Ž. Laušević bio je politička žrtva Miloševićevog zločinačkog režima

0
1173
Vjerodostojno odigrana uloga bešćutnog Svetog Save u Srbiji sudbinski odredila hod po mukama preminulog glumca Žarka Lauševića
Screenshot_20231121_181104_Google
Cijena glumačke slave nerijetko zna biti mačem s dvije oštrice. To je igrom sudbine na vlastitoj koži najteže osjetio nedavno preminuli slavni glumac Žarko Laušević (1960 – 2023). Rođenjem Cetinjanin iz srca bitka Crne Gore, glumačkim izričajem i umjetnički ostvareni Beograđanin, popularni Lauš je bio tanka i sve nevidljivija i blijeđa spojnica srpskoga i crnogorskoga glumišta. Njegova je glumačka zvijezda bljesnula punim sjajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. U bivšoj zemlji u godinama prve životne i glumačke mladosti napravio je meteorski glumački uspon na kazališnoj pozornici, ali i na filmskoj sceni. Kao vrsni tumač raznovrsnih uloga posve suprotstavljenih karaktera i temperamenata, Žarko Laušević ostavljao je publici jak dojam igrajući i filmske pozitivce i negativce. I time se već stvrstao u red malobrojnih iznimno nadarenih filmskih protagonista.
Screenshot_20231121_181127_Google
Lauševića hrvatska najviše pamti po odlično odigranim ulogama partizanskog hrvatskog časnika Petra Horvata zagrebačkog redatelja Dejana Šoraka, a sjajan dojam ostavio je i u ulozi hrvatskog emigranta iz Austrije Brace Gavrana u filmskom ostvarenju beogradskog redatelja Zdravka Šotre. Pamte se kao vrhunske i njegove upečatljive uloge tumača iznimno ozbiljnih i zahtjevnih uloga znamenitih povijesnih ličnosti. Tako je Žarko Laušević odlično odigrao lik kneza Mihaila Obrenovića u seriji “Vuk Karadžić”, isto tako i mitskoga junaka Miloša Obilića u filmu “Boj na Kosovu.” Kao rijetko koji vrsni glumac umio je odigrati, osobito u mladosti, uloge i ljudi s druge starne zakona. Lauševo prvo ozbiljnije filmsko pojavljivanje bilo je u “Sivom domu” seriji redatelja Darka Bajića, gdje Laušević igra ulogu Šilje, jednoga od najopasnijih štićenika kazneno popravnog doma za starije maloljetnike i mlađe punoljetnike. Tu je i doživio i dočekao ulogom u gledanoj TV seriji davne 1985. pravu filmsku afrimaciju, te od tog trenutka njegova karijera ide uzlaznom putanjom. Gradskog mangupa s ivice druge strane zakona vrhunski je glumio i kao filmski junak Pavle Ivković, glavni junak filma “Šmeker.”
Screenshot_20231121_181044_Google
Prijelomni trenutak zle kobi glumačke slave Laušević je dočekao već 1989. godine. Po scenariju i režiji dramskog pisca Siniše Kovačevića, glumac Žarko Laušević je u JDP-u (Jugoslavenskom dramskom kazalištu) u Beogradu uvjerljivo tumačio lik Svetog Save, prikazanog scenarijem Siniše Kovačevića kao razuzdanog, razularenoga i rezigniranoga mladog čovjeka, što redom pljuje, psuje, vrijeđa i hoće silovati i seksualno zlostavljati starijega brata Stefana, prijetiti mu stalno i batinama i ubojstvom, ako ovaj pod prisilom ne vrati kraljevsku krunu rimskome papi. Stefan je okrunjen krunom iz Rima 1217, a već 1219. vratio je krunu papi, te je iste godine dobio opet kraljevsku krunu, ali ovoga puta od Bizanta. Od tad je Srbija preko osam stoljeća u nizu svjetonazorom dio istočno kršćanske civilizacije. Predstavu su prekinuli uz povike uvreda, pogrda i prijetnji linčom glumcu Žarku Lauševiću šešeljevci u publici, skupa sa raskolničkim svećenikom SPC Žarkom Gavrilovićem i skupinom otvoreno nacistički orijentiranih huliganskih navijača beogradskog nogometnog kluba Rad. Ta nepismena i neodgojena  huliganska rulja se osjetila pozvanom i prozvanom izigravati moralne suce i naređivati glumcima što smiju, a što ne smiju glumiti na javnoj sceni. Prijetili su, naravno, još i scenaristi i redatelju Siniši Kovačeviću kako se uopće usudio učiniti svetogrđe i lažnoga srpskoga sveca Rastka Nemanjića javno razobličiti kao neznanjića, karakterno i moralno ravnog ništici. Huligani su uspjeli u nakani i Srbija je još 1989. potvrdila kako je jedina zemlja na svijetu gdje nogometni huligani skupa s budućim ratnim zločincima šešeljevcima i zilotom i otpadnikom od SPC raspopom Žarkom Gavrilovićem samozvano uzima pravdu u ruke i zabranjuje izvedbu kazališne predstave. Nakon toga huligansko fašističkoga pira i igrokaza usred kazališta Šešelja i njegovih pristaša, raspopa Žarka Gavrilovića kao lažnog svećenika SPC, te nacističkih Radovih huligana, u strahu od batina i ubojstva, glumci umjetnici su samo još jednom kriomice s istom glumačkom postavom izveli predstavu Sveti Sava na sceni Sterijinoga pozorja u Novom Sadu.
Screenshot_20231121_180955_Google
Od 1989. neovisno o daljim sjajnim glumačkim ostvarenjima, počinje Žarko Laušević gaziti put trnovitih bogaza, umjesto dotadašnejga puta utabanih filmskih staza. I dalje je izvrsno glumio i na filmu i u kazalištu, ali je sve do kobne noći 1993. i fatalnoga oružanog sukoba u podgoričkom kafiću Apple bio pod prismotrom srbijanskih tajnih sigurnosnih službi. U međuvremenu, Laušević je u razdoblju od 1989. do 1993. i pucnjave u kafiću  Apple, gdje je u samoobrani iz pištolja ubio dvojicu napadača, a trećega teško ranio, iz moralnih načela odbio igrati u nekoliko srpskih filmskih projekata, gdje srpski scenaristi i redatelji filmskom radnjom veličaju, slave i hvale srpske ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. To je bila prekretnica u njegovome statusu u srpskome društvu i znak srbijanskim sigurnosnim službama da može biti bilo gdje i bilo kad pokretnom metom osvete ubilačkoga i genocidnoga režima ratnih zločinaca Slobodana Miloševića i njegovoga prvoga pobočnika Vojislava Šešelja.
Screenshot_20231121_180933_Google
To se i obistinilo prigodom fizičkoga nasrtaja dvoijce plaćenika fašističkoga i nacističkoga režima Slobodana Miloševića i njegovoga skutonoše u Podgorici Momira Bulatovića. Po njihovom nalogu režimske uhode i provokatori Dragor Pejović i Radovan Vučinić, tek 20 – godišnjaci i tek nešto stariji 24 – godišnji Andrija Kažić bez povoda i razloga napali su fizički Žarka Lauševića i njegovoga starijega brata Branimira Lauševića u noćnom kafe baru Apple u Podgorici. Dragor Pejović je prepoznao lik Žarka Lauševića i bez upozorbe ga iznenada udario šakom u glavu, nakon čega je Laušević pao i zamalo udario potiljkom glave u zid. Preostala dvojica napadača Vučinić i Kažić su zajedno napali i oborili na zemlju i Žarkovoga brata Branimira, a Vučinić je netom krenuo u pomoć Pejoviću u pokušaju fizički izdudarati i dokrajčiti rukama i nogama već na zemlju oborenoga Žarka Lauševića. U djeliću sekunde Žarko Laušević je, osjetivši kako trojica huliganskih plaćenih ubojica žele ubiti i njega i njegovog starijeg brata, munjevito vadi iz džepa pištolj i puca u napadače u neposrednoj blizini Dragora Pejovića i Radovana Vučinića. Policijskim očevidom utvrđeno je kako je jedan od ubijenih Radovan Vučinić u jaknu sakrio i nož kao haldno oružje, kojim je očito kanio po potrebi trenutka nasrnuti na Žarka Lauševića. No, ovaj ga je uspio preduhitriti i njega i drugoga napadača Pejovića u samoobrani ubiti. Uzgred, teško je ozlijedio i trećega pristiglog napadača Andriju kažića, no taj se kasnije oporavio od ozljeda u podgoričkoj bolnici i danas je živ i zdrav čovjek.
Screenshot_20231121_180910_Google
Tek nakon toga slijede montirani sudski procesi u Beogradu i u Podgorici protiv Žarka Lauševića. Glumac im je kao politički neistomišljenjak i protivnik srpskoga osvajačkoga rata bio kao zvijer na odstrijelu. Unatoč hrpi dokaza i izjavama svjedoka kako je u samoobrani ubio napadače, da ne bi oni njega i starijeg mu brata Branimira ubili, Žarko Laušević je osuđen  prvotno na 13 godina zatvora. Nakon žalbe na pravomoćnu sudsku presudu, Ustavni sud ondašnje samozvane Jugoslavije, što su je tvorili Srbija i Crna Gora, smanjio je zatvorsku kaznu Lauševiću s 13 na 4 godine zatvora. Zasut rafalnim prijetnjama rodbine ubijenih gangstera kako Žarka Lauševića uz izdržani zatvor, čeka na slobodi još i krvna osveta rodbine ubijenih državnih provokatora, uhoda i razbojnika, on u strahu od odmazde bježi kao slobodan čovjek poslije četri godine odležane robije u Spužu kod Podgorice i u srbijanskome gradu Požarevcu, ravno u Sjedinjene Američke Države. Tamo je nekoliko godina radio kao fizički radnik da bi se izdržavao i opstao.
Screenshot_20231121_180841_Google
No, već 30. ožujka 2001. Vrhovni sud Crne Gore kao marioneta i ispostava centrale s beogradskog Dedinja, preinačio je oslobađajuću presudu za Žarka Lauševića, budući su zlorabili činjenicu da je rođenjem na Cetinju Laušević i crnogorski državljanin. Kanili su mu opet suditi za iesto kazneno djelo ubojstva, za kojega su ga već jednom u sudskom postupku osudili i radi čega je četri godine proveo u zatvoru. To je svjetski sudski presedan, zabilježen samo u Srbiji i u Crnoj Gori. Tako su se nad Žarkom Lauševićem istodobno iživljavali i srbijansko i crnogorsko krivosuđe. Za njim je ponovno raspisana još i međunarodna tjeralica, premda je svatkom razvidno kako se jednome čovjeku što je izdržao zatvorsku kaznu ne može ponovno suditi za jednom presuđeno kazneno djelo ubojstva, koje je već odležao u zatvoru. Ali, Srbija i Crna Gora su se združenim snagama sudskim putem iživljavali nad Žarkom Lauševićem. Amerikanci su na temelju raspisane srpsko – crnogorske tjeralice uhitili Lauševića u Americi 3. srpnja 2009. godine, prema dostavljenoj prijavi Trećeg općinskog suda u Beogradu. No,već 14. rujna iste 2009. sud u New Yorku je ukinuo pritvor Žarku Lauševiću na tlu Sjedinjenioh Američkih Država, a 29. prosinca 2011. abolirao ga je u potpunosti tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić. Tek 2016. Srbija je Žarku Lauševiću riješila vratiti putovnicu.
Slobodan Milosevic
Laušević je nakon političkoga progona, što ga je kao politička žrtva srpsko crnogorskoga političkoga sustava, doživio istodobno od Srbije i Crne Gore, razmjerno malo nastupao kao filmski glumac. Očito bio je poliitčkim pritiscima izopćen s glavne scene. Usprkos tome i u zrelom glumačkom dobu, podsjetio je nizom uloga od 2012.  do 2024. na dane njegove stare glumačke slave iz mladosti. Osobito je bio zapažen kao glumac lika princa Đorđa Karađorđevića u filmskoj seriji “Sjenke nad Balkanom” 2017. godine, kao i tumač uloge crnogorskoga kralja Nikole Petrovića u filmskoj seriji iz 2021. “Aleksandar od Jugoslavije.” Žarko Laušević bio je umjetnik s više darova sjedinjenih u jednoj umjetničkoj duši. Ostvario se i kao vrsni pisac, a istaknuo se i kao nadareni slikar. Bio je čovjek što je išao miljama ispred srpskoga i crnogorskoga vremena i prostora. Imao je zlu životnu kob da se rodi i živi u podneblju koje ga nije na vrijeme i do kraja htjelo razumjeti. Ophrvan unutarnjim tjeskobama, Žarko Laušević je nedavno iznenada obolio od nadirućega raka pluća, što ga je odvelo ubrzo u smrt. No, njegovo glumačko djelo i nadasve ljudsko ophođenje u susretanjima sa znanim i neznanim ovozemaljskim smrtnicima, učinilo ga je besmrtnim likom srpske glumačke scene. Povrh svega, kad je žrtvama srpske vojne agresije bilo najteže od 1991. do 1993. nije iz moralnih načela želio igrati u niti jednom srpskom filmu u kojem su srpski scenaristi i redatelji srpske ratne zločine publici prikazivali veličanstvenim i uzvišenim ljudskim djelima.
Dragan Ilić
HOP

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal