Nakon raspada i podjele Rimskog carstva na zapadno (Rim) i istočno (Bizant), pojavljuju se dvije Crvene (carevine) Hrvatske

0
4585

Nakon raspada i podjele Rimskog carstva na zapadno (Rim) i istočno (Bizant), pojavljuju se dvije Crvene (carevine) Hrvatske – jedna na prostoru Jadrana, a druga na prostoru Karpata i obe su nazvane Krajina. Ovdje vidimo kako je glas V postao glas J. Dakle, naziv KRAJINA je nastao od naziva  caravina, a od naziva KRAJ nastaje naziv KRALJ jer je u dosta slučajeva slovo J postalo LJ. Istovremeno se pojavljuju i dvije Bele (Vele) Hrvatske, dakle, Abelove i Avelove Hrvatske jer je iz tih imena ispušten početni samoglasnik A, što je tada bilo uobičajeno. Ovo nam pokazuje da je prije širenja Rimskog carstva na Balkan, moralo postojati  veliko Hrvatsko carstvo od Karpata do Jadrana.

Zapadno rimsko carstvo se oporavlja tek kad su njim zavladli Franci (Vranci) i tada nastaju dvije Crvene i dvije Bele Hrvatske. Obe Bele Hrvatske su došle pod vlast Rima, a Crvene su postale vazal Bizanta. Vazal Bizanta i dio velikog hrvatskog carstva je bila i Mađarska. Mađarska nakon propasti Bizanta dolazi pod vlast Franaka koji su ranije zavladali sa obe Bele Hrvatske i koje su kasnije došle velikim dijelom pod mađarsku vlast, sve dok kralj Tomislav nije pobjedio Mađare i zauzeo južnu  Belu Hrvatsku, dakle, Panonsku Hrvatsku od Alpi pa sve do Belgrada (Abel grada ili Beograda). Nakon toga je pobjedio Bugare kod Belgrada i zaustavio njihov prodor prema Mađarskoj.

Nakon početka propasti  Bizanta jadranska Krajina i knez Trpimir se priklanjaju Rimu i crta razdvajanja između Rima i Bizanta postaje rijeka Drina. Ostatak Crvene Hrvatske – Raška, Hum i Dukla kao Crvena Hrvatska se priklanjaju Bizantu. Kada je Bizant propao, na njegovim ruševinama na Balkanu se pojavljuje bugarsko Carstvo koje osvaja današnju Srbiju sve do Belgrada zajedno sa Raškom. Dukla i Hum dolaze ponovno pod jurisdikciju Rima.  Kako vidimo, ni Rašani ni Dukljani ni Humljani nikada sebe nisu zvali Serbi. Pravoslavna liturgija pećke Episkopije je bila napisana čistim crkveno slavenskim jezikom kojeg je Rim nametnuo prije raskola zbog širenja svojeg uticaja. Taj jezik su prihvatili i Bugari u malo drukčijoj inačici.

Dušan Silni ili lažni car Dušan je bio prvi Hrvat koji je sebe nazvao Serbom i postao despotom Raške nakon propasti bugarskog Carstva koje je vladalo današnjom Srbijom do Beograda i cijelom Raškom, Makedonijom i dijelom današnje Albanije. Dukla i Hum su tada bili pod jurisdikcijom Rima.  Dušan Silni je iskoristio taj vakum osvojivši istočni dio Huma  (istočna Hercegovina), Duklu (današnja Crna Gora), dio današnje Albanije i današnju Makedoniju. Nakon toga je stvoren mit o Dušanu Silnom i moćnoj Srbiji. Međutim, niti je Dušan Silni postao car niti je tada nastala  carevina Srbija.

Istina je pak da je Dušan Silni u Makedoniji zatražio da ga bizantski Patrijarh okruni za cara Srbije, što je ovaj odbio i ekskomunicirao ga iz zajednice bizantskih Crkava. Nakon toga je tražio da ga okruni Papa, ali je u međuvremenu umro. Ovo nam pokazuje da Raška nikada nije bila Srbija niti je Peć ikada bila Patrijarhija. U Peći je monah Sava  koji je bio pravoslavni Hrvat osnovao Episkopiju nad kojom je bila nadležna ohridska Episkopija.

Prodorom Osmanlija na Balkan, pučanstvio iz Raške bježi prema sjeveru  i zapadu, a crkveno slavenski jezik se širi najviše prema zapadu, dakle, prema Bosni koja danas govori crkveno slavenskim jezikom uz istočnu Hercegovinu i Crnu Goru. To je jezik kojim danas govore Muslimani u Bosni i kojem su dodane neke turske riječi. Dolaskom Osmanlija u Bosnu, Hrvati ikavci bježe prema Dalmaciji  i Slavoniji, a veliki broj završava u Austriji, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj. Pravoslavci iz Bugarske i Grčke najviše su naselili prostor sjeverno od Save i zbog njih Austrija u Sremskim Karlovcima kao dijelu hrvatskog kraljestva osniva pravoslavnu episkopiju za pravoslavne vjernike. Ovo nam pokazuje da su  Ciril i Metod u to doba samo dio slavenskog mita i ništa više jer u to doba oni nisu mogli biti u Sremskim Karlovcima. Oni su ou Sremu bili davno ranije kad je Srem bio dio Bele Hrvatske, dakle, kršćanskog Rima.

Ovaj uvod sam napisao da bih ukazao na jezične promjene i razlike između hrvatskih prezimena koje je nametnuo Rim, odnosno, Franci, te Bizant.

Ako je netko iole upućen u povijest hrvatskog jezika, zna dobro da je sve do invazije Osmanilja Bosna bila hrvatska država u kojoj se govorila čakavska ikavica kao danas u nekim dijelovima Dalmacije i Slavonije. Tako se govorilo u Raškoj, Dukli i Humu sve dok se nisu priklonili Bizantu  i zadražli naziv Crvena Hrvatska. Rim je prije toga izmjenio izvorni jezik nametnuvši Hrvatima na tom prostoru crkveno slavenski jezik koji su prihvatili i Bugari, a cilj mu je bio proširiti rimski uticaj.

Kako su Franci Belim Hrvatima nametnuli kajkavsku ekavicu, njhova prezimena su završavala na EC, što se zbog glasa C i zbog latinskog jezika često pretvaralo u glas K. Međutim, izvorno slovo C u tadašnjem hrvatskom jeziku je stalo za izvorni glas Č. Sa druge strane, izvorni akavci su dobivali prezimana sa sufiksom  AC, odnosno, AK, AS ili AT. Međutim, sva ikavska prezimena su imala sufiks IČ, kao današnji Slovenci. To nam najbolje pokazuju današnja prezimena na IĆ kao Jovičić, Peričić, Miličić i tako redom. Kako su Crveni Hrvati bili ikavci, Franci su glas I pisali dvoslovom IE, što se preko grčkog uticaja odrazilo kao JE, a tako i danas govore Crnogorci.

Međutim, prezimena u Raškoj, Dukli i Humu su nastajala drugačije. Tako je prezime Perak postalo Perko, Jerak je postalo Jerko ili Matak je postalo Matko i njima je dodavan sufiks VIČ koji se danas odrazio kao VIĆ zbog kasnijeg osmnalijskog uticaja. Slično je prezime Jovičec, odnosno, Joviče postalo Jovičević ili Juričec, odnosno, Juriče postalo Juričević. Tako su prezimena Radana, Radmana ili Radovana postala Radanovič, Radmanovič ili Radovanović. Dakle, Kovačec, Kovačac, Kovačič ili Kovanič su nastala pod uticajem Rima, a prezimena Radanovič, Radmanovič, Radovanovič ili Kovačevič su nastala pod uticajem Bizanta. Sva ova prezimena zamjenjuju glas Č glasom Ć pod Osmanlijama.

Na koncu se može zaključiti da su mnogi pravoslavci u Bosnu i Hrvatsku došli iz Raške, Dukle i istočne Hercegovine, kao i dijela današnje Albanije, bježeći pred Osmanlijama kao Hrvati. Među njima je bilo i dosta Bugara, a to su hrvatska prezimena bez glasa Č ili Ć, primjerice, Huljev,  Ivanov i slična. Kako što je poznato, Srbijanci prije 1850. godine nisu imali prezimena pa je logično zaključiti da prije toga nisu postojali ni Srbi ni Srbijanci, a naziv Serb ili Sorb je označavo Hrvate na nekom tuđem pismu, kada su Hrvati bili poznati kao Cerve ili Carve i Cerveni i Ceraveni. Od naziva Cerveni i Ceraveni nametanjem kršćanstva nastaju etnici Veni i Slaveni. Ako pak slovo C zamjenimo  sa slovima S, G, K, T ili D dobivano prezimena koja također označuju Hrvate.

Srećko Radović