Ideja Rusije kao “Trećeg Rima” služila je ruskim vladarima za opravdavanje njihove vlasti nad ruskim narodom

0
946

Rusija je kanila na Istoku biti stožerom svih pravoslavnih naroda svijeta, a arhitekturu, urbanizam, pismenost, znanost i umjetnost povijesno duguju Zapadu

Ivan Grozni se 1547. proglasio gospodarom pravoslavnih kršćana cijeloga svijeta sa Istoka, Zapada i Oceana

Petar Prvi Veliki je od 1689. do 1725. bio prvi ruski vladar okrenut ka Zapadu, te su se Rusi sjetili kako su pismenost dobili sa Zapada od finskoga plemena Varjaga, a slikarstvo su učili na remek djelima venecijanskih slikara Ticijana i Rafaela

Postupno je ideja Rusije i Moskve kao “Trećeg Rima” dobila imperijalne crte i služila je ruskim vladarima za opravdavanje njihove vlasti nad ruskim narodom i ostalim narodima koje je Rusija potlačila i njima zavladala. Ideja “Trećeg Rima” služila je i za priklanjanje crkve državnoj vlasti, prikazivanje sebe jedinim osloncem i braniteljem istinskog kršćanstva, naginjanje ka ksenofobiji, osjećanju opsade, neprijateljstva prema papstvu, nepovjerenja prema drugim konfesijama i prema ekumenskom dijalogu. U tome za Europu jedinstvenom okviru rusko društvo uspijeva slobodno razviti svoje mogućnosti. Istina, to arhaično rusko društvo mijenja se sporo zadržavajući u sebi elemente autokratske države bizantskog tipa s utjecajima najlošijih azijatskih oblika orijentalnog despotizma. Povrh toga, tu je još prisutna u Rusiji cezaropapistička ideologija, također izvorno bizantskog korijena, pri čemu su crkvena i duhovna vlast spojene u jednu cjelinu, a Crkva je poslušno potčinjena državi. Nadalje, rusko društvo je i hijerarhično, budući je aristokracija opterećena upravljačkim dužnostima, a javni djelatnici dobivaju plemićke titule. U sklopu toga je i politički sustav u kojem gradovi nemaju vlastitu upravu, a buržoazija ima ograničena prava, dok su seljaci obespravljeni kmetovi. Sve to ukazuje kako je Rusija bila u vrijeme njenoga carizma ustrojena kao polufeudalna i poludržavna tvorevina. U njoj se apsolutna vlast zasnivala na neograničenim represijama. To je bilo logički nespojivo s proklamiranom težnjom ka ekonomskoj i socijalnooj modernizaciji zemlje i njenom boljitku.

Sve navedeno govori kako su bitnu ulogu u širenju ruskoga imperija odigrale dvije uzajamno povezane ideje. To su bili panpravoslavlje i imperijalne ambicije ruskih careva. Pravoslavlje je omogućavalo Rusima suprotstaviti se na istoku muslimanima, a na zapadu katolicima. Propagirajući megalomansku ideju o Moskvi kao novom vječnom gradu i slijedniku Rima i Konstantinopolja, ruska crkvena hijerahija je stalno podsjećala ruske knezove na njihov svećenički dug i obvezu pretvoriti Moskoviju u novo kršćansko carstvo, pri tom ne određujući jasno i razvidno granice tako zamišljenoga i velebnoga carstva. Ta nedorečenost i neodređenost glede granica famoznoga ruskog svijeta poslužila je Rusima kao izlika potčinjavanja nekršćanskih naroda ruskoj vojnoj čizmi. Dinastičke ambicije ruskih careva bile su usmjerene i ka istoku i ka zapadu. Oni su se okretali zapadu kao duhovni slijednici bizantskih careva, a ka istoku kao slijednici hanova nekadašnjega golemog carstva Mongola, koje je zahvaćalo i Rusiju.

Ivan Četvrti Grozni se proglasio 1547. godine carem i to jedinim vladarem cijele Rusije. Ubrzo ga je moskovski metropolit proglasio za “Gospodara pravoslavnih kršćana iz cijeloga svijeta, sa Istoka, Zapada i Oceana”, kako je glasio službeni naslov bizantskog cara. U znakovlju Rusije je bizantski dvoglavi orao, a moskovski metropolit je bio izdignut na razinu patrijarha. To se odrazilo na značaj i arhitekturu Moskve, osobito izgleda Kremlja i hramova. U 16. stoljeću Kozaci su progonili Tatare ka istoku, dok su istodobno pokorili Sibir i stigli do Tihog oceana, koji se u 17. stoljeću pretvorio u granicu Europe. Kasnije pod zaštitom Kozaka tih svojevrsnih pionira na istoku i jugu, u 18. stoljeću bivaju naseljene stepe, što se ubrajaju u najplodnije zemlje u cijeloj Europi. Osim toga, Rusi su pokorili kavkaska plemena, kao što su to učinili s kavkaskim plemenima i Turci iz središnjeg dijela Azije. Rus Lav Gumiljov je zamijetio kako tek u 18. stoljeću Rusija uspijeva riješiti njen najbitniji problem dosezanja i uspostave prirodnih granica.

Carska Rusija Petra Prvog Velikog od 1689. do 1725. odlučno je prihvatila zapadnoeuropski model ustroja države. Na taj način je do početka dvadesetog stoljeća i carske dinastije Romanovih izrasla u petu svjetsku silu. Pri tome, provodili su na unutarnjem planu politiku rusifikacije neruskih naroda. Njih su raznovrsnim metodama etnocida nasilno pretapali ili u etničke, ili barem u politički misleće Ruse. Istodobno, industrijalizacija Rusije razvijala se punom snagom, podupirana europskim investicijama i izobiljem ruskoga proletarijata, ponikloga na selu, gdje je kmetski zakon bio tek ukinut. Zaslugom Petra Velikog izgrađen je na močvarnom terenu Sankt Peterburg na obalama rijeke Neve, poznat po arhitekturi u stilu klasicizma i neoklasicizma. To oslikavaju prizori Petrodvoreca, Zimskog dvorca, Kazanjskog hrama, Admiraliteta… svega onoga čega se i znatiželjni strani turist u Sankt Peterburgu može s ushitom i oduševljenjem krasne arhitekture povijesnih građevina u Rusiji nagledati. U biti, Rusi su ne samo u arhitekturi i urbanističkom rješenju velikih gradova, nego i u književnosti i umjetnosti ostali vječni dužnici Zapada. Pismenost su dobili u ranom srednjem vijeku od finskoga plemena Varjaga iz Rusima pogranične o obližnje oblasti Karelije u Finskoj, dok su se ruski slikari učili na djelima venecijanskih znamenitih slikara Ticijana i Rafaela.

Dragan Ilić

HOP

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal