Samuel Huntington u knjizi “Sukob civilizacija”  o militantnom islamizmu

0
1086
Samuel Huntington u knjizi “Sukob civilizacija”  o razlozima muslimanske netrpeljivosti spram nemuslimana 
 Bosna i Hercegovina (8)
Ostaje upitno zašto su krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća muslimani daleko više obuhvaćeni međunarodnim nasiljem nego ljudi iz drugih civilizacija. Je li to uvijek bio slučaj? U dalekoj prošlosti su kršćani u ogromnom broju ubijali druge kršćane, kao i narode što ne pripadaju kršćanskoj vjeri. Bilo bi potrebno široko i opsežno istraživanje kako bi se kroz povijest civilizacije procijenile sklonosti jednog društva ka nasilju. No, tako što je nemoguće sveobuhvatno analizirati. Ipak, moguće je razotkriti i proniknuti u moguće uzroke suvremenog muslimanskog grupnog nasilja i unutar, kao i izvan islama, te napraviti razliku  između razlika što uvjetuju grupnu sklonost jedne skupine ka nasilju spram uzroka nasilja što objašnjavaju grupnu sklonost ka nasilju u jednom razdoblju, samo potkraj prošlog stoljeća. Postoje tri uzroka objašnjenja nasilja između muslimana i nemuslimana kad dolaze s terotorija različitih država. Također, tri su zasebna uzroka nasilja između muslimana i nemuslimana na istom teritoriju, te na koncu tri glavna razloga sukoba unutar muslimanske zajednice na teriotriju gdje žive jedni pored drugih. Imamo i tri teorije koje objašnjavaju samo suvremenu muslimansku sklonost ka nasilju, te još tri koje objašnjavaju možebitnu povijesnu sklonost muslimana ka nasilju.
 Srednja_Bosna-1
Jedan od polaznih argumenata govori kako je islam od početka bio religija mača i da on veliča vojne vrline. Islam se pojavio među ratničkim, beduinskim, nomadskim plemenima i to porijeklo obilježeno nasiljem, dalo je pečat temelju islama. Sam Muhamed je zapamćen kao žestok borac i sposoban vojni zapovjednik. Postoji tvrdnja kako učenja islama nalažu rat protiv nevjernika. Kad se islam prestao širiti, muslimanske grupe su suprotno prvotnom učenju, počele uzajamnu borbu. Odnos “fitna” nazivlja unutarnjih sukoba i sve prema džihadu, vremenom se promijenio na račun unutarnjih muslimanskih sukoba. Kuran i drugi izvori muslimanskog vjerovanja sadrže svega nekoliko zabrana nasilja i općenito ideja nenasilja je posve strana muslimanskom učenju i praksi.
putovanja_u_tursku_turska_glavni_gr
Zatim, od svog početka u Arabiji, širenje islama preko sjeverne Afrike i velikog dijela Srednjeg istoka i kasnije u središnju Aziju, na Potkontinent i Balkan, dovelo je muslimane u izravan dodir s mnogim različitim narodima, koji su bili pokoreni i poslije i konvertirani u islam. Zavjet tog povijesnog procesa još postoji i pismeno pohranjen i u narodnoj predaji sačuvan od zaborava. Tijekom otomanskog osvajanja jugoistoka Europe urbani dio južnih Slavena često je prelazio na islam. To nije bio tako čest slučaj sa seoskim pučanstvom. Na taj način nastala je razlika između bosanskih muslimana i katoličkih Hrvata. Preci bosanskih muslimana prije njihova prelaska na silam bili su katolički Hrvati. Samo jednim manjim dijelom tijekom vladavine Osmanskog carstva pravoslavni Srbi iz Srbije su islamizirani, kao i manji dio srpskih pravoslavaca u Semberiji, Podrinju i istočnoj Hercegovini. Prije turske navale na Bosnu i Hercegovinu u ostatku današnje BiH živjeli su samo Hrvati katolici, te su vremenom kao jedini zatečeni narod na  bosanskom tlu prije najezde Turaka na Bosnu, jedino Hrvati iz Bosne mogli od katolika postati muslimani. Srbi pravoslavci u 15. i 16. stoljeću u Bosni i Hercegovini, osim u nevelikim i rubnim dijelovima istoka BiH-a nisu ni teoretski, ni praktički mogli prijeći na islam, pošto do invazije Turaka u Bosnu 1463. Srbi pravoslavci tamo nisu ni živjeli, sem nekoliko desetaka tisuća pravoslavnih Srba i Vlaha u Semberiji, Podrinju i istočnoj Hercegovini. Cijelo ostalo pučanstvo BiH-a u trenutku turskoga zauzeća Bosne 25. svibnja 1463. činili su Hrvati katolici. To potvrđuju i turski popisi pučanstva i to se može i danas pronaći u pismohranama u Istanbulu. Iz toga jasno proizlazi da su današnji samoprozvani Bošnjaci listom potomci Hrvata katolika iz Bosne i Hercegovine.
 turci 2
Isto tako je širenje ka Crnom moru, Kakvkazu i središnjoj Aziji dovelo rusko carstvo u nekoliko stoljeća dug sukob sa različitim muslimanskim narodima. Zapadno otuda, na vrhuncu njegove moći spram islama, podupiranje židovske države na Srednjem istoku položilo je temelj neprestanih arapsko izraelskih suprotstavljanja. Muslimansko i nemuslimansko širenje kopnom prouzročilo je da muslimani i nemuslimani žive zajedno diljem Euroazije. Nasuprot tome, širenje Zapada morem obično nije dovodilo zapadne narode u teritorijalnu bliskost sa nezapadnim narodima. Oni bi bili ili podređeni europskoj vladavini ili, s iznimkom Južne Afrike, doslovno destkovani u bitkama s moćnim kolonijalnim silama, što su dolazile sa Zapada.
 sao-isil
Treći mogući izvor muslimansko – nemuslimanskog sukoba nazvan je jednom vrlo teškom i grubom riječi za sve muslimane. Tvorac te misli je jedan stanoviti državnik, koji je imajući na umu vlastitu zemlju, razlog ratnih sukoba muslimana s nemuslimanima, nazvao “nesvarljivošću” muslimana. Ipak, nesvarljivost djeluje na dva načina. Muslimanske zemlje imaju poteškoća s nemuslimanskim manjinama  na svom teritoriju. To se može usporediti s mukama što ih nemuslimanske zemlje imaju s muslimanskim manjinama na svom ozemlju. Islam je u biti i u svome vanjskom ispoljavanju apsolutistička vjera. Spaja religiju i politiku i povlači oštru granicu između onih u “Dar al – Islam” i onih drugih “Dar al -Harb”. To ima za posljedicu da u konačnici konfučijanci, budisti, Hindusi, te zapadni i istočni kršćani imaju manje teškoća prilagoditi se i živjeti jedni s drugima u ravnopravno zajednici, nego što billo koja od pobrojanih vjerskih zajednica može organizirati takav prijazan suživot s muslimanima. Kinezi su, primjerice, ekonomski prevladavajuća manjina u većini južnoazijskih zemalja. Oni su učinkovito pretopljeni u društva budističkog Tajlanda i katoličkih Filipina. Tamo ne postoje značajni primjeri protukineskog nasilja od strane većinskih budista na Tajlandu ili većinskih katolika na Filipinima. Nasuprot tome, protukineski nemiri i nasilje dogodili su se u muslimanskoj Indoneziji i muslimanskoj Maleziji. Uloga i mjesto Kineza u muslimanskim zemljama nalik Indoneziji i Maleziji ostaje osjetljiv i ekspolzivan upit, dok na budističkom Tajlandu ili na katoličkim Filipinima, Kinezi vode posve miran suživot s tamošnjim većinskim pučanstvom.
 Militarizam, nesvarljivost i prostorna blizina nemuslimanskim skupinama, stalne su odlike islama. One mogu objasniti muslimansku sklonost i učestalu i povijesnu težnju ka sukobu. Tri druga vremenski ograničena čimbenika mogu doprinijeti toj ratobornosti islama u poznom dvadesetom stoljeću. S muslimanskog gledišta, zapadni imperijalizam i potčinjenost i potlačenost muslimanskih društava u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, stvorili su sliku o muslimanskoj vojnoj i ekonomskoj slabosti i ohrabrili nemuslimanske grupe gledati na muslimane kao na laku i nebranjenu metu. Sukladno tome, muslimani su žrtve široko rasprostranjene i sustavno organizirane antimuslimanske predrasude. Neki, možda pretjerano, ta antimuslimanska motrišta pojedinaca na Zapadu uspoređuju s nekadašnjim razmjerama antisemitizma. Dakako, takve prosudbe nisu na mjestu. Prema tvrdnji Akbara Ahmeda, muslimanske grupe kao što su Palestinci, Kašmirci i Čečeni, su “kao Indijanci ugnjeteni,lišeni su dostojanstva, uhvaćeni u rezervate dobivene zemlje njihovih predaka.” Taj narečeni musliman Akbar Ahem za sve muslimanske nevolje optužuje zapadna društva i cjelokupnu uljudbu Zapada. Ipak, život demantira Akbara Ahmeda. Ako polazi od načela da je musliman žrtva, kako onda objasniti sukobe između muslimanske većine i nemuslimanske manjine u Sudanu, Egiptu, Iranu, Indoneziji… Posvuda je u navedenim zemljama isti scenarij. Militantni muslimani ugrožavaju i zastrašuju nemuslimanske manjine na svom teritoriju u Sudanu, Egiptu, Iranu i Indoneziji.
 ISIL1
Uvjerljiviji razlog sukoba unutar i izvan islama je odsustvo jedne ili više glavnih država u islamu. Zastupnici islama često tvrde da njihovi zapadni kritičari vjeruju kako tvrdokorni islamisti postaju glavna, zavjerenička, usmjerujuća sila u islamu, koja mobilizira i koordinira islamske nasrtaje protiv Zapada i ostalih nemuslimanskih civilizacija. Dapače, islam je izvor nestabilnosti u svijetu, jer mu nedostaje stožerno mjesto okupljanja. Države koje teže biti predvodnicama islama poput Saudi Arabije, Irana, Pakistana, Turske i djelomični Indonezije, nadmeću se uzajamno za utjecaj i prevlast u muslimanskom svijetu. Niti jedna od njih nema snažan položaj posrednika u sukobima unutar samog islama, a posebice niti jedna od njih nije u stanju u ime islama djelovati autoritativno u sukobima između muslmanskih i nemuslimanskuh grupa, tamo gdje žive skupa na jednom zajedničkom teritoriju.
 isilll
Napokon, slijedi i onaj nabitniji čimbenik. To je demografska eksplozija u muslimanskim društvima i postojanje velikog broja često nezaposlenih muškaraca u životnoj dobi između petnaest i trideset godina.  To predstavlja prirodan izvor nestabilnosti i nasilja unutar islama i uperen i protiv nemuslimana, budući za vlastitu tešku ekonomsku situaciju okrivljuju druge, a ne sebe. Kakvi god bili ostali pobrojani razlozi muslimanske težnje ka nasilju, ovaj faktor ekonomskog siromaštva muslimanskog življa je prevladavajući razlog muslimanskog nasilja u svijetu tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.Tek sazrijevanjem i stasavanjem novih naraštaja u dvadeset prvom stoljeću u novim i olakotnim okolnostima možda će ekonomsku zaostalost musliamanskih društava učiniti manjom u usporedbi s onom prijašnjom, te smanjiti učestalost ratova radi neodgovarajuće granice. Vinovnici takve vrste ratova su do sad obično bili ekonomski nezadovoljni muslimani. Ako se to ne dogodi, onda će i dalje postojati utega u pravoj uspostavi normalnog suživota muslimanske i nemuslimanske zajednice na jednom području. I niski stupanj ekonomskog razvoja muslimanskih društava onda će ostati glavna značajka muslimanskog nasilja i nadalje otegotna okolnost u pokušaju organiziranja ravnopravnog suživota na jednom području između muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva.
Izvor: “Sukob civilizacija” – Samuel Huntington
Dragan Ilić
HOP