IZDAJA: ‘HAVC’ NE ZANIMAJU FILMOVI O OVČARI, VEĆ LAŽI ZA OCRNJIVANJE BRANITELJA

0
4687

Film je nastao u opravdanom nastojanju da se činjenice počinjenih zločina konačno iznesu na vidjelo. Nisam primijetila da se HAVC ili bilo koje hrvatsko ministarstvo pretrglo od rada kako bi se iznijela stravična istina i osobna svjedočanstva o zvjerskim pokoljima nad vukovarskim braniteljima i civilima, u Škabrnji ili negdje drugdje po našoj domovini. Nisam vidjela da su za filmove takve tematike izdvojeni milijuni kao za one u kojima se sprda na temu Domovinskog rata i Hrvatske, a to je nedopustivo.
Sramota me je “domoljubne” vlasti ove ispaćene zemlje koja se prigodno naslikava na mjestima hrvatske najveće patnje i boli. Sramota me je naše filmske produkcije i svih naših performerskih dobro plaćenih kvaziumjetnika koji relativiziraju ili šute o tome. Sramota me je navodne nesposobnosti (a uistinu zlonamjernosti) takve vlasti koja nije u stanju procesuirati zločince i koja ih je u biti tako i amnestirala. Sramota me je pokvarenih političara i saborskih zastupnika koji su u stanju nakon Vukovara trčati u Banja Luku i ulizivati se jednom Pupovcu koji besramno pljačka Hrvatsku, gulikožu Hrvata i Srba koje je na jednak način prevario i pokrao, i to čini i dalje, nakon svih dokaza koje je HOP portal u samo tri godine protiv njega i njemu sličnih dao u javnost.
Prije godinu dana kada sam bila u Vukovaru, sam bila doslovno oduzeta nekoliko dana od boli s kojom sam se tamo susrela. Netko tko isti dan trči u Banja Luku kao što je to učinio Pernar, nema savjesti, morala, osjećaja, ljudskosti, pa niti zrno pijeteta pred mrtvima. Netko tko radi selfije nakon Vukovara i ceri se u kameru mobitela kao on, može biti samo duboko poremećen ili suštinski zao.
Skroman način na koji je nastao ovaj film i niskobudžetni projekt, koji barata samo činjenicama, imenima, svjedočanstvima i gotovo crno-bijelom na bitno svedenom animacijom, puno toga govori – prije svega to da se učinjeni zločini ipak ne mogu skriti. Ali, ovaj film najrječitije govori o tome da je istina o Ovčari, baš kao i o Domovinskom ratu, još uvijek u Hrvatskoj nepoćudna vlastima i pravosuđu. Redatelji poput Hribara imaju sredstva i institucije kojima koče ovakve projekte,umjesto da ih podupiru, a milijunskim svotama nagrađuju idiotarije; “umjetnici” poput Mirona Milića imaju svoju “slobodu” zloslutnog trkeljanja o Domovinskom ratu kao o šetnji na “svježem zraku”; likovni umjetnici se doslovce iživljavaju nad likom Franje Tuđmana i primaju nagrade; bogato plaćeni političari kao Pupovac i Pernar uživaju imunitete i žicaju kune, a isti onaj režim koji je stvorio JNA i dalje kadrovira po Hrvatskoj.
Sve to i još puno više prolazi mi sada kroz misli… a najviše duše ubijenih koje je takva Hrvatska koju nažalost imamo danas, izdala.

Izdaja

Nina Obuljen Koržinek koja se istakla “neisticanjem”. Naime, ona je u jednakoj mjeri bila kompatibilna s Božom Biškupićem (2006. – 2011.), kao i s njegovim nasljednikom Jasenom Mesićem. Biškupić je u umjetničkim krugovima poznatiji kao ministar koji ti je mogao “srediti” izložbu ako mu pokloniš koje umjetničko djelo. To je radio toliko strastveno “kolekcionarski” da je besplatno (zloupotrijebivši svoj utjecaj) skupio zavidnu kolekciju umjetnina. Za razliku od Vidoševića, nitko ga nije uspio uhvatiti “s prstima u pekmezu”. Ako je Nina Obuljen tehnički vodila ministarstvo kulture u vrijeme te dvojice (kako kažu insajderi), morala je znati i za ta ministrova ilegalna prekoračenja službenih ovlasti. Nina Obuljen Koržinek znanstvena je suradnica na institutu koji je osnovan 1963. godine kao Institut za proučavanje Afrike te je 1971. godine preimenovan u Institut za zemlje u razvoju koji 1989. mijenja ime u Institut za razvoj i međunarodne odnose, 1996. godine u Institut za međunarodne odnose, da bi se 2013. godine vratio naslovu Institut za razvoj i međunarodne odnose. Uza sve promjene imena, ne može se oteti dojmu da se ustvari radi o Institutu za nesvrstane.

Diplomirana violinistica i komparatistica Obuljen magistrirala je i doktorirala (2013.) na FPZ-u politogiju te završila Diplomatsku akademiju Ministarstva vanjskih poslova. Bila je koordinatorica za EU u Ministarstvu kulture RH te članica pregovaračkog tima za pristupanje Republike Hrvatske EU. No, osim njezinog strelovitog napredovanja u političkoj karijeri, važno je istaknuti njezine tihe, ali vrlo djelotvorno pogubne učinke na hrvatsku kulturu.  Ova kolumnistica časopisa bivše ministrice Zlatar Violić, stala je uz Aleksandru Uzelac (kolegicu s Instituta), ravnateljicu Zaklade Kultura nova Deu Vidović i Žarka Paića, člana Hrvatskog društva pisaca te Velimira Viskovića bliskog SDP-u i HNS-u i člana upravnog odbora Hrvatskog društva pisaca – kada je to isto Društvo pokrenulo potpisivanje peticije protiv aktualnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Obuljen izgleda ne bira društvo i sredstva kako bi došla do željene pozicije u politici. No priča o Nini Obuljen ide dalje…

Bivši ravnatelj HRT-a, Goran Radman, zadnji direktor zagrebačke televizije u komunizmu, poželio joj je dobrodošlicu kao novoj predsjednici Programskog vijeća HRT-a (2012. do 2015.), a ona je zauzvrat nakon toga kritizirala ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji je od Sabora tražio neprihvaćanje izvješća o radu tog tijela, a branila (naravno) Radmanov rad. Za vrijeme njezinog predsjednikovanja Programskim vijećem HRT-a, od kraja 2012. do početka 2015., na HRT-u se dogodilo niz skandala, od javnih televizijskih ispada nekih urednika i novinara, tužbe novinara protiv glavnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana ali i svih članova Programskog vijeća zbog klevete i sramoćenja, do cenzure serijala Zločini komunizma.

No, njezin najgori krimen tek slijedi: Bivša ministrica Andreja Zlatar-Violić je postavila Ninu Obuljen za članicu Upravnog odbora HAVC-a početkom 2015. godine. U to vrijeme je kada je HAVC financirao s 250.000,00 kuna novca poreznih obveznika Republike Hrvatske pročetnički pamflet ’15 minuta – Masakr u Dvoru’ koji govori o zločinima nad mentalnim bolesnicima u Dvoru na Uni, za što je u filmu lažno optužena Hrvatska vojska. Zajednica županijskih zajednica udruga hrvatskih invalida Domovinskog rata, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora i Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara zatražile su od državnih tijela gonjenja da dovrše istragu i upoznaju javnost s razmjerom te “neviđene pljačke hrvatskog novca” i bacanja nevjerojatne ljage na HV. Osim toga, spomenute udruge i organizacije su optužile ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara i “cijelu njegovu kliku u HAVC-u” za “financiranje i promoviranje antihrvatskih pamfleta”, filmova “15 minuta – masakr u Dvoru“ i “Chriss the Swiss“ te da je protivno Zakonu o audiovizualnoj djelatnosti dijelio zajedno s članovima Upravnog odbora i AV Vijeća HAVC-a među sobom gotovo 450 milijuna kuna iz hrvatskog državnog proračuna.

Ingrid Runtić