Beogradski internetski portal Telegraf.rs opravdava neprestane srpske pokušaje legaliziranja otimačine hrvatske jezične i kulturne baštine

0
2323
Beogradski internetski portal Telegraf.rs opravdava neprestane srpske pokušaje legaliziranja otimačine hrvatske jezične i kulturne baštine
Krajnji im je cilj ukradeno hrvatsko kulturno blago i kip “Majke Hrvatske” kipara Ivana Meštrovića pred svijetom lažno proglasiti izvornim dijelom srpske kulturne baštine.
Dvije zanimljive teme pokrenuo je beogradski internetski portal Telegraf.rs, poslovično blizak vlasti Aleksandra Vučića. Ali, učinili su to na njihov uobičajeno nedorečen i nedefiniran način i bez logičkog i istinitog zaključka da totalnim raskrinkavanjem srpskih mitova i legendi Srbi ne dožive klasični  nokaut. I kad povremeno načnu neku Srbima intrigantnu temu, to čine polovično i s rezervom da do kraja ne bi razljutili tradicionalno duhovno istočnjački orijentirani srpski plebs. Oni ne bi mogli odmah i lako svariti i progutati gorke istine, koje im, makar, polovično Telegraf.rs ponekad servira i otkriva da Srbi povijesno imaju i skrivene i prikrivene zapadne kulturne tradicije. No, trude se barem u mainstream medijima sve to zanijekati i do beskraja poricati, iako su i sami svjesni da time lažu sami sebe, onda i ostatak svijeta. U tome su barem nenadmašni i bez premca na širokim meridijanima.
Prva im je otvorena tema dobro znana stvar da su se sami Srbi nazivali sve do potkraj 19. stoljeća ustašama a ne ustanicima u borbama s Turcima. I na koncu te priče neki bezvezni tekstopisac je tamo “mudro” zaključio da je ustaša “srpska” riječ, te da su, kojeg li opančarskog veleumnog otkrića, Hrvati, naravno, “ukrali” staru “srpsku” riječ ustaša. Ne pada na pamet slijepcima iz srbijanskog čobanluka jedini logički zaključak da su Srbi zapravo listom govorili hrvatskim jezikom, iako ga samo službeno nisu tako nazivali, te su, pored ostalog, rabili i hrvatsku riječ ustaša. I to je potrajalo sve do razmeđa 19. i 20. stoljeća i razvodno je iz brojnih povijesnih zapisa iz pera tadašnjih brojnih srpskih povjesničara i kroničara tog davno prohujalog vremena. Onda im se kao kao zloduh ušuljao probisvijet, ona šepava, grbava ljudska prikaza zvana Vuk Stefanović Karadžić. I polupismeni lupež i lažac je krivotvoreći kao prava ljudska utvara, još i skrnaveći hrvatski jezik i proglašavajući ga lažnim “srpskim” jezikom. Što zlonamjerno, što i nenamjerno, kao glupak i polupismena i priučena neznalica izbacio je Vuk Karadžić iz izvornog hrvatskog jezika niz izvornih hrvatskih riječi, te je svijetu ostatak najvećeg broja ukradenih hrvatskih riječi i hrvatskih izraza podvalio kao “srpski” književni standard i novostvoreni “srpski” jezik. U toj skupini odbačenih riječi našla se i riječ ustaša, te se Srbi od početka 20. stoljeća sami počinju nazivati ustanicima, a ne ustašama kao prije toga više od tisućljeća i otkako se staro istočnohrvatsko pleme Rašana državnopravno u 9. stoljeću i to 822. godine odvojilo i osamostalilo od svoje iskonske i etničke hrvatske matice. To je i jedino zdravorazumsko objašnjenje srpskih nedoumica i nedovršenih zaključaka na temu pojma i značenja riječi ustaša na portalu Telegraf.rs.
Posebno poglavlje je tema portala Telegraf.rs posvećena skulpturi “Majka Hrvata” Ivana Meštrovića. Kip je izrađen 1933. za života kralja Aleksandra Karađorđevića i zauzima posebno i počasno mjesto u muzeju na Dedinju u Beogradu. Navodno je, po pisanju Srba, kralj Aleksandar pošto mu se kip osobno jako dojmio, izdvojio pozamašnu svotu novca i otkupio kip, te sada Srbi tim tobože krunskim argumentom mašu pred svijetom u pokušaju dokazivanja njihovoga prava na trajno posjedovanje toga dragulja otete i bezočno ukradene hrvatske kulturne baštine, a pohranjene u službenoj Pismohrani Jugoslavije, te Zaklade Dvora Kraljevine Jugoslavije. Statua je poznata i pod nazivom “Majka Hrvata,” premda je često i ravnopravno u uporabi i naziv te statue “Povijest Hrvata.” Brončani i gipsani odlivci su smješteni u insitucijama države Hrvatske, ali original je i dalje u Beogradu u Dvorskom kompleksu na Dedinju. Tamo ga Srbi čuvaju pod zavedenim nazivom “Zagorka.” Statua predstavlja ozbiljan lik žene obučene u narodnu nošnju Dalmatinske Zagore i utjelovljenje je lika brižne majke, koja u svome krilu drži masivnu ploču s ispisom na glagoljici gdje stoji natpis “Povijest Hrvata.” Smatra se da je opisani lik majke Hrvata zapravo izvajani lik majke kipara Ivana Meštrovića, autora toga pompoznog umjetničkog djela. Spomenuta skulptura je nastala i kao inačica istoimenog Meštrovićevog djela iz 1932. koje je radio za Muzej hrvatskih starina u Zagrebu.
Prije nekoliko godina gradonačelnica Knina Josipa Rimac zatražila je službeno povrat dragocjene hrvatske umjetnine iz Beograda u Hrvatsku. Ta je znamenita Meštrovićeva skulptura bila predviđena krasiti Starohrvatski muzej. Iako Srbi uporno i tvrdoglavo tvrde, čak i preko tiskovine “Politika” vječitog režimskog lista svih vlastodržaca u Srbiji, da je još 1933. kralj Aleksandar Karađorđević u potpunosti isplatio kipara Ivana Meštrovića, te da su time Srbi stekli pravo da zauvijek prisvoje i otmu dragulj hrvatske kulturne baštine, u stvarnosti je po običaju posve suprotno od sprskih fantazija i maštanja. Još 1953. pojavila su se Meštrovićeva pisma u kojima on nedvosmisleno tvrdi kako je kralj Aleksandar 1933. samo tražio na privremenu posudbu djelo dok se ne izgradi i ne otvori planirani muzej u Splitu. Za kraljeva života i dugo nakon toga nije bilo dostatno novaca za gradnju splitskoga muzeja, gdje je i kralj Aleksandar bio suglasan nakon završetka gradnje muzeja premjestiti kip “Majke Hrvatske.” I to je bilo razlogom da kip ostane, makar u najavi iz daleke 1933. u kraljevom paviljonu kraj Vile na Dedinju.
To privremeno stanje je potrajalo kao i u situacijama sličnih srpskih vrsta posezanja i svojatanja hrvatskih kulturno umjetničkih vrijednosti čitavu vječnost. Premda je kipar Ivan Meštrović, netom nakon što je doznao da će se graditi muzej u Splitu, pravodobno i pismenim putem zatražio od upravnika arheološkog muzeja da se kip “Majke Hrvatske” iz Beograda preseli u Split, njegovoj zamolbi kao neprijepornog autora toga iznimno vrijednog umjetničkog djela, Srbi nisu udovoljili, niti pozitivno odgovorili sve do današnjih dana. Besprimjerno i besprizorno su se oglušili na riječi izričitoga Meštrovićeva zahtjeva sročenog njegovim vlastoručnim rukopisom u pismu. On tamo piše doslovno ovako:”Sada  kad će se napokon taj muzej ostvariti u Splitu, ja držim da ova skulptura prvenstveno spada u Muzej hrvatskih starina u Splitu i da se smjesti negdje na ulazu u Muzej.” Usprkos neoborivim dokazima, Srbi i u ovom slučaju bezobrazno i drsko istrajavaju u pokušaju legaliziranja još jedne u nizu svojih povijesnih krađa hrvatskog kulturnog blaga. Uopće i ne pomišljaju, niti kane vratiti skulpturu “Majke Hrvatske” na tlo Hrvatske, gdje jedino i prirodno i pripada.
Dragan Ilić
HOP