Zajedničke vježbe ruske i srpske vojske, kao i učestala slijetanja ruskih zrakoplova od 25.8. u nišku zračnu luku govore o vrlo važnim kretanjima u Srbiji. U niškoj zračnoj luci prekrcava se oružje koje se upućuje na bliski istok. Dok zajedničkim vježbama dviju vojski uvježbava se desantni upad u tuđi teritorij.
Ako ovome dodamo referendum u BiH kojim srpska strana prijeti, sve je jasnije da svjetski sukob sila lomi se na našem području. Američkim diplomatskim manevrom Vučića je američka strana natjerala da odustane od podrške bosanskim Srbima i njihovom referendumu, a kako vidimo nismo dugo čekali odgovor ruske strane. Bezbednosno-informativne agencije (BIA), beogradskog centra, uhitile su Čedu Čolovića (57) za koga se osnovano sumnja da je bio špijun jedne hrvatske SIGURNOSNE službe. On je umirovljeni časnik Vojske Republike Srpske Krajine u činu majora i bio je zadužen za sigurnost 75. motorizirane brigade SAO Krajine. Čolović je dio mreže srpskih časnika, koji otkrivaju rusko-srpske pokrete jedinica i planove, te je to veliki udar i za srpsku stranu, kao i nova afera srpsko-hrvatskih odnosa, koja se poglavito koristi pred izbore, kako bi tvrde nacionalističke snage učvrstile položaje u podjeli sfera.
“Potpuno je izvjesno da možemo očekivati uhićenja srpskih agenata u Hrvatskoj; to je logičan slijed. Ali, ono što je važno u cijeloj ovoj priči je tajming. Srpske vlasti ovim su samo nastavile svoju aktuelnu politiku i ovo je, u tom smislu, odlično tempirano, za trenutak kad su odnosi takvi kakvi jesu. Podsjetiću vas da je Srbija nedavno prijavila EU kako Hrvatska na nju vrši agresiju…”, zaključuje srpski špija Spasić za prosrpski Index u Hrvatskoj, kojeg Srbi nazivaju hrvatskim portalom, kao što i uhićenog srpskog majora, koji je navodno radio za Hrvate naziva su Srbi špijunom. Gotovo komična situacija u kojoj su dva Srbina postali veliki Hrvati po potrebi srpskog specijalnog rata…
Što je još znakovito iz ovog spasićevog teksta ? Srpska glasila i njihov trabant za specijalni rat u Hrvatskoj Index su u dosluhu bacili bubu u uho našim sigurnosnim službama kako bi naše službe vratile Srbima istom mjerom, što bi bio uvod u znatno veći sukob u kome bi Hrvati pred EU ispali ustašoidni i ksenofobični. Kada nije uspio taj plan izazivanja Hrvatske na sukobe, Srbija kreće u novi specijalni rat, a on se zove Vojvodina. Sada se Vojvodina opljačkana i opustošena, kao i cijela Srbija koristi za novi sukob Srba i Hrvata, sve kako bi se prikrio ogroman kapital opljačkan od države, koji se nalazi u rukama Dačića, Vučića i Nikolića. Oni shvaćaju da njihovo vrijeme ističe i na sve načine pokušavaju opstati na vlasti, čak i pod cijenu ratnih sukoba. Oni neće odustati od sijanja mržnje prema Hrvatima, jer jedino tako građani neće spominjati njihovu veliku pljačku zemlje. Prenosimo u cijelosti jedan od takvih tekstova koji se koristi u svrhe specijalnog rata…
Ne vjerujem kako je Vučić bio naivan vjerujući da će dobiti da vlada Vojvodinom tek tako što će pobijediti na izborima, koliko god uvjerljivo. Radi se, međutim, o tome da mu je pobjeda bila neophodna kao izvor legitimiteta da bi uopće mogao kupiti kartu za tu bitku. Tu trivijalnu činjenicu – o važnosti izbora za obavljanje vlasti – potrebno je podvući samo zato što poražena strana, vidjet ćemo, svoj loš rezultat na izborima nikako nije doživjela kao gubitak legitimiteta, a samim tim ni kao razlog za odustajanje od vlasti.
Odgovor na pitanje gdje izborni gubitnici crpu legitimitet za daljnju borbu, kao pasijans se otvara u događajima oko tamošnje televizije, mjesta koje na najmanjem mogućem prostoru sadrži sve vojvođanske likove, sve zaplete, sve kontroverze i, naravno, sve zamke. Zato je borbom za RTV počela ništa manje nego bitka za Vojvodinu – nota bene! – Možda najodsudnijim politička bitka ove generacije Srba, mjesto na kome Srbija nije bez šansi da preokrene dva i pol desetljeća rđavog trenda; ali i mjesto na kojem može potonuti, možda zauvijek.
2.
Nije RTV bila tek Pajtić televizija, kako to danas kaže Vučić, istina, ne vođen potrebom za pravom dijagnozom, već za pogađanjem političkog cilja. Ona je bila mnogo više od toga. Mnogo više i od Demokratske stranke, koja se, zajedno s korumpiranim Čankom, od motora za distanciranje Vojvodine od Srbije (preko Statuta i adekvatne ekonomske i kulturne politike) pretvorila u pukog klijenta i zadriglog korisnika tog procesa. Ima tome već dugo da je RTV učinkom na destrukciji Srbije zaradila viši čin i od vrha DS i od vrha Lige, tako da njezin pad za budućnost Vojvodine nije manje važan od Pajtićevog.
Ali nije to kraj piramide razaranja u hodu prema njenom vrhu. Sad već bivšim urednicima RTV, posebno dok se busaju u prsa svog neviđenog profesionalizma, s mnogo razloga moglo bi se postaviti pitanje je li iskaznica tog profesionalizma sadržana iu činjenici da je najveći utjecaj na tu kuću i te urednike imao jedan pronosirani šovinistički mediokritet razine Dinka Gruhonjića. Kako je bilo moguće da jedan tako mali format imao tako veliku ulogu? Kako je, uostalom, bilo moguće da uređivačku politiku ove kuće u njezinoj najradikalnijoj fazi, umjesto lokalnih autonomaša, realizira grupa provjerenih novinarskih kompradori sa B92?
3.
Jednostavno: Gruhonjić – opskurni poluinteligent koga nitko nije zapamtio ni po jednom lucidnom tekstu ili zaključku – imao je na RTV ulogu poštara te skauta i protezei mladih kadrova, dok su oni čiju poštu je raznosio, kako je i red, bili ušuškani u dubokoj sjeni. Istovremeno, novinarski legionari iz Beograda, koji su vodili ovu kuću od trenutka kad se dolaskom na vlast Borisa Tadića računalo da je svaki otpor Srbije mrtav i da valja ubrzati procese, pokazali su da vojvođanski separatizam ni u svojoj komunističkoj ni u postkomunističkoj fazi nije bio proizvod unutarnjeg kretanja lokalnih masa, nego je nametnut odozgo. Ne, dakle, iz Novog Sada ka Beogradu, nego obratno, dok je u Beograd uplovio iz srednjoeuropskih katoličkih krugova.
Nije otuda RTV bila značajna po tome što je bila posebno gledana i utjecajna, već po tome što je bila anticipacija same buduće Vojvodine – još jedne verzije anti-Srbije na Balkanu – što je, dakle, bila retorta u kojoj je godinama predano stvaran liberalni crv -jezik (Wormtongue) vojvođanskog udaljavanja od Srbije. Pojačano hrvatsko obavještajno i propagandno prisustvo u Vojvodini, koje je toliko obilježilo posljednju fazu RTV, bilo je također dio projekta, nametanje modela i regionalnog pokrovitelja. Za razliku od samostalne Crne Gore, koja je kao takva nastavila biti točka pritiska na Srbiju, Vojvodina bi u tom projektu, iako završni udarac, trebao biti samo plijen, maleno parče svijeta predobro da bi ostalo sa Srbijom.
4.
Koliko samostalna Vojvodina nije proizvod unutarnjeg kretanja – što, naravno, ne znači da u samoj pokrajini nisu stvoreni punktovi takvog stava – pokazuje i to što je veći otpor smjenama u RTV pružen u Beogradu nego u samom Novom Sadu. Ali jezik tog otpora nije bio ni jezik prava ni pravde, utoliko prije što nije ni bilo moguće naći pravne prekršaje u smjeni. On je bio crv-jezik, dakle eksplicitno politički, pa su tako smjene suviše “nagle”, one su “otvoren politički pritisak”, “političko i ideološko upodobljavanje”, “nedopustiv odnos vlasti prema javnim servisima”, “katastrofa u najavi”, “urušavanje slobode medija”, “povratak u 90-te” …
Problem tog crv-jezika jeste u njegovoj arbitrarnoj hotentotskoj legitimaciji. Elem, kad “mi” smenjujemo “njih”, to je osvajanje slobode medija, a, kad “oni” na isti način smjenjuju “nas”, onda to je napad na tu slobodu. Kad “mi” rušimo “njih”, to je zbog budućnosti svih nas, a, kad oni “ruše” nas, to je “povratak u ekstremističku prošlost”. Problem s takvom argumentacijom nije samo u tome što su njezini nositelji na RTV u odnosu na svoje prethodnike suzili kapacitet sloboda samo na predstavnike liberalnog diskursa nego iu tome što je ona samo na korak od toga da sutra inzistiranje na jedinstvu Vojvodine sa ostatkom Srbije bude delegitimisano kao političko mračnjaštvo, a odlazak pokrajine kao briga za interese i budućnost njenih građana. Uostalom, sve smo to već vidjeli; nije li se godinama legitimitet u javnom prostoru stjecao tako što smo se zalagali za otcepljenje Kosova i odvajanje Crne Gore, a trajno gubio zalaganjem za jedinstvenu Srbiju ili zajedničku državu sa Crnom Gorom.
5.
Ako se slažemo da su Gruhonjić, Arežina i ostali male karike, značajne samo po tome što vode ka pravim igračima, onda ćemo lako zaključiti da će se stranci mnogo ozbiljnije uključiti u događaje sa RTV. Uostalom, nisu džaba Gruhonjić i onaj nunsovac Obradović zaskočili Devenporta da ih brani. Naravno, braniće ih, još kako će ih braniti. Internacionalizovaće ih.
Sa druge strane, nije Vučić drugi put za kratko vrijeme – poslije stajanja na stranu RS prošle nedjelje – udario samo u vitalni interes stranaca bacivši bombu u njihov zabran, u kome je stvaran crv-jezik odvajanja Vojvodine. On im je, naime, oteo još jedan medij, pritom ih iznenadovši, budući da su mislili da se na to nitko neće usuditi. Nema zato sumnje da će nastojati svim mogućim pritiscima delegitimiraju smjene na RTV; nema sumnje ni da će to visoko postaviti kao prvorazredno “demokratsko pitanje”; a nema ni sumnje da će se to podići zapadne agenture, da će se primiti provjerene drugosrbijanski legije i stupce korisnih idiota, poput DSS, kojoj je već pošlo za rukom da izrazi “najoštriji prosvjed povodom brzopoteznih kadrovskih promjena u RTV”.
6.
Bitka za Vojvodinu je počela, možda u posljednjem momentu kad Srbija još može imati inicijativu. Biće veoma važno da mjesta u pokrajinskom operativi dobiju prekaljeni politički borci, a ne oni koji će nastojati pacifikuje svijet poput Gruhonjića preuzimajući njegov razorni crv-jezik. Koliko sutra – krajem studenog 2018 – obeležićemo stogodišnjicu prisajedinjenja Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji. Smisao današnjih promjena na RTV Očitovaćemo se u tome kome će ona i kojim jezikom ispričati povijest o tom velikom jubileju.
(Standard.rs)
Igor Drenjančević
HOP
