U utorak navečer 7. lipnja u dupkom punoj dvorani Hrvatskog slova u Zagrebu predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91 Mladen Pavković uručio je Zlatnu plaketu slovenskom istraživaču partizanskih i komunističkih zločina Romanu Leljaku. Tijekom svečane ceremonije Pavković je istaknuo kako je Roman Leljak veliki borac za istinu i da je to razlog zašto mu hrvatski branitelji žele na ovaj skroman ali i iskren način odati zahvalu za njegov povijesni rad.
Uz Mladena Pavkovića na svečanoj ceremoniji govorili su književnik Josip Palada i umirovljeni hrvatski diplomat Antun Babić. Roman Leljak je prije primanja Zlatne plakete govorio o Hudoj jami, a nakon toga o slučaju nestanka tj. ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Crnogorca, kojeg je slovenska Udba 1972. godine otela u Austriji i ilegalno prebacila u Sloveniju, gdje je ubijen. Leljak je rekao kako je nakon dugogodišnje borbe austrijsko tužilaštvo izdalo uhidbeni nalog za šefa Udbe u Sloveniji Silva Gorence, koji je dao nalog za ilegalno uhićenje Crnogorca u Austriji. Na svečanoj ceremoniji bila je nazočna i sestra Stjepana Crnogorca, Bernardina Crnogorac. Leljak je na kraju njegovog predavanja posebno naglasio kako se zbog budućnosti naše djece nikako se ne smije dozvoliti povratak komunizma, koji je bio najveće zlo na ovom svijetu. Moramo otkriti punu istinu i zauvijek pobjediti komunizam, istaknuo je Leljak.
Uz ovrt na neumoran istraživaki rad Romana Leljaka i publicističku aktivnost Mladena Pavkovića, Antun Babić je pročitao i pismo koje mu je, kao uredniku glasila Hrvatska istina (u Australiji), 16. veljače 1983. godine poslao od strane Udbe ubijeni Stjepan Đureković. Babić je na kraju izlaganja rekao kako je Hrvatska pobijedila velikosrpskog agresora i srušila Jugoslaviju, ali da u Hrvatskoj i dalje vladaju Udba i komunistički mentalni sklop. Hrvatska još nije ni slobodna ni demoktratska država. To se tek treba izboriti, zaključio je Babić.
Književnik Palada je u uvodnom izlaganju rekao kako je od svega najstrašnija činjenica da još nitko u Hrvatskoj nije do danas odgovarao za strašne zločine koje su partizani i komunistili počinili na Hrvatima poslije Drugog svjetskog rata.
S dvije prigodne pjesme na svečanoj ceremoniji nastupio je i poznati šansonjer Pero Rogan.
Mladen Pavković zahvalio je Hrvatskom slovu na ustupanju dvorane za dodjelu Zlatne plakete Romanu Leljaku, kao i sponsoru ove svečane ceremonije istaknutom hrvatskom domoljubu i poduzetniku iz Sydneya Marku Franoviću.
Obraćanje Antuna Babića:
“Dozvolite mi da na početku ovog mojeg obraćanja najprije izrazim zahvalnost neumornom predsjedniku Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991. gospodinu Mladenu Pavkoviću što me je pozvao da na ovom posebno važnom događaju kažem nekoliko riječi, koje će baciti dodatno svjetlo na djelovanje zločinačke Udbe, ne samo u Europi, nego i diljem svijeta, sve do daleke Australije. Gospodin Pavković je danas jedan od vrlo rijetkih i neustrašivih publicista i komentatora koji se ne boji javno upozoriti na najosjetljivije i najbolnije teme današnjeg hrvatskog društva. Ne tako rijetko, g. Pavković radi one stvari koje bi trebale raditi Vlada i državne institucije. Dodjela Zlatne plakete g. Romanu Leljaku je najbolji primjer tog rada g. Pavkovića.
Prije nego što Vas upoznam s nekim manje ili više poznatim detaljima o djelovanju Udbe u Australiji, želim posebno pozdraviti gospodina Romana Leljaka, istraživača komunističkih zločina i rada Udbe od 1945. do 1990. godine.
Svako razdoblje povijesti u jednom narodu ili na širem međunarodnom polju iznjedri velike heroje, koji svojim radom nesutrašivo krče prema otkrivanju istine i razotkrivanju laži različitih vladara i vlastodržaca. Nemam niti malo sumnje da će zbog njegovog istraživačkog rada o strašnim komunističkim zločinima i zločinačkom djelovanju Udbe, kako na prostoru Slovenije i Hrvatske tako i diljem svijeta, ime gospodina Romana Leljaka biti dugo vremena u institucionalnoj memoriji slovenskog i hrvatskog naroda.
Ranije ove godine imao sam čast biti nazočan na predstavljanju knjige Udbini suradnici, u kojoj je g. Leljak objavio deset tisuća suradnika Udbe u Sloveniji. Kao što se i očekivalo, ta je knjiga među bivšim udbašima i članovima Komunističke partije Sloveniji izazvala pravu. Autoru knjige počele su dolaziti ozbiljnje prijetnje, pa i sudske tužbe. No, s druge strane, ono što sam vidio na predstavljanju njegove knjige u Ljubljani, g. Leljak ima i vrlo snažnu potporu od strane slovenskih domoljuba i antikomunista.
Duboko sam uvjeren da je g. Leljak tek na početku njegovog povijesno presudnog istraživačkog rada, koji ima izuzetno veliko značenje i za otkrivanje istine o radu podružnice Udbe u Hrvatskoj i zločina nad Hrvatima koji su 1945. godine na teritoriju Slovenije počinili Titovi partizani i komunisti. Danas nemamo dovoljno vremena za detaljno opisivanje cijelog opusa rada g. Romana Leljaka. Međutim, moram spomenuti njegov golemi doprinos o otkrivanju Hude jame, koja se nalazi pokraj Laškog u Sloveniji, u kojoj je na najstrašniji način ubijeno gotovo tri tisuće djece, žena i muškaraca, uglavnom Hrvata.
«Tako grozan prizor nisam vidjela u svojem životu!» Vidno potresena tim je riječima slovenska državna tužiteljica Barbara Breziger 2009. godine opisala užas i stravu koje je vidjela i doživjela u jednom od tunela rudnika Barbarin rov u Hudoj jami.
Gospodine Leljak, veliki broj hrvatskih branitelja branio je na prvim crtama ratne bojišnice svoju domovinu Hrvatsku od velikosrpske agresije. I Vi se sada nalazite na prvoj crti bojišnice protiv bivših članova zločinačke komunističke partije i Udbe u Sloveniji i Hrvatskoj. Državotvorna Hrvatska pobijedila je na bojišnici, a sada je vrijeme da pobijedi i u miru.
Vaš doprinos toj pobjedi bit će neizbrisiv. Kao bivši hrvatski politički emigrant i iseljenik do 1990. godine i visoki državni i diplomatski dužnosnik od 1990., dozvolite mi da Vam se u ime hrvatskih domoljuba diljem svijeta najdublje zahvalim na Vašem neustrašivom radu u traganju za istinom, bez koje neće biti pomirenja u hrvatskom, a vjerujem ni u slovenskom narodu. Neka Vas dragi Bog štiti i čuva na Vašem putu do te istine.
Drage Hrvatice i Hrvati, neću reći ništa posebno ako kažem da je Titova komunistička Jugoslavija bila sagrađena na strašnom zločinu i genocidu hrvatskog naroda. Samo da Vas podsjetim na izjavu Titovog najbližeg suradnika u to vrijeme Milovana Đilasa, koji je 1945. godine izjavio «Hrvati su morali umrijeti da bi živjela Jugoslavija».
Ja sam jedan od onih koji ljudi koji ne mogu nikako prihvatiti lažne tvrdnje kako su hrvatski komunisti 1941. godine, i kasnije, išli u partizane da bi se borili protiv fašizma i nacizma. Ne, prije ili kasnije, objektivni povjesničari će kroz činjenice pokazati da je hrvatsko komunističko vodstvo, uključujući i Andriju Hebranga, 1941. godine bilo isključivo motivirano rušenjem NDH, rušenjem Kraljevske Jugoslavije i stvaranjem rigidne komunističke Jugoslavije po uzoru na staljinistički Sovjetski Savez. Tko je 1941. godine mogao znati kako će se razvijati ratna situacija i kojim će putem krenuti NDH pod Antom Pavelićem? Da su hrvatski komunisti tada htjeli samostalnu hrvatsku državu, kako danas tvrde, onda su mogli najaviti rat Pavelićevom režimu, ali ne i hrvatskoj državi. Naravno, to ni malo ne umanjuje teške političke griješke Pavelića i njegovog režima, kao ni zločine koji su se dogodili u vrijeme NDH. No, danas znamo da su ti zločini nebrojeno puta manji nego oni koje su za vrijeme i poslije rata počinili Titovi partizani.
Hrvatska i hrvatski narod su od 1918. godina bili stalna bila rak rana, najprije velikosrpske Kraljevske Jugoslavije, a zatim Titove komunističke Jugoslavije. Iz tog razloga su Hrvati morali biti poubijani na Bleiburgu i na Križnim putevima 1945. Nažalost, politika da Hrvati ne smiju opstati i da ih pod svaku treba pretvoriti u Jugoslavene nastavljena je istim žarom od 1945. do 1990. godine.
Hrvatice i Hrvati, zločine koje su partizani proveli nad Hrvatima 1945., nastavili su komunisti 1971. i 1972. godine. Najjače oružje koje je u borbi protiv neugasive želje i odlučnosti hrvatskog naroda da ponovno stvori svoju samostalnu državu, jugoslavensko komunističko vodstvo u Beogradu, kojem je svesrdno pomagalo hrvatsko komunističko vodstvo u Zagrebu, koristilo bila je čitava vojska obaviještajaca i njihovih ubojica u KOS-u u Udbi. Nažalost, nikada se neće saznati točna brojka ubijenih nevinih hrvatskih domoljuba u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Posebno mračno razdoblje od 1945. do 1950. još nitko u Hrvatskoj nije istražio. Bez obzira što smo sada već upoznati s brojnim zločinima, mislim da bi bili zgranuti kad bi dobili točne podatke koliko je ljudi, uključujući starce, žene i djecu, ubijeno u tom razdoblju.
A sada na kraju samo nekoliko riječi o djelovanju Udbe u Australiji i pismu koje mi je 16. veljače 1983. godine poslao ubijeni hrvatski emigrant Stjepan Đureković, zbog čijeg se ubojstva danas u Munchenu sudi ne samo visokim udbaškim dužnosnicima Mustaču i Perkoviću, nego i cijelom Titovom zločinačkom komunističkom režimu.
U Hrvatskoj istini, glasilu Hrvatske seljačke stranke u Australiji, u više navrata sam pisao u djelovanju Udbe u Australiji, a na temelju pisanja vodećih australskih novina. Udbini profesionalci pretežno su se sakrivali pod maskom diplomata u konzulatima i u veleposlanstvu u Canberri. Mnogi hrvatski domoljubi u Australiji završili su na višegodišnjim robijama jer su im Udbini agenti podmetnuli djela koja oni nisu učinili. Tijekom demonstracija ispred jugoslavenskog konzulata u Sydneyu 1987. godine jugo udbaši su iz konzulata pucali na prosvjednike, pa je tom prigodom teško ranjen mladi Josip Tokić. Udba je u Australiji djelovala i u raznim hrvatskim klubovima i društvima, o čemu su pisale i australske novine, na temelju izvješća australske obaviještajne službe. O djelovanju Udbe 1977. godine pisao sam i pismo tada predsjedniku Australske vlade Malcolmu Fraseru. Tražio sam od njega zaštitu za hrvatske političke emigrante.
Hrvatsko iseljeništvo u Australiji bilo je posebno aktivno u traženju prava hrvatskog naroda na svoju državu, pa je Udba u Australiju nekoliko godina prije raspada Jugoslavije poslala i svojeg agenta-ubojicu Vinka Sindičića. Čelnike hrvatske političke emigracije od Udbinih ubojstava spasila je samo činjenica što je Australija bila otok i što su australske obaviještajne službe, za razliku od Njemačke, pratile rad jugoslavenskih udbaša i zaprijetile im da, usprkod suradnji koju su tada imali s jugoslavenkom tajnom službom, neće dozvoliti ubojstva australskih građana. O tome ću puno više pisati u mojoj knjizi, koja će biti objavljerna do kraja ove godine.
A sada mi dozvolite da Vam pročitam pismo koje mi je kao glavnom uredniku Hrvatske istine posalala, uz Brunu Bušića, najpoznatija žrtva jugoslavenske obaviještajne službe u emigraciji, Stjepan Đureković. Pismo, koje se nalazi u mojoj pismohrani u Australiji, napisano je 16. veljače 1983. godine. Đureković je ubijen pet mjeseci kasnije, 28. srpnja 1983. godine.
Evo što mi je tada pokojni Stjepan Đureković napisao:
«Poštovani gospodine Babiću, Vaše pismo me je obradovalo zbog posebno toplih riječi koje ste uputili mome radu za hrvatsku stvar. One su mi istodobno dale podsticaj za još uporniji i svestraniji rad.
Posebno mi je drag Vaš savjet da ostanem izvan stranaka, jer ću tako moći više doprinijeti našoj osloboditeljskoj borbi. Vi ste me samo učvrstili u mom uvjerenju da niti ja niti moj sin ne trebamo prići niti jednoj stranci. Ovo što ja radim, kako sa knjigama, tako i mnogobrojnim člancima, više tuče jugo-režim nego da sam u nekoj stranci i to tim više što nemam vremena za onaj konkretni svakodnevni politički rad kojega zahtijeva angažiranje u nekoj od stranaka. Naime, kada bi prišao nekoj stranci, tada ne bih mogao ostati kao pasivni član nego bih se svom energijom uključio u njezin rad. Međutim, rad na mojim knjigama mi to ne dozvoljava, a kako ste i sami rekli, to bi bilo štetno za općehrvatsku stvar.
Ovako sam nepristran i tučem režim iz svih kalibara iznoseći groznu istinu o onome što se zbiva ili se zbivalo u našoj porobljenoj domovini.
Ne znam da li ste pročitali moje knjige? Do sada su izišle tri, a ovih dana iz tiska izlazi i četvrta tj. «Crveni manageri». To je jako državotvorna knjiga.
Vjerojatno ste vidjeli «Prijedlog osnova političkog i gospodarskog ustrojstva države Hrvatske», koji smo napisali ja i moj sin. Budući da je to duboko općehrvatska stvar, mislim da bi je trebali objaviti svi hrvatski listovi, jer sam primijetio da nemate svi isti krug čitalaca. Nakon primjedaba, nadopuna i ispravaka, putem ooćehrvatske rasprave, to bi trebao postati program ka slobodi svih Hrvata i to kako u inozemstvu tako i u domovini. Vidio sam da ga je do sada objavila jedino Spremnost i Hrvatska država, a čujem da će ga objaviti i Danica.
Budući sam u poslijednje vrijeme bio jako zauzet zbog organizacije tiskanja mojih knjiga, nisam Vam odmah stigao odgovoriti na Vaše pismo, pa molim za oprost. No, sada ću imati nešto više vremena, pa ću uskoro za Vaš list napisati dva članka. Vjerujem da su to takve teme koje ćete pozdraviti i članke objaviti.
Ne znam točno tko mi je poslao br. 10., 12., i ½ Hrvatske istine tj. da li Vi ili netko drugi. No, i ja i sin smo ih vrlo pažljivo pročitali. Osobito je bio zanimljiv članak: “Koliko vrijedi svečana izjava sabornika HNV-a” u broju ½, te «Urednikovo pismo».
Mnogo sam Vam zahvalan što ste pisali o meni u br.10, 12., i ½. Druge brojeve nisam imao u ruci.
Bio bih Vam zahvalan kada biste mi napisali koliko listova u svijetu ima Hrvatska seljačka stranka. Naime dobio sam sve prošlogodišnje brojeve Hrvatskog glasa od g. Ivšića. Morate me razumijeti, jer će mi trebati još neko vrijeme da se u svemu tome snađem.
Inače, moj pokojni otac Martin bio je aktivan pripadnik Hrvatske seljačke stranke između dva rata.
U prilogu Vam dostavljam književnu objavu za moje knjige, pa Vas molim da to objavite, te Vam se unaprijed mnogo zahvaljujem.
Primite puno srdačnih pozdrava!
Stjepan Đureković.
P.S. Lijepo bih Vas molio da ovo pismo ne objavljujete.”
Hrvatice i Hrvati, dame i gospodo, na kraju ovo izlaganje želim zaključiti s mojim dubokim uvjerenju da smo Jugoskaviju srušili, ali i da, nažalost, u Hrvatskoj još uvijek vladaju Udba jugoslavenski komunistički mentalni sklop. Hrvatska još uvijek nije ni demokratska ni slobodna država.”
HOP portal
