OTKRIVAMO VELIKOSRPSKE POSLUŠNIKE MEĐU MUSLIMANIMA PREDVOĐENE POTURČENIM SRBINOM (ŽIVKOVIĆ) IZETBEGOVIĆEM

0
9777
Kad god Vučiću ustreba, tu je u pripravnosti Izetbegović priskočiti mu u pomoć.
I na tradicionalnom skupu gospodarstvenika Mostar 2016. Izetbegović se još jednom poput bošnjačkog suncokreta okrenuo na stranu Vučićeve Srbije. Izrazio je svoju najiskreniju empatiju sa prisjećanjem Srba na srpske žrtve u NDH od 1941. do 1945. godine. Samo je obuzet trenutačnom amnezijom previdio kazati svome vrhovnom četničkom zapovjedniku Vučiću da mu je i rahmetli babo Alija, barem po pisanju srpskoga tiska od prošle godine, nakon kamenovanja umivenog četnika Vučića u Srebrenici, u vrijeme te iste Nezavisne Države Hrvatske, bio također sudionik rata kao hrvatski vojni obajveštajac u Sarajevu.
Srbijanske “Večernje Novosti” lani su pisale da je upravo Alija Izetbegović bio među onima što su svoje susjede sarajevske Srbe predavali vlastima NDH. Neugodno je i teško Bakiru Izetbegoviću priznati samom sebi, kamoli njegovom poslodavcu Vučiću ono što je opće poznato u svezi sudjelovanja bosanskih muslimana u ratu na prostoru Nezavisne Države Hrvatske.
Glavninu ustaških snaga u Bosni i Hercegovini nisu činili Hrvati katolici, nego Hrvati muslimani, pri čemu Alija Izetbegović nije bio nikakva iznimka. Kao što se zna, osim muslimana, tada i službeno listom deklariranih Hrvata islamske vjere, bilo je i dosta Srba pravoslavaca u vrhu cvilnog i vojnog vodstva NDH, ali je pročetnički orijentiranom Vučiću i Izetbegoviću teško i neugodno to javno priznati i kazati današnjim Srbima i Bošnjacima, jer bi neki od njih u tom slučaju možda i progledali.
 Sad bosanski muslimani vole naglas pričati o svome “antifašizmu”, namjerno zaboravljajući i prešućujući kroz govor Bakira Izetbegovića kao legalno izabranog političkog tribuna muslimana u Bosni, da ih je koncem rata bilo u partizanima i daleko manje od Srba, koji su potkraj rata, na mig Londona, kralja Petra i četnika Draže Mihailovića masovno kokarde zamijenili petokrakama, te im je i Tito u tu čast u ožujku 1945. u svome prvom službenom govoru u Beogradu zasvirao s glavne bine i srpsku koračnicu “Marš na Drinu.”
Uz taktove te iste koračnice, opet uz pomiješano partizansko i četničko znakovlje, kao i u Drugom svjetskom ratu, Srbi su i devedesetih jurišali na hrvatske prostore.
Ovoga puta bosanski muslimani još u razdoblju između 1945. i 1992. nacionalno i duhovno potpuno odvojeni sustavnom državnom promidžbom iz srpske kuhinje na Dedinju od svoga hrvatskog etničkog korijena, borili su se u ratu od 1992. do 1995. uglavnom protiv Hrvata koji su ih i na početku i na kraju rata štitili od srpskog agresora. Ali, što to znači Bakiru Izetbegoviću? Gotovo ništa, jer smatra da u Mostaru treba u ime dodvoravanja Vučiću na isti način kao što se Miloševiću ulizivao i njegov otac Alija Izetbegović, kazati da nije on taj koji treba podizati ili povlačiti novu tužbu za genocid protiv Srbije. Čak je bio vidno iznerviran i ljut na novinara koji se usudio postaviti mu uopće takvo pitanje. Jer, tko je taj stanoviti novinar koji se usudi posumnjati u političku idilu Bakira Izetbegovića i Aleksandra Vučića? Sigurno nitko i ništa kad se uopće drznuo takvim pitanjem posumnjati u vječno prijateljstvo Bakira Izetbegovića i Aleksandra Vučića. Vođa bosaskih muslmana Izetbegović može biti Vučiću i ubuduće samo vrsta privatnog muslimana prijatelja, ali njihovo osobno prijateljstvo i Izetbegovićeva fascinacija Srbima i Srbijom, već tisuću puta viđena u raznim oblicima tijekom postojanja SFRJ osovine Beograd – Sarajevo usmjerene protiv Zagreba, samo je Izetbegovićev i Vučićev osobni odabir.
Izetbegovićeva odavno znana prosrpska opcija ne obvezuje nikog iz muslimanskog korpusa da ga mora bezuvjetno slijediti. Jer, on kao očigledni primjer neskrivenog Srbina muslimanske vjere u dubini svoje duše odbija shvatiti i prihvatiti da su i on kao i lideri svih muslimanskih vladajućih i oporbenih stranaka u Bosni i Hercegovini u raskoraku s raspoloženjem većine muslimana u Bosni i Hercegovini, koji bi se u uvjetima slobodno organiziranog narodnog referenduma, gotovo plebiscitarno opedijelili za život s državom Hrvatskom, a ne za život s državom Srbijom.
Stoga bi Bakiru Izetbegoviću bilo najpametnije preseliti natrag u Srbiju, odakle su mu iz Smedereva u Beograd došli i preci pod prezimenom Živković, a onda potkraj vadavine Turaka prešli na islam i od Živkovića postali Izetbegovići. Ako je Bakir Izetbegović u Zagrebu pred Kolindom Grabar Kitarović i Tajipom Erdoganom pričao nešto posve drugo od ovog umiljavanja Vučiču u Mostaru, onda to ne može biti ništa drugo od želje da u svakoj prigodi ostavi dojam na sugovornika. Ne može se to nazvati osvajanjem simpatija samo domaćina nekog skupa, jer u toj ulozi je predsjednica Hrvatske u Zagrebu doista i bila, ali ne i Vučić u Mostaru. Njemu je dušu otvorio i kao u srpskoj crkvi se ispovijedio o NDH Bakir Izetbegović, čovjek koji je u Zagrebu pričao u nazočnosti i Hrvata i Turaka, kao i njegovih Bošnjaka sasvim drugu priču, onu istinitu o brojnim Hrvatima islamske vjere što su od kraja XIX pa do polovice XX stolljeća politički djelovali na povezivanju Hrvata katolika i Hrvata muslimana. Tu se posebno osvrnuo i na povijesnu ulogu franjevačkih misionara, ali zaboravljajući reći i priznati da nisu prvi franjevci donijeli u hrvatsku povijesnu pokrajinu Bosnu i Hercegovinu katoličanstvo, nego je ono tu pribivalo i opstajalo i mnogo prije. Ili možda Bakir Izetbegović još nije doznao da je katolička crkva u Bosni i Hercegovini postojala i mnogo prije franjevaca, te je Bosansku biskupiju uspostavio u drugoj polovici jedanaestog stoljeća hrvatski kralj Petar Krešimir kao sastavnicu Splitske nadbiskupije kojoj je Vrhbosanska biskupija bila teritorijalno podređena.
Lako je i lijepo bivšem Srbinu Živkoviću iz Srbije doseljenom u hrvatski gradić Bosanski Šamac na Savi trabunjati o srpsko – bošnjačkom bratstvu i jedinstvu kad na sve gleda samo iz svog sebičnog kuta ubijeđenog Srbina muslimanske vjere, pri čemu mu je javno proklamirano bošnjašvo, imenom Bošnjak ukradenom od izvornog hrvatskog i katoličkog prezimena iz BiH-a, samo providni paravan za prave prosrpske namjere. Ako je tako, onda se treba Bakir Izetbegović vratiti u zemlju svojih srpskih predaka i praviti društvo Rasimu Ljajiću i Sulejmanu Ugljaninu koji u trenucima opuštenosti isto kao i Izetbegović uveseljavaju Srbe svojim kavanskim naklapanjem kako imaju dokaza o svome srpstvu još iz doba predaka iz vremena Svetog Save. Nije manji svetosavac praznoglavac Bakir Izetbegović od Ljajića ili Ugljanina. Mrtva je trka na djelu između njih trojice, a odlučit će tek foto finiš u sprintu u ciljnoj ravnini. Samo da u toj trci s vremenom Izetbegoviću prije ulijetanja u cilj i presijecanje ciljne vrpce na oduševljenje Srba ne otpadnu cipele, iste one što mu ih u nazočnosti svih u Mostaru poklanja Vučić da zajedno prošeću i progaze u njima, prije nego ga taj isti Vučić ne počne cipelariti tim istim srpskim cipelama po usijanoj Izebegovićevoj glavi, opijenoj dodvoravanjem državi i narodu koji je njegov narod klao i ubijao kad god je stigao i što im je obećao nedavnim porukama s mitinga po takozvanoj Republici Srpskoj da bi sutra sve ponovio ako bi im se ukazala bilo kakva mogućnost za tako što.
Tijesne su Izetbegoviću cipele što mu ih poklanja onako srpski velikodušno kameno srce četnika Vučića, za kojega je Izetbegović tek (po)četnik i to u pokušaju i loša kopija darovitog originala Vučića. Ali, zato Vučić može lagano i komotno ući u broj cipela što mu ih daruje Izetbegović, dajući Srbima najšire moguće ovlasti na razini Bosne i Hercegovine, tek uz poneku verbalnu primjedbu, više salonskog tipa dernjave za zabavu narodnih masa, a ne stvarnog i iskrenog protivljenja bilo kakvoj agresivnoj i militantnoj politici Srba. Zna se i bez priznanja Muhameda Filipovića, tog starog, prepredenog i prevrtljivog utemeljitelja bošnjačke nacije nastale političkom odlukom vodstva SDA u Sarajevu usred rata 1993. godine, da su Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić koji mjesec prije početka rata 1992. godine s Miloševićem i Karadžićem u Beogradu intenzivno pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine između Srba i Bošnjaka, pri čemu bi i jedni i drugi iz BiH-a u ratu združenim snagama u ratu trajno uklonili otuda jedine prave starosjedioce Bosne i Hercegovine Hrvate katolike. I nije bio potreban potomak hrvatskog kanonika Franje Filipovića da tako što priopći narodu 2016. godine za sarajevske medije. Zato je uporno šutio na tu temu od 1992. do 2016. kad je i sam taj Muhamed Filipović, izdajnik naroda i vjere kojem mu je pripadao ćukundjed Franjo Filipović, rodom iz okolice Velike Gorice, vjerovao kao i ostala bošnjačka politička i vjerska elita da ih Srbi i Srbija doista vole, a da tu njihovu ljubav i sreću i tjeranje u klupu magareću radi ona treća, Srbima i Bošnjacima, uvijek kriva hrvatska strana u Bosni i Hercegovini.
I zato je na fonu neprikrivenog velikosrpstva svaki gorljivi zagovornik bošnjaštva, zapravo ideološki i politički izmišljenog kao nacionalnog pokreta ne u Sarajevu, nego upravo u Beogradu. Jer, tek kad su Srbi rasturili Jugoslaviju, bilo im je jasno da od bivših Hrvata islamske vjere ne mogu umjetno i dalje stvarati Jugoslavene, te su uz pomoć suradnika srpskih službi sigurnosti Muhameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića izmislili narod Bošnjaka, kojeg će preko ispostava sarajevskih poslušnika svih srbijanskih vlasti u Beogradu, Srbijanci uvijek držati politički pod kontrolom, dok god u Sarajevu u vlasti i u oporbi vodeće političke i vjerske dužnosti obnašaju muslimani rođeni u Srbiji i Crnoj Gori, ili barem imaju bilo kakve izravne ili neizravne poveznice sa Srbijom. Tako infiltriranjem svojih političkih kadrova iz Srbije u Bosnu, Srbijanci grade svoju zonu utjecaja u Bosni i Hercegovini već desetljećima unatrag.
Rat od 1992. do 1995. bio je samo kratkotrajni intermezzo i prekid filma kojeg smo prije, evo sad i poslije tog trogodišnjeg rata gledali uživo kao bezrezrevnu suradnju Srba i Bošnjaka na štetu Hrvata gdje god im se i jednima i drugima ukaže zgoda.
Štoviše, Srbima čak i godi i odgovara uspostava hrvatskog entiteta Herceg Bosna, a bosanske muslimane i pomisao na tako što dovodi do izljeva histeričnog bijesa, jer samo takvim pomahnitalim napadima na Hrvate mogu svojim gopodarima Srbima dokazati vječitu privrženost i onda kad ih ovi sustavno gaze i potcjenjuju.
Pogrešno je smatrati da je Izetbegovićeva opčinjenost Srbima i Srbijom, koju godinama iskazuje i Emir Kusturica u Beogradu ili Abdulah Sidran i Džemaludin Latić u Sarajevu, a primjerice Refik Lendo u Novom Travniku ili Dževad Mlaćo u Bugojnu, prouzročena i potpuno uvjetovana uvozom srpske glazbe, srpske knjige ili srpskog filma. Doduše, igra bitnu ulogu činjenica da u Sarajevu ili u Tuzli i danas povijest najstarijeg razdoblja Bosne i Hercegovine uče iz pera Srbijanca Sime Ćirkovića, a ne hrvatskih povjesničara. Zato i sarajevski profesror FPN-a Suad Kurtćehajić, rođen usred Crne Gore i po potrebi srpskih službi sigurnosti prebačen da živi i radi u Sarajevu, kao i Fahrudin Radončić sa sjevera Crne Gore, u svakom svom tragikomičnom izljevu bijesa i mržnje po naputku iz Srbije drvljem i kamenjem prijete Hrvatima, a Srbe, svoje miljenike nikad i nigdje i ne uzimaju u usta. Džemalun Latić je kao i Bakir Izetbegović uživao gostoprimstvo Tuđmana u Hrvatskoj ratnih devedesetih, ali nikad nije propustio prigodu ismijavati u Sarajevu hrvatski jezik i kulturu uz neiozostavno veličanje Srba i Srbije na svakom koraku. To isto radi i Kustiričin prijatelj Andulah Sidran, vrijeđajući svugdje sve što je hrvatsko u Sarajevu i u Bosni, posebice hrvatski jezik, a to čine i bivši jugooficiri i pripadnici KOS-a Aleksandra Vasiljevića, kao što su načelnik opčine Novi Travnik Refik Lendo ili Dževad Mlaćo u Bugojnu, onaj isti što kao Vučićev istomišljenik i progonitelj Hrvata iz Bugojna, pravi viceve o hrvatskom jeziku, iste one koje smo gledali u koprodukciji bošnjačko – muslimanske serije “Lud, zbunjen, normalan, ” redatelja Elmira Jukića, gdje su najmalobrojniji Hrvati u seriji predstavljeni, sukladno srpsko-bošnjačkom prijeratnom dogovoru od 1945. do 1992. godine, kao izvor svih zala i nedaća u Bosni. Na vrlo lukav i podmukao način scenarist i redatelj te humorističke serije sugerira da su Hrvati remetilački faktor idiličnih odnosa Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i taj ispolitizirani crni humor prikazivao se i u repriznim terminima širom zemalja bivše Jugoslavije.
Takve opasne filmske poruke su više nego jasne i s filmskog platna se prenose i sondiraju i na političkom trusnom terenu. Izetbegović, otprilike kao i njegov tekstopisac i korničar misli i djela familije Izetbegović na portalu regionalne N1 televizije Emir Imamovi srpskog nadimka Pirke u svojim redovitim kolumnama izražava zgražavanje nad pojavom hrvatske ogromne zastave na planini iznad Mostara, dok o Republici Srpskoj s Dodikom na čelu, biranim riječima sofisticirano prikrivene srbofilije samo verbalno pecne nekom samo njemu duhovitom opaskom, začinjenom i odama radosti ka epohi Tita i titoizma, jasno jer je Broz i najzaslužniji za približavanje Srba i Bošnjaka, mnogo nego bilo koji današnji muslimanski političar u Sarajevu ili bilo koji poglavar islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Na fonu srbofilije je i izvjesni Fikret Hafizović, umirovljeni profesor fizike po zanimanju i sudionik rata od 1992. do 1995. godine.Taj deklarirani velikobošnjački unitarist niječe sve što je hrvatsko i katoličko u Bosni i Hercegovini, a Srbe nigdje i ne spominje kao okupatore, jer mu se doimaju kao politički nasljednici njegovih idola Turaka u Bosni. No, zato je u svakome komentaru na brojnim bošnjačkim portalima, taj već 70godišnji Hafizović uvijek spreman lagati da su izmišljeni Bošnjaci u svome islamu prije prihvatili vjeru proroka Muhameda i od samih Turaka, te da su Hrvati katolici u Bosni od pamtivijeka bili samo Bošnjaci katoličke vjere, samo, eto, Hrvati o tome ne znaju. Čekaju Hrvati da ih prosvijetli Fikret Hafizović iz Tešnja, ali će prije ugledati novu pojavu Halleyeve komete na Zemlji nego dočekati da Hrvati prihvate laži jednog srpskog udvorice kao što je Fikret Hafizović, koji se u ratu navodno borio protiv tih istih Srba, koje sad žestoko promovira u svojim komentarima.
Naravno, sve ove anomalije imaju svoj početak i svoj prirodni kraj i sve ovo su obrana i posljednji dani neprirodnog srpsko-bošnjačkog saveza koji s kraćim ili duljim prekidima i jest na djelu od 1945. godine pa do današnjih dana. I sve ovo će prestati onog trenutka kad Turska i Rusija puste niz vodu i Srbe i Bošnjake, a to će biti vrlo brzo.
Rusija ne može na dulje staze izdržati konfrontaciju sa cijelim Zapadom, a Turska je politički odavno dio NATO pakta sa stalnom i vječitom aplikacijom za prijem u EU. I Izetbegoviću i Vučiću je bilo kristalno jasno s kojom porukom je došao nedavno u Zagreb taj isti Erdogan, nastupajući u govoru i kao čovjek koji je svjestan da članstvo Turske u EU ovisi i od hrvatskog pristanka. No, ako i dalje bude igrao dvostruku ulogu i nastavi li davati pored baza Amerikancima, još i uporišta ISIL-ovcima za borbu protiv istih onih čije baze ta Turska ima doma, bez dvojbe će Erdogan ubrzo nestati s političke pozornice.
U biti i u onoj najdubljoj srži i Srbi se osjećaju kao mali Rusi, a Bošnjaci kao mali Turci. I jednima i drugima ne smetaju Hrvati zato što su Hrvati i zbog događaja iz ovog ili onog rata, pa čak ni to što su Hrvati katolici, nego ima jedan razlog koji je ključan i prevazilazi  etničku, vjersku i ideološku netrpeljivost spram Hrvata, gurajući sve to u drugi plan.
U pitanju je generalni srpski i bošnjački odnos prema sistemu vrijednosti Europe i Amerike. Srbi i Bošnjaci vide Hrvate kao pripadnike zapadnoeuropske civilizacije, a i jedni i drugi kao mali Rusi i mali Turci ne vole ni Evropu, niti Ameriku, premda će uvijek i Vučić i Izetbegović javno kazati kako njihove države ne mogu ekonomski opstati bez suradnje sa Zapadom. To su samo isprazne riječi, koje ne prate njihova djela. Treba njima Europa, ali samo kao krava muzara koja će njih financirati i davati im bespovratne kredite, a oni te zajmove nikad ne bi vratili, sve i da mogu, nego će ih strpati u svoje džepove. Dubinski i suštinski Vučić i Izetbegović Evropu shvaćaju kao i skupine lažnih izbjleglica s Bliskog istoka koje nasrću na živote i imovinu Europljana koji su im pružili utočište u nevolji. I kao i onaj terorist i lažni izbjeglica u Švedskoj ili u Belgiji i Francuskoj koji podmeće eksplozivne naprave, ništa manji duhovni terorist nije ni Bakir Izetbegović, koji nikad i nigdje nije ni spomenuo kako je Hrvatska skrbila o njemu i njegovoj obitelji kad je pobjegao iz opkoljenog Sarajeva 1992. godine. Tada je na njega s vrha sarajevskih brda pucao Aleksandar Vučić kojem se Bakir Izetbegović ulaguje i dodovorava, a zemlju i narod svoga dobročinitelja iz rata i poraća naziva na oduševljenje i smijeh zlikovca Vučića zlikovačkom tvorevinom NDH koja je nanijela zlo Srbima.
Je li onda Bakir Izebegović osuđuje posthumno i svoga oca Aliju Izetbegovića koji se u toj istoj NDH borio na strani Hrvata od 1941. do 1945 godine? Taj kognitivni poremećaj ponašanja Bakira Izetbegovića teško je ustanoviti i sa gledišta medicinske znanosti, tim prije što njegovi teledirigirani komični kvaziznanstvenici po Sarajevu sad lupetaju gomilu gluposti kako Bošnjaci potječu od Ilira a ne od Slavena. Sutra će tako reći da vuku podrijelto od Japanaca, a prekosutra od Kineza ako tako požele ili ako im srbijanske gazde sa Dedinja tako narede.
I Srbin Vučić kao i Bošnjak Izetbegović uz sprdnju i podmijeh svake vrste gledaju na kršćansko milosrđe kao na čovjekovu slabost a ne kao na vrlinu. I to je dubinski ono što povezuje Srbe i Bošnjake, jer i jedni i drugi misle da je normalno ponašati se u tuđoj kući kao u svojoj. Oni (i jedni i drugi) znaju da su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedni pravi domaćini i u svojoj kući, a da su Srbi i Bošnjaci pridošlice. Ali, njihovi učitelji Rusi i Turci vjekovima ih uče da gost ima domaćina učiti svojim običajima, zavodeći i namećući svoj sa strane uvezeni red i poredak na tuđem tlu. Zato Srbe i Bošnjake i ne zanima istina da je Bosna i Hercegovina izvorno samo hrvatska zemlja. Jer, njima kategorija istine i pravde ništa ne znači. Uostalom, srpski popovi su još u doba patrijarha Varnave i popa Gavrila Dožića govorili u stilu “I bi istina i stvori se istina i pravda i bi jednom narod i bi jednom srpska država…” Samo ni Srbima ni Bošnjacima ne pada na pamet odbaciti ono čemu ih stoljećima uče njihovi učitelji Rusi i Turci, te su tu formulu zajedničkim snagama primijenili prema životima i imovini Hrvata u Bosni i Hercegovini, a to glasi u praksi ovako:“Ono što je moje, to je samo moje, a ono što je tvoje, to je i moje i tvoje i ne može nikad i nikako biti tvoje.”
I kad Vučić i Izetbegović izuju smrdljive noge iz cipela što ih tako darežljivo jedan drugome danas posuđuju, sutra će na ljeto opet obojica pohrliti na hrvatski Jadran da tamo umoče noge i kisele ih u vodi koju sigurno smatraju u duhu Rusa i Turaka koji su ih tako naučilii, svačijom i ničijom vodom, ali kad ih tko upita može li Hrvat iz Splita, Mostara, Zagreba ili Osijeka u Sarajevu ili Beogradu reći da mu ti gradovi pripadaju koliko i domaćinima, nedvojbeno bi i Vučić i Izetbegović bili i iznenađeni i uvrijeđeni što im neki Hrvat uopće i postavlja takvo pitanje. Jer, njih su i Tito i Draža Mihailović naučili da Hrvati imaju biti građanima drugoga reda, te bi sutra opet tražili da ih neradne i lijene kao i u Srboslaviji Hrvatska ponovno izdržava, a oni joj i jedni i drugi u znak zahvale zabadaju nož u leđa, kako u ratu, tako i u miru. Rusi i Turci stoljećima su Srbe i Bošnjake učili i naučili da se prema drugima ponašaju kao i lažni azilanti s Bliskog istoka koji teroriziraju po Europi obične građane, siluju žene, ubijaju ljude, pale, uništavaju i razaraju imovinu. Tako rade na nesretnom Balkanu i Srbi i Bošnjaci.
Gdje su većina Srbi, tu nema života Bošnjacima, kao ni Hrvatima, a gdje su većina Bošnjaci, tu nema života Srbima, kao ni Hrvatima. Jedino se čudom čude i Srbi i Bošnjaci što samo na hrvatskim prostorima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima mjesta i za Srbe i za Bošnjake. Vidjeli smo da u šampionskoj momčadi mostarskog Zrinjskog igra i veliki broj Srba, ali i Bošnjaka, a ne samo Hrvata.
To je u srpskim sredinama nezamisliv pojam i za Srbe i za Bošnjake, jer oni takvu vrstu nacionalne i vjerske tolerancije vide kao trulost propalog Zapada i kao manu, a ne vrlinu. I zato Hrvate ne vole ni Srbi, ni Bošnjaci jer je i jednima i drugima jasno da samo Hrvati žive u Bosni i Hercegovini po mjeri civilirizane Europe, njima je to strano, odbojno i neprihvatljivo pa zato i Izetbegović i Vučić objedama Hrvata zapravo nevješto prikrivaju vlastitu mržnju ne toliko spram samih Hrvata kao naroda, koliko iskonsku mržnju prema svemu onome što oličava kulturu zajedničkog suživota ljudi različitog etničkog i vjerskog korijena na jednom prostoru, pa zvao se on Bosna ili bilo kako drugačije. I tu je srž raskoraka Srba i Bošnjaka, ne toliko u njhovom odbojnom odnosu prema Hrvatima, koliko u njihovom psihološkom odbijanju svega onoga što ih asocira na europsko poimanje civilizacijskih vrijednosti života. Jer, i jedne i druge Rusi i Turci su stoljećima učili i naučili da samo zemljopisno pripadaju Europi, a da duhovno trebaju biti okrenuti Aziji, te se Srbi i Bošnjaci kao duhovni poluazijati pod paskom Rusa i Turaka zato tako i ponašaju.
Njima su Hrvatska i Hrvati samo metafora svijeta zapadne Europe i Amerike, čiji način života i shvaćanja ljudskih i moralnih vrijdnosti duboko preziru, a Hrvate ne vole jer vide da su Hrvati istinski reprezenti tog zapadnog načina življenja. Laprdanja i lupetanja Izetbegovića i Vučića o smislu i suštini ratova od 1941. do 1945. odnosno od 1991. do 1995. i njihovo zajedničko stavljanje Hrvatske i Hrvata u negativan kontekst je isključivo vezano za njhovo duboko distanciranje od Zapada i Europe, a ne od Hrvata i Hrvatske kao aktera bilo kojeg rata od 1914. do 1918, od 1941. do 1945. ili od 1991. do 1995. godine.
To mogu biti samo suptilne, dvosmislene i lažne Izetbegovićeve i Vučićeve parole, koje imaju mnogo dublju pozadinu i opasniju suštinu prave mržnje prema svemu što je ne samo Hrvatska, nego i opće usvojena zapadna norma ponašanja i kao takva je u startu jednako neprihvaljiva i Srbima i Bošnjacima jer oni se suštinski nikad nisu ni osjećali pripadnicima europske nego prije svega azijske civilizacije.
Hrvate oni vide kao Europljane, a kako im smeta Europa u Bosni i Hercegovini, tako ih smetaju i Hrvati u Bosni i Hercegovini kao jedini baštinici kulture, tradicija i običaja Europe na tom prostoru pa zato i jedni i drugi sustavno rade na eliminiranju Hrvata s tih prostora, jer smatraju da Bosna i Hercegovina treba pripasti samo ruskom i turskom utjecaju i moći, u prijevodu zoni utjecaja Azije, a tu prema njihovom konceptu nema mjesta za Hrvate kao privržene Europi. I to je jedina istina srpsko-bošnjačke averzije prema Hrvatima.
Tlapnje o ratovima iz prošloga stoljeća samo su izlike Srbima i Bošnjacima koji nikad javno i naglas neće priznati sve ovo gore iznijeto kao razloge i povode njihovoj mržnji prema Hrvatima. Lakše im je izmišljati nepostojeću krivnju Hrvata, jer misle da  takvim razvodnjavanjem istine, mogu istinu zauvijek zakopati. Ali, ona prije ili  kasnije iz zemlje izroni na površinu. U tom carstvu laži sve je obezvrijeđeno i relativizirano do bola. Ulaskom Hrvatske u EU i NATO i Izetbegoviću i Vučiću je jasno da je Hrvatska nepovratno postala prvi igrač u njihovoj famoznoj regiji “Zapadnog Balkana”, o kojem kako smo nedavno pisali, nitko osim Bugarske i tek donekle Srbije zemljopisno ne pripada tom području, ali u ime turske i ruske geopolitike i njihove zone utjecaja u ovom dijelu Europe taj se krivi termin i dalje nalazi u službenoj uporabi. Hrvatska mora i treba poraziti zetbegovića i Vučića samo govorom ekonomskih brojki u odnosu na protektorat zvani BiH ili na posrnulu balkansku državu Srbiju. I ako Hrvatska preko Europskog parlamenta isposluje najavljeni zahtjev od Amerikanaca da do kraja ispoštuju Dayton i da se vrate Hrvati, najprije u Posavinu, vraćanjem Hrvata u to područje prestaje i žila kucavica povezivanja Srba na istoku tzv. Republike Srpske sa Srbima na zapadu Republike Srpske. I zato su pred novinarima i Vučić i Izetbegović zaigrali svoj posljednji tango političke smrti. Obojica su kanili od davnih 90tih iskorijeniti sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine, a sutra bi sve protjerane Hrvate i Izetbegović i Vučić vratili i u Posavinu i u središnju Bosnu, samo da bi imao tko raditi i privređivati umjesto njih. Obojici je jasno da bez Hrvata nema ni ekonomskog boljitka Bosne i Hercegovine, jer i jedan i drugi odlično znaju da danas u Bosni najbolje ekonomski kotiraju Hrvati, iako najmalbrojniji, ali financijski najjači. I samo zato bi i Izetbegović i Vučić odmah sutra vratili sve Hrvate u Bosnu, ne zato što su oni promijenili mišljenje o Hrvatima na bolje, nego zato što vide da su sami nesposobni napraviti bilo gdje u Bosni i Hercegovini ozbiljniji ekonomski pomak bez pomoći Hrvata i Hrvatske.
I to njih dvojica itekako znaju kad kao dva nezahvalnika ispaljuju rafal optužbi na račun Hrvata, ali polako i sigurno postaju svjesni da će u budućnosti i Srbi i Bošnjaci ekonomski i gospodarski ovisiti od hrvatskog tržišta. I jednima i drugima su i Turska i Rusija daleko preko sedam mora i sedam gora. Ali, morali bi znati kako u životu vrijedi ona izreka: “Koga je moliti, nije ga srditi.” Nisu ni Vučić ni Izetbegović u ravnopravnoj političkoj poziciji sa Hrvatskom da joj bilo što uvjetuju političkim prigovorima, jer bi im se takvo poigravanje moglo politički osvetiti, a Hrvatskoj je u nastaloj situaciji obnavljanja saveza Srba i Bošnjaka iz razdoblja od 1945. do 1992. na raspolaganju jedna vrlo učinkovita mjera.
Treba preko Europskog parlamenta tražiti od Srbije i njezine ekspoziture u Banjaluci da odmah omogući povratak istjeranih Hrvata iz Posavine na svoja vjekovna ognjišta. Tako bi Hrvati ponovno činili etničku većinu u Posavini, famozni srpski koridor bio bi fizički prekinut kao spojnica istoka i zapada takozvane Republike Srpske i Srbi bi definitivno skužili kako im ode sva mast u propast, a od sna od Velikoj Srbiji u tom slučaju  ne bi im otala ni uspomena ni sjećanje. U toj varijanti bi zapadni dio Republike Srpske oblika banjalučkog ćevapa bio već prepariran za roštilj, a tamošnji Srbi bi mogli maštati o ujedinjenju sa Srbijom kao što i izolirani i hermetički zatvoreni Nagorno Karabah može samo sanjati o priključenju, primjerice dalekoj Rusiji. I kad Srbi i Bošnjaci shvate da su njima i Rusija i Turska daleko i od očiju i od srca, tek onda će razumjeti u kojoj mjeri im sudbina ekonomskog opstanka ovisi od Hrvata i od Hrvatske. Za ono što danas sanjaju Srbi i Bošnjaci mogli bismo najkraće reći: “Eh, pusti sne, samo ti je jedna mana, a to je što tvojim sanjarima nisi ni java.”
Zato sada muslimanski izdajnik Izetbegović uhićuje Hrvate, kako bi osigurao velikosrpski san. Na optužnici za Orašje je i 18 muslimana, koje Bakirova izdajnička vojska ne dira i time se dodvorava narodu, ali ih u konačnici predaje Srbiji, koja je nad tim istim narodom napravila genocid. I time pokazuje koliko mu je uopće stalo do istine.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal