Nijedan iole značajniji medij u Srbiji nije prenio, možda kroz neku zalutalu i šturu rečenicu u okviru najsporednijih vijesti da je dubrovački Jug po četvrti puta postao vaterpolskim vladarom Starog kontinenta. Hrvatski prvak ostvario je sjajnu pobjedu u srazu s grčkim Olimpijakosom 6:4, što je utoliko veći uspjeh s obzirom na činjenicu da je grčka najbolja momčad ujedno i reprezentacija te zemlje u malom. Na putu do finala Jug je srušio i slavni i na Final fouru, često i sudačkim odlukama favorizirani i skupocjeni Pro Recco iz Genoe. Tako je hrvatski klupski vaterpolo stigao do svoje 12. šampionske krune u najjačem europskom natjecanju. Podsjetimo, zagrebačka Mladost bila je sedam puta prvakom Europe, Jugu je ovo četvrti naslov, a jednom je i splitski Jadran bio najbolja vaterpolska momčad Europe u onom glasovitom hrvatskom finalu Jadran – Mladost odigranom 1992. godine, netom nakon uspostave samostalne i neovisne hrvatske države. Nasuprot tome, srpski vaterpolo, kojim je, kako je znano, Srbi naveliko diče i hvale na sva zvona, ima devet naslova europskih klupskih prvaka, od čega sedam pripada Partizanu, te po jedan Crvenoj zvezdi i Bečeju. Ako gledamo samo razdoblje nakon krvavog raspada bivše Jugoslavije u režiji Srbije, omjer naslova prvaka Europe u usporedni hrvatskih i srpskih klubova je 5:3 za hrvatske klubove. U tom periodu bilježimo tri titule Juga i po jednu Mladosti i Jadrana, dok su Zvezda, Partizan i Bečej po jednom osvajali naslov europskih prvaka, Beograđani pod imenom države Srbije, a Bečejci još u vrijeme dok su Srbija i Crna Gora tvorili zajedničku državu. Usprkos popularnosti vaterpola u Srbiji, kojoj je taj vodeni sport u zemlji u kojoj mnogi njezini stanovnici ne znaju ni plivati, te se dave i u plitkoj riječnoj vodi u priobalju, a kamoli u dubokom moru, niti jedna televizijska postaja u Srbiji, uključujući i specijalizirane sportske teelvizije, nije prenosila finale Lige prvaka između Juga i Olimpijakosa.No, zato je tijekom trajanja velikog finala od prve do zadnje minute snijegom bio prekriven i prvi i drugi program HRT-a, koji je i prenosio završni dovboj hrvatskog i grčkog šampiona za naziv najboljeg europskog sastava za ovu godinu. Nije Srbima ovo ni prvi, niti posljednji puta da pokušavaju ignorirati stvarnost, onda kad se ona ne poklapa s njihovim željama i maštanjima. Sjetimo li se da su i sad davnih devedesetih, opet po izravnom političkom naputku na državnoj RTS odbijali preuzimanje prijenosa tradicionalnog Novogodišnjeg koncerta iz Beča, jasno je kako u zemlji seljaka s brdovitoga Balkana, kako ga je tim slikovitim riječima upravo opisala i srpska pjesnikinja Desanka Maksimović poodavno uređivačka politika medija pod patronatom bilo kog srbijanskog režima živi u svome paralelnom i virtualnom svijetu u odnosu na onaj realni i životni.
Uzalud vam trud srpski svirači. Jer, ono što Srbima i dalje jako teško pada, to je i dalje uvjerljiva dominacija hrvatskih klubova naspram srpskih u najznačajnijim europskim klupskim natjecanjima za prvaka Europe u pet najpopularnijih kolektivnih sportskih igara u Srbiji. Neprijeporno je kako prosječni srpski sportski zanesenjak najveću važnost pridaje osvojenim i najvrijednijim titulama euroskih klupskih prvaka u nogometu, košarci, rukometu, odbojci i u vaterpolu. Već smo gore aspolvirali vaterpolski saldo koji ide u korist hrvatskoga vaterpola, a tako je i u košarci, rukometu i odbojci, dok se Srbi mogu jedino pohvaliti onim jedinim nogometnim seniorskim naslovom europskog prvaka Crvene zvezde što su ga osvojili 1991. godine, kad su se u prvoj postavi beogradske momčadi pravi i domaći srbijanski nogometaši mogli prebrojati na prste. Taj su podvig izveli samo zahvaljujući talentu nogometaša uvezenom sa strane, te su tako u majici Zvezde tad nastupali Prosinečki i Siniša Mihajlović iz Hrvatske, Savićević iz Crne Gore, Pančev iz Makedonije, te Belodedić Srbin iz Rumunjske kao oni ključni igrači, a od pridošlica treba još ubrojiti i Crnogorce Marovića i Radinovića, kao i bosanskog muslimana Šabanadžovića. Najsporednije uloge su imali domaći, srbijanski vratar Stevan Stojanović, te tek za nijansu veći obol su dali Jugović i Binić. I onda se danas Srbi čude kako im je propao nogomet, kao što je propao i jugoslavenski rockn’roll raspadom te umjetne državne tvorevine. Daleko je veći sportski trijumf trofej zagrebačkog Dinama u natjecanju Kupa velesajmskih gradova od toga famoznog naslova prvaka Europe Crvene zvezde, jer je Dinamo u svojim najalsvnijim danima kad je 1963. igrao svoj prvi veliki finale protiv Valencije, onda i 1967. ono pobjedničko finale protiv Leeds Uniteda, na putu ka finalu rušio s ubjedljivim rezultatima i takve gigante kao što su Bayern Munchen i Juventus iz Torina s rezlutatima 4:1, dok je tad iznimno jaki Eintracht Franckfurt tučen u zagrebačkom Maksimiru 4:0 uz legendarni i povijesni preokret nakon 0:3 u prvome meču u Njemačkoj. Dinamo je tih godina pobjeđivao, ne samo Bayern u Munchenu, nego i Porto u gostima, tada nevjerojatno jaki Celtic, Evropski prvak za 1967. godinu pao je u izravnom srazu sa zagrebačkim “plavim” upravo te godine kad su Škoti u finalu iznenadili favorita, talijanski Inter i postali najboljim klubom Europe za 1967. godinu. Iz ovih paralela jasno proizilazi da bi Dinamo, da mu je šezdesetih srbijanska mafijaško – udbaška država dopustila osvajanje naslova prvaka bivše države zasigurno bio i prvakom Europe, bar jednom, ako ne i više puta, jer je, eto, lako izašao na kraj sa slavnim Celticom, klubom koji je svladao u finalu 1967. milanski Inter, koji je opet, kao i Juventus dijelio lekcije smiješnom vojnom klubu iz Beograda Partizanu, koji je jednom od Juventusa u Kupu europskih prvaka u sezoni 1961/62. poražen 5:0 u Torinu. Eto, odgonetke zagonetke. Dinamo toga istog Juventusa tuče već 1963. u Torinu 4:1, a Srbi Dinamu ne daju biti prvakom Jugoslavije te iste 1963. godine, nego u polvuremenu utakmice Partizan – Dinamo 1:1 u Beogradu pripadnici UDBE s repetiranim pištoljima ulaze u službeni sudački prostor i prijete ubojstvom tada maldom sucu Ladu Jakšeu i njegovim pomagačima, ako u nastavku susreta ne spasu Partizan poraza, jer su već u poluvemenu osjetili da bi pri normalnom suđenju Dinamo mrežu Partizana napunio do vrha. Na sudačku trojku su Partizanovi udbaši u crnim, kožnim odorama prišuštali i dresirane, napujdane vučjake da ih dodatno zaplaše što im se može dogoditi ako ne poslušaju naredbu i ne podlegnu ucjeni. U nastavku ucijenjene sudačke glave u strahu od smrtne odmazde Srba, sudlili su onako kako im je u poluvremenu zaprijećeno smrću i Dinamo je izborio samo 1:1 u premijernom prvenstvu te ogavne i šugave Srboslavije igranom pod novim nazivom SFRJ, jer se do te godine bivša država zvala FNRJ. Eto, tako su Srbi u igrama izvan terena u čemu su uvijek bili vičniji i vještiji nego u umijeću na samome terenu, smao u svojoj opsjeni “pobjeđivali”, a takvi lažni trijumfi, pristigli voljom srbizirane Titove države u svim porama društva, danas im se, ne samo u nogometu, nego i u mnogo ozbiljnijim i većim igrama, vraća kao bumerang, smao u svojoj zaluđenosti i pogubljenosti, oni toga još nisu ni svjesni, te ćete ih i danas čuti da često s nostalgijom laprdaju o svojoj staroj i davnoj nogometnoj “slavi,” za koju iz gore opisanog slučaja i još sijaset sličnih, odlično znamo, plod čega je bila, te je nogometne neznalice i antitalente Srbe to uljuljkalo i uspavalo, a oni nesretnici, očito i pomislili da zbilja znaju igrati nogomet. Jer, kad se lopov i lažov uživi u svoju ulogu, u jednome trenutku ni sam više ne zna gdje počinje, a gdje završava mašta, a gdje su granice stvarnosti.
Vratimo li sportski vremeplov unatrag primjetiti ćemo i da su Split i Cibona zajedno donijeli hrvatskoj košarci pet naslova klupskog prvaka Europe, dok je Partizan jednom, više sretnom, nego spretnom tricom Đorđevića u poslejdnjoj sekundi utakmice sa španjoslkim Juventudom 1992. stigao do jedinog šampionskog nalsova za srpsku klupsku košarku. Srbi jako dobro znaju da su i Cibona i sad posrnuli Spli ( nekad Jugoplastika ) za košarkaške poznavatelje prilika u Evropi, unatoč sadašnjoj krizi, sigurno i sad košarkaški brend u odnosu na bilo koji klub iz Srbije, bilo Partizan, bilo Zvezdu, no nećete nigdje i nikada vidjeti u srpskom tisku,krugovalu, dalekovidnici ili međumrežju bilo kakav napis o superiornosti hrvatske klupske košarke spram srpske košarke. Ono što im ne ide u prilog, Srbi jednostavno prešućuju i misle da će ignoriranjem činjenica i istine ljude vječno držati u zabludama, poglavito mladi naraštaj, jer se njima sportski mediji kao glavnoj ciljnoj skupini najprije i obraćaju. I tako Srbi grade lažne sportske mitove istom onom lakoćom samozavaravanja, obmana, prijevara i trikova nagluplje vrste koje rabe i u dnevnoj politici na mnogo opasnijem i trusnijem području od industrije sporta i zabave.
Srbima ne cvjetaju ruže ni u komparaciji njihovih klupskih uspjeha sa hrvatskim dosezima u natjecanjima Kupa i Lige prvaka u rukometu i odbojci. U muškome rukometu Zagreb je dohvatio dva naslova prvaka Europe, a bjelovarski Partizan jedan, dok je šabačka Metaloplastika bila dvaput prvakom Europe. Zahvaljujući boljem učinku ženskoga rukometa Srbija se može utješiti da je u doba SFRJ beogradksi Radnički bio triput prvak Europe, dok je tek stvaranjem države Hrvatske Podravka iz Koprivnice 1997. godine donijela prvi naslov europskih prvakinja u Hrvatsku, premda je zagrebačka Lokomotiva još 1975. bila prvi ženski rukometni klub iz Hrvatske kao finalist Kupa prvakinja za rukometašice. I slično kao i u nogoemtu, tako su Srbi te rijetke, slučajne i zalutale trijumfe u rukometu polučili samo zbog uvezenog sposrtskog talenta, znanja i sposobnosti sa strane, a nikako iz sovjih redova. Jer, sjetimo se tko je sve igrao za šabačku Metaloplastiku i beogradski Radnički kad su stizali do trona Europe. Nije tu bilo gotovo nijednog Srbijanca ili Srbijanke iz Šumadije, jer je poznato da se Srbijanci kao prvenstveno ljudi kavane vrlo rijetko i slabo uopće bave bilo kojim oblikom sporta, čak i rekreativno,a sve što imaju u sportu i u bivšoj državi, pa i sad posjeduju samo zbog sportaša nesrba pod srpskom zastavom. Srbizirani Novak Đoković od oca Crnogorca i majke Hrvatice kao politički promovirani Srbin samo je najsvežiji primjer te vrste, a toga je bilo oduvijek u Srbiji, jer su Srbijanci bili svjesni da je uvoz talentiranih nesrba i njihovi nastupi pod srpksim znamnjem i jedini način kojim Srbi u sportu, njima stranoj životnoj disciplini, mogu parirati uspješnijim i razvijenijim sportskim nacijama od sebe. I stoga i ne čudi što se svugdje u Srbiji pola Crnogorac a pola Hrvat Đoković napadno i neumjereno reklamira, a i on osobno samoreklamira kao “Srbin,” kao što su i Srbi pod znacima navoda od vrhunskih sportaša i tenisač ruskog podrijetla Viktor Troicki, plivačica njemačkog porijekla Nađa Higl iz Pančeva, onda plivači čisto mađarskog korijena iz Vojvodine Čaba Silađi i Ivan Lenđer, dvije sestre bliznakinje rumunsjke krvi Olivera i Nikolina Moldovan koje su uzdanice Srbije na predstojećoj Olimpijadi u Brazilu u kajaku i kanuu, hrvatski rvač iz Subitice Davor Štefanek, strijelac isto hrvatske nacionalnosti Damir Mikec, dva atletska asa koji su muslimani iz Sandžaka, a u pitanju su bacač kugle Asmir Kolašinac i sprinter Emir Bekrić, te kao šlag na sprskoj sportskoj torti ukrašenoj i okićenoj samo tuđim šlagom, tu je i velika i gorljiva Srpkinja hrvatskih korijena, skakačica u dalj Ivana Španović. I svi nabrojani i mnogi drugi, kao, primjerice i kapetan vaterpolske vrste Filip Filipović ili aktualni ministar sporta i mladeži Srbije Vanja ( odbacio i zakonski se odrekao krštenog imena Franjo ) Udovičić, izigravaju i glume velike Srbe, jer im je to uvjet bilo kakvog sportskog opstanka u Srbiji, ali nerijetko i ne samo uvjet svih uvjeta sportske, nego i bilo koje druge ekonomske egzistencije u zemlji nacionalne, vjerske, rasne i političke netolerancije. Stoga, oni samo i nastavljaju tradiciju već spomenutoga instant uspjeha srpskoga rukometa iz daleke prošlosti, ostvarivanog najviše srpskim uvozom kvalitetnih hrvatskih rukometaša i rukometašica. Tako su za Metaloplastiku u njenim najslavnijim danima igrali Hrvat iz Bjelovara Mirko Bašić i Hrvat iz Rume Zlatko Portner, a tu je bio kao glavni igrač i sadašnji trener Zagreba Crnogorac Veselin Vujović, kao i Makedonac Kozmanovski i bosanski musliman Jasmin Mrkonja. Jedini bitan srbijanski rukometaš te slavne generacije bio je Mile Isaković. Ista je situacija bila i sa ženskim rukometnim klubom Radničkim iz Beograda, kojem je deseltjećima u komunizmu na rukovodnom mjestu bio posrbljeni Hrvat David Kalinić, koji je u sebi nosio osobnu opsesivnu želju rukometne osvete Hrvatima pod svaku cijenu, a bio je svjestan da to može postići samo uvozom u klub rukometašica izvan Srbije, kao što su bile Crnogorke Olga Pavićević i Dragana Pešić, Hrvatice Jasna Kolar, Zdenka Leutar i Ines Dogan, Slovenke Tanja Medved, Tanja Polajnar i Stanica Gole, kao i dvije odlične srpske rukometašice rođene izvan središta one izvorne i središnje Srbije. Tako je Mirjana Đurica u Radnički stigla iz vojvođanskog Sombora, a najbolja igračica kluba Svetlana Kitić iz Tuzle. Jedino je svih tih godina Milanka Sladić – Lukić bila vrhunska srbijanska rukometašica, stasala i izvorno ponikla u Srbiji. Dakako, hrvatski trener Vinko Kandija iz Trogira je Srpkinje i naučio pravilima rukometne igre, nedugo zatim i Crnogorke u podgoričkoj Budućnosti. Kad se sve ovo zna, jasno je koliko je istinski bio mali i zanemarljiv doprinos snage talenta i sposobnosti srpskih sportaša i sportašica kroz cjelokuopnu povjest sporta, kako u onom dalekom vremenu SFRJ, tako i danas. I nije čudo da onda strogo kontrolirani mediji u Srbiji kriju od naroda u svojoj zemlji da se uopće odigrala utakmica finala Lige prvaka u vaterpolu Jug – Olimpijakos, kad su još dalekih šezdesetih otpuštali s posla sportske novinare koji bi se po strogoj zapovijedi pokojnog Miljana Miljanića, cenzora svih sportskih vijesti u nogometnim rubrikama u Beogradu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, usudili i napisati da je beogradka Crvena zvezda u pretolu natjecanja INnertoto – Rapan kupa poražena doma od Jednote iz Trenčina, osrednjeg i malo poznatog kluba iz tadašnje Čehoslovačke, koji je i tad više bio drugoligaš nego prvoligaš, ali je u dva meča u Beogradu, budući nisu imali dovoljno novaca osigurati odigravanje uzvrata u Trenčinu i drugi susret odigrali u Beogradu i ponovno za samo tri dana pobijedili Zvezdu. Eto, taj srpski nogometni kolos nije mogao pobijediti Jednotu iz Trenčina i druge njoj slične veličine u Intertoto i u Srednjoeurospkom kupu, ali su jednako kao i Partizan voljom sudaca i kriminalne komunističke Titove diktature uz znak i odobrenje Tita Srbima da kradu titule Dinamu, dolazili do lažnih trofeja. U sezoni 1964/65. Dinamo je u Kupu Jugoslavije pregazio Partizan u Zagrebu 7:2 i te godine i osvojio i kup države, ali u prvenstvu je torpedirani, pregaženi i poniženi grogirani boksač vojnog sportskog društva promoviran lažnim prvakom jer je tu još dodatno pokrao u nelojalnoj utrci za naslov prvaka i Sarajevo. U sezoni 1966/67. Dinamo pobjeđuje Zvezdu u prvenstvenom ogledu u Zagrebu 6:0, što je rekordni prvenstveni poraz Crvene zvezde u jednoj prvenstvenoj utakmici nacionalnog prvenstva, bilo tadašnje SFRJ ili FNRJ, bilo sadašnje Srbije otkad taj klub postoji. Naravno, Svetislav – Ćeća Stefanović, kao udbaški nasljednik Krcuna Penezića i Aleksandra Rankovića, Titovih poklisara, pobrinuli su se banditskim metodama ucjena, prijetnji i zastrašivanja smrću da Dinamo ni 1967. kao pobjednik Kupa velesajmskih gradova opet ne bude prvakom Jugoslavije, pa čak ni 1969. kad je na zahtjev zagrebačkog kluba sve mečeve jesenskog dijela prvenstva 1968/69. vodila po strogim zahtjevima UEFA uvijek strana sudačka trojka. I kad su Zvezda i Partizan izgubili od Dinama i doma i na strani rezultatima ( Zvezda – Dinamo 1:3 i 0:3, odnosno Partizan – Dinamo 0:2 i 0:3 ), takvo bolno šamaranje uz četiri poraza i gol razliku 1:11, riješili su prekinuti pod cijenu sukoba s UEFA I FIFA koji su naredili da susrete namještene i politički korumpirane SFRJ ne smiju više suditi ideološki zaslijepljeni i potkupljivi velikosrpski suci, Srbi su jednstrano i iz blagoslov gospodara svega postojećeg u toj državi Tita u proljetnom dijelu, svojevoljno počeli određivati suce po svom nahođenju, a stranim sucima dali šut kartu i zahvalili se na ulozi.
Rezime svega je više nego jasan. Usprkos svim silnim protežiranjima netalentiranih srpskih sportaša i protekcijama koje su desetljećima uživali, ostvarili su zbirno u europskim klupskim natjecanjima manje uspjeha od hrvatskih klubova i taj trend je nastavljen i otkako Hrvatska i Srbija ( pa nekad još i u zajednici sa Crnom Gorom od 1992. do 2006. ) postoje kao odvojene i smaostalne države. Samo od 1992. do 2016. odnos osvojenih klupskih trofeja u pet elitnih sportskih igara tipa nogometa, košarke, odbojke, rukometa i vaterpola je 8:3 u korist hrvatskih klubova. U rukometu je 3:0 za hrvatski rukomet uz ona dva europske naslova Zagreba i jedan rukometašica Podravke, dok je u vaterpolu 5:3 za hrvatski vaterpolo u odnosu na srpski vaterpolo po broju osvojenih titula u Kupu prvaka od 1992. do 2016. godine. Uzimajući u obzir ukupni skor u svih pet sportova ( nogomet, košarka, rukomet, odbojka, vaterpolo) i razdoblje i bivše SFRJ i najnovije od formiranja zasebnih država njezinih slijednica od 1992. do danas, skor je opet nepovoljan po Srbe i iznosi 23:16 u korist hrvatskih klubova. U nogometu Srbija jedino vodi 1:0 zahvaljujući onoj jedinoj euro tituli Zvezde iz 1991. godine, u košarci je ukupno 5:2 za Hrvatsku ( Split i Cibona zajedno pet titula, a košarkaši i košarkašice Zvezde imaju po jednu euro titulu). Ovdje treba primjetiti da su glavne košarkašice Zvedze 1979. kad su osvojile naslov prvakinja Europe bile Crnogorke Zorica Đurković, Natalija Bacanović i Sofija Pekić, a da nije bilo njih Vukica Mitić kao jedina srbijanska vrsna košarkašica iz te šampionske generacije djevojčadi, bila bi im dostatna tek za mjesto u sredini tablice domaće lige, gdje su tih godina, inače sustavno krali zagrebački Monting koji je sa Sanjom Ožegović, Jasnom Pepeunik, Marijanom Bušljetom, Andreom Pukšić i ostalim klasnim igračicama toga vremena igrao u odnosu na Zvzedu duplo bolju košarku, ali je kraden i protiv nje i protiv Partizana i osvojio je samo dva naslova prvaka države 1982. i 1983. godine, a mogao je i trebao dvaput ili čak i tripu više gledajući samo kvalitetu ekipe. Možda su krađe i sportske prijevare uvijek gladni Srbi još najmanje uspjevali to ostvariti u odbojci, jer tu kao i u tenisu nema kontakt igre, te su sudačke krađe ograničeniog dometa, iako i tu mogu postojati, ali ne kao u nogometu, košarci, rukometu ili u vaterpolu. I upravo se tu i vidjelo srpsko zasotajanje za hrvastom klupskom odbojkom, a to nije u kluopkim okvirima prestalo ni poslejdnjih dvadeset godina od srpskoga europskog i svjetskog buma u reprezentativnoj odbojci, gdje su u ova dva desetljeća imali nekoliko vrijednih trofeja na europskoj i svjetskoj razini. No, moraju se Srbi pomiriti s istinom da HAOK Mladost Zagreb i dalje u klupskoj konkurenciji drži primat u odnosu na bilo koji srpski klub u Evropi po postotku uspješnosti. Odbojkašice Mladosti su 1991. bile prvakinje Europe, što nije postigla niti jedna srpska ekipa. Odbojkaši Mladosti, viceprvaci Europe još za trajanja SFRJ 1984. i 1985. ostvarili su dva vrijedna plasmana u u okviru samostalne Hrvatske, te su jednom bili treći, a jednom četvrti u Europi. Za Srbe koji se vole pohvaliti velikim rezultatima na nivou reprezentacije, uspjeh odbojkaških klubova, osim jednom prigodom Vojvodine u nasporednijem natjecnaju Challenge kupa je samo san ljetne noći. Puno će još vremena proći dok srpski klubovi ne stanu barem približno uz bok hrvatskim klubovima u raznim ekipnoim sportovima na nivou vrhunskih međunarodnih natjecanja. I zato bi im bilo uputnije i preporučljivije da barem povremeno prenose na svojim televizijama velika finala i pobjede hrvatskih sportaša, ne bi li gledajući kako se to kvalitetno igra, mogli i smai neštp od tih, za njihove pojmove, nedostižnih vještina, sami naučiti, a ne da bahato i smaovoljno prekidaju signal HRT 1 i HRT 2 u vrijem trajanja finala Jug – Olimpajakos kako bi sve pretplatnike kablovske mreže u Srbiji namjerno i iz obične pakosti, ljubomore i sujete spram uspjeha hrvatskog vaterpola, uskratili ljubiteljima vaterpola u Srbiji prigodu jedinstvenog užitka u čarima igre najbolje europske vaterpolske momčadi, hrvatkoga i europskog šampiona dubrovačkog Juga.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
