Skandalozno: Analiziramo Hitlerov ovršni zakon i ovaj Hrvatski- Hitlerov je bio znatno humaniji!

0
6149

Dajemo na uvid socijalna prava u vrijeme vladavine Adolfa Hitlera kako bismo bolje spoznali današnju pljačkašku politiku i ovršni zakon u Hrvatskoj. Ovršna prava u Hitlerovo vrijeme bila su znatno veća nego u Hrvatskoj koja još uvijek je komunistička tvorevina, sinova i kćeri jugoslavenskih rukovodioca. I to je najveća tragedija. Götz Alyova Hitlerova socijalna država Pljačka, rasni rat i nacionalni socijalizam prikazuje jednu drugu notu Hitlerove države, a zanimljivo da postkomunistička Hrvatska ima u nekim područjima značajno manja prava za pojedinca što je sramotno. Hitlerova država zasnovana na rasnim zakonima nije nikome uzor, ali neka poglavlja socijalnih prava se mogu usporediti sa postkomunističkom državom Hrvatskom.

Uigranost stručnjakâ, političarâ i većine stanovništva svoje je utemeljenje pronašla i u spremnosti Hitlerove vlade da ostvari dugo priželjkivane reforme, koje su zapele zbog interesnih svađa u Republici. Željna akcije, nacionalsocijalistička uprava odbacila je mnogo toga što je već dugo važilo kao beskorisno i zastarjelo.
Tako je 1941. ispunila zahtjev Jacoba Grimma, koji je 1854. njemačko pismo okarakterizirao kao “neformalno i uvredom za oko”, te je “pismenim dekretom” ukinula Sütterlin i Frakturu [goticu – op. ur.] u korist latinice.
Članak 155. Weimarskog ustava nalagao je ukidanje feudalnog oblika imovine, tzv. Fideikommisse, koji je bio naširoko rasprostranjen u sjevernoj Njemačkoj i ometao moderni kapitalizam. No Republika nije bila u stanju provesti odredbu koja je još 1849. unijeta u Ustav Njemačkog carstva na zasjedanju u frankfurtskoj crkvi Svetog Pavla. Odgovarajući zakon Reicha nosi naznaku “6. srpnja 1938., Berchtesgaden, Adolf Hitler”.
Nacionalsocijalističko vodstvo prvo je navijestilo motorizaciju naroda i uvelo dotad gotovo nepoznat pojam godišnjeg odmora, udvostručilo broj neradnih dana te počelo razvijati masovni turizam kakav nam je danas poznat. Predstavnik DAF-a koji je bio zadužen za Berlin ovako je predstavio socijalnu politiku.
Misli se na tzv. Doppelstaat, odnosno dvovlašće partijske i državne hijerarhije. (Op. ur.) Riječ je o ustanovi koja nasljedniku zabranjuje prodaju i raspolaganje nekretninom. (Op. ur.)  
DAF, Deutsche Arbeitsfront – Njemačka fronta rada. Nacistička krovna sindikalna organizacija. (Op. ur.)  
Götz Aly: hitlerova socijalna država zalagala se za to svom snagom: “Godine 1938. želimo u još većoj mjeri obuhvatiti sve sunarodnjake [Volksgenossen] koji još i danas vjeruju da odlazak na godišnji odmor nije za radnike. Takvu skeptičnost valja konačno nadvladati.”* Četrnaestodnevno putovanje unutar Njemačke stajalo je između četrdeset i osamdeset Reichsmaraka.
Nacionalsocijalistička država otpočetka je podupirala obitelji – dok su oni neoženjeni i bez djece bili u lošijem položaju – kao što je štitila i seljake od nepredvidivosti svjetskog tržišta i vremena. Temelji poljoprivredne politike Europske Unije, zakon o oporezivanju supružnika, pravila cestovnog prometa, obvezno osiguranje za automobile, dječji doplatak, porezni razredi, pa čak i osnove zaštite okoliša datiraju iz tih godina. Nacionalsocijalistički socijalni političari dali su obrise koncepta mirovinskog osiguranja, koje od 1957. u Saveznoj Republici Njemačkoj slovi kao samo po sebi razumljivo, na temelju kojega “star” i “siromašan” više nisu smjeli biti sinonimi, jer je propisivalo da “način života veterana rada ne smije odviše odstupati od onoga njihovih zaposlenih sunarodnjaka”.
 Budući da su mnogi dužnosnici nacističke partije u prethodnom režimu živjeli u takvim okolnostima da su upoznali sudske ovršitelje, već su se u prvim tjednima nove vlade pobrinuli da ublaže patnje ovrhe i deložacija kojima je u doba krize bila ugrožena većina Nijemaca.
Među prve nacionalsocijalističke zakone spadali su i oni koji su prava vjerovnika ograničavali u korist dužnika, što je trebalo pridonijeti “oplemenjivanju naroda”. Zakon o podmirivanju starih dugova, donesen 1938., proglasio je već ishodovano pravo na utjerivanje duga nevažećim pod određenim uvjetima. Zakon o sprečavanju zloupotrebe mogućnosti ovrhe s kraja 1934. bio je usmjeren protiv “gotovo neograničene slobode ovršitelja.
Kada se izraz Volksgenosse prevede kao sunarodnjak gubi se smisao tog njemačkog izraza koji ne označava puku pripadnost etničkoj skupini, nego i aktivnu, emotivnu i političku pripadnost. Doslovno, Volksgenosse je narodni ili nacionalni drug ili sudrug, pripadnik Volksgemeinschafta. Tim su izrazom nacisti označavali homogenizirani nacionalni kolektiv kome su jedinome priznavali politički subjektivitet i legitimitet. (Op. ur.) San o narodnoj državi  vjerovnika” iz prošlosti. Reforme su uglavnom, što karakterizira način prije nacionalsocijalističke vladavine, pojedinim sudskim ovršiteljima nametale znatnu osobnu odgovornost i dopuštale slobodu donošenja odluka u svakom pojedinom slučaju.
Središnji organ sudskih ovršitelja Njemačko glasilo sudskih ovršitelja odmah je okrenuo ploču u hitlerovo vrijeme: “Sudski ovršitelj koji je socijalno osjetljiv na svoje najsiromašnije Volksgenossen neće ih moći žrtvovati potpunoj bijedi, oduzimajući im zajedno s njihovom sirotinjom i povjerenje u državu koja ih štiti, lišavajući ih ljubavi prema domovini u kojoj, kako vjeruju, imaju pravo izlaziti na kraj s onim najnužnijim za život.”
U “istinskoj narodnoj državi” čak je i sudski ovršitelj imao razviti “socijalnu osjetljivost i izbjegavati nepravdu”. U doba nacizma “nije smio prezati ni od napora ni od možebitne vlastite štete kako bi opravdao socijalnu ideju”. Naposljetku, “pri tijesnoj isprepletenosti socijalne i nacionalne misli on uvijek ispunjava narodsku dužnost”. U skladu s time Hitler (“naš narodni kancelar”) još je zarana proglasio maksimu: “Njemačka će biti najveća tek kada njezini najsiromašniji građani postanu oni najvjerniji.”
Göring je sekundirao: “Kućevlasnik koji svoje siromašne sunarodnjake zbog oholosti nemilosrdno i beskrupulozno pretvara u beskućnike pronevjerio je svojim djelovanjem zaštitu države.” To vrijedi i onda ako u svojemu prijestupu protiv “temeljnih zakona narodne zajednice [Volksgemeinschaft – op. ur.]” ima na svojoj strani “privid zakonskih paragrafa”.
 Sudski je ovršitelj, razumije se, i dalje bio pozvan da najstrože kazni “zlurade dužnike”, koji su se povremeno nazivali i “štetočinama njemačkoga naroda”.
S početkom Drugoga svjetskog rata zabranjene su ovrhe imovine mobiliziranih i njihovih obitelji: “Svi postupci prisilne ovrhe obustavljaju se, odnosno odgađaju po sili zakona, bez obzira na to je li prisilna ovrha nastupila prije ili nakon stupanja na snagu dotičnoga pravilnika od 1. rujna 1939.” Jednako tako Vlada je mobiliziranima poboljšala i zaštitu stanarskih prava. Unatoč tome što se poslije iznova počelo postupati strože, zaštita dužnikâ ipak je ostala središnja zadaća svakog pojedinog sudskog ovršitelja, ne bi li na taj način bitno “pridonio pobjedi našega naroda koji se teško bori za svoj opstanak”.
26 40 Götz Aly: hitlerova socijalna država Jednako je bilo i s Pravilnikom o zapljeni osobnog dohotka od 30. listopada 1940., koji je dodatno zaštitio Nijemce od prisilne ovrhe, izuzevši od ovrhe dio plaće za prekovremeni rad kao i regres, božićnicu, dječji doplatak i invalidske mirovine.
Prvi put utvrđeni su osnovni iznosi koji su se umjesto na bruto iznose odnosili na neto plaće po osobi i članovima obitelji. Radi veće jednakosti među Nijemcima taj je zakon poništio privilegije starijega zakona, koji je potjecao još iz ranog građanskog razdoblja, a koji je od ovrhe posebno štitio javne službenike i svećenstvo.
Bili su to zakoni koji su popularizirali nacionalsocijalizam i iz kojih se također naziru obrisi kasnije Savezne Republike Njemačke
 
Pripremio D. K.
HOP