Besmrtni i rođeni pobjednik Zlatko Kranjčar preselio u vječnost
Legende nikad ne umiru, njihov duh života lebdi stalno u zraku
Novi Dinamov stadion treba nazvati stadion “Zlatko Kranjčar”
Negdje u ovo doba daleke 1970. imao sam godinu i pol dana.Vele neki neuki kako tako mala djeca, što tek spoznaju svijet oko sebe, nemaju strah od smrti. Ali, nije tako. Sjećam se živo kao da je jučer bilo. Kroz male razdvojene karike ograde izlaznog hodnika, a na četvrtom katu zgrade, u kojoj smo živjeli, umalo sam izgubio život. Znatiželjno dijete promolilo je glavu između metalnih rešetki ograde sa četvrtoga kata. Dolje je bila neka mačka, a dječija radoznalost prohodalog djeteta s godinu i pol dana života nema razum odraslog čovjeka. I kad sam glavom promolio između karika, dozivao sam u pomoć i po ljudskoj borbi za održanje života: “Mama, mama, mama!” Onda su mama i tata izletjeli iz otkšrinutih vrata stana, čuli su dječije zapomaganje i izvukli me i spasili iz životne nevolje. Dijete kao dijete, osjeti i samo da je prošlo glavom između dvije metalne šipke, a onda kad je prošla glava, proći će lako i tijelo. Mama mi je polako vratila glavu natrag i panike i straha za život je nestalo. Dijete koje je s godinu i pol dana gledalo smrti u oči, onda je i s nepune četiri godine bilo svjesno što znači kad umre djed, a sa šest godina kakav je osjećaj kad umre baka. Te ljude nikad više nećemo vidjeti u ovozemaljskom životu. Već od malih nogu spoznao sam kako je život samo jedan i prolazan.
Kad mi je bilo nepunih petnaest ljeta završavao sam osmoljetku. Tog svibnja 1983. godine otišao je zauvijek na nebo, na put bez povratka legendarni košarkaš Cibone Srebrenko Despot (1957 – 1983 ). Nebeskog skakača “cibosa” voljeli su u mom školskom razredu i oni što su kao i ja navijali za Cibonu, ali su ga cijenili i poštivali i oni kojima Cibona nije bila na srcu. Ledenom dvoranom Doma sportova u Zagrebu odjekivalo je često “Sre – bren – ko Des – pot”, čak i onda kad je miljenik navijača Cibone na kratko napustio klub i preselio u Olimpiju. Jednom zgodom je komentator Boris Mutić ovako odjavio prijenos Cibonine utakmice iz Zagreba:: “Evo, čujete navijače Cibone, skandiraju ime svog ljubimca i bivšeg igrača Srebrenka Despota, jer idućeg vikenda Cibona gostuje Olimpiji u Ljubljani i tako navijači Cibone najavljuju sljedeće gostovanje svoga kluba.” Kobne noći devetoga svibnja 1983. zagrebački noćni tramvaj nije zakočio na vrijeme na propisanom crvenom signalu. Malo, ali, nažalost dovoljno da se zabije u vrata folkzvagena za čijim je volanom bio vozač 26 – godišnji Srebrenko Despot. Njegova djevojka, moguće i buduća zaručnica, do njega na mjestu suvozača preživjela je strahoviti prometni udes, a Srebrenko Despot je nakon tri dana borbe za život, 12. svibnja 1983. godine preminuo u zagrebačkoj bolnici.
Njegov najbolji prijatelj, košarkaš Cibone, a danas sportski novinar Zoran Čutura, mnogo puta je govorio sa sjetom: “Eh, ispalo je nakon policijskog očevida da je Despot samo pet do deset kilometara vozio brže ili sporije svoj auto, tramvaj ga ne bi udario i usmrtio. Tragedije ne bi bilo.” Drugi najbolji prijatelj Srebrenka Despota, Aleksandar Petrović, brat najboljeg i najvećeg hrvatskog košarkaša svih vremena, isto tragično nastradalog Dražena Petrovića, nakon Despotove pogibije, simbolički je stavio na njegov grob vlastito odličje košarkaškog prvaka Jugoslavije za sezonu 1981/82. Tad je Despot bio na odsluženju vojnog roka u Beogradu, gdje je služio vojsku u istoj vojarni s košarkašem Partizana Bobanom Petrovićem, s kojim se tamo i družio. No, pored dva osvojena kupa sa Cibonom 1980. kad je nadmašio i nadvisio Mirzu Delibašića i Žarka Varajića, vedete sarajevske Bosne, prvaka Europe u košarci za prethodnu 1979. godinu i onog osvojenog 1983. godine, gdje je opet dao najveći igrački obol u pobjedi i osvajanju pobjedničkog kup pokala, nije stigao osvojiti i naslov prvaka države, kasnije i Europe sa Cibonom. U čast i slavu najpopularnijeg klupskog igrača, Cibona je sve do 2014. povukla igrački broj 9 koji je pripadao samo Srebrenku Despotu. Tek nakon više od trideset godina Cibonina devetka je dodijeljena novom velikom košarkašu Dariju Šariću, pošto je košarkaškom simultankom svladao Crvenu zvezdu u polufinalu ABA lige u Beogradu, onda na isti način i u finalu bio najbolji u trijumfu Cibone nad Cedevitom. Oni stariji što zauvijek pamte košarkaške čarolije Despota, sjećaju se još živo njegovih NBA poteza, naučenih u američkoj colledge ligi, a ona je tad u Jugoslaviji bila pojam, isto ono što je danas NBA liga. Kad je rođeni Mostarac, najbolji glazbeni violončelist među košarkašima ili najblji košarkaš među violončelistima, Srebrenko Despot poginuo, njegov rođak i kazališni i filmski glumac Dragan Despot prestao je od tuge dolaziti na košarkaške utakmice Cibone. Ipak, njegovi glumački prijatelji i iz Beograda Lazar Ristovski i Ljubivoje Tadić dali su mu snage i poticaja vratiti se u životnu kolotečinu.Svima nama navijačima Cibone kojima je Srebrenko Despot bio košarkaški uzor u djetinjstvu izgubili smo te daleke 1983. godine košarkaškog junaka našeg djetinjstva i shvaćali na surov način prolaznost ljudskog života.
U Zagrebu je danas na drugi svijet otišao legendarni nogometaš, onda i trener Dinama i izbornik hrvatske nogometne vrste Zlatko Kranjčar. Kao što je neprevaziđeni Ivan – Ico Hitrec bio najbolji nogometaš Karađorđevićeve Kraljevine Jugoslavije od 1919 – 1941, tako je i Zlatko – Cico Kranjčar bio najbolji i najveći nogometaš Titove komunistički ustrojene Jugoslavije od 1945 – 1991. godine. i Jedan i drugi kao Hrvati i hrvatskoj grudi do kraja života odani ljudi nisu se previše naigrali u reprezentacijama pod nacionalnim stijegom. Ico Hitrec je igračkim umijećem školovao zvijezde BSK-a Aleksandra Tirnanića i Blagoja Marjanovića, ali njih dvojicu su jugosprski nogometni izbornici mnogo više nego Hitreca zvali braniti boje reprezentacije. Naravno, u inozemstvu u tad jakom ciriškom Grasshopersu Hitrec je napravio igračko ime. Kad su njemačkog izbornika Helmuta Sena 1974. nakon što su Nijemci osvojili doma Svjetski kup pobjedom nad Nizozemskom 2:1 upitali tko je za njega najbolji nogometaš kojega je vidio u životu bez dvojbe je uzviknuo Ico Hitrec.Kad su isti upit postavili Blagoju – Moši Marjanoviću, Hitrecovu rivalu iz BSK-a za mjesto u reprezentaciji prijeratne Jugoslavije, on je isto odgovorio kao iz topa Ico Hitrec. Priznanje je čovjeku najveće onda kad dolazi od najvećeg konkurenta. Ako bi netko sutra upitao Vladimira Petrovića – Pižona ili Safeta Sušića, koji su koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih nezasluženo i voljom komunističkog nogometnog komesara Miljana Miljanića uzimali mjesto u reprezentaciji boljem od sebe Zlatku Kranjčaru, zasigurno bi za Kranjčara kazali isto što i njemački izbornik Helmut Sen ili srpski nogometaš Blagoje – Moša Marjanović za Icu Hitreca.
Sad govorimo o Zlatku Kranjčaru, nogometašku kluba svenarodnog pokreta antikomunističkog otpora zagrebačkom Dinamu, kojem kao najboljem nogometašu Jugoslavije svih vremena nije bilo više od 11 puta mjesto u državnom timu. Radi se samo o jednoj športskoj igri, koja je za ljude s Dalekog balkanskog istoka politički bila i ostala više od igre, onda kad i najboljeg za vrijeme karijere ne prizanju za najboljeg, a sjete se istine, onda kad generacije završe igračke karijere i kad se uvelike podvuče crta pod račun. Zlatko Kranjčar je igrački školovao državnog nogometnog projekta njegove generacije Vladimira Petrovića zvanog Pižon. No, beogradski Hrvat Vladimir Petrović od oca Vjekoslava i djeda Alojzija, etnički je Hrvat, a politički je bio i ostao Srbin. To što je od 1972 – 1974. u ogledima juniora Dinama i Zvezde podmladak Dinama s Kranjčarom triput zaredom osvajao juniorsko prvenstvo Jugoslavije ispred Perovićeve Zvezde, budućim izbornicima seniorske reprezentacije nije ništa značilo. Vladimir Petrović je uvijek bio svjestan koliko je talentom nogometni laik i potpuni diletant nogometne igre u usporedbi s Kranjčarom, ali je imao u Jugoslaviji status božanstva, odrekavši se u Zvezdi i u Beogradu hrvatstva i katoličanstva. Ulaznicu za takav let iznad kukavičjeg gnijezda izborio je na Petrovićev način i još jedan Kranjčarov nogometni suvremenik Safet Sušić. Njemu Kranjčar ne bi proturao loptu kroz noge kao Vladimiru Petroviću, ali Sušić je nakon duela s Kranjčarom bio kao u rimi onog bosanskog vica: “Gore nebo, dolje trava, bježi Sajo, vidi ti se glava, gore trava, gore nebo, ti Safete nogometne tajne nisi još ni zagrebao!”
Zlatko Kranjčar stigao je u Dinamo 1966. kad mu je bilo deset ljeta. Te godine desetogodišnji zagrebački dečec vidio je s tribina maksmiriskog stadiona kao Dinamov navijač kako Dinamo u prvenstvenom derbiju rastura Crvenu zvezdu s rekordnih 6:0. Vidio je na djelu kako su Lamza i Zambata za odlazećeg Šekularca i dolazećeg Džajića izmislili nogometnu igru. Vidio je rođenim očima kako trener Dinama Branko Zebec i Zvezdin trenerski pokušaj Miljan MIljanić ne mogu stati u istu rečenicu. Dvije godine prije toga, još kao osmogodišnjak gledao je kako Jerković, Zambata, Rora, Matuš, Belin… razvaljuju Partizanov “parni valjak” na sastavne dijelove. Rezultat Dinamo – Partizan u kup meču 1964/65. ilustrira kako je Partizanov valjak razmontiran i poslat na tvorničke postavke. No, Krančjaru je još kao dječaku bilo jasno da se Dinamovi znalci nogometne igre još u to doba sve rjeđe pozivaju u nacionalnu nogometnu vrstu u usporedbi s onim neznalicama iz Zvezde i Partizana, koji su, eto, primali u Zagrebu i po šest ili sedam komada, ali i nogometni porazi rukometnom gol razlikom, nisu igrače dva državna komunistička projekta Zvezde i Partizana izbaciti iz reprezentacije. Imali su višegodišnje i doživotne pretplatne karte na tu vrstu nogometnog safarija, iako svjesni da s nogometom veze nemaju. Kranjčaru je još kao dječaku bilo razvdno da će se morati i kao nogometaš kluba pokreta antikomunističkog otpora zagrebačkim Dinamom boriti uvijek s pravim vjetrenjačama, ne bi li stigao do pobjedničkoga cilja.
Zlatku Kranjčaru je bila tek sedamnaesta godina kad je bio u ljeto 1973. sudionikom Dinamovog povijesnog trijumfa nad Real Madridom, najtrofejnijim europskim klubom. Usred Madrida zagrebački “plavi” su svladali Real Madrid 4:3 u tekmi što je bila uvertira pred novu ligašku sezonu u Španjolskoj i i Jugoslaviji. Rekordnih 120 000 Madrižana nazočilo je sjajnoj pobjedi Diama nad Realom i to nakon vodstva Španjolaca 3:1 u prvom poluvremenu. U nastavku igre proradio je Dinamov uragan, a svoju minutažu Dinamovog slavlja na stadionu eruopskog nogometnog rekordera iz Madrida doživio je i 17 – godišnji teenager Zlatko – Cico Kranjčar. Njegove bravure tad je dobro upamtio i snimio trener Real Madrida, jugosrbijanski državni projekt, zalutala neznalica u svijetu nogometa Miljan Miljanić. Jer, najmlađi na terenu Cico Kranjčar dao je značajan obol Dinamovom senzacionalnom preokretu u drugom poluvremenu od 1:3 do 4:3 u korist Zagrepčana. Tih godina Zlatko Kranjčar je kao kapetan Dinamova podmlatka kao od šale dijelio lekcije vršnjacima iz Zvezde, Partizana i Hajduka u omladinskom prvenstvu Jugoslavije. Nitko ni prije, ni poslije toga nije osvojio tri naslova juniorskog prvaka Jugoslavije u nizu kao Dinamo od 1971/72 – 1973/74. Najzaslužniji za taj pothvat bili su Zlatko Kranjčar i Velimir Zajec, Osvojili su još i jedan omladinski kup Jugoslavije 1971/72, tada i dupllu krunu u juniorskom nogometu. Takvu jednu generaciju nogometaša stasalu u vlastitom podmlatku nije iznjedrio ni prije, ni poslije, ne samo Dinamo, nego niti jedan klub bivše “velike četvorke” jugo nogometa.
Od 1977 – 1983. Zlato Kranjčar je odigrao, kao apsolutni rekorder po broju utakmica za mladu i olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije samo jedanaest utakmica za seniorsku rerezentaciju bivše države. Igraču koji je stavljao u mali džep njemu nedorasle, a za dva ili tri koplja. manje darovite igrače poput Vladimira Petrovića ili Safeta Sušića, njih dvojica su po naredbi dželata nogometa bivše Jugoslavije Miljana Miljanića otimali mjesto u reprezentaciji Jugoslavije. Kranjčarov je grijeh bio u tome što je kao i Velimir Zajec, 1980. odbio uopće razgovarati o ponudi Crvene zvezde da pojača njene redove i izda svoj Dinamo. Takvu je neumjesnu ponudu beogradske Crvene zvezde još jednom odbio i u jesen 1983. kad se već spremao otići u inozemstvo, točnije u bečki Rapid, gdje će se igrački proslaviti, kao i u matičnom klubu Dinamu. Koliko je nogomet u pokojnoj Jugoslaviji bio politikanstvo, a ne igra, govori i podatak da je Zlatko Kranjčar bio najbolji nogometaš, apsolutno najzaslužniji za osvajanje pobjedničkog pokala mlade reprezentacije i naslova prvaka Europe reprezentacije Jugoslavije u kategoriji do 21 godine. Istočna Njemačka je pobijeđena u Haleu u finalu, a dogodine u Mostaru je Zlatko Kranjčar s klupskim suigračem Srećkom Bogdanom bio jednim od dvojice glavnih igrača u pobjedi naad Italijom od 5:2, gotovo polovicom momčadi “azura” koja će kroz tri godine 1982. osvojiti naslov prvaka svijeta u seniorksom nogometu, potukavši na putu do svjetskog naslova Maradoninu Argentinu, Zikov Brazil i u finalu Rumenigeovu Zapadnu Njemačku. No, Miljana Miljanića, jugosrpskog grobara nogometa nije zanimalo što su Kranjčar, Bogdan, Zajec i Cerin u Mostaru bili pobjednici nad Talijanima, koji će kroz tri godine biti pobjednici nad Maradonom, Zicom i Rumenigeom. Normalan razum bi zaključio da bi Kranjčar, Cerin, Zajec i Bogdan, pobjednici mostarskog dvoboja s Talijanima omjerom 5:2, bili i pobjednici na SP u nogometu u Španjolskoj 1982. i bili bolji i od Maradone, Zica i Rumenigea, jer su prethodno tukli 5:2 one što su redom i lako tukli Argentince, Brazilce i Nijemce na Mundijalu u Španjolskoj 1982. godine.
Ali, sve to nije zanimalo grobara jugo nogometa i političkog komesara Miljana MIljanića, kao ni činjenica da je Zlatko Kranjčar bio predvodnik Dinama koji je osvojio jedan tek naknadno priznat, a samo formalno u NSJ neproknjižen šampionski naslov 1979, onda još jedan, onaj uvjerljivi i glasoviti iz 1982. kao i dva kupa Jugoslavije 1980. i 1983. godine. Svih tih godina Miljanićevi miljenici u dresovima Zvezde, Partizana i Hajduka padali su kao pokošeno snoplje pred driblinzima, šutevima ljevicom, desnicom, čak i glavom ne toliko stasitog, koliko nevjerojatno vještog čarobnjaka s loptom Zlatka Kranjčara. Ona radost nakon gola Hajduku u derbiju za prvo mjesto 1979. Hajduk – Dinamo 1:2 i pobjednički urlik gooool u objektiv TV kamere splitskog derbija u travnju 1979. je Kranjčarov original, a isti usklik Marca Tardellija nakon njegovog gola Njemačkoj u finalu 1982. je samo kopija Kranjčarovog proslavljanja zgoditka. Proklizanje proslave gola na koljenima, što se u Jugoslaviji pripisivalo kao izumitelju Draganu Manceu, isto je Kranjčarov patent proslavljanja pobjedničkog zgoditka. Tako je utišao stadion Zvezde u derbiju Partizan – Dinamo 2:2, kad je pogotkom s dvadeset metara natjerao 90 000 domaćih navijača na spontani pljesak, potpunu tišinu i intoniranje Dinamove himne u poluvremenu usred Beograda. Na isti način je proslavljao je tjedan kasnije i svoj odlučujući i treći Dinamov gol u finalu kupa protiv Sarajeva, vrijednog osvajanja kupa Jugoslavije. Zlatko Kranjčar je čovjek koji je srušio lažni mit i programirani klupski kult o Crvenoj zvezdi, postigavši odlučujući i pobjednonosni gol u finalu kupa u prvom srazu u Zagrebu 1980. završenim 1:0 za Dinamo, a on je zabio i dva gola Dinama u pobjedi nad Zvezdom u meču Dinamove i Zvezdine istine u veljači 1982. u pobjedi Diama 3:0 i najavi jurišnog pohoda na prvo mjesto i konačno osvajanje naslova prvaka države.
Zlatko Kranjčar je bio i ostao najveći Dinamov nogometni Mesija svih vremena. On je bio velemajstor za sve sportske prvijence. Prvi je srušio Dinamovo kup prokletstvo nesretnih gubitaka Dinamovih kup finala protiv Crvene zvezde 1980, a 1982. on je s 12 od Dinamova proljetna 32 postignuta gola zabio više od trećine Dinamovih proljetnih zgoditaka i dao najveći i lavovski doprinos osvajanju šampionskog naslova. Tad je prvi puta Dinamo u izravnoj utrci sa Zvezdom u prvenstvu bio ispred nje, a opet je kao i 1980. u finalu kupa, za to najveće zasluge ponio Zlatko Kranjčar. Kad je nakon Dinamove pobjede nad Portom u Zagrebu u Kupu pobjednika kupova u jesen 1983. dao dva gola Portugalcima, donio pobjedu Dinamu 2:1 protiv kluba koji će svladati 1987. Bayern MUnchen u finalu Kupa europskih prvaka, on se oprostio od dresa voljenog Dinama nakon punih deset godina blistave i prebogate karijere. U bečkom Rapidu trenera i svog starog znanca iz Dinama Vlatka Markovića nastavio je sa žetvom trofeja, a produljio je niz obaranja rekorda i u Beču, kao i u Zagrebu. Bio je članom šampionskog Rapida koji je 1984/85. postao prvi klub u povijest austrijskog nogometa i finalist jednog eurokupa. Rapid je u finalu KPK izgubio od Evertona, te godine prvaka Engleske 3:1, a gol Bečlija u finalu bilo je djelo Zlatka Kranjčara. Lejendarni Dinamov topnik Zlatko Kranjčar bio je 1990. u Zagrebu, onda i u Rijeci, najstariji reprezentativac Hrvatske u njezinim prvim službenim međunarodnim nastupima protiv Amerikanaca u Maksimiru, odnosno protiv Rumunja na Kantridi, ujedno i prvi kapetan hrvatske nogometne reprezentacije.
I kao trener se iskazao spektakularnim osjećajem za rušenjem rekorda. Prvi je trener u klupskim analima Dinama koji je 1995/96. klubu uspio donijeti duplu krunu u prvenstvu Hrvatske, a onda mu je to pošlo za rukom i po drugi puta 1997/98. I iduće 1998/99. Kranjčar je kao trener Dinama postao prvi Dinamov trener koji je uspio uvesti klub u završnicu natjecanja Lige prvaka u nogometu nakon pobjede nad Celticom u Zagrebu 3:0. Trenirao je sve velike hrvatske klubove osim splitskog Hajduka, ali je njegov sin Niko Kranjčar uz veliku pompu i ovacije Splićana iz Dinama prešao u Hajduk. Torcida je Niku Kranjčara dočekala s oduševljenjem. Najveću erupciju veselja u povijesti NK Zagreb donio je, a tko bi drugi nego Zlatko Kranjčar. Zagreb je 2001/02. s Kranjčarom na trenerskoj klupi napravio podvig i osvojio prvenstvo Hrvatske u nogometu. samo je još Rijeka slovenskog trenera Matijaža Keka 2016/17. uspjela na trenutak prekinuti dominaciju Dinama i Hajduka u nogometnom prvenstvu Hrvatske, tako da je Kranjčar jedan od dvojice trenera u HNL-u koji su uspjeli za gotovo tri desetljeća osvojti naslov prvaka ispred Hajduka ili Dinama. Zlatko – Cico Kranjčar je s Dinamom osvojio dva šampionska naslova u Jugislaviji 1979. i 1982, dva kupa Jugoslavije 1980. i 1983, tri juniorska prvenstva Jugoslavije 1972, 1973. i 1974, jedan juniorski kup Jugoslavije 1972. godine. U HNL-u s Dinamom je kao trener osvojio tri naslova državnog prvaka i dva kupa Hrvatske u nogometu, a sa Zagrebom je 2002, također osvojio državno prvenstvo. Bio je i izbornik hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2006. godine u Njemačkoj, a kasnije i najuspješniji izbornik u povijesti crnogorske nogometne reprezentacije. Nositelj je najvišeg sportskog odličja “Franjo Bučar” za posebne sportske dosege i zasluge za promicanje hrvatskog športa u zemlji i u svijetu.
Zlatko Kranjčar je za sobom ostavio suprugu Elviru, sina Niku i kćer Lanu. Sin Niko produljio je Kranjčarovu veličanstvenu nogometnu dinastiju u Dinamu. Još od kasnih četrdesetih igralište GNK Dinamo naziva se po Dinamovoj školi nogometa i legendama HAŠK-a i Građanskog Ici Hitrecu i Ratku Kacijanu. Kad saberemo sve što je s Dinamom kao nogometaš i trener osvojio i za Dinamovo nogometno uskrsnuće u Jugoslaviji krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, a nadalje i kroz devedesete i dvijetisućite napravio Zlatko Kranjčar, red bi bio da se novi i budući stadion Dinama prozove po njegovom imenu, stadion “Zlatko Kranjčar.” Ono što je za Cibonu i hrvatsku košarku u Jugoslaviji napravio neponovljivi i nedostižni Dražen Petrović, to je za zagrebački i hrvatski nogomet učinio i u Jugoslaviji i u Hrvatskoj Zlatko – Cico Kranjčar. Košarkaški dom Cibone odavno nosi ime po legendarnom košarkaškom virtuozu Draženu Petroviću.Jednog dana, za očekivati je da i novoizgrađeni hram Dinamovog nogometa ponese naziv stadion “Zlatko Kranjčar” u Zagrebu. Po svemu učinjenom za Dinamo, klubu u kojem je bio i uz koji je bio od svoje desete godine života od daleke 1966, pa do kraja života prvoga ožujka 2021. slavni nogometni velikan i vječni borac nogometnih arena Zlatko Kranjčar (1956 – 2021) je to najviše i zaslužio i i životnim djelom zadužio Dinamo, odavde pa do vječnosti.
Dragan Ilić
HOP
Besmrtni i rođeni pobjednik Zlatko Kranjčar preselio u vječnost
Legende nikad ne umiru, njihov duh života lebdi stalno u zraku
Novi Dinamov stadion treba nazvati stadion “Zlatko Kranjčar”
Negdje u ovo doba daleke 1970. imao sam godinu i pol dana.Vele neki neuki kako tako mala djeca, što tek spoznaju svijet oko sebe, nemaju strah od smrti. Ali, nije tako. Sjećam se živo kao da je jučer bilo. Kroz male razdvojene karike ograde izlaznog hodnika, a na četvrtom katu zgrade, u kojoj smo živjeli, umalo sam izgubio život. Znatiželjno dijete promolilo je glavu između metalnih rešetki ograde sa četvrtoga kata. Dolje je bila neka mačka, a dječija radoznalost prohodalog djeteta s godinu i pol dana života nema razum odraslog čovjeka. I kad sam glavom promolio između karika, dozivao sam u pomoć i po ljudskoj borbi za održanje života: “Mama, mama, mama!” Onda su mama i tata izletjeli iz otkšrinutih vrata stana, čuli su dječije zapomaganje i izvukli me i spasili iz životne nevolje. Dijete kao dijete, osjeti i samo da je prošlo glavom između dvije metalne šipke, a onda kad je prošla glava, proći će lako i tijelo. Mama mi je polako vratila glavu natrag i panike i straha za život je nestalo. Dijete koje je s godinu i pol dana gledalo smrti u oči, onda je i s nepune četiri godine bilo svjesno što znači kad umre djed, a sa šest godina kakav je osjećaj kad umre baka. Te ljude nikad više nećemo vidjeti u ovozemaljskom životu. Već od malih nogu spoznao sam kako je život samo jedan i prolazan.
Kad mi je bilo nepunih petnaest ljeta završavao sam osmoljetku. Tog svibnja 1983. godine otišao je zauvijek na nebo, na put bez povratka legendarni košarkaš Cibone Srebrenko Despot (1957 – 1983 ). Nebeskog skakača “cibosa” voljeli su u mom školskom razredu i oni što su kao i ja navijali za Cibonu, ali su ga cijenili i poštivali i oni kojima Cibona nije bila na srcu. Ledenom dvoranom Doma sportova u Zagrebu odjekivalo je često “Sre – bren – ko Des – pot”, čak i onda kad je miljenik navijača Cibone na kratko napustio klub i preselio u Olimpiju. Jednom zgodom je komentator Boris Mutić ovako odjavio prijenos Cibonine utakmice iz Zagreba:: “Evo, čujete navijače Cibone, skandiraju ime svog ljubimca i bivšeg igrača Srebrenka Despota, jer idućeg vikenda Cibona gostuje Olimpiji u Ljubljani i tako navijači Cibone najavljuju sljedeće gostovanje svoga kluba.” Kobne noći devetoga svibnja 1983. zagrebački noćni tramvaj nije zakočio na vrijeme na propisanom crvenom signalu. Malo, ali, nažalost dovoljno da se zabije u vrata folkzvagena za čijim je volanom bio vozač 26 – godišnji Srebrenko Despot. Njegova djevojka, moguće i buduća zaručnica, do njega na mjestu suvozača preživjela je strahoviti prometni udes, a Srebrenko Despot je nakon tri dana borbe za život, 12. svibnja 1983. godine preminuo u zagrebačkoj bolnici.
Njegov najbolji prijatelj, košarkaš Cibone, a danas sportski novinar Zoran Čutura, mnogo puta je govorio sa sjetom: “Eh, ispalo je nakon policijskog očevida da je Despot samo pet do deset kilometara vozio brže ili sporije svoj auto, tramvaj ga ne bi udario i usmrtio. Tragedije ne bi bilo.” Drugi najbolji prijatelj Srebrenka Despota, Aleksandar Petrović, brat najboljeg i najvećeg hrvatskog košarkaša svih vremena, isto tragično nastradalog Dražena Petrovića, nakon Despotove pogibije, simbolički je stavio na njegov grob vlastito odličje košarkaškog prvaka Jugoslavije za sezonu 1981/82. Tad je Despot bio na odsluženju vojnog roka u Beogradu, gdje je služio vojsku u istoj vojarni s košarkašem Partizana Bobanom Petrovićem, s kojim se tamo i družio. No, pored dva osvojena kupa sa Cibonom 1980. kad je nadmašio i nadvisio Mirzu Delibašića i Žarka Varajića, vedete sarajevske Bosne, prvaka Europe u košarci za prethodnu 1979. godinu i onog osvojenog 1983. godine, gdje je opet dao najveći igrački obol u pobjedi i osvajanju pobjedničkog kup pokala, nije stigao osvojiti i naslov prvaka države, kasnije i Europe sa Cibonom. U čast i slavu najpopularnijeg klupskog igrača, Cibona je sve do 2014. povukla igrački broj 9 koji je pripadao samo Srebrenku Despotu. Više od trideset godina u znak sjećanja na Srebrenka Despota niti jedan košarkaš Ciboe nije nosio dres s borjem 9, koji je pripadao njemu.Tek nakon više od trideset godina Cibonina devetka je dodijeljena novom velikom košarkašu Dariju Šariću, pošto je košarkaškom simultankom svladao Crvenu zvezdu u polufinalu ABA lige u Beogradu, onda na isti način i u finalu bio najbolji u trijumfu Cibone nad Cedevitom. Oni stariji što zauvijek pamte košarkaške čarolije Despota, sjećaju se još živo njegovih NBA poteza, naučenih u američkoj colledge ligi, a ona je tad u Jugoslaviji bila pojam, isto ono što je danas NBA liga. Kad je rođeni Mostarac, najbolji glazbeni violončelist među košarkašima ili najbolji košarkaš među violončelistima, Srebrenko Despot poginuo, njegov rođak i kazališni i filmski glumac Dragan Despot prestao je od tuge dolaziti na košarkaške utakmice Cibone. Ipak, njegovi glumački prijatelji i iz Beograda Lazar Ristovski i Ljubivoje Tadić dali su mu snage i poticaja vratiti se u životnu kolotečinu.Svima nama navijačima Cibone kojima je Srebrenko Despot bio košarkaški uzor u djetinjstvu izgubili smo te daleke 1983. godine košarkaškog junaka našeg djetinjstva i shvaćali na surov način prolaznost ljudskog života.
U Zagrebu je u ponedjeljak prvog ožujka na drugi svijet otišao legendarni nogometaš, onda i trener Dinama i izbornik hrvatske nogometne vrste Zlatko Kranjčar. Kao što je neprevaziđeni Ivan – Ico Hitrec bio najbolji nogometaš Karađorđevićeve Kraljevine Jugoslavije od 1919 – 1941, tako je i Zlatko – Cico Kranjčar bio najbolji i najveći nogometaš Titove komunistički ustrojene Jugoslavije od 1945 – 1991. godine. i Jedan i drugi kao Hrvati i hrvatskoj grudi do kraja života odani ljudi nisu se previše naigrali u reprezentacijama pod nacionalnim stijegom. Ico Hitrec je igračkim umijećem školovao zvijezde BSK-a Aleksandra Tirnanića i Blagoja Marjanovića, ali njih dvojicu su jugosprski nogometni izbornici mnogo više nego Hitreca zvali braniti boje reprezentacije. Naravno, u inozemstvu u tad jakom ciriškom Grasshopersu Hitrec je napravio igračko ime. Kad su njemačkog izbornika Helmuta Sena 1974. nakon što su Nijemci osvojili doma Svjetski kup pobjedom nad Nizozemskom 2:1 upitali tko je za njega najbolji nogometaš kojega je vidio u životu bez dvojbe je uzviknuo Ico Hitrec.Kad su isti upit postavili Blagoju – Moši Marjanoviću, Hitrecovu rivalu iz BSK-a za mjesto u reprezentaciji prijeratne Jugoslavije, on je isto odgovorio kao iz topa Ico Hitrec. Priznanje je čovjeku najveće onda kad dolazi od najvećeg konkurenta. Ako bi netko sutra upitao Vladimira Petrovića – Pižona ili Safeta Sušića, koji su koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih nezasluženo i voljom komunističkog nogometnog komesara i političkim povjerenikom zloglasnog jugoslavenskog režima Miljana Miljanića uzimali mjesto u reprezentaciji boljem od sebe Zlatku Kranjčaru, zasigurno bi za Kranjčara kazali isto što i njemački izbornik Helmut Sen ili srpski nogometaš Blagoje – Moša Marjanović za Icu Hitreca.
Sad govorimo o Zlatku Kranjčaru, nogometašku kluba svenarodnog pokreta antikomunističkog otpora zagrebačkom Dinamu, kojem kao najboljem nogometašu Jugoslavije svih vremena nije bilo više od 11 puta mjesto u državnom timu. Radi se samo o jednoj športskoj igri, koja je za ljude s Dalekog balkanskog istoka politički bila i ostala više od igre, onda kad i najboljeg za vrijeme karijere ne priznaju za najboljeg, a sjete se istine, onda kad generacije završe igračke karijere i kad se uvelike podvuče crta pod račun. Zlatko Kranjčar je igrački školovao i držao nogometnu katedru za državnog nogometnog projekta njegove generacije Vladimira Petrovića zvanog Pižon. No, beogradski Hrvat Vladimir Petrović od oca Vjekoslava i djeda Alojzija, etnički je Hrvat, a politički je bio i ostao Srbin. To što je od 1972 – 1974. u ogledima juniora Dinama i Zvezde podmladak Dinama s Kranjčarom triput zaredom osvajao juniorsko prvenstvo Jugoslavije ispred Petrovićeve Zvezde, budućim izbornicima seniorske reprezentacije nije ništa značilo. Vladimir Petrović je uvijek bio svjestan koliko je talentom nogometni laik i potpuni diletant nogometne igre u usporedbi s Kranjčarom, ali je imao u Jugoslaviji status božanstva, odrekavši se u Zvezdi i u Beogradu hrvatstva i katoličanstva. Ulaznicu za takav let iznad kukavičjeg gnijezda izborio je na Petrovićev način i još jedan Kranjčarov nogometni suvremenik Safet Sušić. Njemu Kranjčar ne bi proturao loptu kroz noge kao Vladimiru Petroviću, ali Sušić je nakon duela s Kranjčarom bio kao u rimi onog bosanskog vica: “Gore nebo, dolje trava, bježi Sajo, vidi ti se glava, gore trava, gore nebo, ti Safete nogometne tajne nisi još ni zagrebao!”
Zlatko Kranjčar stigao je u Dinamo 1966. kad mu je bilo deset ljeta. Te godine desetogodišnji zagrebački dečec vidio je s tribina maksmiriskog stadiona kao Dinamov navijač kako Dinamo u prvenstvenom derbiju rastura Crvenu zvezdu s rekordnih 6:0. Vidio je na djelu kako su Lamza i Zambata za odlazećeg Šekularca i dolazećeg Džajića izmislili nogometnu igru. Vidio je rođenim očima kako trener Dinama Branko Zebec i Zvezdin trenerski pokušaj Miljan MIljanić ne mogu stati u istu rečenicu. Dvije godine prije toga, još kao osmogodišnjak gledao je kako Jerković, Zambata, Rora, Matuš, Belin… razvaljuju Partizanov “parni valjak” na sastavne dijelove. Rezultat Dinamo – Partizan 7:2 u kup meču 1964/65. ilustrira kako je Partizanov valjak razmontiran i poslat na tvorničke postavke. No, Kranjčaru je još kao dječaku bilo jasno da se Dinamovi znalci nogometne igre još u to doba sve rjeđe pozivaju u nacionalnu nogometnu vrstu u usporedbi s onim neznalicama iz Zvezde i Partizana, koji su, eto, primali u Zagrebu i po šest ili sedam komada, ali i nogometni porazi rukometnom gol razlikom, nisu igrače dva državna komunistička projekta Zvezde i Partizana mogli izbaciti iz reprezentacije. Imali su višegodišnje i doživotne pretplatne karte na tu vrstu nogometnog safarija, iako svjesni da s nogometom veze nemaju. Kranjčaru je još kao dječaku bilo razvidno da će se morati i kao nogometaš kluba pokreta antikomunističkog otpora zagrebačkim Dinamom boriti uvijek s pravim vjetrenjačama, ne bi li stigao do pobjedničkoga cilja.
Zlatku Kranjčaru je bila tek sedamnaesta godina kad je bio u ljeto 1973. sudionikom Dinamovog povijesnog trijumfa nad Real Madridom, najtrofejnijim europskim klubom. Usred Madrida zagrebački “plavi” su svladali Real Madrid 4:3 u tekmi što je bila uvertira pred novu ligašku sezonu u Španjolskoj i i Jugoslaviji. Rekordnih 120 000 Madrižana nazočilo je sjajnoj pobjedi Diama nad Realom i to nakon vodstva Španjolaca 3:1 u prvom poluvremenu. U nastavku igre proradio je Dinamov uragan, a svoju minutažu Dinamovog slavlja na stadionu eruopskog nogometnog rekordera iz Madrida doživio je i 17 – godišnji teenager Zlatko – Cico Kranjčar. Njegove bravure tad je dobro upamtio i snimio trener Real Madrida, jugosrbijanski državni projekt, zalutala neznalica u svijetu nogometa Miljan Miljanić. Jer, najmlađi na terenu Cico Kranjčar dao je značajan obol Dinamovom senzacionalnom preokretu u drugom poluvremenu od 1:3 do 4:3 u korist Zagrepčana. Tih godina Zlatko Kranjčar je kao kapetan Dinamova podmlatka kao od šale dijelio lekcije vršnjacima iz Zvezde, Partizana i Hajduka u omladinskom prvenstvu Jugoslavije. Nitko ni prije, ni poslije toga nije osvojio tri naslova juniorskog prvaka Jugoslavije u nizu kao Dinamo od 1971/72 – 1973/74. Najzaslužniji za taj pothvat bili su Zlatko Kranjčar i Velimir Zajec, Osvojili su još i jedan omladinski kup Jugoslavije 1971/72, tada i duplu krunu u juniorskom nogometu. Takvu jednu generaciju nogometaša stasalu u vlastitom podmlatku nije iznjedrio ni prije, ni poslije, ne samo Dinamo, nego niti jedan klub bivše “velike četvorke” jugo nogometa.
Od 1977 – 1983. Zlato Kranjčar je odigrao, kao apsolutni rekorder po broju utakmica za mladu i olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije samo jedanaest utakmica za seniorsku rerezentaciju bivše države. Igraču koji je stavljao u mali džep njemu nedorasle, a za dva ili tri koplja. manje darovite igrače poput Vladimira Petrovića ili Safeta Sušića, njih dvojica su po naredbi dželata nogometa bivše Jugoslavije Miljana Miljanića otimali mjesto u reprezentaciji Jugoslavije. Kranjčarov je grijeh bio u tome što je kao i Velimir Zajec, 1980. odbio uopće razgovarati o ponudi Crvene zvezde da pojača njene redove i izda svoj Dinamo. Takvu je neumjesnu ponudu beogradske Crvene zvezde još jednom odbio i u jesen 1983. kad se već spremao otići u inozemstvo, točnije u bečki Rapid, gdje će se igrački proslaviti, kao i u matičnom klubu Dinamu. Koliko je nogomet u pokojnoj Jugoslaviji bio politikanstvo, a ne igra, govori i podatak da je Zlatko Kranjčar bio najbolji nogometaš, apsolutno najzaslužniji za osvajanje pobjedničkog pokala mlade reprezentacije i naslova prvaka Europe reprezentacije Jugoslavije u kategoriji do 21 godine 1978. godine. Istočna Njemačka je pobijeđena u Haleu u finalu, a dogodine u Mostaru je 1979. Zlatko Kranjčar s klupskim suigračem Srećkom Bogdanom bio jednim od dvojice glavnih igrača u pobjedi naad Italijom od 5:2, gotovo polovicom momčadi “azura” koja će kroz tri godine 1982. osvojiti naslov prvaka svijeta u seniorksom nogometu, potukavši na putu do svjetskog naslova Maradoninu Argentinu, Zikov Brazil i u finalu Rumenigeovu Zapadnu Njemačku. No, Miljana Miljanića, jugosrpskog grobara nogometa nije zanimalo što su Kranjčar, Bogdan, Zajec i Cerin u Mostaru bili pobjednici nad Talijanima, koji će kroz tri godine biti pobjednici nad Maradonom, Zicom i Rumenigeom. Normalan razum bi zaključio da bi Kranjčar, Cerin, Zajec i Bogdan, pobjednici mostarskog dvoboja s Talijanima omjerom 5:2, bili i pobjednici na SP u nogometu u Španjolskoj 1982. i bili bolji i od Maradone, Zica i Rumenigea, jer su prethodno tukli 5:2 one Talijane što su redom i lako tukli Argentince, Brazilce i Nijemce na Mundijalu u Španjolskoj 1982. godine.
Ali, sve to nije zanimalo grobara jugo nogometa i političkog komesara Miljana MIljanića, kao ni činjenica da je Zlatko Kranjčar bio predvodnik Dinama koji je osvojio jedan tek naknadno priznat, a samo formalno u NSJ neproknjižen šampionski naslov 1979, onda još jedan, onaj uvjerljivi i glasoviti iz 1982. kao i dva kupa Jugoslavije 1980. i 1983. godine. Svih tih godina Miljanićevi miljenici u dresovima Zvezde, Partizana i Hajduka padali su kao pokošeno snoplje pred driblinzima, šutevima ljevicom, desnicom, čak i glavom ne toliko stasitog, koliko nevjerojatno vještog čarobnjaka s loptom Zlatka Kranjčara. Ona radost nakon gola Hajduku u derbiju za prvo mjesto 1979. Hajduk – Dinamo 1:2 i pobjednički urlik goooollll u objektiv TV kamere splitskog derbija u travnju 1979. je Kranjčarov original, a isti usklik Marca Tardellija nakon njegovog gola Njemačkoj u finalu 1982. je samo kopija Kranjčarovog proslavljanja zgoditka. Proklizanje proslave gola na koljenima, što se u Jugoslaviji pripisivalo kao izumitelju Draganu Manceu, isto je Kranjčarov patent proslavljanja pobjedničkog zgoditka. Tako je utišao stadion Zvezde u derbiju Partizan – Dinamo 2:2, kad je pogotkom s dvadeset metara natjerao 90 000 domaćih navijača na spontani pljesak, potpunu tišinu i intoniranje Dinamove himne u poluvremenu usred Beograda. Na isti način je proslavljao je tjedan kasnije i svoj odlučujući i treći Dinamov gol u finalu kupa protiv Sarajeva, vrijednog osvajanja kupa Jugoslavije. Pamti se zauvijek i onaj fantastični volej udarac za Dinamov slavljenički druge gol ovjere šampionskog naslova u Zagrebu 1982, kad je lopta od siline šuta izletjela iz mreže do ivice šesanestraca, kao i gol sa četrdeset metara istom suparniku dogodine na gostovanju u Sarajevu. Veliki sportaš Kranjčar bio je u dvoboju protiv Vojvodine najrpribraniji kad je sudac Vlajić poništio njegov fenomenalni gol iz slobodnjaka kod vodstva “plavih” 1:0. Odmah je hladnokrvno uzeo loptu, pričekao sučev zvižduk i s istog mjesta još jačim udarcem sknuo paučinu iz desnog gornjeg kuta gola Novosađana na oduševljenje zagrebačke publike na prepunom Maksimiru. Svi su tad bili u napetom iščekivanju, a on je nervozu svih prekinuo razornim šutem jačine projektila za pamćenje i prepričavanje. Zlatko Kranjčar je čovjek koji je srušio lažni mit i programirani klupski kult o Crvenoj zvezdi, postigavši odlučujući i pobjednonosni gol u finalu kupa u prvom srazu u Zagrebu 1980. završenim 1:0 za Dinamo, a on je zabio i dva gola Dinama u pobjedi nad Zvezdom u meču Dinamove i Zvezdine istine u veljači 1982. u pobjedi Dinama 3:0 i najavi jurišnog pohoda na prvo mjesto i konačno osvajanje naslova prvaka države.
Zlatko Kranjčar je bio i ostao najveći Dinamov nogometni Mesija svih vremena. On je bio velemajstor za sve sportske prvijence. Prvi je srušio Dinamovo kup prokletstvo nesretnih gubitaka Dinamovih kup finala protiv Crvene zvezde 1980, a 1982. on je s 12 od Dinamova proljetna 32 postignuta gola zabio više od trećine Dinamovih proljetnih zgoditaka i dao najveći i lavovski doprinos osvajanju šampionskog naslova. Tad je prvi puta Dinamo u izravnoj utrci sa Zvezdom u prvenstvu bio ispred nje, a opet je kao i 1980. u finalu kupa, za to najveće zasluge ponio Zlatko Kranjčar. Kad je nakon Dinamove pobjede nad Portom u Zagrebu u Kupu pobjednika kupova u jesen 1983. dao dva gola Portugalcima, donio pobjedu Dinamu 2:1 protiv kluba koji će svladati 1987. Bayern MUnchen u finalu Kupa europskih prvaka, on se oprostio od dresa voljenog Dinama nakon punih deset godina blistave i prebogate karijere. U bečkom Rapidu trenera i svog starog znanca iz Dinama Vlatka Markovića nastavio je sa žetvom trofeja, a produljio je niz obaranja rekorda i u Beču, kao i u Zagrebu. Bio je članom šampionskog Rapida koji je 1984/85. postao prvi klub u povijest austrijskog nogometa i finalist jednog eurokupa. Rapid je u finalu KPK izgubio od Evertona, te godine prvaka Engleske 3:1, a gol Bečana u finalu bilo je djelo Zlatka Kranjčara. Legendarni Dinamov topnik Zlatko Kranjčar bio je 1990. u Zagrebu, onda i u Rijeci, najstariji reprezentativac Hrvatske u njezinim prvim službenim međunarodnim nastupima protiv Amerikanaca u Maksimiru, odnosno protiv Rumunja na Kantridi, ujedno i prvi kapetan hrvatske nogometne reprezentacije.
I kao trener se iskazao spektakularnim osjećajem za rušenjem rekorda. Prvi je trener u klupskim analima Dinama koji je 1995/96. klubu uspio donijeti duplu krunu u prvenstvu Hrvatske, a onda mu je to pošlo za rukom i po drugi puta 1997/98. I iduće 1998/99. Kranjčar je kao trener Dinama postao prvi Dinamov trener koji je uspio uvesti klub u završnicu natjecanja Lige prvaka u nogometu nakon pobjede nad Celticom u Zagrebu 3:0. Trenirao je sve velike hrvatske klubove osim splitskog Hajduka, ali je njegov sin Niko Kranjčar uz veliku pompu i ovacije Splićana iz Dinama prešao u Hajduk. Torcida je Niku Kranjčara dočekala s oduševljenjem. Najveću erupciju veselja u povijesti NK Zagreb donio je, a tko bi drugi nego Zlatko Kranjčar. Zagreb je 2001/02. s Kranjčarom na trenerskoj klupi napravio podvig i osvojio prvenstvo Hrvatske u nogometu. Samo je još Rijeka slovenskog trenera Matijaža Keka 2016/17. uspjela na trenutak prekinuti dominaciju Dinama i Hajduka u nogometnom prvenstvu Hrvatske, tako da je Kranjčar jedan od dvojice trenera u HNL-u koji su uspjeli za gotovo tri desetljeća osvojti naslov prvaka ispred Hajduka ili Dinama. Zlatko – Cico Kranjčar je s Dinamom osvojio dva šampionska naslova u Jugislaviji 1979. i 1982, dva kupa Jugoslavije 1980. i 1983, tri juniorska prvenstva Jugoslavije 1972, 1973. i 1974, jedan juniorski kup Jugoslavije 1972. godine. U HNL-u s Dinamom je kao trener osvojio tri naslova državnog prvaka i dva kupa Hrvatske u nogometu, a sa Zagrebom je 2002, također osvojio državno prvenstvo. Bio je i izbornik hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2006. godine u Njemačkoj, a kasnije i najuspješniji izbornik u povijesti crnogorske nogometne reprezentacije. Nositelj je najvišeg sportskog odličja “Franjo Bučar” za posebne sportske dosege i zasluge za promicanje hrvatskog športa u zemlji i u svijetu.
Zlatko Kranjčar je za sobom ostavio suprugu Elviru, sina Niku i kćer Lanu. Sin Niko produljio je Kranjčarovu veličanstvenu nogometnu dinastiju u Dinamu. Još od kasnih četrdesetih igralište GNK Dinamo naziva se po Dinamovoj školi nogometa i legendama HAŠK-a i Građanskog Ici Hitrecu i Ratku Kacijanu. Kad saberemo sve što je s Dinamom kao nogometaš i trener osvojio i za Dinamovo nogometno uskrsnuće u Jugoslaviji krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, a nadalje i kroz devedesete i dvijetisućite napravio Zlatko Kranjčar, red bi bio da se novi i budući stadion Dinama prozove po njegovom imenu, stadion “Zlatko Kranjčar.” Ono što je za Cibonu i hrvatsku košarku u Jugoslaviji napravio neponovljivi i nedostižni Dražen Petrović, to je za zagrebački i hrvatski nogomet učinio i u Jugoslaviji i u Hrvatskoj Zlatko – Cico Kranjčar. Košarkaški dom Cibone odavno nosi ime po proslavljenom i neprevaziđenom košarkaškom virtuozu Draženu Petroviću.Jednog dana, za očekivati je da i novoizgrađeni hram Dinamovog nogometa ponese naziv stadion “Zlatko Kranjčar” u Zagrebu. Po svemu učinjenom za Dinamo, klubu u kojem je bio i uz koji je bio od svoje desete godine života od daleke 1966, pa do kraja života prvoga ožujka 2021. slavni nogometni velikan i vječni borac nogometnih arena Zlatko Kranjčar (1956 – 2021) je to najviše i zaslužio i i životnim djelom zadužio Dinamo, odavde pa do vječnosti.
Dragan Ilić
HOP
