srbije zarad kompenzacije i jeftinog pokrića za umjetno održanje teritorijalnog integriteta Velike Britanije, Španjolske, Francuske i Italije. Sve te četiri zemlje u odluci o Šešelju snose jednaku odgovornost kao i Rusija. I nisu slučajno odabrali Francuza talijanskog korijena Antoanettija da tako presudi. I zato je Hrvatskoj nakon svega viđenog, jedina prava adresa za zaštitu vlastitih interesa samo u Washingtonu i u Berlinu, jer samo Amerikanci i Nijemci nisu bili upleteni u taj skandal vezan za Šešelja. I na samome kraju Vučićevo miješanje u unutarnje stvari Hrvatske po pitanju zabrane ulaska Šešelja u hrvatsku državu, kao i njegove prijetnje Izetbegoviću da će Srbija i silom oružja braniti Republiku Srpsku, kao ratni plijen jednog od njegovih ratnih idola Karadžića, pravi su Vučićev poziv u vidu bačene rukavice vladama u Zagrebu i u Sarajevu da Srbiji upute zajednički i jedinstveni odgovor. Samo takav ujedinjeni odgovor žrtava srpske agresije iz devedesetih može smiriti i obuzdati Vučića i Srbiju u njihovim nakanama. Jednom im je izrečena presuda na bojnom polju, daleko prije Haaga, ali im to, očito nije bila dovoljna opomena da se više ne igraju vatrom. Jer, trebao bi Vučić znati da bi onda u slučaju novog igranja Srbije s vatrom, njegov narod istinski mogao završiti pred zidom plača. I bolje mu je i pametnije i mudrije da ne zaziva novi rat, jer bi onda taj srpski zid plača bio dug kao i onaj nadaleko poznati Kineski zid, jedini objekt na Zemlji koji se može vidjeti sa Mjeseca, pa neka samo razmisli malo Vučić odakle bi bila vidljiva golema tuga i nesreća koju bi otkopavanjem ratnih sjekira nanio najviše svome narodu, iako on i dalje čvrsto vjeruje da usjpešno priziva zlo i štetu samo drugima u korist zle sreće svoga izmanipuliranog naroda.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
