SRPSKI PATRIJARSI UZ POTPORU TURAKA EKONOMSKI SU IZRABLJIVALI KATOLIČKE HRVATE

0
1867
SRPSKI PATRIJARSI, VLADIKE I MITROPOLITI SU UZ POTPORU TURAKA EKONOMSKI IZRABLJIVALI KATOLIČKE HRVATE I SILOM IH POKUŠAVALI PREVESTI U PRAVOSLAVNE SRBE
Osim turskom nasilju, katolici u Bosnu bili su izloženi pritisku pravoslavnih vjerskih vođa, a duga je i višestoljetna niska primjera što potvrđuju suradnju sultanovih izaslanika u Bosni i pravoslavnih vladika na račun katolika u Bosni i Hercegovini. Sumnja Turaka u vjernost katolika rasla je godinama i desetljećima usprkos turskome zauzeću Bosne 1463. godine. Jer, samo su u to vrijeme jako moćne vojne sile katoličkih zemalja poput Austrije i Mađarske, potpomognute i ostalim europskim narodima zapadnoga svjetonazora stajale putu turskoga sna o pokoravanju cijele Europe, islamizaciji Staroga kontinenta i preobrazbe čitave Europe u ujedinjeni Otomanski imperij. Države istočnokršćanske civilizacije, zemljopisno relativno blizu Male Azije i prve na udaru nezadrživoga turskog nadiranja, zarana su potpale pod tursku vlast, primjerice Bugarska, nekad u ranom srednjem vijeku iznimno jaka vojna sila, poznata po ratničkome duhu naroda, kapitulirala je pred naletom Turaka još u 14. stoljeću, a ostale balkanske zemlje, što će ih Osmanlije potom potčiniti pale su u 15. i 16. stoljeću. Stoga su glavna zapreka Turcima u potpunome osvajanju Europe bile srednjoeuropske države i narodi. I Turci su zato bili veoma nepovjerljivi prema katoličkim narodima Hrvatima i Mađarima, čije su teritorije u najvećem dijelu vremenom osvojili kad su bili na vrhuncu vojne moći. No, stalno je kod Turaka bila prisutna strijepnja i zazor od mogućega vojnoga protuuadara združene vojne koalicije kršćanskih naroda. Strah od kršćanske protuofenzive i mogućega gubitka prethodno osvojenih golemih područja zemalja jugoistoka Europe kod Turaka je bio pojačan učestalim hrvatskim bunama i ustancima na hrvatskome ozemlju, okupiranome od strane azijatskoga agresora iz Anatolije. Turci su u vjerolomnim Srbima,na svaku vrstu suradnje s Osmanlijama, zarad vlastitoga koristoljublja i srebroljublja uvijek spremnim, našli najpouzdanijeg i najjačeg saveznika, osobito na području Bosne i Hercegovine.
Sumnja u vjernost katolika ponukala je Portu na novje mjere, te je pećkom patrijarhu dala ferman, kojim se u Bosni podvrgavaju njegovoj jurisdikciji zimije. Tim se imenom službeno označavaju svi kršćanski podanici u turskoj carevini, bili oni rimskog ili grčkog obreda, za razliku od stranih kršćana, po turskom zvanih kaura. S tim fermanom dođe patrijarh u Bosnu da potčini katolike i to ne toliko iz prozelitskih, koliko čisto iz materijalnih pobuda, jer istim fermanom dobiva pravo da pobire takozvanih bradara po jedan dukat, od svake kršćanske kuće po 12 rinu, to jest od svakoga popa ili kaluđera po jedan dukat, od svake kršćanske kuće po 12 akči godišnje u ime partikluka, dok se isti prihod odobrava mitropolitima u ime mitropolitluka. Svi ti nedostojni crkveni velikodostojnici bili su redovito grčkog podrijetla. I kao što se vidi iz priloženoga, oni su velikim mitom kupovali od Turaka crkvene položaje, a onda se kušali namiriti visokim nametima, kako se vidi iz gore opisanog primjera, ne samo od svojih vjernika, nego i od katolika. I u svemu tome Turci su im zdušno i obilato pomagali. Da bi što lakše pravoslavne vladike ostvarile svoje nakane, Turci su im osigurali dodatnu potporu. Tako su pravoslavne vladike od carigradskih činovnika priskrbili ferman, koji im je davao od strane sultana zakonske ovlasti provođenja terora nad katolicima, ne samo za svoj račun, nego i u ime turskih vlasti, čiji su bili vjerni suradnici. Zahvaljujući turskome fermanu pravoslavne vladike su mogle zakonski unajmiti janjičarsku stražu i zaputiti se uz turske ophodnje da od franjevaca utjeruju svoj, ujedno i turski harač. Onda su franjevci morali prizvati na sud ili na pašu da dokažu da oni nisu istje vjere, kako su željele lažno predstaviti pravoslavne vladike, isprva listom grčkog, zatim i srpskog podrijetla. Gotovo svako takvo suđenje iziskivalo je mito od obiju strana, ponekad i vrlo visoko, pa se valjalo cjenkati i natezati sa sucima oko iznosa toga mita. Franjevci su se redovno pozivali na Ahdnamu i na razne fermane, ali je na koncu na turskome sudu odlučivalo mito. Ovo je stanje Turcima i u Carigradu i u Bosni išlo u prilog, pa su pravni položaj ostavljali uvijek nejasnim i dvoznačnim, jer su tako mogli uvijek iznova musti jedne i druge kršćane i zgrtati golem novac od obje strane u sudskom sporu, a to je očito Turcima bio u toj situaciji provorazredni interes. Ponekad bi zahtjevi pravoslavnih hijerarha došli upravo u vrijeme kad je franjevcima bilo dogorjelo do nokata zbog turskih globa i nameta i zato se ovo nepravdeno uplitanje osjećalo još teže. Nasrtaja pravoslavnih patrijarha i vladika bilo je napretek i trebalo bi izdvojiti mnogo prostora kako bi se svi oni pobrojali. Stoga, u ovome prikazu navodimo one najteže slučajeve raznovrsnih pritisaka pravoslavnih vladika na katolike u Bosni i Hercegovini u doba turske vladavine.
Godine 1546. isposlovali su franjevci ferman u Carigradu da se obrane od presizanja pravoslavnih vladika. Oko godine 1565. nasrnuli su vladike na franjevce i katolike najprije u Zvorničkom, a onda u Bosanskom sandžakatu, pa su ovi izmolili ferman od cara Sulejmana navedene 1565. godine da se zaštite od nasilja pravoslavnih vladika. U prvoj polovici rujna 1567. godine donijeto je sudsko rješenje kojim se odbija zahtjev predstavnika srpskog patrijarha Antuna, plemića i prvaka pravoslavnih iz Gabele, da mu franjevci i katolički narod plaćaju vjenčanje i druge daće. Polovicom prosinca 1575. godine izdato je sudsko rješenje mostarskog kadije u kojem opisuje nasilje mitropolita Savatina prema katolicima u zapadnoj Hercegovini, od kojih silom utjeruje novčane pristojbe i čini nasilja i prema samim turskim ženama.  Na dan 27. travnja 1576. godine na tužbu latina nevjernika sultan Murat II zabranjuje da patrijarsi i episkopi Srba nevjernika traže od tužitelja ženidbene i druge takse. Sudski proces riješen je na sarajevskome sudištu, jer su ohole i pohlepne pravoslavne vladike tražile da im katolici plaćaju ne samo ženidbene i druge takse, nego i da uz sve to imaju i potpuni nadzor nad katoličkim crkvama, Na traženje franjevaca sultan je u povodu ovoga slučaja izdao ponovno ferman i time opozvao zahtjev pravoslavnoga vladike da upravlja životima katolika. Godine 1594. dobavili su franjevci ferman da se zaštite od vladika. Godine 1632. pravoslavne vladike traže takse od katolika, pa je ovima u svrhu zaštite sultan izdao ferman. Vrlo je težak bio napadaj pravoslavnoga vladike na katolike u tri navrata u razmaku od osam godina i to 1661, 1662. i 1669. godine. Riječ je o nasrtaju na katolike od strane pećkog parijarha Kalinika, koji je u narodu bio poznat i pod imenom patrijarh Stanislav. On je s turskim fermanom potegao pravo u Livno s ciljem da tamošnje hrvatsko i katoličko pučanstvo silom prevede na pravoslavlje, zatim i na srpstvo i od Hrvata katolika nasilno stvori Srbe pravoslavce. No, tamo ga dočeka za njega neočekivani i žestoki otpor katoličkih Hrvata i stiže ga zla kob. Livnjaci ogorčeni radi pokusa da ih netko prevede na grčki vjerozakon, skočiše na noge i oboružani kamenjem i kolcima navališe na mešćernu, te je razoriše, a patrika ili pačara, kako sami podrugljivo prozvaše patrijarha Kalinika ( Stanislava ), natjeraše na bijeg u paničnome strahu. Tom prigodom patrijarh jedva izvuče živu glavu pred gnjevom razljućenih Livnjaka. Onda patrijarh uteče u Banju Luku, gdje je bio valijin divan i tu pozva fratre na murafu. Međutim, on izgubi parnicu, jer su fratri protiv njegova fermana iznijeli Ahdnamu, što je sultan Mehmed II Fatih 1463. godine na Milodraževu polju dao fra Anđelu Zvizdoviću i njom katolicima zajamčio vjersku slobodu. Sud je sudio da je Ahdnama preča i jača od svih fermana koji su kasnije izdani. Patrijarha nije zbunio i zaustavio i sudski poraz na banjolučkom sudištu, te je svoju umišljenu pravdu pokušao ostvariti u povodu ovoga slučaja i na sudu u Temišvaru, naposljetku i u Sarajevu, ali opet bez uspjeha i na ponovljenim suđenjima. Franjevci su pred turskim sudom morali skupo platiti visoku cijenu u borbi za dokazivanje istine i pravde. Tom zgodom, franjevci su morali žrtvovati 800 000 jaspri ( ili 1660 mletačkih dukata ), a pritom su mnogi franjevci zbog fizičkoga napada na pravoslavnoga vladiku, kao opunomoćenoga turskoga izaslanika, još i bili zatvoreni i batinani od strane Turaka. O dramatičnom suđenju godine 1661. koje je na kraju odlukom turskoga suda presudilo da Livno mora ostati hrvatsko i katoličko, a ne pretopiti se u srpsko i pravoslavno, kako je to pod vskau cijenu nastojao patrijarh Kalinik ( Stanislav ), postoji i sačuvana pjesma, čiji ja autor po svemu sudeći fra Stjepan Margitić. Ta slavna pjesma o legendarnom suđenju franjevaca i pravoslavnoga patrijarha nalazi se i u Ljetopisu fra Nikole Lašvanina. No, još je gore sreće bio slijedeći pravoslavni patrijarh 1669. godine, kada je sa istim zahtjevima spram katolika kao i prethodnik mu na čelu pravoslavne crkve u Bosni, došao u Sarajevo na sud, te tužio fratre. Međutim, u mešćerni ga je usred sudske rasprave od uzbuđenja udarila kap, te ga sakata odnesoše, a jednoga od njegovih pratilaca osudiše radi neke vražbine na veliku globu. Nadalje, na dan 8. svibnja 1665. u Rimu na pismo trebinjskog biskupa Sc. de Martinisa, u kojem se tuži kako su hajduci gotovo uništili kršćane u njegovoj biskupiji, između ostaloga da su tri katolika prodali kao robove u Napulj, sv, Kongregacija de Propaganda zaključuje, da se piše nunciju u Napulj radi oslobođenja zarobljenih. Na dan 7. kolovoza iste 1665. godine u Rimu Sv. Kongregacija de Propaganda zaključuje da se ponovno piše nunciju u Veneciji o nasilju hajduka u trebinjskoj biskupiji. U Drinopolju je 9. lipnja 1675. godine objavljen ferman Mehmeda IV koji na molbu dubrovačkog poslanika Marina Kaboge zaštićuje katolike Bosne i Hercegovine protiv zahtjeva i progona pećkog patrijarha i njemu podložnih vladika i sljedbenika grčkog istočnog obreda. Te godine navalio je patrijarh okružen brojnim janjičarima na samostane u Imotskom i Duvnu. Tom zgodom oba samostana su izgubila u sudskome sporu po 80 000 jaspri, a u prvo vrijeme i samu parnicu. Tek uredovanjem spomenutoga dubrovačkoga uzvanika Marina Kaboge, franjevci su naknadno od sultana Mehmeda IV isposlovali ferman koji njima ide u prilog i time je opozvana prvotna nepovoljna sudska odluka po franjevce. Tom zgodom sultan je još i osobno i vlastoručnim potpisom opozvao ranije izdani ferman kojim je davao za pravo volji i želji pravoslavnoga patrijarha, a na štetu franjevaca. Tako je franjevce spasla drugostupanjska sudska odluka, povoljna po njih, koja je postala i pravomoćnim pravorijekom, te pravoslavni patrijarh više nije imao zakonskoga prava žalbe.
Katolici iz Sarajeva potkraj 17. stoljeća mole papu Inocenta XII da preko francuskog poslanika u Carigradu dobiju ferman, kojim bi bili zaštićeni od Grko – istočnjaka, koji hoće silom da ih podvrgnu vlasti pećkih patrijarha. U Dubrovniku 29. siječnja 1693. godine Franjo Ricciardi, zastupnik sv. Kongregacije de Propaganda u Dubrovniku preporučuje sv. Kongregaciji sarajevske katolike u njihovoj borbi s pećkim patrijarhom. Na dan 26. veljače 1693. godine katolici iz Sarajeva mole sv. Kongregaciju de Propaganda da preko francuskog poslanika u Carigradu podupru njihove izaslanike Jakova Brnjakovića i fojničkog gvardijana kako bi dobili ferman, kojim bi se oslobodili pećkoga patrijarha. U Beogradu 6. travnja iste 1693. godine fermanom Ahmeda II se naređuje da katolici u Hercegovini imaju plaćati mitropolitu pećkom Simeonu vjenčane i druge pristojbe. U Drinopolju 26. svibnja te site dramatične 1693. godine izaslanici bosanskih katolika zahvaljuju sv. Kongregaciji de Propaganda na preporuci francuskom poslaniku na otomanskoj Porti, čijim su zagovorom dobili više fermana u korist katolika Bosne i Hercegovine, a poimence da se pećki patrijarsi ne smiju više miješati u katoličke stvari. Bilo je pregršt napada pravoslavnih vladika i patrijarha na živote i imovinu katolika i stalne pokušaje njihovoga prevjeravanja u pravoslavce, sve uz potporu Turaka. Za samo 16. stoljeće samo u sačuvanoj “Fojničkoj regesti” ima preko pedeset isprava koji se tiču takvih nasrtaja pravoslavnih crkvenih velikodostojnika na katolike u Bosni i Hercegovini. Treba se sjetiti da je svaki ferman, osim putovanja u Carigrad i truda oko dobivanja, stajao i veliku svotu novaca, ponekad i do tisuću, pa i dvije tisuće groša. To je bilo u vriejdnosti 250 odnosno 500 cekina, pa je to značilo i veliko odlijevanje novca i golemi materijalni izdatak za franjevce. Ovdje ne spominjemo i neka fizička nasilja od strane pravoslavaca, kako se ona mogu upoznati na primjer iz dopisa fra Stjepana Zlatarića, provincijala od 1. svibnja 1604. godine, koji govori o njihovim zlostavljanjima franjevaca. Trojica su bila na smrt isprebijana. Ta trajna ugroženost natjerala je Franjevački red da donese u Rimu zaključak 1679. godine da se pošalju dvojica braće u Carigrad, koji “će paziti na zasjede Grka.” Tužno je napomenuti da su ponekad i hrvatska vlastela hvatala bosanske katolike i vodila ih u sužanjstvo u nedostatku “Turaka” i naravno da su im pljačkali imovinu. To vrijedi u znatno većoj mjeri za uskoke oko 1600. godine.
Istovremeno s nasiljima i ekonomskim izrabljivanjem koje su vršili predstavnici turske države, pravoslavni patrijarsi i vladike nastavljaju svoju rabotu prema franjevcima i u 18. stoljeću uz brojne, duge, mukotrpne i iscrpljujuće sudske procese pred turskim sudom u Bosni i Hercegovini. Glasovita je bila parnica vođena 1760. godine u Travniku, na kojoj je protiv pećkog patrijarha Gavrila i vladike Vasilija franjevce predvodio fra Filip Lastrić. Ona je franjevce stajala 1136 venecijanskih zlatnika, koje su uz visoke kamate morali posuditi od trgovaca Turaka. Iako je patrijarh ovdje teško izgubio, njegov se nasljednik 1777. godine zajedno sa svojim sinodom potužio na “talijanske svećenike”, koji navodno dovode i pravoslavne pod vlast rimskog pape, pa oni onda ne priznaju pravoslavne crkvene vlasti. Turci uvijek kivni na papu, izdaju ferman da se takvi svećenici uhvate i kazne. S tim fermanom u ruci pravoslavni su više puta ugrozili biskupa fra Marka Dobretića kad je dolazio u Mostar da dijelu svetu potvrdu. Dobretić je bio oslobođen optužbe, ali je fojnički samostan prvi put morao zbog toga platiti 543 groša. Međutim, stvar nije bila time završena, jer je Dobretić na nove tužbe morao više puta ponovno ići na sud i to 1778. i 1779. godine. Da se samostan i hercegovački župnici obrane, morali su Turcima dati 1300 talira mita. Tu je do izraza došla borba za onu na početku spomenutu bradarinu. Jer, upravo je narečene 1779. godine hercegovački mitropolit pokušao podložiti katolike kadiluka Trebinje, Blagaj, Mostar, Ljubuški i Duvno, ali je na sudu i on odbijen, kao i mostarski vladika Ananije koji je 1781. godine pozvao fratre mostarskog kadiluka na sud radi iste stvari. On je htio ucijeniti hercegovačke župnike i katolike da im je bolje podvrgnuti se njemu i njegovoj volji, nego Turcima, pa mu davati harač i još im savjetovao da im je bolje davati njemu s mirom to što traži, nego se goniti po turskim sudovima. Dakako, u takvome nastupu samouvjereni vladika je bio toliko bahat i osion jer je jako dobro znao da iza njegovih riječi stoji turska zaštita, a on je tim izrečenim prijetnjama samo nastupao pred hrvatskim katolicima kao turski glasnogovornik. I kad katolici odbiju platiti harač srpskome vladiki, to je u stvarnosti bilo isto kao da su odbili platiti harač i samim Turcima. Iz svega iznijetog razvidno je kakvim su sve raznim pritiscima bili izloženi katolici u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske strahovlade. Neki su prihvatili islam, jedni radi privilegija i samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma. neki su prihvatili i pravoslavlje zbog nedostatka katoličkih svećenika, zatim stalnih pritisaka, ucjenjivanja i maltretiranja od strane prekodrinskih pravoslavnih vođa.
TURSKI POREZ DŽULUS SREDSTVO EKONOMSKOG POROBLJAVANJA HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI, A POTVORE ZVANE MUSEVEDE TURCIMA POKRIĆE ZA RAZBOJNIČKU PLJAČKU I UBOJSTVA NEDUŽNOG HRVATSKOG PUKA
Franjevci su bili izuzeti od mnogih poreza, ali su ih u stvari često morali plaćati. Osobito težak teret bio je džulus, porez za vršenje vjerskih obreda, zaveden negdje u prvoj polovici 17. stoljeća. Njega su plaćali gvardijani triju samostana svake godine i prilikom nastupa novog vezira, prvoga ministra po vlasti, odmah iza sultana, turskoga cara. Kako su se često veziri mijenjali, to bi ponekad platili po tri, pa i četiri džulusa na godinu. Ukupni trošak u novcu za jedan džulus bio je tijekom godina od 1770. i nadalje 1400 groša, od čega je na fojnički samostan otpadalo 600, na sutješki 420, na kreševski 380 groša. Uz taj iznos valjalo je veziru predati i jednoga ovna, dvije oke ( jedna oka iznosila je 1283 kilograma šećera ), dvadeset kruhova, dvadeset sapuna i dvije svijeće od pola oke voska u svakoj. Slično su davali u naravi i sarajevskoj muli, učenom turskom sucu. Nešto manji iznos džulusa morali su davati kadiji, šerijatskome sucu i serdaru, oblasnom starješini, koji su se mijenjali svakog mjeseca. Džulus je bio prvi i najveći izvor patnji kršćanske raje i fratara. Taksativno, možemo pobrojati nekoliko drastičnih poreza, napose džulusa, koji su pogađali franjevce u to vrijeme. Patnje običnog kršćanskog svijeta najčešće su prošle nezabilježene, a događale su se svakodnevno kroz razne oblike turskoga zuluma, tlačenja i ugnjetavanja hrvatskog katoličkog pučanstva u Bosni i Hercegovini. U svezi turskih poreza džulusa, evo nekih najpoznatijih primjera iz toga doba:
Godine 1773. kajmekam, u prijevodu namjesnik, Ali paše Dagistanlije zatražio je od fratara džulus, pa su mu fratri dali 200 groša s molbom da ih pričeka dok skupe novce za džulus od trgovaca. Platili su ga nakon mjesec dana skupivši oko 1400 groša kako bi mogli udovoljiti pašinoj ucjeni i iznudi, inače bi u protivnome možebitni neposluh platili i glavom. Nakon toga, 1778. godine predali su fratri četiri džulusa u 12 mjeseci. Jednom zgodom kad su ga davali Turcima, proveli su osam dana u tamnici, unatoč tome što je turskim fermanom bilo zabranjeno uzimati poreze, pa i džulus, kao vrstu teškoga poreza. Zatim su 1785. godine opet fratri platili četiri džulusa na godinu, iako je u važećem turskom fermanu od 1783. godine izričito stajalo da su oni slobodni od svih javnih danaka. Vrijedi spomenuti i pojedinost kako skupljači harača ranije nisu napastovali fratre, ali se u 18. stoljeću već osjećalo vrijeme nastupajućega turskoga bezvlađa, pojačanoga i brutalnoga terora nad hrvatskim katolicima u Bosni i Hercegovini i nepoštivanja sultanovih fermana. Oni su očito bili samo mrtvo slovo na papiru, a u stvarnosti Turci su radili što su htjeli. To se sve ogleda i iz sutješkog i kreševskog ljetopisa. Događalo se da su unatoč postojećem fermanu, Turci tu ispravu ignorirali u praksi, te su taj porez ubirali i putem džulusa ga tražili i na silu uzimali i od fratara što god im se prohtije. Neki su hvatali pojedinoga fratra na putu, vezali ga za drvo dok ne bi platio. Kreševski ljetopis govori o Hadži – Smailu, koji je svezao sutješkog gvardijana i pješice ga, sam jašući na konju, tjerao. Kasnije je slično učinio i ostalom dvojicom gvardijana, pa mu je svaki morao dati po 400 groša da bi preživio. Sutješkog su gvardijana “na suđenju” tom prilikom gurnuli niz stepenice, a onda ga zatvorili u konjsku štalu.
Godine 1752. svećenik Anto Tomić iz Kreševa, dok je služio u tuzlanskoj župi, branio je slobodu sakramenta, a posebno ženidbe. Stoga su ga Turci teško isprebijali, pa je poslije malo godina tu i umro od posljedica mučkoga prebijanja. Godine 1756. Miju Momčilovića iz Kreševa, župnika u Ljubuškom, bijesni su Turci iz istog gore navedenog razloga, strmoglavili niz stepenice, pa je poslije nekoliko mjeseci umro. Godine 1763. Franju Blekića iz Poljana sutješkog okružja, župnika u Tuzli, mjesni turski zapovjednik, po činu kapetan, najprije je nečovječno mlatio štapom po leđima, dok su sluge držali jadnika nagnuta, tako da je ostao napola živ. Sve to je pretrpio jer je branio slobodu ženidbe. Poslije mnogo dana nešto je prizdravio, ali je iza četiri godine u cvijetu mladosti prestao da živi. Tako godine 1719, zatim 23. veljače 1721. pišu manifest katolici Jajca,”kojim obznanjuju kako im muslimani pri ženidbi otimlju djevojke i mlade žene, te ih prevode na islam. Potanko se opisuje zlostavljanje Lucije Barevac i fra Ljudevita Ivančića, koji ju je vjenčao. Manifest potpisuju knezovi katoličke župe u Jajcu, bosanski franjevci i spljetski nadbiskup.” Biskup Delivić pripovijeda kako se neki kršćanin odrekao svoje vjere, ali se mučen grižnjom savjesti htio opet povratiti na kršćanstvo. Dobio je savjet da bježi preko granice. To je on i učinio, ali je onda državna turska vlast tražila krivca i ne našavši ga, kadija je oglobio kršćansku zajednicu za 50 dukata.
Još su daleko gore bile najvećim dijelom izmišljene optužbe “musevede” ili potvore. Načešće su fratre oklevetali da su proširivali zgrade, bilo crkvu, samostan ili štalu, da su nabavljali grožđe, da su kopali blago, da su nagovarali Turke da se pokrste ili da su poturčene kršćane kušali povratiti u katoličku vjeru, da su kupovali zvono i slične objede. Opet je za ilustraciju potrebno navesti barem nekoliko pojedinačnih optužbi, najčešće pravih turskih podvala. Godine 1760. Turci su potvorili fratre da je neka sarajevska Turkinja ulazila u sutješku crkvu i ” da su fratri za njom ašikovali,” pa su fratri nakon te turske musevede morali platiti 34 groša da bi spasili živu glavu. Nadalje, 1770. godine Turci iznesu novu klevetu spram fratara da su došli neki popovi iz Moreje ( Grčke ) koji bune narod i zovu ga na protuturski ustanak. Na to je vezir poslao nekoliko svojih pašalija da pregledaju samostane. Nisu našli ništa, ali nisu odustali od nakane iznuditi novac od fratara pod svaku cijenu. Stoga, pašin predstavnik rekne fratrima: “Ili mi dajte pet kesa u iznosu od 2500 groša ili će vam stradati deset fratara ( s jasnom porukom kako će ih povesti sa sobom u Travnik, gdje ih čeka prijeki turski sud i sigurno pogubljenje ). I poveo je gvardijana ka Travniku, ali su se idući putem kod Busovače nagodili da mu dadne 1190 groša i tako praktički kupi vlastitu slobodu i pravo na život. Fra Bono Benić u svom Ljetopisu sutješkog samostana iz 1777. godine donosi teži slučaj što se dogodio mjeseca kolovoza te 1777. godine. Radi se o djevojci muslimanki iz skopaljskog ( gornjovakufskog i bugojanskog kraja ), koja se zagledala u nekog Dalmatinca, pa pobjegla s njim iz Uskoplja u Bosni u Dalmaciju, u to vrijeme mletački posjed. Turske vlasti bile su posebno uzbuđene i izbezumljene jer je bila riječ o muslimanskoj djevojci koja bježi s kršćaninom. Na demarš turskih vlasti u mletačkoj Dalmaciji izručiše “žalosni, kukavni Mlečani,” kako ih u svome Ljetopisu iz 1777. opisuje tim riječima fra Bono Benić, muslimansku djevojku sa svoga teritorija natrag u Bosnu Turcima zbog sumnje da su za ovaj slučaj fratri triju samostana znali, a u zbilji za tu djevojku nikad nisu niti čuli, niti je vidjeli. Turci nametnuše globu za tri samostana, tako da je svaki samostan platio 253 groša i 80 jaspri. U znak svoje paklene odmazde nad nedužnim i nevinim hrvatskim narodom u Bosni, Turci iskoriste taj izmišljeni povod da objese sva tri gvardijana iz sva tri samostana što su bili na udaru Turaka kako su tobože sudjelovali u nepostojećoj otmici mlade muslimanske djevojke iz Uskoplja. Pored trojice gvardijana bila je obješena i jedna hrvatska katolkinja. Ona se prije nego li su je Turci dali dignut na vješala, po turskim predanjima, lijepo Bogu pomolila i kucala se u prse i prekrstila se Isusa i Mariju pominjući. Ovu mučko i gnjusno pogubljenje tri gvardijana i jedne katoličke žene izvršeno je u sprezi Mustaj paše Skopljaka i paše Čengića. Ovaj prvi je za bijeg muslimanske djevojke iz Uskoplja s momkom Dalmatincem na teritorij Dalmacije pod vlašću Mlečana, zatražio intervenciju od paše Čengića, tražeći izravno od njega da najbrutalnije kazni smrću gvardijane iz sva tri samostana, što su bila na oštrici napada turskih neutemeljenih optužbi. Godine 1780. potvorio je fojnički kadija kreševskog gvardijana da je načinio crkvu, a ne pojatu, za koju je imao skupo dobivenu dozvolu. Kad se ta optužba pokazala kao obična podvala, rekao je da fratri prate pokojnika s križem u groblje. Za prvu optužbu platio je gvardijan 348 groša, a za drugu 1300 groša. Godine 1794. rekli su Turci da je fra Tomo Dafinić ( Dapinić ) dao otrovni melem Ivanu Peliću i da je on od toga umro. Kazna je bila 846 groša. U ljetopisima se može naći još mnogo sličnih slučajeva. Te stvari današnjem čitatelju možda i ne izgledaju osobito važne, ali one su i u 17. i u 18. stoljeću dovodile samostane na rub propasti. Tako su i početkom 19. stoljeća kreševski fratri pomišljali da zbog prezaduženosti napuste svoj samostan.
Neredi koji su u Bosni izazvani turskim neuspjesima na fronti i vrlo maleni ugled središnje vlasti pogodovali su i u ovo vrijeme nasilju pojedinaca i još više otežavali bespravni položaj raje i fratara umorstvima franjevaca i katolika. Takvi su bili primjeri smaknuća fra Luke Mikulića 1769. godine, fra Tadije Tomića 1783, fra Lovre Milanovića 1807. i fra Joze Valentića 1807. godine koji su svi iz čista mira ubijeni, a vlast ostavila nekažnjenim njihove ubojice. Tako su, također, ubijeni iz čista mira na primjer Ivka Suđerić 1768. godine i Luka Vidović 1804. godine, a brojni su kažnjeni bezdušnim batinanjem po stipalima ( “da im meso otpadne od batina,” kako su likovali Turci ), nečovječnim tamnicama s podlijevanjem vode i tome srodnim strahotama. Vlasti često ne osvećuju umorstvo katolika, ali pogibiju muslimana ne puštaju neosvećenu. Kad je 1781. godine nedaleko od Fojnice poginuo neki musliman Sinanović, Turci su potvorili neke vinare da imaju veze s tim veze, pa su ih šestoricu zatvorili, udarili im mnoge štapove, jednome 520, a štapovi su bili klincima okovani i otrovnom vodom pokvašeni. Naravno je da su svi smrtno stradali, a jedan od njih bio je i obješen, iako Turci ni na svom sudu ničim nisu mogli dokazati da su jadnici krivi.
I u ovom je vremenu nova teška nevolja zadesila bosanske franjevce, a to je bio požar kreševskog samostana. Na sam Uskrs 1765. godine buknula je vatra najprije u samostanu, a onda i u crkvi i za dva sata sve preobratila u pepeo izuzev podruma i stvari u sakristiji. Dugo i uporno obraćali su se molbama za dozvolu da ponovno izgrade samostan i crkvu vlastima u Travniku, Sarajevu i Carigradu, dok je konačno nakon dvije godine uz golem izdatak nisu napokon dobili. S velikim oduševljenjem, ali i gotovo s jednakim strahom da protivnici iz zlobe i pakosti ne ometaju gradnju, podigli su i crkvu i samostan za tri mjeseca. Izdaci su, razumije se, bili znatni, ali je karakteristično da su Turci uzeli gotovo triput toliko za dozvole i preglede, točno 8793 groša, koliko je stajala sama izgradnja, imajući u vidu troškove ta građu, majstore i radnike uz svotu od 3313 groša. I nakon što je konačno pregledana i proglašena ispravnom, zapravo nimalo veća nego što je ranije bila, sarajevski je mula ( učeni sudac ), još pet puta tražio ponovne preglede i izmuzao svaki put dosta novca za sebe.
Dragan Ilić
HOP