Religija Horovata u Ariji, rani huritski mjestopis i huritski prajezik

0
1745
Već od najranijega prametalnoga halkolita u IV tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I – III dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130 metara, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho – Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV tisućljeća prije Krista najvjerojatnije kao Urw Urduv, pa u III tisućljeću prije Krista kao Hurrduw i potom Hurwirdu. Iz toga slijedi autonim Hurrduw, ranije Urw Urduv, na hetitskom Tegarama, na amoritskom Tho – Garma, na asirskom Til – Garimmu; prema Bibliji Togarmah, na grčkom Thargamos, na armenskom T’orgom, na gruzinskom T’argamos.
Negdje od 35. – 26. stoljeća prije Krista, na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbejdžana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materijalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranog prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991. i ini noviji autori. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička, to jest nisu dosad nađeni nikakvi izravno njihovi zapisi, osim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Harahwati oko Inda.
Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza u Azovsko more su tri goleme kamene piramide površine do 3 hektara i visine 100 – 130 metara, čunjasto okruglog oblika bez uglova na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch – Tepe u Azerbejdžanu i Utamish u Dagestanu, te kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas, to jest u III tisućljeću prije Krista. Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euroaziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih prapiramida, manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nađene grobne komore s kosturima tadašnjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, što se sada pripisuju donedavno legendarnoj dinastiji “Tho – Garma” koja bi po prapovijesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to nisu više bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Kavkaza, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgrađene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.
Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti, niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ostali, iz kasnijih zapisa tamošnih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja. Na pimjer njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV tisućljeću prije Krista približno glasio “Urv’ Urduw” i kasnije u III tisućljeću prije Krista Hurrduw. Najranijim klinopisima zapisani su strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli – Pabanhi ( “Sveto gorje” ) između Kavkaza i Antitaurusa, glasili su na prasemitskom jeziku ranih Amorita ( Amurru ) kao Tho – Garma u opisnom značenju “Bljedoglavci” ili “Svjetlokosi”, od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim “Togarmah”, premda nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu, vjerojatno na kasnije Armence. Na ranoasirskom klinopisu Til – Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat.
Religija Horovata u Ariji, rani huritski mjestopis i huritski prajezik
Jezgra Zaratustrinog učenja se može sažeti u sljedećoj izreci: Humata, Hukhta, Huvarshta ( Dobre misli, dobre riječi, dobra djela ). Prema Zaratustri osnovu naše zemaljske egzistencije predstavlja kozmička borba između Istine ( Pahlavi: Ahlayih ) i Laži ( Pahlavi: Druz ), koja se često predstavlja kao borba između dobra i zla ili svjetlosti i tame u zapadnoj paradigmi. U kasnijem zoroastrizmu suprotstavljene sile u ovoj borbi se nazivaju Ahura Mazda ( Bog ) i Ahriman ( Vrag ). Slijedi kronološki niz povijesnih događaja ove civilizacije:
9 000 – 4 000 godina prije Krista: doba Rig – Veda, protoarijska kultura zapadne Indije – Haravati
3 750 – 2 200: halkolitska pracivilizacija HaraHwati uz rijeku Kupha Harahvati – Haraquati
2 200 – 1 600: civilizacija Harappa, indski slikopis, prarijeka Harahwati presušila, masovni odlazak na sjeverozapad i nestanak Haryu civilizacije.
1 600 – 1 400: Mitansko kraljevstvo, od Tigrisa na zapad sve do Sredozemlja.
1 400 – 1 300: ranoarijski Maryanni su već u Kurdistanu, prahrvatsko kraljevstvo Mitanni od Sredozemnog do Crnog mora, od Sirije do Armenije i Ukrajine.
700 – 331: mazdaizam – Arijanizam i staroperzijsko carstvo Ahemenida, Harawatya u Afganistanu ( jedno pleme Haravatija ).
263 prije Krista: Partsko kraljevstvo Arsakida u Iranu ( Hrvati prelaze Kaspijsko i Azovsko more u Ukrajini i stižu sve do Moskve ).
227. godine prije Krsita: Horoathos na Azovu, Tanais i Velikaja Horvatia i druga doseldba u Panoniju.
Etnonim Huriti i slične istoznačnice izvorno potječu iz huritskih klinopisa od II stoljeća prije Krista gdje njihov pučanski autonim glasi Hur – ru, ili na elitnomu mitanskom vladajuće arijske elite kao Hurrwuhe. Naš izvorni hrvatski etnonim za tu prapovijesnu etnogrupu je uvijek već stoljećima bio Huriti, povezan s njemačkim Hurriten i francuskim Hourrites. Izvorno se taj etnonim kod nas pojavljuje već par stoljeća u prijevodima Biblije kao Huriti, Kuriti, Horiti i preko grčkoga još Kureti, baš kao i danas u izgovoru na Krku. Najnoviji i pomodarski oblik takozvani “Hurijci” su nam odnedavno preko interneta znog svojega jezično povijesnog neznanja počeli nametati naši srboidni wikipedisti u jugo – wikipedijama i njenim raznim inačicama, što je sada ovdje neprihvatljivo.
Prahuritsko kraljevstvo Hurwurdu (( Subartu, 23 – 20. stoljeće ) s prijestolnicom Urkiš, kao i kasnije najveće huritsko kraljevstvo Mitanni ( 16 – 13 stoljeće ) su približno bili na sličnom području oko gorja Antitaurus uz sjevernu Mezopotamiju, što odgovara prostoru današnje Sirije i Kurdistana. Samo na jugu su bile niže ravnice, a na ostalim stranama se uzdižu gorski lanci ( na huritskom: dingyr, a na asirskom kursagal ) visine oko 2 000 – 4 000 metara. Iz toga huritskog doba potječu i prvi poznati oronimi za rubna gorja oko gornje Mezopotamije, od kojih se se poneki preoblikovani očuvali do danas.
Sredinom zemlje se pružao najduži i najviši gorksi greben vapnastog krasa Dingyr – Ulikamma ili “kameno gorje” to jest Antitaurus, na asirskom Khattush Kursagal, na turskom Guneydogu Toroslar, visine 4 135 metara. Tada je na jugozapadnom rubu duž mitanske granice s Feničanima u vlasti Egipta bilo kraško gorje Dingyr – Labana ( sadašnji Libanon, na asirskom Kur Laban visine 2 669 metara ), a na zapadu uz sirijsku obalu Kur – Adallur ( Amansko gorje, na turskom Nur Daglari visine 2 240 metara ). Ostala su veća rubna gorja još bila: na krajnjem sjeveru Eli – Pabanhi ( vulkanski Ararat, na asirskom Babanahe Kursagal, na turskom Agridagi, visine 5 123 metra ) i na istoku Dingyr – Šattiru ( sada Zagros, na asirskom Šaritha Kursagal, na perzijskom Kuhaye Dinarun visine 4 976 metara ), pa između ovih još druga manja brda ( tuhuli ) po 1 000 – 2 000 metara od jugozapada na istok: na primjer u Mezopotamiji na jugu Raški – Tuhuli ( sada Jazireh Hills ), pa Kur Khazzi uz more, Kur Pisaisha ( sada Gebel Akrad ), Kur Korusha ( Gebel Bashika ), Kur Musur ( Gebel Aisha ), Kur Hargud itd.
Veće huritske rijeke su bile s njihovim tadašnjim nazivima: uz Sredozemlje na zapadu Arandu ( Orontes ), na sjeverozapadu Arašših ( gornji Eufrat ), nasred zemlje uz prijestolnicu Eufratov pritok Henbur ( sada habur ), na istoku Idigna ( Tigris ), istočnije Tigrisov pritok Zaibi ( sada Zab ) i još niz drugih manjih rječica i pritoka. Najveća su huritska jezera bila na istoku slani Suer – Matan ( Urmia ) i sjevernije jezero Van. Važnije su mitanske plemenske pokrajine bile pri najvećem opsegu: u sredini zemlje rana početna Nairi, na krajnjem zapadu u južnoj Turskoj uz Sredozemlje Kizzwatna, uz Antlibanon na jugozapadu Upa i Nugashe, na jugu Amurru, na jugoistoku Subartu, na istoku Matani, uz jezera na sjeveru Kurki i Korušaki, a spram Hetita na sjeverozapadu Aruhatti.
Huriti su bili rubna sjeverna urbana civilizacija na gornjoj granici prapovijesne Mezopotamije, gdje su utemljili i izgradili više velikih brdskih gradova, zvanih uri, kao i gradića, zvanih wesi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Vassugani ( na asirskom Wasshukhanni, na grčkom Theodosiopolis, sada gradina Tell Fakharya ) uz granicu Sirije i Turske. Ostali važniji gradovi u razdoblju od 16. – 13. stoljeća prije Krista koji su duže ili bar povremeno bili pod mitanskom vlasti, a navode se raniji izvorno huritski nazivi, što su danas poznatiji pod kasnijim asirskim imenima: na jugozapadu Kidša ( Kadesh ) i Halabi ( sada Alep ), dalje u unutrašnjosti Girgameš ( Karkemish ), Šimanum ( sada Merdin ), Karana ( Sinjar ), Nina ( na asirskom Niniva odnosno Mosul ), Šibaniki ( na asirskom Shibaniba ili Hirsabad ), Libbur ( potom Assur ), Resen ( Kalah ), Akriaš ( Akra ), Sušarra ( Shemshara ), Čabra ( Senjak ), Gasur ( Kirkuk ), Hamazi ( Suleymania ) i najistočnije Matana ( Hamadan ) u Iranu.
“Veliko more” (Sredozemlje ) preko kojih ide huritska vanjska trgovina: na jugozapadu uz Libanon drže luku Aewatta ( sada Tartus ili Arwad ), u sredini najveći Ugarit ( Ras Shamra ) i Zalwar ( Antakya ), pa na sjeverozapadu Koe ( na grčkom Issos, na turskom Dortyol ), a pomorski Huriti ( takozvani Eteociprani ) su tada dijelom nastavali i susjedni neovisni otok Alassya ( Cipar ) koji inače nije bio pod izravnom vlasti države Mitanni. S izlazom preko tih sredozemnih luka i otoka Cipra su Huriti trgovali s inim udaljenim sredozemnim zemljama gdje su nađeni razni njihovi proizvodi, uključujući i Jadran.
Huritski jezik, čiji je autinim hurrwuhe, na hetitskom hurlili, je uobičajeni zapadni naziv za jezik Hurita, naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2 300 – 1 200 godine prije Krista. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjvernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nađeno preko 5 000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku. U Wikipediji se krivo navodi kako su “malobrojni.” Glavna i najbogatija arheonalazišta tih huritskih klinopisa su ruševine gradova Nuzi ( Yorgan Tepe ), Ugarit ( Ras Shamra ), Urkiš ( Tell Mardin ) i još drugih manjih. Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Evo i primjera jednoga ulomka iz izvornoga teksta na huritskom jeziku: “Untoman iyallenin towena suallaman šeniffuš katošaššena uriaššena, antillan emanamha tanošau.”
Dragan Ilić
HOP