BEOGRAD- GRAD BEZ KANALIZACIJE U ELITNOM DIJELU, NA PERIFERIJI ‘ČUČAVCI’ U ŠKOLAMA

0
794
Dragan Ilić dopisnik iz Beograda

srbijazastavaPriča mi jučer gospođa kada je davno prije više od 40 godina u Institutu “Jaroslav Černi” u Beogradu dolazila ekipa njemačkih hidroinženjera demonstrirati Srbima tada suvremeni način filtriranja vode koji rade u Njemačkoj, oni su to bijelo i zapanjeno gledali i  ništa nisu shvaćali, iako su se Nijemci trudili objasniti im kako se to radi. I do danas Srbi nisu riješili ni u Beogradu, niti bilo gdje po Srbiji sistem vodovoda i kanalizacije konstrukcije kolektora na pravi način jer nemaju pojma, ni onda kad im dođu Nijemci skicirati i pokazivati riječima i crtežima kako se to izvodi.

Ona je to gledala kao gost skupa i ekonomist po zvanju, ali hrpa srbijanskih hidroinženjera preko četiri desetljeća nije uspjela ovladati ni tadašnjom, kamoli sadašnjom tehnologijom. detalje mi je pričao i pokojni rođak, koji je bio građevinski inženjer i dugo uposlen i u firmi  uprave vodovoda grada Beograda, još tamo sedamdesetih i početkom osamdesetih. Već u  samome gradu ima stalnih problema sa zastarelom tehnologijom.

Prije  mjesecdana pukla je podzemna cijev u središtu grada, a kako je to bilo oko ponoći, samo pukom srećom nitko nije stradao, jer nije u trenutku eksplozije bilo cestovnog prometa, niti pješaka u blizini. Oko parka Kalemegdana, isto u zoni strogoga centra grada, prije samo nekoliko godina, renovirali su ulice i bagerom zakačili dotrajale cijevi koje su instalirali još Turci potkraj devetnaestog stoljeća.

U Zemunu su opet prije četiri do pet godina nasumice kopali teren i naletjeli neočekivano na ostatke strarog rimskog grada Taurunuma, gdje je poslije niklo naselje sadašnjeg Zemuna. Naravno, neuki i zalutali nisu pravodobno potražili savjet areheologa, prije nego su počeli kopati i uništavati bagerima kulturnu ostavštinu iz rimskog doba. Dok su riljali zemlju, nisu imali pojma koliko uopće vrijede ostaci toga što oni smatraju samo gomilom kamenja koje treba zdrobiti u nekom srpskom kamenolomu. Ili, slučajevi gradnje kuća na neispitanim klizištima. Prvi jači potres, poplava ili bolo koja opasnija elementarna nepogoda zbriše i domove i ljude u njima. Bilo je toga širom Srbije kad su bile poplave u proljeće 2015. i od tad ništa nisu poduzeli radi buduće preventive. Samo gledaju u nebo i kao Indijanci se mole da Svevišnji ne saspe litre kiše na zemlju, a silne novce iz inozemstva što su Vučićevi i Nikolićevi razbojnici i banditi dobili iz fondova EU za saniranje šteta od poplava gurnuli su u svoje džepove a ne u državnu kasu.

Dragan Ilić dopisnik iz Beograda
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda

Naravno, sve su to “iskusno” pokrili, tako da nitko nema uvida u pljačku novca na štetu države i naroda. U elitnim beogradsim naseljima Dedinje ( diplomatska kolonija i predsjednička rezidencija četnika Nikolića ) nema desetljećima još od Titovog doba rješenog problema kanalizacije, nego sve skupljeno smeće potrpaju u kamione, pa guraju na otpad na posebnu lokaciju, a u međuvremenu gomila smeća raširi najsmrdljivija isparenja, tako da se okolica guši u smradu, čak i strane diplomate koje žive u blizini, kao i na Senjaku, još jednom prestižnom kraju diplomatske oaze u gradu, stjecištu i diplomatskog kora u Beogradu. I tamo kao i na Dedinju nema rješenog problema kanalizacije. Na periferiji grada u općini Barejevo, nekih 40 kilometara od centra Beograda, sve do prije nekoliko godina su kućanstva imala vodoopskrbu isključivo iz bunara, obično i zagađenih izvora vode.

Nemaju tamo ni lokalne škole regulirane sanitarne čvorove, čak ni najobičniji zahod unutar škole, nego izvan nje primitivni čučavac u dvorištu kao prije 50 ili 100 godina. I sva ta voda ide onda u zemlju i malu rijeku Beljinicu, pritoku Save, te se podzemno sva srpska govna i fekalije ulijevaju u Savu. Isto je u još jednoj prigradskoj općini Beograda Sopotu ispod Kosmaja, možda na oko 60 kilometara od centra Beograda, a nehigijenskih uvjeta života ima i u još dvije rubne općine najšire disperzije grada, na nekoliko desetina kilimetara daleko od centra Beograda. To su Grocka, vikend naselje kao i spomenuto Barajevo, samo granično s gradskom općinom Zvezdara, kao i Surčin koji se prije oko 15 godina izdvojio iz općine Zemun.

Prema svim računicama, samo za modernizaciju reciklaže otpada koja se radi u Srbiji na najprimitivniji način, država treba uložiti oko 10 mlrd eura, što je astronomska cifra. Ali Vučić ne razmišlja u tom pravcu nego hoće graditi megalomanske projekte Beograda na vodi, na Savi, Despotovog grada na Dunavu ili novog nogometnog stadiona. Kad bi taj neurotik i paćenik imao gram mozga, znao bi što je za državu prioritet, a to su normalni uvjeti življenja ljudi, koji kako što sam ovdje objasnio ne postoje, pa čak ni u strogom centru grada u Starom gradu na Dorćolu uz Dunav, gdje se još bore s rebusom zvani trofazna struja ili na Vračaru gdje zimi i dalje iznose ugljen nasred ulice jer u stanovima nije uvedeno do današnjeg dana centralno grijanje, a to su uz Savski vijenac dvije od tri centralne općine samog srca i najužeg središta grada Beograda.

Srbija je službeno potpisnica svjetskog sporazuma o prelasku na korištenje solarne energije, ali samo na papiru, jer i dalje forsira sistem termoelektrana. Kad je s Bojanom Pajtićem sestra ministrice Kori Udovički potpisala sa stranim partnerima ugovor o postavljenju vjetroparkova u Banatu, Vučićevi i Nikolićevi nazadnjaci to su odmah stopirali, poništili ugovore sklopljene sa strancima i podigli medijsku hajku protiv Pajtića i Udovički, jer tvrde da su radili suprotno interesima države, kojoj su u biti htjeli samo pomoći, ali ona nesretnica tu dobru volju vidi kao veliko zlo. B Vučić s još luđim i glupljim suradnicima oko sebe ne pomišlja investirati u završetak projekta metroa kroz Beograd koji bi rasteretio promet centrom grada, kojim voze i teški kamioni, tegljači, cisterne s opasnim kemijskim tvarima, autobusi… Ogromno je aerozagađenje od zagušenja  zraka, a ljudi u centru grada ni danju, ni noću nemaju skoro nikakav normalan san, što od buke vozila, što od onečišćenja zraka.

I da upotpune sliku o sebi kao o nedotupavom ruljom bezmozgovića, oni ni jedan velebni most preko Ade, poveznicu gradske i ujedno i brdske općine Čukarica preko Save s raničarskim Novim Beogradom, nisu za više od šest godina doveli do kraja. Most je još koncem 2009. i početkom 2010. pustio i prije roka u promet DS gradonačelnik Đilas i kad je on najuren prije istjeka mandata, a Vučić postavio svog osobnog prijatelja Sinišu Malog, sve je odjednom stalo i prilazni putevi nikad nisu dovršeni, te most ima ograničenu uporabu, a nije dovršena ni planirana postavka tramvajskih šina preko mosta i završetak biciklističke staze.

Taj Đilas koji je sad u Košarkaškom savezu Srbije glavni, barem je bio sposobni gradski menadžer, obnovio je zapušteni i dotrajali vozni park autobusa i tramvaja i uvezao iz Poljske “Solaris” autobuse, a iz Španjolske CAF tramvaje, uz kontigent donacije autobusa iz Japana odmah nakon 2000. godine. No, Srbi ne bi bili Srbi kad takvog čovjeka ne bi brzo najurili i postavili umjesto nejga nesposobnjakovića Sinišu Malog.

On je, za promjenu, vratio istrošene i zarđale starudije od prije 10 ili 15 godina koji nisu prošle ni tehnički pregled vozila, mnogi se kvare tijekom vožnje i opasni su po mnogo ćemu po živote putnika.

No, Srbi ne bi bili Srbi kad na svakim izborima ne bi birali uvijek najgore i najnesposobnije, dakako i u korist vlastite štete.

Dragan Ilić