Sarmatski Horiti su bili vladajući i gornji sloj plemstva Crvene Hrvatske

0
1941
Sarmatski Horiti su bili vladajući i gornji sloj plemstva Crvene Hrvatske u kojoj je od 3. do 7. stoljeća prevladavao sarmatski jezik a proces konačne slavizacije javnog i govornog jezika Crvene i Bijele Hrvatske nastupio je od 7. do 10. stoljeća
Organizacija vlasti u Crvenoj Hrvatskoj može se indirektno izvoditi iz arheološkog materijala, te iz oskudnih naznaka u spomenutim zapisima. U ranijoj fazi do 6. stoljeća to je bio konfederalni savez Anta i dijela istočnih Slavena i Skita u istočnoj Evropi, čiju je središnju državnu organizaciju tvorilo kraljevstvo Crvena Hrvatska u Ukrajini. Njezina je društvena struktura bila dvoslojna, zapravo slična antičkom modelu iransko – huritskih država. Gornji sloj vladajućeg plemstva bili su sarmatski Horiti iz Crvene Hrvatske kojima je glavno zanimanje bilo stočarstvo, konjaništvo i ratovanje, a ostalo radno pučanstvo, poljodjelci i vojni pješaci bili su Anti i drugi Slaveni. U toj ranoj Crvenoj Hrvatskoj i Antskom savezu vladala je spomenuta horitska dinastija s najvažnijim sarmatskim vladarima kao što su Ukromir, Radogoy, Miregoy, Piregast, Ardagast i Mezamir, koji su uglavnom poznati iz bizantskih izvora. U kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj organizacija vlasti i struktura društva su uglavnom ostali slični, tj. saveznoga i dvoslojnoga tipa s vladajućim plemstvom iranskih Hrvata i ostalim slavenskim radno – poljodjelskim pučanstvom uglavnom vendskog podrijetla ( na grčkom Quenedai, na latinskom Venethae, na germanskom Winden ). Po tim najbrojnijim vendskim Slavenima je savezna Bijela Hrvatska u srednjovjekovnim germanskim izvorima još poznata i kao Wendenland, te u romanskoj inačici kao Vindonia.
Vladajući sarmatski Horiti u Crvenoj Hrvatskoj bili su po iskonu nomadski stočari kojih se gospodarstvo najviše temeljilo na govedima, konjima i kolima, a njihova je antička umjetnost uglavnom slična drugima iranskim konjaničkim narodima iz istočne Europe i prednje Azije. Naprotiv, slavenski Wendi i Anti bavili su se pretežito poljodjelstvom u seoskim naslejima, a njihova je kultura bila znatno primitivnija od antičke civilizacije vladajućega sarmatskog plemstva. Ovi su rani Slaveni još početkom srednjeg vijeka bili tek na razini željeznog doba, kao na primjer Iliri za cijelo tisućljeće ranije ili Prairanci za puna dva tisućljeća prije ili Protohuriti čak za tri tisućljeća prije Slavena. Njihova se ranoslavenska sela još u razdoblju od 6. do 8. stoljeća sastoje samo od četverouglastih jednodjelnih koliba bez pregrada sa suhozidnim kamenim ognjištem u jednom kutu. U njihovoj ostavi se uglavnom nalazi primitivna keramika od jednolikih i nespecifičnih vrčeva i zdjela s oskudnim i jednostavnim urezanim dekoracijama, zatim metalne fibule odnosno kopče i slično, a sve prema otkrićima Rusa Šćukina iz 1990. godine. Najraniji poznati stari Slaveni od 4. do 6. stoljeća po arheonalazima i povijesnim podacima su nedvojbeno još bili vrlo heterogeni etnoplemenski konglomerat, koji se oblikovao i slavizirao tek u srednjem vijeku uklapanjem zapadnih europskih Wenda, istočnoarijskih Anta, sjevernih Balta, te ranijih nomadskih Skita. U vjerskom pogledu Ibn Jakub 1937. godine spominje da su slavenski stanovnici u Velikoj ( Bijeloj ) Hrvatskoj većinom bili nekršteni pogani, a manjim dijelom kršćani jakobinske sekte, slično današnjim starokršćanskim ostacima u Kurda, a što se vjerojatno odnosilo na vladajući sloj iranosarmatskog plemstva ranih Hrvata.
Sarmatski jezik do 3. stoljeća donekle je poznat iz antičkih izvora, dok je kasniji govor sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj uglavnom nepoznat, ali se iz kasnijeg leksika i toponimije na karpatskom području srednjovjekovne Bijele i Crvene Hrvatske može zaključiti da je od 4. do 6. stoljeća svakako još uvijek pripadao iranosarmatskoj skupini uz obilje još starijih alarodsko – huritoidnih arhaizama. Početna slavizacija javnoga govornog jezika u Crvenoj i Bijeloj Hrvatskoj morala je nastupiti razmjerno kasnije, a u većoj mjeri tek od 7. stoljeća. Slavenski je značaj jezika kod tih Hrvata prevladao negdje do 10. stoljeća zbog čega lingvisti zabunom smatraju to razdoblje počecima hrvatsko – slavenske povijesti. Međutim, ova slavizacija sigurno nije mogla biti jednosmjeran proces napuštanja iranosarmatskog leksika i potpunog preuzimanja slavenstva. Dapače, kod većine Slavena obuhvaćenih Antskim savezom i Velikom Hrvatskom, a napose kod samih Hrvata, to je moglo biti samo uzajamno dvosmjerno prožimanje iranstva i pučkog slavenstva wendskih, antskih i ostalih elemenata u različitim regionalnim omjerima, odnosno slično romanskom utjecaju i miješanju latinskog jezika u različitim provincijama Rimskog Carstva. Hipotetske ekstrapolacije nekih napose sovjetskih filologa kao Trubačeva 1980. i 1982, kao i Sedova 1979. godine, koji retrogradno izvode navodno postojanje nekoga ranijeg “praslavenskog” jezika čak od 2. i 1. tisućljeća prije Krista su bez oslonca i bez potvrde u ostalim kronološkim disciplinama. To je suprotno povijesnim podacima, a napose su izričito protivni svim arheološkim pokazalima, primjerice Šćukina iz 1990. godine, koji nedvojbeno dokazuju da niti u srednjoj, niti u istočnoj Evropi prije 4. i 5. stoljeća nije mogla postojati neka posebna, kao ni zajednička etnikultura, a napose nikakva “atnička praslavenska” zajednica.
Zato za Slavene ne važi divergentno – radialni razvojni slijed jezika kao na primjer za stare Germane, nego naprotiv mozaičan romanski model hibridnog razvitka jezika kao u Sredozemlju s latinskim preslojavanjem Rimskoga Carstva uz regionalne razlike ranijih romaniziranih naroda. Po modelu Slavena bi se i kod Romana moglo filološkim putem umjesto poznatoga latinskog retgrogradno izvesti neki antički “staroromanski”, pa čak i nepostojeći još raniji “praromanski, ” koji jednako kao i “praslavenski” spada u područje znanstvene fantastike, Dakle, za slavenske narode je primjereniji romanski nego germanski model jezičnog podrijetla i razvitka, a taj novi i drukčiji filološki pristup postanku slavenskih jezika danas je ne samo moguć, nego i nužno potrebit. Kulturno – politički superiorna iranosarmatska državna organizacija antičkih Prahrvata, najprije u istočnom Antskom savezu, pa u karpatskoj Velikoj Hrvatskoj i onda u južnoj balkanskoj Hrvatskoj, zapravo su bile onaj početni poticaj s kojim je tek heterogeni konglomerat predslavenskih plemena kao što su Wendi, Anti, Balti, Skiti, Panonci, konačno ujedinjen u zajedničku prostornu, kulturnu i duhovnu cjelinu srednjovjekovnog slavenstva. Jedino su u slučaju Bugarske donekle sličnu ulogu imali tatarski Prabugari, a u ranoj Rusiji djelom i vikinški Varjagi, germansko pleme što je Rusima donijelo pismo, tako da su povijesno Germani i opismenili Ruse.
Dragan Ilić
HOP