Geneza povijesnog posrbljavanja i pravoslavizacije nesrpskih naroda i anatomija beščašća SPC  i SANU u provedbi tog projekta

0
8811
Geneza povijesnog posrbljavanja i pravoslavizacije nesrpskih naroda i anatomija beščašća SPC  i SANU u provedbi tog projekta i skrivanju te surove istine
Srbi su se iz gorskog središta svoje države, iz porječja  Raške i Ibra, širili prema moru i današnjoj sjeveroistočnoj Crnoj Gori, zatim prema jugu, gdje leži Kosovo i Metohija, prema istoku u dolinu Južne Morave i prema sjeveru u doline Zapadne i Velike Morave. Nakon pada Smederevske despotovine pod Turke 1459. godine, Srbi sele i u južnu Ugarsku, današnju Vojvodinu. Sve pobrojano je bila glavna raška skupina Srba, koju se do sredine 20. stoljeća nazivalo i Srbijancima ili stanovnicima Kraljevine Srbije do 1918. godine. Zapravo, to su u etničkom smislu jedini pravi, izvorni Srbi. Sve ostalo što se izvan tog kruga naziva i očituje Srbima su ili vlaške posrbice, odnosno posrbice nastale preuzimanjem pravoslavlja, koje se u 19. stoljeću, ali i do sredine 20. stoljeća, prenosilo izravno u srpstvo kao narod, posljedično i u naciju. Treću skupinu današnjih Srba čine popravoslavljeni hrvatski katolici iz Duklje, odnosno Zete, zatim iz Hercegovine, Bosne, te svih ostalih hrvatskih zemalja, u kojima su Hrvati katolici silom ili milom preko SPC pretvarani u pravoslavce i Srbe.
 
Prema tome, možemo govoriti o raškim Srbima, vlaškim Srbima i posrbicama, koji se uzajamno razlikuju po izgledu, nošnji, imenima, jeziku, običajima, načinu života, gospodarenju i mentalitetu. Među raškim Srbima, odnosno Srbijancima, koji su se u seobama kretali uglavnom prema sjeveru sve do Sv. Andreje kraj Budimpešte i naselili čiavu današnju središnju Srbiju, Vojvodinu i Kosovo, ima prilično primjesa starih, balkanskih Vlaha, ali i rumunjskih Vlaha uz bugarsku i rumunjsku granicu sa Srbijom. Oni još nisu sasvim posrbljeni, no pola tisućljeća turske okupacije Srbije i tu je ostavilo dosta genetskog traga. Uz srpsku granicu prema Bugarskoj postoji čitava etnička skupina, koja se po jeziku, nošnji, kulturi, tradiciji, običajima i fizičkom izgledu, posve razlikuje od primjerice Šumadinaca. To su Torlaci, Šopi, te ih u govoru Šumadinci podrugljivo zovu Bugarima. Dakle, sami Srbijanci iz Šumadije ne smatraju Srbijance iz južne Srbije pravim Srbima nego posrbljenim Bugarima. 
 
Krajeve zapadnog dijela Srbije uz srbijansku obalu rijeke Drine i sve do zaltiborskog kraja oko Užica, naselilo je u prošlosti dosta Hercegovaca. Njih svi Srbijanci listom zovu Erama, a i Užičani i Zlatiborci sami sebe tako nazivaju svjesni da im preci potječu iz Hercegovine. Općenito, Srbijanci su danas pretežito ekavci štokavci, osim spomnutih ijekavskih Era oko Užica, Užičke Požege, Zlatibora, ali i u još nekim krajevima zapadne Srbije. Ijekavci štokavci i danas žive u zapadnoj Srbiji oko planine Rudnik i sela blizu Gornjeg Milanovca, grada u blizini i zemljopisno sjeverno od Čačka. Južno od Čačka također ima ijekavskih oaza u Srbiji, primjerice Ivanjica, te u Raškoj ili Sandžaku, kako to muslimani vole reći. Tamo su potpuno ijekavski krajevi u sklopu Srbije Prijepolje, Sjenica, djelomično Novi Pazar i Tutin, a u manjoj mjeri sela blizu Nove Varoši i Priboja na Limu. 
 
U zapadnoj Srbiji podrinjski krajevi kao što su Mali Zvornik, Bajina Bašta, Ljubovija, te sve sjevernije do Loznice unatoč desetljećima sustavno i nasilno nametanoj ekavizaciji standardnog kniževnog govora, na selima su još uvijek zadržali ijekavski govor štokavskog dijalekta. Blizu Loznice je i Tršić, zavičaj šepavog i priučenog srbijanskog jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića. Ta je srbijanska neznalica Vuk Karadžić širio srbijanstvo, premda je i sam bio svjestan da ga većina izvornih ekavskih Srbijanaca ismijava i podsmjehuje mu se radi njegovog ijekavskog govora, što ga je ponio s rodnog ognjišta kod Loznice. Poput manitoga blente Vuka Karadžića, mnogi kasniji, pa i današnji suvremeni doseljenici u Srbiju iz Crne Gore, Bosne i Hrvatske u Beogradu, Srijemu, Bačkoj, Banatu, ali i u istočnoj Slavoniji, najkasnije u drugom naraštaju od seobe iz zavičaja, u krajevima pod paskom i utjecajem SPC postaju ekavci, često i “brekavci.”  
 
Neki od ranije izvornih doseljenih ijekavaca iz dinarskih krajeva u okolici Čačka i Valjeva pod utejcajem SPC su dožvijeli memoricid ili pravi i potpuni gubitak i podsvjesnog sjećanja na etničke korijene predaka iz Hercegivine ili iz Crne Gore. Čačane i Valjevce i škola i obitelj i društvo uče lažima da njihovi preci žive već tisuću godina na tlu Čačka i Valjeva i da su oduvijek bili ekavci, te da s njihovim precima iz Hercegovine i Crne Gore nemaju ništa zajedničko. Snagom takve SPC promidžbe Čačani i Valjevci i vjeruju u te laži i ne osjećaju nikakvu ljudsku i moralnu obvezu i povezanost sa zavičajem njihovih predaka iz Hercegovine i Crne Gore. Zapravo, oni za te pretke i ne znaju, te žive zaslugom SPC u vječnoj životnoj zabludi i samoobmani da s njihovim iskonom iz Hercegovine i Crne Gore nikad ništa nisu ni imali. Tim lažima, prijevrama, podvalama, zabludama i obmanama ih je naučila SPC i oni u to slijepo vjeruju. Zato se može s pravom kazati da od ukupnog broja nacionalno izjašnjenih Srba, tek njih 45% do 50% jesu uistinu etnički Srbi, Svi ostali su posrbljeni i popravoslavljeni iz mase drugih nesrpskih naroda.
 
Drugu skupinu današnje srpske nacije čine vlaški Srbi. Oni su uglavnom ijekavci, vrlo rijetko i ikavci, također štokavci. Oni nikad nisu živjeli u užoj srpskoj pradomovini. Ime su dobili preko pravoslavlja i iz Srbije. To su potomci starih balkanskih Vlaha. Njih je tek turska najezda u 15. i 16. stoljeću pomaknula u Bosnu i Hercegovinu, otuda i u ostale hrvatske zemlje. Prije turskih prodora u srednjem vijeku u Bosni nije bilo pravoslavlja. Bosansko kraljevstvo je bilo katoličko, kao što je i narod bio vjerom katolički, a narodnosno u cjelini hrvatski. Postojala je, doduše, neko vrijeme heretička crkva bosanska. No, i ti pravoslavni Vlasi što su u Bosnu stigli skupa s Turcima, kao njihove sluge, bili su neslavenskog podrijetla. Oni nose u sebi ilirsko romanski element i jedina bliskost Vlaha i Srba i zajednički imenitelj je bilo pravoslavlje. Zato je SPC Vlahe u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i uspjela lako etnički pretopiti u Srbe. Golema većina današnjih Srba u Hrvatskoj nije porijeklom iz Raše, odnosno kasniej lažno prezvane Srbije, koja iskonom s raškom ništa nema. Vlasi su etnički otprilike isto toliko srodni Srbima na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koliko i Vlasi u Srbiji ili čak i Rumunji iz Rumunjske sa Srbima. NO, sve te etničke Vlahe SPC je uspjela u BiH-u, Hrvatskoj i najvećim dijelom u Srbiji i Crnoj Gori asimilirati u Srbe.
 
I dok su pravi raški Srbi, sišavši u doline napustili stočarenje i stalnu potragu za pašom, te postali ratari, vlaški su pravoslavci, nacionalno posrbljeni u 19. i 20. stoljeću, ostali stočeri, nomadi, lovci, hajduci s poluvojničkom organizacijom. Zato su i mogli tako brzo prihvatiti službu u turskim pomoćnim odredima. Kad je Turska u 17. stoljeću oslabila, Vlasi su se uklopili u odrede hrvatsko – slavonske Vojne krajine u austrijskoj krajini, ili s druge strane u Dalmaciji u mletačkoj Krajini. Dakako, bili su to Vlasi, nazvani još i Crni Vlasi ili Morovlasi ili Morlaci. Negdje su po vjeri nazivani “rišćanima”, a podrugljivo i još jednim imenom Rkačima. Njihovo glavno zanimanje u miru je bilo stočarenje. U ratu su Vlasi bili u službi turskih ratnih i osvajačkih interesa. Bili su turska pljačkaška prethodnica, izvidnica neprijateljskih položaja, čuvari prijelaza, gazova i općenito čuvari i branitelji turske granice. 
 
Vlasi pod Turcima u hrvatskim krajevima nisu bili kmetovi, nego slobodni stočari, poluvojnici, koji su u ratu i otimačini nalazili svoj račun, a to su nastavili kasnije i u austrijskoj, odnosno mletačkoj službi. Razvili su se u nepovjerljiv i nepouzdan sloj i soj sklon svim vrstama četovanja, krađa, otimačina, neodržavanja riječi i obveza. Isto tako skloni su podvali, varki, pobuni i svemu onome što se u narodu naziva vlaškim, stočarskim mentalitetom. Smatra se kako potomaka tih Vlaha danas ima u srpskom nacionalnom tijelu između 30% – 35%. Iz redova posrbljenih Vlaha potječu brojni istaknuti hajduci, ustanici, bundžije, generali, pravnici, političari, pa i velika većina današnjih ideologa i vođa velikosrpske pobune u povijesnim hrvatskim zemljama. 
 
U treću skupinu nacionalno izjašnjenih Srba spadaju prvenstveno posrbice, nastali od brojnih nesrpskih naroda i vremenom pretvoreni u nacionalne Srbe.Među takvim posrbicama razmjerno je najveći broj Crnogoraca, poglavito onih što se očituju Srbima, a narod ih naziva Srbogorcima. Svi oni u početku su bili katolici i Hrvati, ali su vremenom, uglavnom pod pritiskom ili gospodarskim i političkim mjerama s katoličanstva i hrvatstva prevedeni na pravoslavlje i srpstvo. Njihov rodonačelnik je Stefan Nemanja, ujedno i utemeljitelj srpske dinastije Nemanjića, izvorno i prvotno etničkih Hrvata i pobočnih srodnika slavne hrvatske dinastije Trpimirovića. Stefan Nemanja je rođen i kršten kao katolik, ali je poslije primio pravoslavlje i počeo progoniti dojučerašnje susjede i prijatelje rimokatolike kojima je i sam rođenjem i poslije i krštenjem pripadao, dok nije prešao u pravoslavlje i preko noći postao Srbin.
U tom dugom nizu posrbica su i pojedini Dubrovčani kao Matija Ban, onda poneki dalmatinski Srbi katolici, Hrvati znanstvenici nastanjeni u Srbiji, hrvatski generali koji su prešli u srpsku vojnu službu i sve do poznatih hrvatskih izdajnika i otpadnika književnika i nobelovca Ivana Antuna Andrića i četničkog vojvode Vojislava rođenog pod krštenim imenom Vjekoslava Šešelja. Svemu tome treba još pridodati i popravoslavljene hrvatske katolike u nekim krajevima Bosne i Hercegovine ( u  Semberiji, Podrinju, istočnoj Hercegovini, manjem dijelu središnje Bosne i najvećem dijelu Bosanske Krajine, nekad poznate Turske Hrvatske). Posrbljavanja i popravoslavljivanja Hrvata bio je i u Srijemu i u Boki Kotorskoj. O tome pompozno i hvalisavo godinama piše velikosrpski znanstveni portal Rastko.org. Tome nizu posrbljenih naroda pripadaju i rudari Sasi iz njemačke pokrajine Saksonije. Njih je još kao rudare srpski car Dušan u 14. stoljeću kolonizirao na Kosovu, gdje su rudarili i obavljali težačke poslove, ujedno bili i tjelesna garda srpskom caru Dušanu, jer nije imao povjerenja u čuvare Srbe. Bojao se da će mu njegovi Srbi doći glave, što se na kraju, unatoč njegovom opezu i ostvarilo.Srbi su  svoga glasovitog i narodnog srpskog vladara cara Dušana otrovali, te je iznenada i umro, premda prije toga ni od čega nije bolovao.Srbi su tijekom povijesti posrbili i veliki broj Albanaca, Grka, Bugara, Cincara, rumunjskih Vlaha, Mađara, Židova, Hrvata i mnogih drugih naroda koji sad žive u Srbiji i nacionalno se listom izjašnjavaju Srbima pravoslavcima. Takvih posrbica, odnosno njihovim potomaka u cjelini nacionalno izjašnjenog srpskog nacionalnog korpusa ima između 15% do 20% Srba. To će reći da je svaki peti opredijeljeni Srbin na popisu pučanstva zapravo lažni Srbin.
 
Iz svega se može zaključiti da čistih, etničkih Srba sa slavenskom podlogom može biti blizu polovice. To je u najboljem slučaju za Srbe onog stvarnog prebrojavanja pravih Srba, tek blizu polovice ukupnog broja Srba diljem svijeta. U najboptimističnojoj kombinaciji za Srbe, to bi bila najviše polovica današnjeg srpskog nacionalnog korpusa.To bi značilo da Srba u državi Srbiji ima najviše tri milijuna, tek za milijun više od Slovenaca u Sloveniji. Onu drugu polovicu od ostalih tri milijuna Srba u Srbiji, kao i izvan njenih granica od duplo većeg broja lažno očitovanih Srba u BiH-u, Hrvatskoj i Crnoj Gori, čine posrbljeni narodi, nerijetko i drugih vjera, mahom vlaškog, odnosno mješavine naroda starosjedilačkog ilirskog i romanskog podrijetla na ozemlju kojeg nastavaju današnji Srbi. Tu je i golema skupina izravnih posrbica, a oni isto tako ulaze u srpski nacionalni korpus i u ukupnoj zbrojidbi ga udvostručuju u uspredbi sa onim stvarnim stanjem i brjkama istinskih i entičkih Srba. Njih je u biti duplo manje i na Balkanu i dilljem svijta, nego što to oduvijek lažno prikazuju i krivotvore popise pučanstva u Srbiji. Upravo je iz tog sloja nacionalnih posrbica iz redova mnogih nacionalno i vjerski posrbljenih i popravoslavljenih naroda na tlu Srbije u srpskom narodu u cijelosti došlo do prevladavajućih velikosrpskih političkih ideja. To su ponajprije loše ljudske osobenosti kao što su agresivnost, ekspanzivnost, ekskluzivnost, mitomanska svijest, koja veliča i štuje samo sve srpsko, a negira i uništava sve tuđe, neovisno od vrijednosti kulture, jezika, tradicije i običaja brojnih naroda, čija etnička i narodnosna postojanja Srbi tvrdoglavo niječu.
 
 
Dragan Ilić
 
HOP