Srbi oteli i zvjerski ubili 19 civila 1993. g. i proglasili ih “mobilisanima na fronti”

0
3909

Danas je obljetnica još jednog zločina počinjenog nad 18 muslimana i jednim Hrvatom prije 24 godine, takozvane otmice u Štrpcima.

Otmica u Štrpcima je naziv za zločin počinjen 1993. godine kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića, uz logističku pomoć države Srbije, oteli grupu putnika iz vlaka 671 na relaciji Beograd–Bar. Oteti putnici, 18 muslimana iz Srbije i Crne Gore, te jedan Hrvat su potom odvedeni i likvidirani. Posmrtni ostaci muškaraca u dobi od 19 do 45 godina, sveukupno 16 putnika još nisu pronađeni. Hrvat Tomislav Buzov (rodom iz Kaštela, tada 63) se javno suprotstavio uhićenju i odvođenju putnika muslimana iz vlaka, što je platio životom. Suprotstavio se Srbima koji su izdvajali ljude iz vlaka u namjeri da ih ubiju. Prema izjavama svjedoka, nakon polaska vlaka iz Beograda, kondukter je u pratnji dvojice policajaca pregledao karte, i upisivao imena putnika, navodno zbog šverca. Vlak je nakon toga, mimo reda vožnje, zaustavljen u Štrpcima i grupa otetih civila je izvedena iz vlaka. Po iskazu svjedoka, neki mladić u majici kratkih rukava iskočio je van i po peronu vikao „Kolji balije, kolji balije!“. Na to je Buzov ustao sa sjedišta i viknuo: “Stanite, ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!”. Oteti civili potom su odvezeni u selo Prelovo kod Višegrada, gdje su ih u osnovnoj školi postrojili, prilikom pretresanja oduzeli novac, nakit i druge vrijedne stvari, a zatim tukli i mučili. Poslije toga, oteti putnici vezani su žicom, ubačeni u kamion, odvedeni u pravcu Višegrada i likvidirani u jednom selu nedaleko od Drine.

Objavljujemo službenu bilješku Centra resora DB Užice III zavedenu pod brojem 79-026, 4. 3. 1993. godine u kojoj stoji da su ubijeni bili oteti kako bi bili “mobilisani”: 

Otmica putnika iz voza u mestu Štrpci, opština Rudo (bivša BiH) Dana 27. 2. 1993. godine, na železničku stanicu Štrpci, koja se nalazi na pruzi Beograd – Bar (pripada opštini Rudo, bivša BiH), došla je grupa od 30 naoružanih lica u maskirnim vojničkim uniformama i otpravniku vozova Ičagić Slobodanu naredili da zaustavi brzi voz iz pravca Beograd – Bar. Prethodno je propušten putnički voz Bijelo Polje – Požega. U momentu nailaska ovog putničkog voza, pripadnici ove grupe su se sklonili iza stanične zgrade. Ičagić je, uz pretnju oružja, u 15.54 časa zaustavio brzi voz broj 671 koji je saobraćao od Beograda prema Baru. Uz očigledno unapred napravljeni plan, 15 pripadnika ove grupe je sa obe strane blokiralo voz, dok su po sedmorica pošla u voz, tako što je njih 7 ušlo u prvi vagon voza, a drugih sedam u zadnji vagon. Na sebi nisu imali nikakvih obeležja i oznaka. Svi su skoro bili gologlavi i uredni. Trojica su nosila brade, od kojih je jedna imao šubaru sa kokardom. Predstavili su se kao vojni policajci, koji čekaju upravo voz Beograd – Bar, jer se u njemu nalazi švercovana pošiljka oružja. U pomenutom vozu nalazili su se i milicionari, pratioci voza iz Užica. Prema njihovim izjavama, ova lica su odbila bilo kakav kontakt sa milicionarima. Prema njihovim tvrdnjama, iz voza su nakon legitimisanja izveli oko 23 lica, među kojima su bili muslimani – građani SRJ, Srbi – građani bivše BiH, dva Hrvata i dva strana državljanina. Sva ova lica su odvedena i stavljena u unapred pripremljeni kamion, koji je bio dovežen neposredno do železničke stanice Štrpci. Iz kontakta sa predstavnicima Republike Srpske iz Rudog, došli smo do podataka da je, u toku 27. 2. 1993. godine, u Višegradu oduzeto vojno vozilo (kamion) koje je pripadalo goraždanskoj brigadi, a koje je vozio Pljevaljačanin Uroš. Kamion su oduzeli Inđić Boban, vođa grupe “Garavi sokak” iz Višegrada, i Šekarić Dragan, zvani Piva. Oni su oduzetim vozilom došli u Vardište i Pljevaljčanina ostavili u mesnoj kafani, a oni se vozilom udaljili. Prema izjavama milicionara Jakšić Željka iz Rudog, ovaj kamion se kretao, nakon otmice ovih putnika, iz pravca Štrbaca prema Bijelom Brdu. Iz razgovora sa Urošem N., bivšim komandirom SM Goražde, ovaj kamion je prošao policijski punkt u Dobrunu bez zaustavljanja, uz povike milicionarima “otvaraj rampu”. Jakšić Željko je prepoznao Inđića i Šekarića. Zvanični organi u Rudom su mišljenja da je ovo delo Lukić Milana. Lukić se, 27. 2. 1993. godine, kretao po ugostiteljskim objektima u Višegradu češće nego obično, verovatno zbog alibija. Prema do sada prikupljenim podacima, iz voza su odvedena sledeća lica: Đećević Senad, iz Bara; Kapetanović Esad, iz Bijelog Polja; Šutić Šećo, iz Bijelog Polja; Rastoder Samir, iz Podgorice; Babašić Ismet, iz Podgorice; Zukčević Halil, izbeglica iz Trebinja, nastanjen u Rožaju; Kajević Nijazija, iz Prijepolja; Alomerović Adem, iz Brodareva, opština Prijepolje; Thorić Rasim, iz Prijepolja; Memović Fikret, iz Zaluga, opština Prijepolje; Zeković Fevzija, iz Prijepolja; Hrustemović Šućro, nastanjen na Partizanskim vodama, SO Čajetina (rođen u Prijepolju). Istovremeno, postoje određene indicije koje ukazuju da se želi povećati broj odvedenih lica muslimanske nacionalnosti i u tom cilju pominju se sledeća lica: Thatović Almaz, Hanić Muhedin i Preljević Safet, svi iz Prijepolja. Ovo verovatno neće biti konačan spisak, jer se može osnovano pretpostaviti da će muslimanski ekstremisti u spisak odvedenih iz voza uvrstiti i one ekstremiste koji su poginuli na ratištima bivše BiH u borbama sa Srbima. Prema do sada prikupljenim podacima, odvedeni Srbi su sa područja Višegrada i drugih opština iz Republike Srpske. Nakon odvođenja oni su mobilisani u Višegradu i upućeni na prvu liniju fronta prema mestu Međeđa. Napomena: Ovaj događaj dalje je usložio bezbednosnu situaciju. U Priboju se oseća velika napetost i strah. U Prijepolju i Brodarevu je, 28. februara i 2. marta o. g., bilo okupljanja građana muslimanske nacionalnosti. Ova okupljanja su veoma indikativna i prete da se pretvore u nerede, što bi bilo veoma opasno, a što je izgleda i bio cilj otmičara. Pruga Beograd – Bar je objekat pod KOZ-om. (potpisuje operativni radnik Milutin Kijanović)
U ovoj službenoj bilješci se spominju imena 12-ero otetih i ubijenih muslimana, ali ne i Hrvata, mada su napomenuta čak dvojica. Također se navodi da su nakon otmice “mobilisani” a ne zvjerski mučeni i ubijeni. Osim toga se ovaj zločin (kao i bezbroj drugih) opravdava prijetećim nemirima koje izazivaju “muslimanski ekstremisti”, a ne zločini i nasilje vječno (pa i tada) “ugroženih” Srba. Na kraju ispada da su muslimani sami sebe oteli i ubili, ili to učinili kako bi izazvali nemire i rat, što je već poznat scenarij.

 

HOP