PRVI OTKRIVAMO: HRVATSKA PODRŽAVA JOKIĆA S KOMUNISTIČKOG INSTITUTA NASTALOG 1964., A NE INSTITUT ´IVO PILAR´ KOJI JE NASTAO 1991.

0
859

MIOC-informatičari-SoljačićDok učenici zagrebačke XV gimnazije, popularno zvane MIOC osvajaju prvo i drugo mjesto na elitnom natjecanju informatike u SAD-u, za koje je njihova škola većinom preko privatnih donacija prikupila sredstva za put, na trgovima hrvatskih gradova se organiziraju demonstracije za reformu obrazovanja koju nameće Boris Jokić, koji zastupa fleksibilnost obrazovanja u tolikoj mjeri da ju i sam utjelovljuje kada na službenim fotografijama pozira s predsjednicom i ministrom u košulji, s rukama u džepovima. Njegov obrazovni put u koji se ubraja čak i naslov ´državnog prvaka u astronomiji´ iz osnovne škole, već u toj nježnoj njegovoj dobi obećava da se radi o “genijalcu”. Boris Jokić danas radi kao  jedan od 11 znanstvenih suradnika na Institutu za društvena istraživanja u Amruševoj u Zagrebu, a kojeg nikako ne smijemo pobrkati s Institutom za društvena istraživanja Ivo Pilar osnovanom 1991. godine, a u kojemu je djelovao današnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Jokić je voditelj ekspertnog tima koji treba provesti obrazovne reforme, popularno poznate kao KURIKUL(UM). Sama ta riječ dolazi iz latinskog (curriculum = trčanje, utrka, krug oko staze, tijek) te upućuje na zatvoreni krug politike koji se očito odražava i na obrazovanju. S obzirom na institut s kojega Jokić dolazi, simbolika kurikul(um)a je jasna: treba zatvoriti krug i vratiti se u komunističku prošlost – pomoću instituta kojeg je osnovao oficirski kadar JNA.

Naime, postoje dva paralelna instituta koji se bave istim znanstvenim istraživanjima, ali s potpuno različitih polazišnih točaka; onaj na kojemu radi Jokić još uvijek slijedi Tita, komunizam, politiku Beograda i odavno pokojnu SFRJ, dok je ovaj drugi (Ivo Pilar) nastao 1991. godine u samostalnoj državi Hrvatskoj. Zbog čega onaj prvi nije ukinut, već i dalje regrutira stručnjake ideološki naklonjene propaloj Jugoslaviji, nije moguće objasniti drugačije nego izostankom lustracije nad komunističkim ostacima u raznim institucijama naše zemlje. Ti ostaci zahvaljuju svoj pronovni procvat udbaškoj mreži koja je je izgleda neokrznuta preživjela društveno-političke promjene i Domovinski rat, a sada ucjenjuje hrvatski narod plaćenim protestima i takozvanim civilnim udrugama koje gutaju milijune kuna iz našeg proračuna. Izuzetno je problematično kada nova vlast koju utjelovljuju Tomislav Karamarko i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović daje podršku Jokiću, proizašlom iz evidentno komunističkog instituta, što se vidi po objavljenim radovima znanstvenika instituta objavljenima od 1964. godine naovamo. Tako na primjer, niti jedan znanstvenik s Instituta ´Ivo Pilar´nije došao u obzir kao voditelj stručnog tima ovog kurikuluma; to je morao biti baš Boris Jokić. Zašto?

Pođimo od samog Borisa Jokića i njegovih kolega na Institutu, osnovanom još 1964. godine, u doba samoupravljanja, komunizma, socijalizma i Titove diktature, pred hrvatsko proljeće. Boris Jokić je rođen 1976. godine, srednjoškolsko školovanje je nastavio u Americi, a potom je imao prilike studirati u Velikoj Britaniji. Kada je počeo Domovinski rat, imao je 15 godina, što će reći da su njegovi roditelji vjerojatno uoči rata emigrirali u SAD, budući da je Boris tamo “nastavio” svoje srednjoškolsko školovanje. Činjenica da se vratio u Hrvatsku gdje je diplomirao psihologiju, a potom doktorirao u Velikoj Britaniji, govori o tome da je imao znatna financijska sredstva na raspolaganju, kojima je mogao platiti svoje visoko obrazovanje u Cambridgeu. Za vrijeme dok su Jokićevi roditelji plaćali njegovo skupo obrazovanje, roditelji Borisovih vršnjaka u Hrvatskoj ginuli su na fronti a njihova djeca bila protjerivana i sretna ukoliko su uopće imala priliku pratiti nastavu i završiti obrazovanje. 

Učenici iz MIOC-a nemaju nikakva sredstva, ali imaju vrhunske sposobnosti, znanja i talenta pomoću kojih osvajaju prve nagrade, ali svejedno su prisiljeni prikupljati donacije za put u Ameriku kako bi uopće mogli sudjelovati na tim natjecanjima. Ti mladi genijalci nisu predmet istraživanja Jokićevog instituta, on ih je stavio na stranu time što je rekao da “uspjeh pojedinaca ne dokazuje kvalitetu hrvatskog obrazovnog sustava”. Bahati Jokić nadalje kaže: “naš je sustav u europskim okvirima prosječan, no u nekim važnim elementima i ispodprosječan”. Začuđuje takvo viđenje našeg obrazovnog sustava, koji je sasvim sigurno u osnovnoškolskom, pa i srednjoškolskom dijelu, izuzetno širok i kvalitetan, što dokazuje i praksa zapošljavanja naših ljudi rasutih po svijetu, jer ih upravo taj svijet cijeni kao vrhunski obrazovan kadar i radnu snagu.

čobo-jokić-300x194U biografiji Borisa Jokića navedenog na stranicama tog Instituta stoji slijedeće: Diplomirao je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je i doktorirao iz područja obrazovnih znanosti na Faculty of Education, University of Cambridge, Velika Britanija. Znanstveni je suradnik u Institutu za društvena istraživanja pri Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja na projektu Evaluacija nastavnih programa i razvoj modela kurikuluma za obavezno obrazovanje. Bavi se metodologijom istraživanja, psihologijom obrazovanja, religijskim obrazovanjem i obrazovanjem iz prirodoznanstvenih predmeta. Njegovi kolege na tom institutu su: sociologinja Anja Gvozdanović koja je znanstvenu karijeru počela s Centrom za mirovne studije, Mladen Domazet koji je doktorirao na Oxfordu, interdisciplinator i filozof znanosti koji je istraživao blagodati Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, sociologinja Mirjana Adamović koja je još 2005. istraživala rodno (spolno) obilježavanje vremena i prostora u Republici Hrvatskoj, Ivana Jugović koja je diplomirala psihologiju s radom naslova “Zadovoljstvo rodnim ulogama”, te je završila jednogodišnju edukaciju Centra za ženske studije u Zagrebu, filozofkinja Ana Maskalan koja istražuje rod i kulturu, obitelj i promjenu rodnih uloga, te sudjeluje u “istraživačkom” projektu Rodno/spolnog obilježavanja prostora i vremena u RH (vjerojatno i Labrovićevo obilježavanje pišanjem po hrvatskom grbu), sociologinja Dunja Potočnik koja je završila i tzv. mirovne studije, te psihologinja Zdenka Ristić Dedić koja piše stručnu literaturu gotovo isključivo s Jokićem.

prosvjed za jokićaKada pogledamo zbog kojih su zasluga i znanstvenih studija on i njegove kolege ustvari došli na taj Institut, postaje jasnije o kakvom se rasadniku rodnih teorija i socijalističke misli ovdje ustvari radi. Međutim, tek kada zavirimo u biografije i zasluge samih osnivača tog Instituta, otkrivamo pravi razlog. Naime, radi se o komunistima i antifaštistima jugoslavenskog kova i svjetonazora. Taj Institut kojeg danas krase mladi kadrovi iste provenijencije i svjetonazora, bio bi u slučaju provedene lustracije nad komunističkim nasljeđem, jednostavno i trenutno ukinut. Da je Hrvatska provela lustraciju, nikada ne bi bilo ovog prosvjeda koji je bio smišljeno organiziran i reklamiran plaćenim oglasima u raznim medijima. On bi bio zakonom zabranjen, kao i svako oživljavanje komunističke ideologije ili ikonografije. Osim svega, treba razmisliti i kakav institut i kakve stručnjake hrvatska država obasiplje novcem, dok pravi mladi genijalci kao učenici MIOC-a pobiru prve nagrade na svjetskim natjecanjima. Za njih nitko ne diže glas, ali za Jokića se ide na ulice.

Sam Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) osnovan je 1964. godine kao Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu (IDIS), a sadašnji naziv dobio je promjenom ranijeg statusa sveučilišnoga u javni (državni) institut, i to Zakonom o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti u RH. Njegovi začetnici i osnivači su: dr. Adolf Dragičević, dr. Mirko Martić, dr. Milan Prelog, dr. Rudi Supek i dr. Mladen Zvonarević.

adolf dragičevićAdolf Dragičević (1924-2010) je 1942. godine pristupio partizanskom pokretu i postao oficir JNA.  Imao je informacije iz prve ruke o poznatom slučaju ratnog zločina nad širokobriješkim franjevcima budući da je njegov 4. bataljun 11. dalmatinske brigade izravno napadao širokobriješki samostan te je on osobno, kao politički komesar 3. čete, 4. bataljuna 11. dalmatinske brigade, spadao u neposredno zapovjedno odgovorne za taj zločin. S obzirom na svoj tadašnji vojnopolitički čin, Dragičević je morao znati, ili barem procijeniti, s koje je više zapovjedne razine i zbog kojih je motiva donesena odluka za realizaciju tog masovnog zločina. Ante Josipović, otac bivšeg hrvatskog predsjednika, bio je pripadnik Biokovskog partizanskog odreda od 1942., a Adolf Dragičević i Veljko Kadijević u sastav istog tog odreda ušli su 1943. godine. Studij prava započeo u Zagrebu, a završio 1950. u Beogradu. God. 1951. izabran je za asistenta na Katedri političke ekonomije na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupnik je u Saboru 1963-67, te u Saveznoj skupštini 1968-74. Sudjeluje u izradi nacrta i konačnih tekstova Ustava iz 1963. i 1974.  God. 1986. izabran je za izvanrednoga i 1991. za redovitog Člana JAZU. Bio je u neprestanim prijeporima s HAZU kojoj je formalno pripadao, ali se i javno zalagao za njezino ukidanje u postojećem obliku. Akademik Dragičević je pisao o problemima marksističke političke ekonomije, građanske ekonomske teorije, socijalizma, i povijesti socijalističke misli.

Drugi navedeni suosnivač je dr. Mirko Martić koji je još kao kao gimnazijalac bio sudionik narodnooslobodilačkog pokreta, u kojemu je obavljao različite političke dužnosti, da bi kasnije uslijedila njegova znanstvena karijera u kojoj je postao stručnjak za agrarnu sociologiju još za vrijeme šezdesetih godina prošlog stoljeća.

milan prelog s bratomTreći je dr. Milan Prelog (1919.-1988.), brat dr. Vladimira Preloga, kemičara i dobitnika Nobelove nagrade, koji od 1943. do oslobođenja sudjeluje u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije.  1946/1947. djeluje kao kustos Muzeja NOB Povijesnog muzeja u Zagrebu, nakon čega je postavljen za referenta Odjela za kulturu i umjetnost Ministarstva prosvjete NRH. Do 1972. godine je bio direktor Instituta za povijest umjetnosti te predstojnik Odjela za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao prvi predsjednik Savjeta za zaštitu spomenika kulture Hrvatske zaslužan je za niz podzakonskih akata kojima se regulira ova djelatnost u SR Hrvatskoj. Njegove zasluge i djelatnosti za zaštitu baštine, društvene znanosti i povijest umjetnosti su jednostavno rečeno – nadljudske. Osim svega što se navodi u njegovoj biografiji, interesantno je za ovaj članak navesti i slijedeće: Milan Prelog je vršio političke funkcije: bio je poslanik Savezne skupštine SFRJ od 1964. do 1969; član Komisije za idejna pitanja CKSKJ od 1971. do 1974, član Komisije za idejna pitanja CKSKH od 1971. te član Savjeta Republike SR Hrvatske. Bio je član Komisije za dodjelu republičke nagrade za životno djelo i Komisije za nagradu »Božidar Adžija«. Za sav taj društveno-politički, znanstveni i stručni doprinos primio je niz priznanja.

rudi supekČetvrti u nizu je dr. Rudi Supek (1913-1993), utemeljitelj studija socijologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studirao je psihologiju u Zagrebu i u Parizu na Sorbonni, preživio zatočeništvo u konc-logoru Buchenwald u kojem je bio jedan od rukovodilaca ilegalnog pokreta otpora. Zajedno s Ivon Bourdetom osnivač je Internacionalnog centra za istraživanje samoupravljanja u Parizu i osnivač stalnog komiteta za istraživanje participacije, radničke kontrole i samoupravljanja pri Međunarodnom sociološkom udruženju. Bio je žestok protivnik tzv. “etnocentrizma”, odnosno tvrdio da nacionalizam evoluira prema ekstremnim oblicima, ne samo u šovinizam, nego i fašizam. 1991. godine u jednom intervjuu naziva rat koji je nametnut Hrvatskoj i BiH “svađama koje su počele da prelaze u krvava obračunavanja”, te da je nastao “jer smo premalo učili u školama o fašizmu ...  Vidimo da često puta nacionalizam ide ruku pod ruku s klerikalizmom, da se ta nebeska i zemaljska hijerarhija često puta veoma dobro slažu.” Ovaj ideolog samoupravljanja u tom intervjuu ustvari brani socijalizam i napada kapitalizam, u trenutku dok je u Hrvatskoj mahnitala velikosrpska agresija. Supek uskrsava samoupravljanje kao pojam ” novog sindikalizma”. Za njega je rat u Hrvatskoj bio “građanski”, te je te iste 1991. godine zagovarao demilitarizaciju “zaraćenih strana”. Vidjeli smo kako bi takav projekt završio – istrjebljenjem hrvatskog naroda od strane velikosrpske JNA i četnika. Taj intervju je sa Rudijem Supekom vodio izvjesni Ratko Dojčinović za Karlovački tjednik. Rudi Supek “antifašist po vokaciji” kako su ga nazivali sudionici omladinskih akcija u kojima je rado provodio svoje ankete i istraživanja, bio je i svojedobno direktor  Društvenog instituta u Beogradu. Svetozar Livada piše o njemu za “Udruženje potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa logora smrti NDH Gospić-Jadovno-Pag 1941”Devedesetih, kad sam mu donio 300 fotografija srušenih spomenika vodećih umjetnika koji su svojim djelima komemorirali žrtvama fašizma odjurio je u Pariz kao katapultiran da pokaže međunarodnoj konfederaciji antifašista kako je ovdje započela kontra revolucija, napadom na antifašizam kao civilizacijsku tekovinu. Bio je  u pravu, jer smo građanskim ratom doživjeli povijesni poraz, a ne tražimo povijesni odgovor.

Zadnji i peti utemeljitelj tog instituta i rasadnika komunističke ideologije je psiholog dr. Mladen Zvonarević (1922-1995) koji se bavio i socijalnom patologijom. Uz njegovo ime se može naći i spominjanje Udbe. Poznati povjesničar jugoslavenstva prof. Mladen Zvonarević koji je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu desetljećima ‘odgajao’ nasljednike i projugoslavenski kadar, 1971. godine je tajno otkucavao UDBI svoje studente, a onda je javno za njih tražio rigorozne kazne. Da je živ, danas bi vjerojatno ´otkucavao´ hrvatske “fašiste” Miloradu Pupovcu, vječno ugroženom i prebogatom etnobiznismenu u Hrvatskoj. 

Ingrid Runtić

HOP portal