Srpski povjesničari desetljećima krivotvore sadržaj srednjevjekovnih povijesnih vrela “De administrando imperio” i “Ljetopis popa Dukljanina”

0
1140

U vrtlogu povijesti mnogi Hrvati su etnički pretopljeni u Poljake, Ukrajince, Mađare, Austrijance, Talijane, Srbe, Bošnjake i Turke

Turski povjesničar Abaz rođen u Sarajevu tvrdi kako u današnjoj Erdoganovoj Turskoj među 80 milijuna turskih stanovnika ima 10 milijuna izjašnjenih Turaka koji etnički potječu od Hrvata

Srpski krivotvoritelji povijesti u njihovom uzaludnom pokušaju dokazivanja tobožnjeg izvornoh srpstva i pravoslavlja Bosne i Hercegovine i Crne Gore često se pozivaju na dva kapitalna djela ranog srednjeg vijeka. To su Administrando imperio bizantskog caram ujednoi pisca i filozofa Konstantina Porfirogenita iz desetog stoljeća, te Ljetopis popa Dukljanina, točnije Grgura Barskog iz dvanaestog stoljeća. Kao po nepisanom pravilu, Srbi grubo falicificiraju ta dva spomenuta vrela, uzimajući izvadke iz dvaju poznatih knjiga ranog srednjevjekovlja i tumačeći ih proizvoljno i zlonamjerno, onako kako bi Srbi voljeli da je napisano u tim knjigama, a ne ono što uistinu tamo piše. A, ono što doista piše u djelima Konstantina Porfirogenita iz desetog stoljeća, odnosno popa Dukljanina aka Grgura Barskog iz dvanaestog stoljeća, u biti nimalo ne ide na ruku Srbima.

Dapače, istinsko tumačenje knjiga Administrando Imperio i Ljetopis popa Dukljanina upravo suprotno srpskim megalomanskim željama i mitomanskim nadanjima, zorno svjedoči kako su Bosna i hercegovina i Crna Gora od iskona hrvatski i katolički krajevi, napučeni od najstarijeg doba hrvatskim katoličkim pukom.

No, besramno lažirajući misli i djelo bizantskog pisca Konstantina Porfirogenita, sprski lažljivi povjesničari su pronašli, naizgled, proturječan ulomak knjige iz glave 32, gdje navodno ima naslov: “O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju”, a koja govori o teritoriju naseljenom Srbima, pri čemu je navodno i Bosna sastavni dio Srbije, te se tamo spominju barem dva naseljena grada, a to su Kotor u blizini današnjeg Sarajeva i Desnik, premda ni sami Srbi u svom izmišljanju nisu bili toliko maštoviti razvidno pokazati gdje je, primjerice, zemljopisno smješten taj drugi spomenuti grad Desnik. Srbi se vole pozivati na epohalnu knjigu bizantskog cara Konstantina Porfirogenita, ujedno i pisca i filozofa, koji je živio u desetom stoljeću, a na bizatskom prijestolju stolovao vrlo dugo od 913. do 959. godine, ili punih 46 ljeta u neprekinutome nizu. Njegovi brojni spisi su zbilja značajno povijesno vrelo o Bizantskom carstvu njegovoga doba, ali oslikavaju i stanje u područjima što su bila u neposrednom dodiru ili u samome okružju Bizanta.

Najvažnije djelo Konstantina Porfirogenita je neprijeporno “De administarndo imperio” ili u prijevodu “O upravljanju carstvom”. Grčki original te knjige je u pismohrani Vatikanske knjižnice, a poglavito govori o slavenskim i turanoidnim narodima, ali sadrži i obiman i podroban povijesni i zemljopisni opis naroda u okružju Bizanta. Bitno je istaknuti kako u toj knjizi nisu dati podaci samo iz desetog stoljeća, čiji je suvremenik bio pisac knjige car Porfirogenit, nego ima i značajki iz ranijih razdoblja i navoda iz carske pismohrane, što sežu do doba Porfirogenitova dalekog prethodnika na carskome tronu cara Heraklija, koji je živio i vladao više od tri desetljeća u sedmome stoljeću od 610. do 641. godine, puna tri stoljeća prije Porfirogenitova rođenja. Nije čudo što su Srbi odlučili lažno dati prikaz Porfirogenitove knjige, znajući jako dobro da je to epohalno djelo i na Zapadu i na Istoku u krugovima povjesničara iznimno cijenjeno i uvažavano, te su se ponadali kako je dostatno lažirati smisao i poruku Porfirogenitove knjige, kako bi zauvijek prevarili i podvalili cijelom svijetu da su Bosna i Hercegovina i Crna Gora izvorno srpske, a ne hrvatske zemlje, kao što zapravo i jesu.

Glede Ljetopisa popa Dukljanina, to je Grgura Barskog, svećenika rođenog u Zadru, njegovo djelo znano i kao Barski rodoslov, jedna je od najstarijih pisanih izvora ranog srednjevjekovlja s tematikom prostora Crvene Hrvatske oliti Duklje. Sačuvan je u svom latinskom prijevodu iz 16. stoljeća, a pohranjen je i u prevedenom izdanju Ljetopisa Grgura Barskog i na hrvatski jezik. Grgur Barski oliti pop Dukljanin, kako ga obično naziva historiografija, pisao je ljetopis o hrvatstvu i katoličanstvu prvotne hrvatske Duklje ili Crvene Hrvatske u razdoblju od 1172. do 1196. godine. Znakovito je kako pop Dukljanin u uvodnom poglavlju svoga Ljetopisa objavljenoga u dvanaestom stoljeću doslovno veli ovako: “Ja pop Dukljanin, dolazim iz Duklje, odnosno Crvene Hrvatske...” U Ljetopisu popa Dukljanina teritorij Srbije je podieljen na dva dijela i dvije upravne i posve odvojene cjeline.

Svi domaći i strani izvori koji govore o dolasku kako Hrvata, tako i drugih naroda na današnje prostore jugoistoka Europe, imaju snažnu geopolitičku osnovicu i tema su brojnih znanstvenih prijepora među povjesničarima, ovisno od toga iz kog kuta, nerijetko i s kog dnevnopolitičkog motrišta namjerno ili nenamjerno gledaju na dalju ili bližu povijest. Ono što je neupitno, to je činjenica kako je i u daleka srednjevjekovna vremena, kao i u našem suvremenom dobu, i u vihoru rata ali i u mirnodopskim uvjetima, ostao zajednički imenitelj svih epoha prelijevanje i pretapanje raznih naroda na raskrižju civilizacija. U tom vrtlogu raznih etnosa, događalo se često kroz povijest da na brojnim područjima dijelovi naroda ili nekad i narodi u cjelini budu djelomično ili ponekad i u cjelini etnički pretopljeni u neki drugi narod. Ako uzmemo primjer Židova, kod njih je od dvanaest plemena, što su tvorili prvotnu konfederaciju židovskih plemena, jedanaest židovskih plemena asimilirano u progonstvu, a tek je jedno židovsko pleme uspjelo etnički opstati i sačuvati svoj etnos. U svezi povijesnog kretanja hrvatskog naroda, spletom povijesnih okolnosti, većina iskonskih Hrvata prvotne Bijele Hrvatske na području Poljske i Ukrajine se etnički stopila u današnje Poljake i Ukrajince, a kroz burnu hrvatsku povijest i sukobe civilizacija na prostorima jugoistika Europe od doseldbe Hrvata u sedmom stoljeću, pa do ovoga dvadeset prvog stoljeća, mnogi Hrvati su nacionalno asimilirani u Mađare, Austrijance, Srbe, Talijane,a u najnovie vrijeme u samoprozvane Bošnjake ili bosanske muslimane, premda bi bilo najbolje reći islamizirane Hrvate. Prema najnovijim otkrićima turskog povjesničara Abaza, Hrvata islamske vjere rođenog u Sarajevu, a sad nastanjenog u Istanbulu, u današnjoj Turskoj od nešto više od 80 milijuna stanovnika Turske, njih 10 milijuna ima hrvatske korijene i izravno etnički potječu od obitelji Hrvata koje su Turci tijekom srednjeg vijeka protjerali s današnjih prostora Bosne i Hercegovine i Hrvatske, mnoge od njih silom unovačili i u turske janjičare, te ih vremenom ih tijekom niza stoljeća od etničkih Hrvata nasilno pretvorili u etničkeTurke.

 

Dragan Ilić

 

HOP