Vučićevi mediji otvoreno podupiru velikosrpske prosvjednike u Podgorici

0
623

protesti crna goraDanima traje val političkih prosvjeda u Crnoj Gori, čiji je glavni cilj trenutačno rušenje vlasti i uspostava najbližih političkih veza sa Srbijom i Rusijom. Pod krinkom borbe za bolje ekonomske i socijalne uvjete života prosvjednici u Podgorici žele po svaku cijenu u posljednjem trenutku spriječiti pristupne pregovore Crne Gore s NATO paktom, slijedom poteza i sa Europskom unijom. Premda je službeno stajalište srbijanskih vlasti neutralno, u realnom životu se strogo kontrolirani mediji uopće ne suzdržavaju u otvorenoj potpori demonstrantima koji danima ulicama Podgorice vijore srpske stjegove i znakovlja, uzvikujući velikosrpske parole. Najjači  medijski glas potpore oporbenim prosvjednicima u Podgorici, kako se i moglo pretpostaviti, stiže iz tabloidnih dnevnih glasila u Beogradu, prije svega “Kurira,”, “Informera”, “Alo”, “Večernjih Novosti”… Znakovito je kako preostali dnevni listovi u Beogradu “Politika”, ” Danas” i “Blic” po potrebi srbijanskoga režima glume neutralne stavove i nastoje prenijeti tek kronologiju događaja bez njima omiljenih redakcijskih komentara. Ovakva podijeljenost beogradskih medija je samo optička varka, jer nedvojbeno i vlast i oporba u Srbiji nikad nisu utažili bol za odvajanjem Crne Gore od Srbije poslije svibanjskog referenduma 2006. godine i oni svi skupa u potaji zamišljaju kako će Srbija prije ili kasnije opet zgrabiti Crnu Goru pod svoje. U biti Srbijanci i Crnogorci kao potomci Crvenih Hrvata su i genetski, kao i karakterom, temperamentom i mentalnim sklopom dva posve različita svijeta. Srbijanci, jednako kao i njihove posrbice u Crnoj Gori, to odlično znaju. No, Srbijanci vođe prosvjeda Andriju Mandića i Nebojšu Medojevića svjesno i uzimaju kao korisne budale i idiote koji će odraditi posao u ime Srbije. Beograd se, dakako, zvanično neće očitovati u povodu demonstracija, premda nema sumnje da i Vučić i Nikolić za sada zadovoljno trljaju ruke, jer se smirivanju situacije ne nazire kraj.

milo đukanovićSrbiji, kao i njenoj vjernoj zaštitnici Rusiji, nezavisna Crna Gora doista i predstavlja trn u oku jer bi pristupanjem Crne Gore NATO savezu, kasnije i EU, u potpunosti bila zaokružena cjelina zemalja u okružju Srbije pod okriljem EU i NATO. To nikako ne ide u prilog ni Srbima, niti Rusima. Iz Moskve su već stigli jasni signali potpore demonstrantima, uz posebnu osudu uporabe sile, suzavca i pendreka u razbijanju demonstracija. Ali, uistinu je mali broj nazočnih na prosvjedima da bi mogli provesti u djelo svoje  gore pobrojane  i opisane ciljeve. Samo dvije do tri tisuće okupljenih ljudi ne tvore potrebitu kritičnu masu koja bi mogla realizirati zamišljeno. I to je bilo razvidno i glavnome organizatoru skupa Andriji Mandiću, davno proglašenom  Šešeljevom četničkom vojvodi iz Crne Gore kad je još u nedjelju svojim sljedbenicima na ulicama Podgorice pronio lažnu dojavu da je crnogorski premijer Milo Đukanović zrakoplovom pobjegao iz Crne Gore i uzletio u nepoznatom pravcu. To je izazvalo oduševljenje velikosrpskih i četničkih demonstranata, ali je slavlje potrajalo tek nekoliko sati, kada je zvaničnim priopćenjem iz ureda crnogorskoga premijera ta informacija opovrgnuta. Upravo je u tim trenucima Đukanović vodio izvanrednu sjednicu vijeća za nacionalnu sigurnost Crne Gore. Srbijanski mediji su se unaprijed počeli veseliti obavijesti zaprimljenoj od Mandića, te su u pobjedničkom tonu o tome izvijestili srbijansko gledateljstvo i na državnoj televiziji RTS, kao i na samo naizgled prozapadno orijentiranoj privatnoj televiziji B 92. Likovali su i u pročelju teksta navedeni dnevni listovi i svi su bez iznimke navijestili kako je pitanje trenutka kada će posljednji europski diktator sići s trona poslije više od četvrt stoljeća neprekidne vladavine. U scenariju  izmišljenih događaja srpsko je kolo predvodio “Kurir”, tiskovina što se svakodnevno prodaje i u Crnoj Gori, a ciljnu skupinu njihovih čitatelja nije teško pogoditi. I upravo je njima najviše i razgalila dušu i dirnula u srce vijest da je Đukanović  navodno pobjegao iz Crne Gore, te da će im odjednom svanuti svijetla zora. Pao im je mrak na oči kad je u nedjelju navečer ta vijest demantirana na crnogorskoj državnoj televiziji.

Bura se još nije stišala, a  Slovenka Maja Kocijančič kao glasnogovornica visokog predsjedatelja EU za suradnju i nacionalnu sigurnost, te njezin zemljak Jelko Kacin, također u svojstvu dužnosnika EU su jasno osudili rušilačke demonstracije i poduprli put Crne Gore ka EU i NATO savezu. Prva runda pregovora Crne Gore i NATO pakta predviđena je za prosinac ove godine. To je praktički sutra i zato se slugama velikosrba u Crnoj Gori itekako žuri. Hvataju posljednji vlak za okretanje smjera te zemlje ka Rusiji i Srbiji. I zato i Rusi i Srbi, iako ohrabreni početnim urlanjem prosvjednika pomalo očajavaju što demonstracije nisu brojnije, jer bi onda i apetiti pokrovitelja nezadovoljnika na ulicama bili razmjerno veći. Nepobitno je kako je Srbima oduvijek bilo stalo do Crne Gore samo zbog stotinu dvadeset kilometara duge i razvedene obale crnogorskog primorja od rijeke Bojane na jugu kod Ulcinja, te do Herceg Novog u Boki Kotorskoj. I Rusi bi poput Srba drage volje kiselili noge u toploj vodi Bokokotorskoga zaljeva, poznatog i pod starim imenom zaljeva hrvatskih svetaca u kome počivaju mnogi velikani davne i slavne prošlosti i povijesti najjužnijih dijelova negdašnje Crvene Hrvatske. I danas preko 90%  svih sakralnih objekata na području crnogorskoga Jadrana pripada prema crkvenim knjigama Rimokatoličkoj crkvi. Srpskih je crkava i manastira vrlo mali broj. Tako je i tijekom srpskog osvajačkog pohoda na Dubrovnik i Konavle, tadašnji srpski patrijarh Pavle održao liturgiju u rimokatoličkoj crkvi Svetog Tripuna u Kotoru, jer Srbi i njihove posrbice u Crnoj Gori nisu imali  pravoslavne bogomolje gdje bi mogli  održati vjerski obred. U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku treba spomenuti i iznimno negativnu ulogu tadašnje velikosrpske uzdanice Mila Đukanovića. On je tijekom rata bio čak i veći velikosrbin od recimo, njegovog stranačkog suborca Momira Bulatovića, s kojim se naknadno razišao nakon raskola u DPS-u 1997. godine. Kod tog čovjeka je proradila naknadna pamet, a takvu vrstu pameti, sukladno narodnoj predaji možemo nazvati i naknadnom pameti što se stavlja magarcu pod rep. Sličan korjeniti zaokret je napravio još jedan velikosrpski jurišnik iz Crne Gore, sad već ostarjeli Novak Kilibarda. Tada je skupa sa šešeljevcima na položajima iznad Dubrovnika nosio četničku kamu u zubima i uveseljavao rulju masnobradih četničkih koljača i razbojnika. Danas taj bivši veleposlanik Crne Gore u Sarajevu daje bezuvjetnu potporu Milu Đukanoviću da ustraje i suzbije velikosrpske prosvjede. Tome su se apelu priključile i mnogobrojne udruge iseljenih Crnogoraca diljem svijeta, uključujući i zajednicu Crnogoraca iz Vojvodine, ali zanimljivo ne i također registrirane zajednice Crnogoraca iz Srbije sa sjedištem u Beogradu. Oni su zasigurno zastrašeni posljedicama jasnog i odlučnog reagiranja, jer su svjesni u kakvoj netolerantnoj sredini žive i rade i zato šute.

Glavni problem u Crnoj Gori, kao i posvuda u zemljama nastalim nakon krvavog raspada bivše Jugoslavije prouzročenog velikosrpskom vojnom agresijom na susjedne države i narode je vrlo jednostavan. Stranke DPS i SDP u vladajućoj koaliciji uz bezrezervnu potporu manjinskih stranaka i poneke izvanprlamentarne kao recimo Liberalne partije, prve crnogorske stranke što je još početkom devedesetih bila stjegonoša pokreta i ideje državne nezavisnosti Crne Gore, nemaju nikakvu stvarnu alternativu u snagama oporbe. Jer, opozicijske su stranke fascinirane Srbijom i Rusijom i de facto i de iure ne priznaju državu i narod gdje žive i s kim žive. Niječu i postojanje crnogorskoga jezika i Crnogorske pravoslavne crkve. I u takvom djelovanju ih pomaže Srbija, ne samo verbalno, nego i financijski. Ne treba previše mozgati da bi se zaključilo kako brojne prosrpske stranke i brojni prosrpski mediji u Crnoj Gori, ekonomski siromašnoj zemlji, ne bi mogli samostalno opstati da nije financijske injekcije iz Srbije. Zato i ne zvuči čudno da imaju u ovome trenutku više medija pod kontrolom od vladajućih stranaka u Crnoj Gori. U interesu Europske unije i SAD, ali što je mnogo bitnije, od izuzetnog je značaja za Hrvatsku da nipošto ne prevlada prosrpska struja u Crnoj Gori. Nakon dugih i mukotrpnih višegodišnjih razgovora i pregovora, Hrvatska je sa Crnom Gorom uspjela uspostaviti relativno dobre političke odnose. Milo Đukanović se javno ispričao Hrvatskoj za sudjelovanje Crnogoraca na srpskoj strani tijekom bestijalnih nasrtaja na Dubrovnik i spaljivanje Konavala, ali vlastitu opisanu ulogu u napadu na jug Hrvatske i dalje krije kao zmija noge. Ovdje je srž svega što se crnogorsko društvo za svo vrijeme nakon konačnoga razdvajanja sa ranijom velikosrpskom idejom u Crnoj Gori nije okrenulo nekom izvornom političkom lideru i zastupniku crnogorske samobitnosti od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori. Jedan od takvih, danas u javnosti posve zaboravljenih političkih igrača bio je i bivši lider Liberalnog saveza Crne Gore Slavko Perović. Cetinjanin koji je skupa sa crnogorskim književnikom Jevremom Brkovićem, piscem i istinskim disidentom Crne Gore u ratno vrijeme prvi pronosio državotvorne misli Crnogoraca, odavno je u zavjetrini i izvan svih političkih zbivanja u Crnoj Gori.

jevrem brkovićI Perovića i Brkovića su tijekom rata devedestih, ali i dugo vremena nakon svršetka rata, mnogi Crnogorci smatrali izdajnicima Crne Gore. Takvu stigmu izdajnika posebno je nosio kao gvozdeni križ na leđima Jevrem Brković u vrijeme svoga prinudnog izgnanstva u Zagrebu. Morao se skrasiti tijekom rata u Hrvatskoj, jer su mu ujedinjene snage Bulatovićevih i Đukanovićevih pristaša, prijetili smrću kao odmazdom za izrečenu javnu osudu velikosrpskog četničkog orgijanja u Hrvatskoj. Takav pristup imao je Brković i u brojnim književnim djelima što ih je objavljivao devedesetih u Zagrebu, ponajviše u nakladi “Aurore” iz Zagreba i nakladnika Josipa Salečića.Eto,tako su tad razmišljali jer se još potkraj Miloševićeve diktature u Srbiji, većina Crnogoraca u Crnoj Gori osjećala tobožnjim srpskim Spartancima. To je, nažalost, rezultat svesrpske državne kampanje i sustavne promidžbe, bilo kroz školstvo ili nacionalno predanje s koljena na koljeno. I taj se proces odigravao puna dva stoljeća. Nije onda ni čudo da su se potomci Crvenih Hrvata, današnji Crnogorci tako sporo vraćali svijesti poslije toliko dugog razdoblja ispiranja mozgova zahvaljujući kuharima iz velikosrpske kuhinje i njezinih brojnih ispostava u Crnoj Gori. Bilo bi idealno ako bi se u Crnoj Gori našla istinska i domoljubna oporba režimu DPS-a i Mila Đukanovića, poglavito radi istinske demokratske preobrazbe društva i rješavanju pitanja korupcije, nepotizma u zapošljavanju i brojnim drugim ekonomskim i socijalnim problemima. Ali, nikako ne mogu biti alternativom srpski i ruski agenti u Crnoj Gori u vidu četničkog vojvode Andrije Mandića ili negdašnjeg vrlo ekonomskog analitičara Nebojše Medojevića. On se suprotno Đukanoviću, sa procrnogorske strane prešaltao na srpsku stranu i sad je vatreni Srbin. Do nedavno se kao procrnogorska snaga u oporbi javljala i Pozitivna Crna Gora, pokret koji je priopćio da se ograđuje od prosvjeda pod palicom Demokratske fronte Mandića i Medojevića, ali želi istinske promjene samo putem izbora, nikako nasiljem na ulicama. Njima bi se mogao priklljučiti i Pokret za promjene, no i to je politički pokret s malim brojem pristaša, dok su u 80 – 90% slučajeva glasači nekad utjecajnog LSCG ( Liberalnog saveza Crne Gore ), sad pod novim imenom Liberalne partije odavno svoje glasove podarile DPS- i Milu Đukanoviću, protiv koga su se borili devedesetih sve dok je zajedno sa Momirom Bulatovićem, Svetozarom Marovićem i Brankom Kostićem provodio velikosrpsku politiku. Kad je okrenuo pilu naopako i promijenio politički smjer ka ideji Crne Gore i Crnogoraca kao nacije, svi bivši liberali su pohrlili Đukanoviću o ostavili lidera liberala Slavka Perovića na cjedilu.

I situacija u Crnoj Gori sliči stanju u gotovo svim državama bivše Srboslavije, nastalim raspadom tog velikodržavnog projekta Srba pod lažnim imenom Jugoslavije. U Crnoj Gori postoje samo dvije izborne liste, a to su crnogorska i srpska. U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ali donekle i u Makedoniji i u Sloveniji, također, politički vrlo aktivno djeluju brojni srpski sateliti. Nemaju u nazivu stranaka i pokreta srpski znak kao što je to slučaj u Crnoj Gori, gdje se najmanje libe rabiti srpske simbole u usporedbi sa skrivenim i tek sporadičnim javnim isticanjem velikosrpskih obilježja u strankama i pokretima koje u Zagrebu, Sarajevu, Skoplju ili u Ljubljani djeluju pod maskom i kao stranke sa predzankom država i naroda u kojima se nalaze i u kojima su  samo formalno registrirane kao stranke većinskih naroda u navedenim zemljama. No, kad se samo malo zagrebe ispod površine i otkrije srž djelovanja raznih ljevičarskih SDP stranaka, očigledno je da su sve one samo beogradske i srbijanske filijale i da svi zajedno sanjaju obnovu Jugoslavije, prije ili kasnije. I stoga je i pred izbore u Hrvatskoj samo lažna dvojba. Jer, i u Hrvatskoj postoje samo dvije strane. Na jednoj je Domoljubna koalicija desničarskih stranaka, a na drugoj strani je otadžbinska koalicija ljevičarskih jugonostalgičara i srbofila. Ista je stvar i sa srpskim ljevičarskim filijalama među oporbenim strankama bosanskih muslimana ili među oporbenjacima u Makedoniji, gdje posrbice nazivaju imenom “srbomana.” I znakovito je da su srpski mediji u vrijeme antivladinih prosvjeda u Makedoniji svi redom napadali premijera Nikolu Gruevskog i podupirali oporbeni prosprski, samo nominalno makednoski, a suštinski velikosrpski SDP Makedonije. I oni u Skoplju su  slušali na mitinzima srpsku glazbu, ali i  gledaju srpske filmove i navijaju za srpske nogometne momčadi kao i ovi sad u Podgorici. Sve je sračunato i do najmanje pojedinosti osmišljeno u glavnome stožeru u Beogradu. Isti scenarij bi sutra mogli napraviti, recimo, i u Sarajevu i opet bi samo formalno radi zamazivanja očiju stranih promatrača na prosvjedima isticali ekonomske i socijalne parole. Ne zaboravimo da je i jedan izraziti velikosrbin Milan Janković godinama gradonačelnik Ljubljane. Srbi, znači, nisu prekrižili ni Sloveniju iz svojih kombinacija obnove velikodržavlja. O dimenzijama srbijanskih nadanja i pustih i praznih želja i snova u pobjedu otadžbinske koalicije Zorana Milanovića, potpomognute Ivom Josipovićem i živozidašima je nepotrebno i govoriti. I zbog svega opisanog je od najvećeg mogućeg značaja da trenutačna vlast u Crnoj Gori odoli izazovima velikosrpske oporbe. Zbog svih pobrojanih poteza njenih čelnika, posebice Mila Đukanovića u njegovoj ratnoj prošlosti kad je bio sudionikom vojne agresije na Hrvatsku, ta vlast s moralne točke gledišta nema potpuno uporište. Ali, već sam detaljno opisao da, nažalost, još nema prave i istinske državotvorne snage u Crnoj Gori koja bi tu vlast zamijenila. Svjestan je toga i koalicijski partner DPS-a Ranko Krivokapić, koji je dulje vrijeme u sukobu sa većinskom DPS u Vladi Crne Gore. Svjestan opasnosti po opstanak Crne Gore je čak i vječiti politički prevrtljivac Miodrag Lekić iz  oporbenog pokreta DEMOS-a koji se nije priključio demontrantima, ali ostaje protivnik vlasti. Čak je pod stare dane progledao i taj bivši Miloševićev veleposlanik u Rimu, koga su špijali Miloševćevi ljudi u veleposlanstvu tzv. Jugoslavije u Rimu Dušan Miklja i Dojčilo Maslovarić. Tad nije imao petlju suprotstaviti im se. Dapače, bio je i politički mentor Miloševićevom sinu, kriminalcu Marku Miloševiću.

No, jamačno je imao pravo Ranko Krivokapić kad je izjavio da će eventualno izaći iz koalicije tek kad nakon prosinca ove godine Crna Gora odškrine vrata NATO pakta, što je sveopći državni interes. O pravim  i istinskim demokratima iz redova mladog naraštaja u Crnoj Gori, tek poslije prijema Crne Gore u EU i NATO treba ozbiljno razmišljati. Mogao bi to biti i netko sad potpuno nepoznat, primjerice iz nevladinih udruga, manjih stranaka procrnogorski orijentiranih kao što su Pozitivna Crna Gora, Pokret za promjene ili Liberalna partija, ili netko posve nov i totalno politički neafirmiran u Crnoj Gori. Samo takav pojedinac ne bi imao teret možebitne ratne prošlosti za vratom i samo takav čovjek na čelu stranke ili narodnog pokreta bi mogao biti istinska alternativa u Crnoj Gori. Međutim, takvog još nema na vidiku jer su stari igrači u svijetu politike u Crnoj Gori već potrošeni ljudi. I zato i ne čudi nekim u Crnoj Gori,  ali i šire, možda začuđujući apel gospodina u poodmalkim godinama Jakova Mrvaljevića, utemeljitelja Liberalnog saveza Crne Gore na Cetinju 1990. godine. Gradonačelnik Cetinja iz devedestih, potom i ravnatelj Njegoševoga mauzoleja na Cetinju i predsjednik crnogorskog PEN centra, iznenadio je tek nedostatno upućene u kompliciranu crnogorsku političku zbilju. On je umjesto za kandidata LSCG za predsjednika Crne Gore sa liste stranke koju je osnovao glasovao još 1997. u doba razlaza Bulatovića i Đukanovića za nacionalnog osviješćenoga Đukanovića. Osobnog prijatelja Slavka Perovića je ostavio po strani, samo zato što je toliko bio difamiran u javnosti da ga nitko, pa ni njegov autoritet nije mogao obraniti od kleveta i laži što su bile na njegov račun adresirane iz Srbije. Gotovo dva desetljeća nakon toga Beograd više nema tu silovitu snagu odlučivanja i moći ni u Crnoj Gori, ali je posljednjih godina Srbija ojačana izravnom potporom Putinove Rusije. I sad združenim snagama navaljuju na Crnu Goru, ne bi li obje preko njezinih leđa izašle na Jadran. I zato je od strateškog interesa i za Hrvatsku i za sve zemlje jugoistoka Europe da Crna Gora čim prije uđe i u EU i stane pod NATO kišobran. Samo tako će Srbiji i Rusiji biti postavljena trajna zapreka prodora na Jadran, a to im je vječiti i nedosanjani san.

Dragan Ilić