U Skupštini Srbije tukli se srpski davitelji protiv srpskih davitelja kao u scenama crnogorskoga filma “Ljepota poroka”

0
1584
Gledamo danas na TV-u slike iz srbijanskoga svinjca od Skupštine. Zakrvila se uzajamno govnarska politika, samo što se nisu potukli oko svojih satelita u Crnoj Gori. Ušli su u otovoreni klinč na ivici fizičkog obračunama šakama s jedne strane Boško Obradović i Ivan Kostić iz “Dveri”, a s druge strane Vučićevi jurišnici Aleksandar Martinović Aleksandar Vulin s druge zaraćene strane. Ako bude uskoro među njima dobrovoljno davanje tuđe krvi dva sukobljena i zaraćena srbijanska tabora, ne dvojimo da će biti dostatno zaliha krvi u Zavodu za transfuziju krvi u Beogradu. Ionako imaju godinama pomanjkanje zaliha krvi. Nema dovoljnog broja dobrovoljnih davatelja krvi. A. sad kad udare srpski davitelji na srpske davitelje u Skupštini Srbije, jamačno ide novo snimanje srpskog legendarnog filma “Davitelj protiv davitelja.”
Junaci originalnog filma su pokojni glumac Taško Načić i aktualni PR stručnjak i bivši glazbenik i član grupe “Idoli” Srđan Šaper, sin negdašnjeg košarkaškog dužnisnika bivšeg KSJ Radomira Šapera. Je li ono još vrijedi među Srbima mangupska dosjetka: “Nikad ne vjeruj u “Idole”, sklepana još za života legendarnog frontmena grupe idoli pokojnoga Vlade Divljana, u čiji spomen sad nosi ime jedna ustanova kulture u Beogradu?
Ako i vrijedi još ta krilatica među Srbima, bolje bi bilo Crnogorcima, našim nekad davno odbjeglim Crvenim Hrvatima skužiti poruku i sadržaj srpske doskočice “Nikad ne vjeruj u idole,” jer su upravo njima Srbi bili idoli kad su skupa onako divljački i bjesomučno jurišali na biser hrvatskog Jadrana Dubrovnik i popularno nazvanu hrvatsku Atenu. Htjeli su oružjem posrbiti i pogrbiti povijesni hrvatski Dubrovnik, iako su znali da su Dubrovčani još u srednjem vijeku imali zakon kojima se Srbima strogo zabranjuje i prenoćiti, a kamoli boraviti u Dubrovniku!
Za opis onoga što se danas dogodilo u Skupštini Srbije još jedan filmski kadar iz poznatoga filma crnogorskoga redatelja Živka Nikolića zvanog “Ljepota poroka” digresijom najbolje oslikava današnje prizore u srbijanskom parlamentu. Potukli se u jednoj sceni radnici na solani, a jedan o sudionika tučnjave u tumačenju glumca Mime Karadžića je i filmskim scenarijem kum vlasnika ljetovališta, kojega igra Petar Božović. Težak što je sišao s brda u doline zaraditi malo kruha za život i u liku glumca Karadžića slijepo vjeruje u svoga prevrtljivoga i prijetvornoga kuma, kao što i samozvani Srbi iz okupirane nekad hrvatske Duklje aka Crne Gore, ludo i bolesno vjeruju u Srbe i Srbiju i vole one što ih preziru i mrze iz dna duše. Onaj drugi suidionik tučnjave je filmski anonimus, epizodist, znači slobodni strijelac, koji bi u slobodnom političkom prijevodu metafore mogao biti, barem u pokušaju, neki nacionalno osviješćeni Crnogorac današnjice. Vrh svega je kad kum svome kumu dobacuje:” Kume, pomagaj, interveniraj, vidiš li da je ovaj lud?” Nastavlja se on tući sa onim drugim radnikom na solani, a kum će kumu na sve to samo onako lakonski i u prolazu:” Milicijo, narodna milicijo, hapsi ovu dvojicu luđaka, uznemiravaju me, ne daju mi živjeti. Ja sam slobodan čovjek u slobodnoj državi!” E, kad se sve to prebaci u sadašnju stvarnost, onda je vlasnik ljetovališta i gospodar života i smrti one dvojice radnika na solani, jednoga Crnogorca i drugoga Srbina, a na crnogorskome primorju, nekih 500 kilometara podalje od njih i stoluje na beogradskom Dedinju, a to je glavom i ćosavom bradom Aleksandar Vučić.
On bi u reprizi onoga u prvome pročelju teksta opisanoga filma “Davitelj protiv davitelja” bio opet samo srbijanski redatelj, a drugima bi dodijelio prljave uloge glumiti na sceni i izgovarati njegove pogane i gadne misli na otvorenoj sceni. Dakako, sve ide uz završni glanc. To je u odjavnoj špici onog drugog legendarnog filma “Ljepota poroka” glumac Petar Božović i sad alter ego stvarnoga, a ne filmskoga političara Vučića i kuhara što je spravio vrelu kašu i sam  smutio i zakuhao situaciju u Crnoj Gori. I zato ovaj stvarni, a ne filmski Vučić sad poručuje dvojici zaluđenika, jednome Crnogorcu, a drugome deklariranome Srbinu iz Crne Gore,što se tuku, ne na solani, nego proje neki dan u Skupštini Crne Gore i ne kužeći da ih je upravo Vučić naivne, glupe i blentave zavadio na krv i nož da se uzajamno tuku, sve uz opasku “Dabogda jedan drugome oči izvadili.” Naravno, Vučićev politički, a ne filmski kum u Crnoj Gori zove se Andrija Mandić, a Crnogorici ga posrpdno još zovu i nadimkom Pipun. Da imaju današnji Crnogorci i oni što među njima kliču da su Srbi iz Crne Gore imalo soli u glavi, makar i malo više zrna soli od onih radnika što se u filmskom kadru makljaju na ulcinjskoj solani, oni bi se i jedan i drugi vratili hrvatstvu i katoličanstvu i bili dijelom zemalja Zvonimirove krune, a ne bi se prepirali i tukli do iznemoglosti u Skupštini Crne Gore oko toga jesu li pripadnici pravoslavlja pod kapom Crne Gore ili Srbije. Mi Hrvati nećemo ništa novo, nego ponovno Kraljevstvo Tomislavovo, Krešimirovo i Zvonimirovo u hrvatskim povijesnim granicama starih i povijesnih hrvatskih zemalja uz cijelu Bosnu i Hercegovinu i cijelu Crnu Goru.
HOP