Poludjeli krvožedni mason Vučić progoni i sudski prijeti organizatorima prosvjeda

0
3411
Vučić progoni i policijski i sudski prijeti organizatorima prosvjeda a Biljana Srbljanović i Čedomir Jovanović skinuli maske lažnih mirotvoraca i daju najjaču potporu Vučiću
Vučićev zločinački režim organizatore narodnih prosvjeda privodi na obavijesne razgovore i podnosi kaznene prijave
Pred deveti uzastoni subotnji marš političkih protesta u Beogradu i diljem Srbije zloglasni Vučićev režim pribjegao je metodama otvorenih prijetnji, zastrašivanja i ucjena, posebno organizatora narodnih prosvjeda. Dva dana uoči nastavka već dvomjesečnih i stalnih subotnjih političkih demonstracija u Beogradu, policija je pozvala na obavijesne razgovore organizatore prosvjeda i zaprijetila im dodatno ucjenom da će podnijeti protiv njih kaznene prijave, ako ne prekinu s demonstracijama protiv diktatora Aleksandra Vučića. Nekoliko njih je već i dobilo i uručene tužbe pod izlikom da snose krivnju i odgovornost radi uporabe pirotehničkih sredstava  i “uvrijedljivih transparenata” na skupovima. Prema izvješćima s terena, najteža i najgora je situacija u Aranđelovcu u srcu Šumadije. U tom nevelikom gradu od tridesetak tisuća stanovnika, u blizini Kragujevca, policija otvoreno prijeti najjačom mogućom odmazdom svakom građaninu koji se odvaži izaći na protest. No, unatoč takvim prijetnjama i zastrašivanjima od strane policije, ni tamo oni najuporniji građani ne odustaju i ne sustaju u borbi za oslobađanje od Vučićeve fašističke diktature.
Srbijanski oboljeli i poludjeli diktator Aleksandar Vučić ušao je tako u fazu metastazu svoje brutalne i bahate tiranije u Srbiji. Nakon što svenarodni prosvjedi protiv serijskih lopovluka, krađe, prebijanja i ubijanja u ime i za račun mafijaške vlasti u Srbiji dobivaju svakoga tjedna na omasovljenju i šire se cijelom zemljom, Vučić je posegao za oprobanom metodom ucjena, prijetnji i zastrašivanja organizatora tih demonstracija. Dijete ulice Vučić kao uličar s novobeogradskoga asfalta odlično zna da je u konačnici odgovor naroda na njegovo nasilje i državni terorizam srazmjeran količini nasilništva što ga je on skupa sa svojim suradnicima izazvao otkako je prijevarom i podvalom prije ravno sedam godina došao na vlast. to je jednostavan zakon akcije i  narodne reakcije na Vučićevu inicijalnu akciju zlostavljanja i posvemašnjeg psihofizičkog maltretiranja i torture nad cijelim narodom i državom, kojom bespravno i protuzakonito vlada. Premda su prosvjedi nezadovoljnih i ogorčenih ljudi u Srbiji počeli koncem studenog, nastavili se, poglavito u Beogradu, i tijekom prosinca, nisu se obistinila Vučićeva optimistička očekivanja o slomu i brodolomu demonstracija, sportskim žargonom rečeno, zamorom ljudskoga materijala usljed zime, hladnoće i snijega. Dapače,prosvjednici su prkosno uzvratili Vučiću i srušili mu nade da će se već u studenom slediti od studeni, da bi im krvnik i krvolok Vučić ostavio da u prosincu prose za njegovu vladarsku milost i oprost grijeha, što su se, eto, usudili i osmjelili ustati protiv njega, kako mu se osobno dojmi i čini “svemogućeg,” “svevidjećeg,” “svemoćnoga” i “svemislećega.”
Već više od 40 većih i manjih gradova Srbije zahvatio je val prosvjeda, započetih najprije narodnim protestom protiv pokušaja ubojstva političara oporbe Borka Stefanovića pod nazivom “Stop krvavim košuljama.” Nakon te inicijalne kapisle, demonstracije su dobile na zamahu Vučićevom idiotskom i izazivačkom porukom: “Da vas se skupi pet milijuna protiv mene, niti jedan zahtjev vam neću ispuniti.” I od tog trenutka traje bitka na sve ili ništa, jer politički događaji iz dana u dan jedan drugoga stižu i prestižu, gomilaju se novi skandali i afere Vučića i njegovih pobočnika iz vrha kriminogenoga fašističkog režima. I sve to proizvelo je najnoviji zahtjev demonstranata diljem Srbije da Vučić bezuvjetno podnese ostavku i da s njegovim odlaskom s vlasti padne i cijela diktatura mafijaške političke vlasti u Srbiji.
Prije nego se odlučio zaigrati va banque na sve ili ništa, a kao rođeni gubitnik, Vučić će u tome ruletu izgubiti, on je pokušao prozirnim trikovima i blefovima razbiti masovne narodne prosvjede. Tijekom siječnja u igru je želio ubaciti kao svoga džokera bivšega Šešeljevog dragovoljca s vukovarske fronte, a potom lažnog, maskiranog i kamufliranog “mondijalistu” Čedomira Jovanovića da razvodni demonstracije i izmanipulira demonstrante. On je trebao kao tobože neovisni, i po njegovome i Vučićevom scenariju, “čovjek od povjerenja naroda” izaći pred masu, održati naoko pomirljivi i proturječni govor gdje bi podijelio krivnju i vlasti i oporbe na ravne dijelove i odigrati rolu Titovoga srbijanskog poslušnika Miloša Minića koji je na taj štos 1968. razbio volju i želju sudionika studentskih demonstracija. I kao u metafori partizanskih filmova, kao što je Pinki vidio Tita, tako je i Čedomir Jovanović vidio Aleksandra Vučića, kad su kovali, ali ne do kraja i skovali pakleni plan. Dva brata glumca i među glavnim idejnim organizatorima i vođama demonstracija Sergej i Branislav Trifunović odmah su poručili Vučićevu izaslaniku i njegovome glasnogovorniku iz potaje Čedomiru Jovanoviću da nemaju s njim što razgovarati, niti mogu pronaći političku temu oko koje bi se složili.
Vučićev nemirni duh nije mirovao, pa je poručio i dramskoj spisateljici Biljani Srbljanović, prijateljici svih hrvatskih lijevih antifa udruga, da uz Jovanovića uskoči u igru. I onda je i Biljana Srbljanović, kojoj je ratni zločinac Radovan Karadžić ujak, skunula masku koju je nosila u srpskome političkom maskenbalu od 1992. do 2018. prodajući se lažno i kao plaćena provokatorica i tek retorički oporbenjak i suhi i fingirani kritičar velikosrpstva. Najprije je u “Blicu”, listu kojega financira švicarska korporacija Ringier Axel Springier, a oni u redakciji pljuju i psuju i Michaela Ringiera i Zapad koji ih hrani, a veličaju u političkim komentarima Ruse i Putina, Srbljanovićeva gnjusno i odvratno napala salvom uvreda i pogrda listom sve političare u Srbiji koji prozivaju udovicu ubijenoga Olivera Ivanovića, dakle Milenu Popović – Ivanović. Ta udovica nije odala ni pomen mučki ubijenom mužu, napada oporbu koja brani umjesto nje čast, ponos i dostojanstvo njene obitelji, a ona na sve poručuje da ju je Vučić u 35. godini života uposlio u državnoj administraciji i dao joj koru kruha. To što joj je muž smrtno stradao radi pristaša Vučića i njegove politike, nju ne zanima, kao što je ne pogađa ni činjenica da u prosvjedima marširaju i dva sina ubijenoga Olivera Ivanovića, već punoljetni momci iz njegovoga braka s prvom suprugom koja je također na strani prosvjednika. Milena Popović – Ivanović je s malim djetetom tek prispjelim za polazak u prvi razred pučke škole izabrala stranu ubojica njezina muža. Biljana Srbljanović veli da udovica Milena Popović – Ivanović ne treba uskočiti živa i zdrava u grob s pokojnim mužem da bi bilo kome što ljudski dokazala i pokazala. Bešćutnost Srbljanovićke ujedno znači da je pokojni Oliver Ivanović, čovjek koji je svojedobno završio u mladosti i pilotsku školu u Zagrebu, onda bio tijekom karijere i sudac sportova borilačkih vještina, kojima je i vladao, poliglot, filolog i ekonomist, živio kao i svaki čovjek koji u poretku njenih i Vučićevih stvari u vrijednosnome sustavu društva treba i može biti jedino kao čovjek broj. Danas je na broju, sutra već po njihovi mjerilima i smislu života i ne mora biti na broju, ili kao što bi oni htjeli reći, kao da nikad nije ni živio, niti postojao.
Što drugo i očekivati od žene koja je dva i pol desetljeća nosila u javnosti Srbije kao mudro skrivana rodica i nećaka Radovana Karadžića izmišljenu oreolu borca protiv ratnih zločinaca Miloševića, Šešelja, Mladića, Arkana, pa i samoga Karadžića. Srpske službe i družbe podvalile su je i Zapadu, te su i tamo pisane, prevođene i tiskane njene nesuvisle, besmislene i beznačajne knjige, pisane rukom nepismene, neobrazovane i netalentirane žene. Bila je i ostala politički projekt Srbije na polju izvoza u svijet srpske šund nekulture. U crnim i vojničkim čizmama bi po svjedočenju njezine kolegice sa studija Bojane Maljević, jedne u javnom nastupu i razgovoru pred kamerama pomalo prepotentne i samodopadne glumice iz umjetničke obitelji, ali zato barem iskrene, poštene i časne žene,ulazila u studentsku menzu FDU ( Fakulteta dramskih umjetnosti ) u Beogradu. Onda bi urlala na kolege i kolegice s faksa “kako ih nije sram žderati i piti bezbrižno i spokojno u studentskoj menzi dok njihova braća Srbi i sestre Srpkinje ginu i prolijevaju krv za slobodu srpskog naroda u Slavoniji i Baranji.” I pritom je paradirala kao ponosna članica “Belih orlova” u njihovoj vojničkoj odori njenoga vođe Dragoslava Bokana, njezinoga omiljenim profesorom s faksa FDU tijekom studija, te uz Mirka Jovića, glavnoga organizatora srpske paravojne zločinačke postrojbe “Beli orlovi.” Prešaltala se već u proljeće i ljeto 1992. skupa s kolegom joj po izljevu velikosrpstva  u koru velikog mozga, redateljem i kolegom sa studija FDU Đorđem Milosavljevićem, na lažnu i od Miloševićeva režima, projiciranu i kontroliranu, navodnu “mirotvoračku” stranu. U toj ekipi kameleona i majstora političke mimikrije bio je i tadašnji student dramaturgije i njen kolega sa studija Čedomir Jovanović. U velikosrpskom projektu i filmska umjetnost nastaje, opstaje i završava samo kao reciklaža otpadaka propaloga projekta srpskoga velikodržavlja.
Je li treba onda ikoga začuditi što srpska spisateljica i za pisanje potpuno netalentirana i nepismena prepisivačica tuđih tekstova i dramskih uradaka u narečenome “Blicu” još bude citirana preko dvije udarne strane lista u njezinom prozivanju Sergeja Trifunovića, kojem je 25 godina tajila što zaista sve najgore misli o njemu, pa je uz uvrede, pogrde i najsočnije psovke sve to sročila preko svoga twittera i facebooka. To je slika i prilika zone sumraka ljudskoga uma i razuma, ali i priliči Biljani Srbljanović, koja prije neku godinu u nastupu do tad, godinama, po potrebi srpske službe i družbe, za koju tako predano i iz najdublje potaje i sjene 25 godina svakodnevno crnči, napadne na pasja kola pokojnoga hrvatskog emigranta i domoljuba Miru Barešića. Jer, zamislite, njoj su cijelu priču o ubojstvu Titovoga veleposlanika u Stokholmu Vladimira Rolovića, ispričali roditelji, kojima je ubijeni Rolović bio vjenčani kum, te su se nakon toga događaja morali famililijarno i sami Srbljanovići, Titovi komunistički namještenici u Švedskoj, vratiti iz Švedske u Jugoslaviju. I tata i mama su joj bile Titove komunjare i članovi njegove zločinačke diplomatske misije u Švedskoj. Zašto Srbljanovićeva nikad, nigdje i nikako neće ni za živu glavu reći gdje je bio i što je radio Titov masovni i najpovjerljiviji ubojica politički nepoćudnih, doduše isto politički pretežito teških, samo staljinističkih komunjara, na Golom otoku? Tamo je Vladimir Rolović, vjenčani kum oca i majke Biljane Srbljanović u Stokholmu od 1948. do 1951. svirepo, surovo i okrutno ubijao najviše svoje zemljake, dakle, crnogorske komuniste. Da ima iole pameti, svijesti i savjesti, Biljana Srbljanović, prije nego medijski pljuje, psuje po Miri Barešiću i Anđelku Brajkoviću, “kao zlim ustašama koji su ubili plemenitoga Vladimira Rolovića,” trebala bi znati da su Barešić i Brajković učinili veličanstveno i uzvišeno djelo smaknućem komunističkoga masovnoga ubojice i dželata Vladimira Rolovića. U ime i za račun Tita, miljenik Biljane Srbljanović, osobno Vladimir Rolović za života je imao na duši bezbroj nevinih i nedužnih duša, ponajviše, njegovih zemljaka Crnogoraca. Nebrojene golootočke žrtve komunističkoga dželata Rolovića, osvećene su njegovim ubojstvom. Kako je u životu sijao, tako je na kraju i požnjeo.
Dragan Ilić
HOP